Sandžak, Pešterska visoravan – Duboko na Pešteri, na raskršću puteva tradicije i zaborava, nalazi se selo Ugao – mjesto koje skriva priče starih, imena brda i livada na albanskom jeziku i duh vremena kada je zajedništvo bilo pravilo, a zaborav izuzetak.
Ovdje, podno brda Majapreft (oštri vrh), Majatopoles (vrh Topole) i Majašis, još uvijek odzvanjaju riječi na albanskom, jeziku kojim su nekad govorili svi, i staro i mlado. Danas, to znanje čuvaju rijetki – među njima i Murat Pljakić, čuvar seoske istorije, koji sa osmijehom priča:
„Za vrijeme Tita su promijenili ime sela – nije Ugao, već je po albanskom ‘Ugla’. Sve što ovdje vidite ima ime na albanskom jeziku: brda, doline, pašnjaci. I nije se govorilo ništa drugo do albanski.”
Iako je albanski jezik iz svakodnevnice izgnan još od socijalističkih vremena – nije bilo škole na albanskom, pa se polako gasila ta vatra u narodu – sjećanja ostaju, još uvijek živa. Murat, sa ponosom, pokazuje kako još uvijek zna govoriti albanski, i kroz anegdote iz djetinjstva prenosi fragmente seoskih priča:
„Došla su dva brata, jedan je primio islam, drugi nije. Onaj koji je primio islam sagradio je džamiju, još stariju od one u Altun Alemu. Iskopao je i bunar na granici sa Stavgorom – bunar Pljakin. Mi smo od toga bratstva potekli.“
Selo Ugao pamti vremena kada se sve radilo mobama: „Nekad su se okupljale čitave čete kosača – po 10, 15, 20 ljudi – i radilo se zajedno, pomagali smo jedni drugima. Sad su došle mašine, ali mašina ne može sve – kosu sam još uvijek donosim, gdje treba ručno, tu nema druge.”
Uz mobe, pamti se i radost svadbi, okupljanje za dženaze, duge zimske večeri uz prelo i tkanje. „Nije isto kad je svadba u hotelu ili kad je u selu. Tad se narod družio, radilo se skupa, a sad nema ni s kim da popričaš“, priča jedan od starijih mještana.
Život između Njemačke i Peštera
Mnogi iz Ugla, poput Arifa Mujezinovića i Reška Kuča, danas su starci koji su se nakon decenija provedenih u inostranstvu vratili da u rodnom kraju dočekaju starost:
„Trideset pet godina sam radio u Njemačkoj. Sad sam se vratio da ovo malo starosti provedem ovdje, na zemlji predaka. Ali selo se ispraznilo – nekad je bilo 150 kuća, sad par domaćinstava, omladina otišla za Sarajevo, Pazar, svijet.“
Na licima starica poput Hafize Camović prepoznaje se i tuga i ponos:
„Nekad je svako domaćinstvo imalo po sto ovaca. Radilo se, tkalo, prelo, a danas… sve je lakše, ima struje, ima vode, ima prodavnica, ali nema naroda. Nekad se u prodavnici skupilo po pedeset ljudi, bilo smijeha, šale, sad ni koga da sretneš.”
Iako današnji život donosi više komfora, ostaje osjećaj da je onaj nekadašnji, teži ali bogatiji život, imao više duše.
„Najviše žalim što su se rasturila domaćinstva, što nema više druženja, što se ne pomaže kao prije. Sada svi zatvoreni, svako u svojoj kući“, dodaje Hafiza.
Priče o Uglu, njegovim ljudima i albanskom jeziku na Pešteri, svjedoče o snazi identiteta koji traje, čak i kada ga prijeti prekriti tišina zaborava. Pogledajte video ispod teksta.