POLICIJA ZAPLIJENILA SKORO 2,5 TONE JUNEĆEG MESA

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Policija zaplijenila skoro 2,5 tone junećeg mesa bez potrebne dokumentacije na Zlatiboru, a veterinarska inspekcija naložila je njegovo uništenje.

Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, u saradnji sa Policijskom upravom u Užicu i Regionalnim centrom granične policije prema Bosni i Hercegovini – SGP Kotroman, uhapsili su državljanina Bosne i Hercegovine D. B. (31) zbog sumnje da je počinio krivično djelo nedozvoljena trgovina.

Tokom kontrole teretnog vozila marke Mercedes, koja je obavljena u mjestu Jablanica na Zlatiboru, policijski službenici pronašli su 2.469 kilograma svježeg junećeg mesa za koje vozač nije posjedovao dokumentaciju kojom bi dokazao porijeklo niti zdravstvenu ispravnost robe.

Prema procjenama nadležnih, vrijednost zaplijenjenog mesa iznosi oko 1.975.200 dinara.

Na lice mjesta izašla je i veterinarska inspekcija, koja je nakon izvršenog pregleda donijela rješenje o oduzimanju kompletne količine mesa. Zbog nepostojanja potrebne dokumentacije, meso će biti uništeno u skladu sa važećim propisima.

Osumnjičenom je određeno policijsko zadržavanje do 48 sati, nakon čega će, uz krivičnu prijavu, biti priveden nadležnom Osnovnom javnom tužilaštvu u Užicu.

Nadležni ističu da će kontrole transporta hrane i robe životinjskog porijekla biti nastavljene s ciljem zaštite zdravlja građana i sprečavanja nelegalnog prometa prehrambenih proizvoda.

KRIVIČNA PRIJAVA PROTIV NOVOPAZARCA: Vozio sa tuđim tablicama, bez dozvole, pod dejstvom opijata

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

KRIVIČNA PRIJAVA PROTIV NOVOPAZARCA uslijedila je nakon što je policija utvrdila da je vozio automobil sa nepripadajućim tablicama, bez vozačke dozvole, pod dejstvom alkohola i opijata.

NOVI PAZAR – Krivična prijava protiv Novopazarca uslijedila je nakon što je policija tokom saobraćajne kontrole utvrdila više teških prekršaja, uključujući korištenje nepripadajućih registarskih oznaka, vožnju bez vozačke dozvole te upravljanje vozilom pod dejstvom alkohola i opijata.

Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova podnijeće, po nalogu nadležnog tužilaštva, krivičnu prijavu protiv N. I. (42) iz Novog Pazara zbog sumnje da je izvršio krivično djelo falsifikovanje isprave.

Prema informacijama policije, osumnjičeni je zaustavljen tokom redovne kontrole saobraćaja u Požegi dok je upravljao automobilom marke „Volkswagen“. Provjerom je utvrđeno da registarske tablice postavljene na vozilu ne pripadaju tom automobilu.

Daljom kontrolom policijski službenici utvrdili su da je vozač bio pod dejstvom opijata, kao i da je imao 1,91 promil alkohola u organizmu. Takođe, ustanovljeno je da je upravljao vozilom bez važeće vozačke dozvole, dok je automobilu istekla registracija.

Zbog utvrđenih nepravilnosti vozač je odmah isključen iz saobraćaja i zadržan u službenim prostorijama policije. Pored krivične prijave za sumnju na falsifikovanje isprave, protiv osumnjičenog će biti podnesene i odgovarajuće prekršajne prijave zbog više saobraćajnih prekršaja.

GORIO TAKSI IZ NOVOG PAZARA NA AUTO-PUTU „MILOŠ VELIKI“

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Gorio taksi iz Novog Pazara na auto-putu „Miloš Veliki“ kod Uba, nakon što je vozilo taksi kompanije „Plavi taksi“ iz za sada neutvrđenih razloga planulo tokom vožnje. Gust crni dim i visoki plamen uznemirili su ostale učesnike u saobraćaju.

