U vremenu kada sela Sandžaka polako ostaju bez djece, stoke i života, u brdima iznad Novog Pazara, u selu Gornje Goševo, još uvijek žive ljudi koji čuvaju uspomene na neka druga vremena. Vremena kada su avlije bile pune naroda, kada su se vrata kuća rijetko zatvarala, a komšija bio bliži od rođenog brata.

U razgovoru za serijal “Sandžak u vaktu i zemanu”, svoje uspomene i životnu priču podijelili su Ismet Koničanin, Avdo Kahrović, Emina Koničanin, Esad Koničanin, Hamdo Kahrović, Safka Ujkanović i drugi mještani ovog pešterskog kraja. Njihove riječi nisu samo obična sjećanja. To je svjedočanstvo jednog vremena koje polako nestaje.

• „Nekad su ovdje bile pune sobe naroda, veselja i posljedaka. Danas ima kuća, ali nema ljudi“, govori jedan od sagovornika dok pokazuje prema zaraslim imanjima koja su nekada hranila čitave porodice.

Mještani pričaju da su nekada gotovo sve njive bile obrađene, da se sijalo žito, držale krave i ovce, te da se živjelo teško, ali složno. Danas, kažu, sela imaju moderne kuće, ali su roletne spuštene, a avlije puste.

„Ima svega više nego prije, ali nema duševnog mira. Nema više onog raspoloženja i slobode koju smo nekad imali“, kaže stariji domaćin iz Goševa.

Posebnu emociju izazvala je priča o rahmetli Biki – Igbali Ujkanović, djevojački Zečević, ženi koju selo i danas pamti po dobroti, gostoprimstvu i otvorenim vratima za svakoga. Njena želja pred smrt bila je da se stara kuća ponovo otvori i oživi.

„Kad je posljednji put izlazila iz kuće, okrenula se i zaplakala. Rekla je: ‘Eh, moja kućiša, otvoriti se više neće.’ To me mnogo zaboljelo“, prisjeća se član porodice.

Upravo ta rečenica bila je razlog da porodica ponovo obnovi staru kuću i vrati joj život. Danas se, makar povremeno, potomci opet okupljaju u dedovini.

„Da nismo obnovili kuću, ostali bi samo temelji. Ovo je amanet naših starih“, poručuju domaćini.

Mještani Goševa sa sjetom pričaju kako su nekada porodice imale po osmoro ili devetoro djece, kako su svi zajedno radili zemlju, pomagali jedni drugima kroz mobe i zajedničke poslove, te kako niko nije ostajao sam.

„Ako neko ne dođe na posljedak ili skup, odmah se pita šta mu je i treba li mu pomoć. Danas je narod otuđen“, govore oni.

U razgovoru se posebno osjetila tuga zbog masovnog odlaska mladih iz sela. Kažu da omladina danas mora trčati za poslom i zaradom, dok sela ostaju prazna.

„Nema računice da neko ostane zbog dvije krave. Omladina ode, a stari ostanu sami da se muče“, kaže jedan od domaćina.

Ipak, uprkos svemu, ljudi ovog kraja i dalje vjeruju u vrijednosti na kojima je Sandžak nekada počivao – poštenje, gostoprimstvo, porodicu i međusobno poštovanje.

„Nikad nisam mrzio nikoga. Volio sam da narod dođe. Kuća bez ljudi nije kuća“, kaže starina iz Goševa.

Dok kamera bilježi stare kuće, zarasle njive i lica ljudi koje je život naučio skromnosti, jedna poruka ostaje snažno da odzvanja kroz cijelu priču: Možda su vremena drugačija, ali duša Sandžaka još uvijek živi u njegovim selima i ljudima koji nisu zaboravili šta znači biti čovjek.

Svjedočenje Hazbije Rizvanovića vraća sjećanje na jedan od najmračnijih dana Sandžaka

Dok se 11. juli danas širom svijeta vezuje za genocid u Srebrenici, malo je poznato da je upravo na isti datum, ali davne 1922. godine, selo Starčeviće kod Tutina doživjelo jedan od najtežih zločina nad bošnjačkim stanovništvom u historiji Sandžaka.

Prema svjedočenjima potomaka žrtava i historijskim zapisima koji su decenijama ostajali na margini javnosti, četničke jedinice pod komandom Kosta Pećanac upale su u selo i tokom jedne noći ubile više od 30 mještana. Među žrtvama su bili ugledni domaćini, starci, žena, pa čak i tek rođeno dijete. Potresno svjedočenje o tom događaju ispričao je Hazbija Rizvanović, potomak ubijenih mještana Starčevića, koji je podsjetio da je selo nekada bilo veliko i naseljeno porodicama doseljenim iz okoline Rožaja.

„To je bilo 11. jula 1922. godine. Vojska je poslata od kralja, na čelu sa Kostom Pećancem, da ‘učutka’ selo i primora narod da poštuje Kraljevinu. Ali nisu došli razgovorom, nego silom i zločinom“, priča Rizvanović.

Prema njegovim riječima, napad je izvršen tokom noći, a ljudi su ubijani tiho i brutalno – bez pucnjave, kako okolna sela ne bi čula šta se događa.

