Dvije decenije, ruska majka Vera Ivanovna živjela je u uvjerenju da je njen sin Arkadij živ – samo skriven. Redovno je dobijala njegova pisma, slala mu novac i pakete, i nadala se danu kada će ga ponovo zagrliti. Ali istina, koja je isplivala nakon dvadeset godina, bila je strašnija od svake noćne more.
Arkadij Mustjukov, 29-godišnjak iz malog ruskog grada, vratio se iz vojske 1996. godine. Bio je zgodan, popularan među djevojkama, ali bez stalnog posla. Njegov život bio je isprepleten ljubavnim dramama — između dvije žene: bivše djevojke Ine, s kojom je imao sina, i Antonine Loginove, starije žene s dvoje djece iz prvog braka.
Jednog dana – nestao je bez traga.
Majka Vera Ivanovna počela je panično da ga traži, zvala rodbinu, prijatelje, bolnice. Dvije sedmice kasnije, na ogradi kuće pronašla je rukom pisanu poruku:
„Mama, upao sam u nevolju. Moram se sakriti. Ne traži me.“
Rukopis je bio njegov. U to turbulentno vrijeme, kada su ljudi nestajali preko noći, Vera je pomislila: bolje da se sakrio – nego da ga sahrani.
Uskoro su počela stizati pisma. Kratka, napisana na komadićima papira. Svako je završavalo riječima:
„Mama, pročitaj i spali.“
Pisma je donosila Antonina — Arkadijeva tadašnja partnerka. Objašnjavala je da Arkadij živi daleko, u bijegu, i da ne smije da koristi telefon. Vera mu je redovno slala novac i pakete s hranom. Nikada nije posumnjala.
„Pisao je da se krije jer je svjedočio mafijaškom ubistvu. Molio me da nikome ništa ne govorim. I ja sam šutjela“, pričala je Vera za ruske medije.
Dvadeset godina trajalo je to „dopisivanje“. Uvijek isti ton, ista molba, ista nada. Sve dok 2015. godine pisma nisu naglo prestala.
U januaru 2016. zazvonio je telefon. Neznan glas na drugoj strani rekao je:
„Tetka Vera, ne čekajte više svog sina. Nikada se neće vratiti. Antonina ga je ubila i sahranila u podrumu stare kuće.“
Pozvala ju je prijateljica ubice – Jelena. Ispostavilo se da je Antonina gotovo dvije decenije glumila poštara, prepisujući pisma mrtvog čovjeka i uzimajući novac koji je Vera slala sinu.
„Skoro 20 godina dolazila mi je u kuću, pila čaj i lagala me u oči“, rekla je slomljena Vera.
Policija je ubrzo potvrdila: u podrumu srušene kuće pronađeni su posmrtni ostaci Arkadija Mustjukova.
Tokom ispitivanja, Antonina Loginova je priznala ubistvo.
„Te noći došao je pijan, vrištao, prijetio da će me ubiti. Počeo me daviti. Udarila sam ga čekićem… više puta. Bila sam u šoku, mislila sam da će me ubiti ako preživi“, ispričala je Antonina istražiteljima.
Njegovo tijelo umotala je u ćebe i zakopala u podrum. Da bi prikrila zločin, godinama je pisala lažna pisma njegovoj majci, glumeći da Arkadij i dalje živi „u ilegali“.
Iako je priznala ubistvo, Antonina nikada nije završila iza rešetaka.
„Zločin je počinjen 1996. godine, a rok zastare po tadašnjem zakonu je istekao – 10 godina za ubistvo bez otežavajućih okolnosti“, objasnio je bivši tužilac Jevgenij Zobov.
Pravna rupa spasila je ubicu od kazne.
Danas Antonina mirno živi s unucima, dok Vera svakog dana prolazi pored groba sina koji joj je godinama „pisao“ iz groba.
„Najteže je što sam vjerovala“, rekla je Vera kroz suze. „Svako pismo sam čuvala u srcu, a on je sve to vrijeme ležao ispod zemlje.“