U posljednje vrijeme sve češće se bilježe dolasci televizijskih ekipa sa prostora Albanije i Kosova u sela Sandžaka, gdje kroz razgovore sa mještanima pokušavaju istražiti porijeklo stanovništva, ali i otvoriti pitanja nacionalnog identiteta. Ovakvi sadržaji, koji se potom emituju u regionalnim medijima, izazivaju različite reakcije među građanima, posebno među Bošnjacima koji čine većinsko stanovništvo u ovom dijelu Srbije.

Ipak, važno je naglasiti da su odnosi između Albanaca i Bošnjaka u Sandžaku kroz historiju često bili obilježeni solidarnošću i međusobnom podrškom, posebno u teškim ratnim vremenima.Ali konstantna težnja Albanaca da se vrate katoličanstvu i da raskrste s islamom nešto je što udaljava sandžačke Bošnjake od njih.

Televizijski prilog snimljen u sandžačkom selu Škrijelji posljednjih dana izazvao je ozbiljno negodovanje javnosti – i to s razlogom. Ne zbog same teme, već zbog načina na koji je ona obrađena. Jer ono što se vidi na snimku nije klasičan razgovor sa mještanima. To je uporno ispitivanje s jednim ciljem: dobiti odgovor koji se očigledno očekuje, bez obzira na to šta ljudi zapravo govore. A oni govore jasno. I ponavljaju.

„Jesi li Albanac ili Bošnjak?“ „Bošnjak.“ „A ti?“ „Ne, nisam Albanac.„U ovom selu – Albanci ili Bošnjaci?„Bošnjaci.“„Kako se izjašnjavaš?“ „Muslimani Bošnjaci, u ovom selu.“„Jesi li Albanac ili Bošnjak?“„Bošnjak.“„Ima li ovdje Albanaca?“„Nema.“

Tri puta pitanje. Tri puta isti odgovor. I – opet nije dovoljno. Tu prestaje svaka dilema o prirodi ovog priloga. Jer kada novinar odbija prihvatiti ono što mu sagovornik govori, već nastavlja da „traži drugačiji odgovor“, to više nije novinarstvo. To je pokušaj da se realnost prilagodi unaprijed postavljenoj priči – a ne obrnuto.

Upravo zato mnogi ovaj pristup nazivaju onim što zaista jeste: pritiskom pred kamerama. Ne fizičkim, ali svakako psihološkim i narativnim. Jer kada sagovornika iznova vraćate na isto pitanje, i to nakon jasnog odgovora, poruka je očigledna – njegov odgovor nije prihvatljiv. Traži se drugi, „poželjniji“. To je ozbiljan problem. Ne samo zbog profesionalnih standarda, već i zbog šire poruke koju ovakav sadržaj šalje. Implicitno se sugeriše da identitet nije nešto što ljudi sami određuju, već nešto što se može „ispraviti“ ili „razotkriti“ kroz nekoliko uporno postavljenih pitanja.

U Sandžaku, gdje su pitanja identiteta duboko ukorijenjena i historijski osjetljiva, takav pristup ne može proći kao bezazlena reportaža. On se doživljava kao pokušaj prekrajanja stvarnosti. I to ne suptilno. Jer ovdje nije problem što neko pita. Problem je što ne prihvata odgovor. A to je razlika koja razdvaja novinarstvo od propagande. I narod Sandžaka to vrlo jasno prepoznaje. Pogledajte sramni prilog ispod teksta.

U malom mjestu Moševac kod Maglaja odvija se teška porodična drama koja je potresla lokalnu zajednicu. Nakon dvije decenije zajedničkog života, Hasan Delić (43) ostao je sam s dvojicom maloljetnih sinova, nakon što je njegova supruga napustila porodicu i ubrzo započela novi život. Priču o ovom slučaju zabilježila je ekipa TatabradaTV, gdje Hasan otvoreno govori o bolnim trenucima kroz koje prolazi.

Kako navodi, njegov svakodnevni život sada je podređen borbi da obezbijedi osnovne uslove za život svojih sinova, Anadina i Anesa. Iako radi i trudi se da djeci ništa ne nedostaje, emotivni teret koji nosi, kaže, teško je opisati riječima.