„Mog djeda su ubili tako što su mu kolcem razbili glavu, samo da se ne čuju pucnji. Išli su od kuće do kuće“, govori Hazbija.

Posebno jeziv dio svjedočenja odnosi se na novorođeno dijete koje je, prema porodičnom predanju, ubijeno svega nekoliko sati nakon rođenja.

„Dijete je bilo muško. Četnik ga je navodno podigao na bajonet. Samo zato što je bilo muško dijete“, kaže Rizvanović kroz težak glas.

U tom krvavom pohodu, žene su pokušavale spasiti dječake skrivajući ih i prerušavajući u djevojčice. Hazbijin amidža preživio je upravo zahvaljujući prisebnosti svoje sestre, koja mu je oko struka omotala platno kako bi izgledao kao djevojčica. Nakon pokolja, selo je ostalo bez muškaraca sposobnih da sahrane ubijene. Ljudi iz okolnih sela dolazili su da pomognu u ukopu žrtava.

„Nisu ih mogli nositi ni do pravog groblja. Ukopani su u sred sela, na jednoj parceli. Danas to obilježavamo kao šehidsko groblje“, navodi on.

Ova tragedija ostavila je duboke posljedice na cijeli kraj. Mnoge porodice su nakon zločina napustile Sandžak i odselile se u Tursku, dok su oni koji su ostali godinama živjeli u siromaštvu i strahu.

„Od imućnih porodica postali su sirotinja. Nije bilo mogućnosti ni za školovanje ni za napredak“, kaže Rizvanović.

Danas u Starčeviću živi tek dvadesetak domaćinstava. Nekadašnje veliko selo gotovo je opustjelo, a mladi odlaze u inostranstvo tražeći posao i sigurniju budućnost. Hazbija, koji dio života provodi u Sweden, kaže da ga uprkos svemu rodni kraj uvijek vraća sebi.

„Ovdje sam odrastao. Ovaj zrak, zelenilo, behar, voda… to čovjek ne može zaboraviti. Gdje god da odeš, vuče te nostalgija“, kaže on.

Iako o zločinu u Starčeviću decenijama gotovo niko nije govorio, potomci žrtava danas nastoje da sačuvaju sjećanje na nevino ubijene i da istina ostane zapisana za buduće generacije.

U Tutinu se posljednjih dana sve glasnije govori o mogućem ozbiljnom unutarstranačkom sukobu unutar lokalnih političkih struktura bliskih SDA, nakon što su tutinske novine objavile tekst o navodnoj ucjeni investitora iz dijaspore — bez ijednog konkretnog imena, inicijala ili zvanične prijave.

U članku pod naslovom „Iznuđivačka mafija u Tutinu: Dijaspora pod pritiskom lokalnih moćnika?“ iznesene su veoma teške optužbe o navodnom pokušaju iznude čak 150.000 eura od jednog investitora iz dijaspore. Međutim, ono što je izazvalo posebnu pažnju javnosti jeste činjenica da tekst ne navodi identitet ni osobe koja navodno traži novac, niti investitora koji je navodno žrtva pritisaka.

Zbog toga su se u Tutinu odmah pojavile spekulacije da je riječ o politički motivisanoj poruci ili upozorenju upućenom nekome iz samog sistema vlasti i partijskih struktura. Mnogi građani smatraju da ovakav način objavljivanja ozbiljnih optužbi, bez konkretnih dokaza, zvaničnih saopštenja policije ili tužilaštva, više liči na medijsko „targetiranje“ i unutarstranački obračun nego na klasično novinarsko izvještavanje.

Posebno je zanimljivo što se u tekstu pominje i navodno uključivanje policijskog službenika koji je, prema tvrdnjama anonimnih izvora, obustavio radove uz poruku investitoru da se „dogovori sa njegovim daidžom“. Upravo taj detalj dodatno je podgrijao sumnje da se kroz medij pokušava poslati signal određenim ljudima unutar lokalnih centara moći.

Građani Tutina upozoravaju da se veoma opasno manipuliše ozbiljnim temama poput kriminala, iznude i zloupotrebe položaja, posebno ukoliko za takve tvrdnje ne postoje javno dostupni dokazi ili zvanične istrage.

„Ako postoje saznanja o kriminalu, onda se imena i dokazi dostavljaju tužilaštvu, a ne objavljuju polovične priče sa anonimnim izvorima. Ovako ispada da neko nekome šalje političku poruku preko medija“, komentar je koji se mogao čuti među građanima Tutina.

Dio javnosti smatra da ovakvi tekstovi dodatno unose strah među ljude iz dijaspore koji ulažu u svoj rodni kraj, grade kuće i pokušavaju pokrenuti biznise u Sandžaku. Umjesto sigurnosti i podrške investicijama, stvara se atmosfera nepovjerenja, političkih sukoba i zakulisnih obračuna.

Za sada nema zvanične potvrde policije ni tužilaštva da je pokrenuta istraga povodom ovih navoda, niti je poznato da li je navodni investitor podnio bilo kakvu prijavu nadležnim organima. Zbog svega toga ostaje otvoreno pitanje — da li je riječ o stvarnom slučaju pokušaja iznude ili o početku otvorenog političkog rata unutar lokalnih struktura moći u Tutinu? Članak pročitajte ispod teksta.