Prosperitet Tatarstana bogatog naftom pomaže u stabilnosti a nafta je učvrstila i vlast regionalne elite za koju protivnici kažu da joj Moskva daje carte blanche sve dok održava čvrstu kontrolu i potpunu lojalnost ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
N.H.
Tvrđava koju je Ivan Grozni srušio i potom obnovio čini se nevjerojatnim simbolom tolerancije. Snježnobijeli zidovi Kremlja u Kazanu, 800 km istočno od Moskve, obuhvaćaju pravoslavnu crkvu, jednu od najvećih džamija u Rusiji i službenu ideju ove zemlje o Rusiji kao sigurnom i stabilnom domu za sve svoje etničke grupe.
Na ovom zavoju rijeke Volge, gdje su Ivanove trupe 1552. razbile Kazanski kanat, ostatak Džingis-kanovog carstva, živi gotovo jednak broj većinom muslimanskih Tatara i kršćanskih Rusa u gradu od 1,2 miliona.
Njihov miran suživot stvar je ponosa u Kazanu i okolnom području Tatarstana, te je u oštroj suprotnosti s previranjima koja su uništila ruski Sjeverni Kavkaz nakon raspada Sovjetskog Saveza, kada je u dva rata u Čečeniji između ruskih i lokalnih muslimanskih trupa ubijeno na desetine hiljada ljudi.
Prosperitet Tatarstana bogatog naftom pomaže u stabilnosti a nafta je učvrstila i vlast regionalne elite za koju protivnici kažu da joj Moskva daje carte blanche sve dok održava čvrstu kontrolu i potpunu lojalnost ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
“U mentalitetu tatarskog naroda postoji posebna nacionalna osobina koju su postavili naši preci: poštivati druge narode, njihov jezik i kulturu”, rekao je Kamil Samigullin, glavni muftija Tatarstana na Dan nacionalnog jedinstva Rusije prošlog mjeseca.
Republika Tatarstan jedinstven je primjer dobrosusjedskih odnosa između muslimana i pravoslavnih kršćana, Tatara, Rusa, Čuvaša, Udmurta, Baškira, Marija…”, dodao je, navodeći nekoliko etničkih grupa u regiji.
Dok je slamao otpor na Sjevernom Kavkazu ogromnom snagom i zanemarivanjem temeljnih ljudskih prava, Putin je napravio savez s političkim i vjerskim vođama Tatarstana tako što je ovdje trošio velike količine novca i pozicionirao Rusiju kao branitelja konzervativnih tradicija protiv zapadnih liberalnih običaja koje i oni mrze.
Godine 2005., kada je Rusija obilježila 1000 godina od osnivanja Kazana, gosti iz cijelog islamskog svijeta prisustvovali su otvaranju džamije Kul Sharif na mjestu na kojem se pretpostavlja da je stajala stara džamija koju je uništio Ivan Grozni.
“Džamija Kul Sharif nalazi se uz [pravoslavnu] crkvu Blagovijesti”, rekao je Mintimer Shaimiev, koji je tada bio predsjednik Tatarstana. “Ovo ima duboko značenje koje je vezano uz težnje multietničkih naroda u republici da žive u miru i prijateljstvu. One stoje jedna do druge kao simbol međusobnog razumijevanja dviju vodećih vjera u zemlji.”
Postojala je zabrinutost da bi izgradnja potpuno nove i impozantne zgrade mogla ugroziti Kremljov status svjetske baštine UNESCO-a, ali kulturna agencija UN-a to je prihvatila kao “znak kontinuiteta duhovnog dijaloga i ravnoteže između različitih kultura”.
Ruski pravoslavni patrijarh Kiril u julu je posvetio crkvu koja je pet godina obnavljana na mjestu gdje je njena prethodnica dignuta u zrak po nalogu Staljina 1932. godine. Ikona, za koju se smatra da je kopija nestalog originala iz 18. stoljeća koji je bio cijenjen kao zaštitnik Kazana i Rusije, bila je desetljećima u Fatimi u Portugalu, prije nego što je poklonjena papi Ivanu Pavlu II. koji ju je 2004. poslao natrag u Rusiju, iako je pravoslavna hijerarhija odbila njegov zahtjev da je lično dostavi.
“Ikona je nekoliko puta pomogla spasiti Rusiju u najtežim trenucima njezine historije, tijekom invazija i ratova… Sada ne znamo ni postoji li original”, kaže otac Haralampije. “Hvala Bogu, imamo mir ovdje, učinkovite odnose i redoviti dijalog među vjerama”, objašnjava. “To je priča o Tatarstanu i Kazanu.”
Ipak, službeni izvještaji skrivaju mnoga teška poglavlja i stalne napetosti u odnosima između Tatarstana i Kremlja, te između regionalnih vlasti i protivnika koji ih optužuju da pokušavaju ušutkati kritičare.
Tatarstan je pozdravio poziv tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina 1990. regijama da “uzmu onoliko suvereniteta koliko možete progutati”, a dvije godine kasnije održao je referendum na kojem je više od 61 posto birača podržalo nakanu da Tatarstan postane “suverena država ”.
Čelnici republike tada nisu težili nezavisnosti, ali sada su neki tatarski aktivisti bijesni zbog planova Moskve da ukine titulu “predsjednika” svim regionalnim čelnicima, što smatraju još jednim potezom za snižavanje ranga ruskih republika i uklanjanje njihovih zasebnih identiteta.
“Predsjednik Tatarstana je simbol cijelog sedmomilionskog tatarskog naroda, simbol duhovnog preporoda i ujedinjenja tatarskog naroda”, tvrdi grupa Svjetski tatarski forum u saopćenju prošlog mjeseca. “Bogatstvo Rusije, prije svega… je u različitim narodima koji nastanjuju našu zemlju. Naša snaga i moć su upravo u toj raznolikosti. Svaka regija ima svoje jedinstvene karakteristike, a pokušaj ujedinjenja svih regija, da svi budu isti, udar je u temelje naše ruske države.”
Nacionalističko i vjersko nasilje tamo je rijetko, ali Tatarstan je bio potresen 2012. godine kada je njegov tadašnji muftija povrijeđen, a njegov zamjenik ubijen u napadu pištoljem i bombom u Kazanu za koji je okrivljena podzemna mreža islamističkih radikala.
Vlasti suzbijaju pokrete za koje kažu da promoviraju „militantni islam“, pa je tako prije nekoliko dana policija upala u stan u Kazanu i uhapsila trojicu muškaraca osumnjičenih za ekstremizam. S druge strane, kritičari ih optužuju da zloupotrebljavaju svoje sve široke ovlasti i ponekad ciljaju na političke neistomišljenike koji ne predstavljaju sigurnosni rizik.
Vlast, pak, smatra da je prijetnja stvarna i izvještavaju da su desetine stanovnika Tatarstana otputovali u Siriju i Irak kako bi se pridružili takozvanoj Islamskoj državi i drugim militantnim skupinama.
Nekima u Kazanu nije ugodno što njihova regija pristaje na Putinovu aneksiju Krima od Ukrajine 2014., čemu su se žestoko usprotivili mnogi krimski Tatari, koji sada optužuju ruske sigurnosne službe za raširene zloupotrebe na okupiranom teritoriju.
Kritičari Kremlja također kažu da Kazan ne odražava širu situaciju u Rusiji, gdje se vjerske manjine često suočavaju s velikim neprijateljstvom: Jehovini svjedoci su, na primjer, 2017. godine navedeni kao ekstremistička grupa, a stotine članova od tada su optužene ili osuđene za ekstremizam i hiljade su pobjegle iz zemlje.
Izvor Stav