“Volio sam je i planirao budućnost s njom. Čak sam pripremio novac da zajedno otputujemo u Istanbul”, kazao je Hasan, dodajući da ga je njen odlazak zatekao i slomio.

Prema njegovim riječima, supruga je prije svega nekoliko dana sklopila novi brak, a kao jedan od razloga za raspad porodice navodi uticaj društvenih mreža, posebno Facebook. Nakon njenog odlaska, pokušavao je stupiti u kontakt s njom, moleći je da se vrati zbog djece. Na pitanje da li bi joj oprostio, Hasan bez razmišljanja odgovara:

“Zbog djece bih 99 posto oprostio i pokušao ponovo.”

Dodatnu težinu cijeloj situaciji daje i činjenica da je porodica nedavno pretrpjela i požar na kući, u kojem je pričinjena značajna materijalna šteta. Ipak, Hasan ističe da mu je najvažnije da su svi ostali živi. U ovim teškim trenucima, podršku pronalazi u kolegama i poslodavcu, kojima se javno zahvalio, naglašavajući da mu njihova pomoć mnogo znači. Pogledajte video ispod teksta.

Novi Pazar – Priča Lidijan Saka, mlade žene porijeklom iz Ugande, jedna je od onih koje brišu granice između kontinenata i kultura. Od Afrike do Balkana, od nepoznatog do doma – njen put nije bio lak, ali je ispunjen ljubavlju, izazovima i ličnom snagom. Lidijan je prvi put kročila u Srbiju u avgustu 2023. godine, vođena ljubavlju prema suprugu iz Novog Pazara. Kako sama priznaje, prije toga gotovo da nije ni znala gdje se Srbija nalazi.

„Znala sam za Evropu, ali ne i za Balkan. U Africi se o tome ne uči mnogo“, kaže Lidijan, prisjećajući se svojih prvih nedoumica i strahova.

Dolazak u Novi Pazar za nju je bio neizvjestan. Strah od nepoznatog, ali i bojazan kako će je ljudi prihvatiti kao strankinju, pratili su je od samog početka.

„Bila sam nervozna, pitala sam se hoće li ljudi biti neprijateljski nastrojeni, da li će me prihvatiti. Ali desilo se potpuno suprotno – ljudi su bili topli, radoznali i izuzetno ljubazni“, priča Lidijan.

Ipak, priznaje da joj je trebalo vremena da se navikne na pažnju prolaznika, jer se često osjećala posmatrano. Njen dolazak u Novi Pazar poklopio se s jednim od najvažnijih životnih poglavlja – majčinstvom. Daleko od svoje porodice, u potpuno novoj sredini, Lidijan je morala sve učiti ispočetka.

„Postala sam majka u zemlji gdje nisam znala jezik ni običaje. To je bilo teško iskustvo, ali i velika škola života“, kaže ona.

Posebno ističe podršku porodice svog supruga, koja joj je, kako kaže, bila oslonac u najtežim trenucima.

„Bili su uz mene u svakoj situaciji. To nikada neću zaboraviti.“

Iako je po zanimanju frizerka, Lidijan nije odmah nastavila rad po dolasku u Srbiju. Ipak, želja za radom i samostalnošću bila je jača. Krenula je od početka – kroz društvene mreže, posebno TikTok, počela je dijeliti svoj rad. Ubrzo su stigli i prvi klijenti.

„Nisam vjerovala da će ljudi toliko zavoljeti moj rad. Danas imam svoje mušterije i uživam u onome što radim“, kaže ona.

Lidijan ističe i velike razlike između života u Ugandi i u Srbiji. Posebno je iznenađena pristupom braku i porodici.

„Kod nas se ljudi vjenčavaju mnogo ranije. Ovdje sam vidjela žene od 30 ili 40 godina koje još nisu udate, što mi je bilo neobično“, objašnjava.

Uprkos svim izazovima, Novi Pazar je danas njen dom. Grad u kojem je pronašla ljubav, porodicu i priliku za novi početak.

„Sretna sam ovdje. Ljudi su me prihvatili i dali mi snagu da nastavim dalje“, poručuje Lidijan.

Njena priča dokaz je da ljubav ne poznaje granice, a hrabrost da se započne novi život može promijeniti sudbinu. Pogledajte kompletan intervju ispod teksta.