Prava drama odigrala se danas na auto-putu „Miloš Veliki“, u blizini Uba, kada se zapalio automobil taksi kompanije „Plavi Taksi“ iz Novog Pazara.

Prema dostupnim informacijama, vozilo je iz za sada neutvrđenih razloga zahvatio požar dok se nalazilo na zaustavnoj traci auto-puta. Na fotografijama koje su nam dostavljene vidi se kako je automobil u potpunosti zahvaćen vatrom, dok se iz njega uzdiže gust crni dim koji se mogao primijetiti sa velike udaljenosti.

Vozači koji su se u tom trenutku zatekli na ovoj dionici puta usporavali su kretanje, a pojedini su se zaustavili kako bi provjerili da li je potrebna pomoć.

Za sada nema zvaničnih informacija o tome da li je u požaru bilo povrijeđenih osoba, niti šta je tačan uzrok izbijanja vatre. Pretpostavlja se da će okolnosti ovog incidenta biti poznate nakon uviđaja i istrage nadležnih službi. Materijalna šteta na vozilu je, prema prvim procjenama, velika, budući da je automobil gotovo u potpunosti izgorio. Očekuje se da će nadležni organi uskoro saopštiti više detalja o ovom događaju.

Ahmed muze ovce, a Merima pravi najbolje sireve: Ne bi mijenjao planinu ni za Njemačku

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Ahmed muze ovce, a Merima pravi najbolje sireve dok na planinskim pašnjacima brinu o stadu od 150 ovaca. Uprkos teškom radu, kažu da su sretniji u prirodi nego što bi bili u inostranstvu.

Dok mnogi mladi ljudi svoju budućnost vide u velikim gradovima ili evropskim državama, Ahmed Halilović iz Bosne odabrao je sasvim drugačiji put. Sa suprugom Merimom i sinom živi sezonski na planini, gdje brine o stadu od oko 150 ovaca i proizvodi domaći ovčiji sir po tradicionalnoj recepturi. Na planinske pašnjake izlazi svake godine krajem aprila i ostaje sve do novembra, zavisno od vremenskih prilika. Kaže da su čist zrak, bogata ispaša i izvorska voda najbolji uslovi za ovce, ali i za život njegove porodice.

„Ja ovo volim od malih nogu. Radio sam desetak godina u firmama, ali kada su otišle u stečaj, vratio sam se onome što najviše volim. Čovjek treba da radi ono što ga ispunjava“, kaže Ahmed.

Njegova supruga Merima zadužena je za pripremu poznatog ovčijeg sira, koji pravi na tradicionalan način. Sir se pažljivo soli, slaže u kace sloj po sloj i priprema prema recepturi koja se prenosi generacijama. Kupci, kaže Ahmed, uvijek se vraćaju po novu količinu.

„Najbolja reklama je kada neko proba sir pa se ponovo vrati i naruči cijelu kacu“, ističe on.

Ahmed koristi svaki dar prirode. Osim sira, prodaje i ovčije đubrivo koje pakuje u vreće, a ništa na njegovom imanju ne ostaje neiskorišteno. Iako na planini nema električne mreže, porodica koristi akumulatore za rasvjetu, a Ahmed se nada da će jednog dana postaviti solarne panele kako bi sebi olakšao svakodnevni život.

Radni dan počinje veoma rano. Muža ovce prije velikih vrućina, vodi ih na ispašu i gotovo nikada ne završava posao prije kasnih večernjih sati. Uprkos tome, kaže da se ne žali.

„Ne bih se mijenjao ni s kim. Neko nije zadovoljan ni sa velikom platom, a ja sam presretan ovim životom. Živim sa svojom ženom i djetetom, radimo zajedno i nikome nismo na teretu“, poručuje Ahmed.

Posebno naglašava da mladi ne bi trebali slijepo pratiti tuđa očekivanja.

„Neka svako radi ono što voli. Meni mnogi nisu davali podršku, govorili su da tražim posao u firmi i čekam penziju. Ja sam izabrao svoj put i nisam se pokajao“, kaže ovaj mladi stočar.

