Prije samo mjesec dana sjedili su jedan pored drugog kao kolege. Danas je jedan bivši, a drugi sadašnji direktor. Još jedan podsjetnik da je Novi Pazar, uprkos rastu i razvoju, i dalje čaršija u kojoj se svi životni krugovi prije ili kasnije zatvore.
-
-
-
Piše: Suad K Zoranić
-
-
Postoji jedna nepisana istina Novog Pazara koju nijedna statistika ne može izmjeriti. Možete povećavati broj stanovnika, širiti grad prema Jošanici, Trnavi ili Muru, graditi nove zgrade i otvarati nove institucije, ali jedna stvar ostaje ista – Novi Pazar je i dalje mala čaršija. U toj čaršiji svi nekako znaju sve. Nekad prije nego što se dogodi, nekad tek kada se dogodi, a najčešće onda kada već postane dio prošlosti.
Fotografija nastala prije svega mjesec dana danas djeluje gotovo simbolično. U prvom redu, jedan pored drugog, sjede Ivan Veljković i Nebojša Samčević. Dvojica prosvjetnih radnika, dvojica ljudi iz obrazovnog sistema, svako sa svojim obavezama, svako u svojoj školi. Naizgled običan kadar sa jednog javnog događaja. Ali život često napiše scenarije koje niko ne može predvidjeti.
Tog dana vjerovatno ni jedan ni drugi nisu mogli naslutiti da će samo nekoliko sedmica kasnije upravo Samčević preuzeti funkciju vršioca dužnosti direktora Ekonomsko-trgovinske škole, nakon ostavke Veljkovića. Danas ta fotografija dobija sasvim drugo značenje. Nije to priča samo o jednoj smjeni direktora. Takve promjene dešavaju se svuda. Ovo je priča o relativnosti života u maloj sredini, gdje su putevi ljudi toliko isprepleteni da ponekad jedna fotografija postane svojevrsni dokument vremena.
Jer u velikim gradovima ljudi se smjenjuju a da se nikada nisu sreli. U Novom Pazaru često sjede za istim stolom, u istoj sali, na istom događaju. Danas razgovaraju kao kolege, sutra jedan preuzima funkciju drugoga, prekosutra zajedno ispijaju kafu u čaršiji kao da se ništa nije dogodilo. I možda upravo u tome leži posebnost ovog grada. Sve što danas izgleda važno, sutra postaje juče.
Funkcije prolaze. Mandati se završavaju. Dolaze nova imenovanja, nove odluke i nove okolnosti. Ali ljudi ostaju. Ostaju komšije, prijatelji, poznanici, školski drugovi, rođaci ili jednostavno sugrađani koji će se već sutra sresti na šetalištu, u kafiću ili među rafovima neke prodavnice. Zato je ova fotografija više od običnog kadra iz publike. Ona podsjeća da u Novom Pazaru, koliko god rastao i razvijao se, još uvijek važi staro čaršijsko pravilo:
-
Nikada ne znaš gdje će te život sutra smjestiti, ali gotovo sigurno znaš ko će sjediti pored tebe.
I upravo zato, možda više nego igdje drugo, vrijedi ona Veljkovićeva poruka iz oproštajnog obraćanja:
-
„Najvažnije od svega je ostati čovjek.“
Jer kada sve prođe, kada funkcije postanu prošlost i kada današnje vijesti postanu zaboravljene arhive, upravo to ostaje jedina trajna vrijednost jedne male, ali posebne novopazarske čaršije.