Dok hiljade ljudi sa Balkana sanjaju odlazak na Zapad, Elvedin Dino Cikotić odlučio je da učini upravo suprotno – da se vrati. Nakon 13 godina života i rada u Švajcarskoj, ovaj čovjek iz bihorskog kraja zamijenio je asfalt, gradske gužve i stalnu trku za novcem – opancima, stadom ovaca i životom u selu.Put ka Gornjoj Vrbici prije dvije godine za njega nije bio samo povratak kući, već povratak sebi.
„Dokle god radiš po tom Zapadu, uvijek te smatraju strancem. Dođem ovdje – kažu stranac. Vratim se gore – opet stranac. Jednog dana sam rekao supruzi: ‘Ženo, šta smo mi Bogu zgriješili da se nigdje ne osjećamo kao svoji ljudi?’ Tada sam odlučio da presečem“, priča Elvedin.
Njegova odluka iznenadila je mnoge. Imao je uređen život u Švajcarskoj, siguran posao, porodicu, školovanje djece i sve ono za čim mnogi tragaju. Ipak, osjećaj pripadnosti i želja da djeca odrastaju uz prirodu bili su jači od švajcarskog standarda.
„Gušila me ta trka. Ustajao sam u tri ujutru da bih stigao na posao u pet, a već tada su putevi bili puni. Čovjek cijeli život juri za novcem, a na kraju shvati da mu treba samo miran život, komad hljeba i porodica.“
Danas Elvedin sa suprugom, sinovima Vedadom i Vahidom, te ostatkom porodice vodi gazdinstvo sa oko stotinu ovaca i nekoliko krupnijih grla. Na svom imanju izgradio je štale, pomoćne objekte i obezbijedio mehanizaciju – sve vlastitim sredstvima zarađenim u inostranstvu.
„Sve što sam gore zaradio ulagao sam ovdje. Nema ni jednog eura iz projekata ili donacija. Ovo je naš trud i naš san.“
Iako mnogi misle da je čuvanje ovaca lak posao, Elvedin kaže da je stvarnost potpuno drugačija.
„Ovca je veoma inteligentna životinja. Moraš znati kako da je usmjeriš, sa koje strane da je presiječeš, kada da je zaustaviš. Nije to samo pustiti stado na livadu. Ovo je posao koji traje 24 sata dnevno i 12 mjeseci godišnje.“
Posebno ističe da bez porodice nema ozbiljne poljoprivrede.
„Sam čovjek ne može ništa. Mora kompletna porodica da učestvuje. Djeca, supruga, svi. Tek kad sam počeo da živim ovako, shvatio sam koliko je poljoprivreda težak posao.“
Njegovi sinovi brzo su se prilagodili životu na selu, a kažu da se više ne bi vraćali u Švajcarsku.
„Ovdje imam životinje, mir i prirodu. Kad dođem iz škole, odmah idem kod ovaca. Tamo sam stalno bio zatvoren“, kaže jedan od sinova.
Elvedin vjeruje da budućnost Balkana leži upravo u poljoprivredi, ali upozorava da država mora mnogo ozbiljnije pomoći seljacima.
„Ovo je alarmantno stanje. Poljoprivrednici moraju imati veću podršku. Ne može čovjek živjeti od 15 eura premije po ovci. Ako želimo da sela opstanu, moramo ulagati u ljude koji žive od zemlje i stoke.“
Posebnu emociju u njegovoj priči izaziva pas kojeg je pronašao odbačenog pored puta kada se vratio iz Švajcarske.
„Bio je bačen u smeće. Djeca i ja smo ga vratili u život. Sad nam čuva ovce i ne odvaja se od stada. Ja njemu spasio život, a on nama vraća ljubav.“
Iako priznaje da život na selu nije lak i da finansijska neizvjesnost često opterećuje porodicu, Elvedin kaže da se nikada nije pokajao zbog povratka.
„Izabrao sam ono što volim. Kad čovjek radi posao iz ljubavi, onda mu ništa nije teško.“
Na kraju dana, dok sunce zalazi nad pašnjacima Bihora, Elvedin Dino Cikotić ostaje simbol jednog drugačijeg izbora – čovjeka koji je sigurnost Zapada zamijenio slobodom rodnog kraja, vjerujući da se pravi mir ne kupuje novcem, već pronalazi među svojima.