Njegova priča pokazuje da život na planini nije samo težak rad, već i izbor koji donosi mir, slobodu i zadovoljstvo onima koji iskreno vole prirodu i tradicionalan način života.

Zbogom ovce ode Hasan u Austriju: “Djevojke više vole miris parfema nego miris ovaca” /VIDEO/

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Zbogom ovce ode Hasan u Austriju – Poslije pola godine provedenih daleko od kuće uz stado ovaca, Hasan kaže da je vrijeme za novi početak, jer vjeruje da će u Austriji imati redovno radno vrijeme, više slobodnog vremena i bolju budućnost.

Dok mnogi mladi sanjaju odlazak u inostranstvo, Hasan je prije donošenja konačne odluke prošao život kakav malo ko može zamisliti. Više od šest mjeseci proveo je sa svojim djedom Vahidom čuvajući stado ovaca na pašnjacima stotinama kilometara udaljenim od rodnog kraja, spavajući u šatoru i svakodnevno prelazeći desetine kilometara.Njihov povratak kući označio je kraj još jedne sezone nomadskog stočarstva, ali i kraj Hasanove ovčarske priče.

„Trenutno sam ovdje, ali za koji dan idem na posao. Ovo više ne ide. Ide ono, ali nije više to to“, iskreno kaže dvadesetogodišnji Hasan.

Priznaje da mu je pola godine bez doma bilo izuzetno teško. Planirao je i ranije otići u Austriju, ali ga je bolest oca natjerala da odgodi put i ostane uz porodicu.

„Otac se razbolio, trebao sam prije dva mjeseca otići u Austriju, ali sam ostao zbog njega. Sada kada se oporavio, on će nastaviti posao, a ja idem.“

Iako kaže da samo čuvanje ovaca nije najteži dio posla, smatra da je način života ono što odbija mlade ljude.

„Uvijek si van kuće, nisi među narodom. Nemaš vremena za sebe, moraš stalno biti uz stado.“

Na pitanje kako djevojke gledaju na ovčare, Hasan uz osmijeh odgovara da sve zavisi od osobe, ali priznaje da današnje djevojke ipak više privlači drugačiji način života.

„Djevojke su se malo opametile. Ne idu tamo gdje nema luksuza. Više vole miris parfema nego miris ovaca“, kaže Hasan.

U Austriji očekuje sasvim drugačiju svakodnevicu. Nada se redovnom radnom vremenu, sigurnoj plati i životu u kojem će imati vremena i za odmor.

„Bio sam tamo dva mjeseca i svidjelo mi se. Imaš posao, imaš odmor, imaš vremena za sebe. Ovdje moraš stalno paziti na ovce, nema ni tuširanja ni pravog odmora.“

Njegov djed Vahid već 37 godina vodi nomadski život sa stadom. Kaže da je najveći problem danas loš plasman janjadi i izostanak ozbiljne podrške stočarima.

„Sve smo uložili, trud i novac, a kada treba prodati janjad – nema kupaca. To nam je najveća muka.“

Nomadski život podrazumijeva spavanje u šatoru, prehranu uglavnom iz konzervi, nekoliko sati sna tokom noći i svakodnevnu brigu o stotinama ovaca. Magarci nose svu opremu, od šatora do hrane, bez kojih, kako kaže Vahid, ovakav način života ne bi bio moguć.Iako Hasan odlazi u Austriju, njegova porodica neće potpuno napustiti stočarstvo. Otac će nastaviti tradiciju koju porodica njeguje generacijama, dok će Hasan pokušati pronaći bolju budućnost u inostranstvu.

Njegova priča još jednom pokazuje koliko je teško zadržati mlade na selu. Ljubav prema tradiciji često nije dovoljna kada svakodnevicu čine naporan rad, neizvjesna zarada i život daleko od porodice.Cijelu priču o šest mjeseci provedenih u nomadskom životu, razgovoru sa djedom Vahidom i Hasanovim planovima za odlazak u Austriju pogledajte u video-prilogu.

ESAD KUČEVIĆ IZ RADUŠE: “Na selu radimo 25 sati dnevno, ali ovaj život ne bih mijenjao ni za Njemačku”

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Esad Kučević iz Raduše sa suprugom svakodnevno brine o 17 krava, proizvodi mlijeko i poručuje da se pošten rad na selu isplati, ali samo uz odgovarajuću podršku države i ostanak mladih.

Život na selu nikada nije bio lak, ali za Esada Kučevića iz sela Raduša kod Tutina predstavlja način života kojeg se ne odriče uprkos svim izazovima. Zajedno sa suprugom svakodnevno vodi brigu o velikom stočarskom gazdinstvu, proizvodi mlijeko i od ranog jutra do kasne večeri radi bez predaha. Njihovo domaćinstvo danas broji čak 17 krava, dok su telad i proizvodnja mlijeka glavni izvor prihoda. Iako su djeca otišla u Njemačku u potrazi za sigurnijom budućnošću, roditelje nisu zaboravila. Mlađi sin često dolazi kako bi pomogao tokom najtežih poljoprivrednih radova.

– Ustajemo svakog jutra u pet sati. Kod nas na selu nema radnog vremena. Kažu da dan ima 24 sata, ali mi radimo 25 – kroz osmijeh priča Esad.

Ističe da je posljednjih godina podrška države stočarima značajno olakšala opstanak na selu. Premije za mlijeko, subvencije za krave i podsticaji za telad, kako kaže, omogućili su mnogim domaćinstvima da nastave proizvodnju.

– Da nema premija, mnogi bi odavno prodali krave. Ovako ipak imamo razlog da ostanemo i radimo. Država daje podsticaje za mlijeko, za krave i za telad, i to mnogo znači nama koji živimo od stočarstva – objašnjava Kučević.

Prisjeća se da je prije nego što se potpuno posvetio poljoprivredi više od dvije decenije radio na Pešteri. Ipak, dodatni posao nije bio dovoljan da prehrani porodicu, pa se odlučio da ozbiljno razvije stočarsku proizvodnju. Kaže da se posljednjih godina primjećuju i pozitivni primjeri povratka ljudi iz inostranstva. Sve je više onih koji ulažu u farme i kupuju nova grla, vjerujući da se od ozbiljnog rada na selu može pristojno živjeti.

– Danas ima ljudi koji su se vratili iz Njemačke, kupili junice i krenuli da rade. Ko ozbiljno pristupi stočarstvu može da zaradi i ovdje – smatra Esad.

Osim rada, posebno cijeni zajedništvo koje, kako kaže, još uvijek postoji u njegovom selu.

– Kod nas nema da komšija s komšijom ne razgovara. Sjednemo, popijemo kahvu, podružimo se. To je ono što selo čini posebnim – kaže on.

Ipak, ne krije da problema i dalje ima. Nedostatak kvalitetnog vodovoda, infrastrukture i asfaltiranih puteva otežava svakodnevni život. Mještani su, priča, često morali sami da finansiraju radove.

– Ja sam među prvima dao hiljadu eura za asfalt. Nisam se pokajao. Da je trebalo, dao bih i više, jer danas asfalt dolazi gotovo do moje kuće – govori Esad.

Najveća želja ovog vrijednog domaćina jeste da se njegova djeca jednog dana vrate u rodni kraj. Vjeruje da porodica ostaje na okupu upravo na selu, gdje se zajedno dijele i rad i životne teškoće.

– Kad je dijete uz roditelje, zajedno prolazite i dobro i zlo. Mene nikad nije privlačio lako zarađen novac. Sve što vrijedi dolazi uz trud i muku – poručuje Esad Kučević iz Raduše, čovjek koji vjeruje da budućnost sela još nije izgubljena, sve dok postoje ljudi spremni da rade i ostanu na svojoj zemlji.

Nevjerovatna priča Hamide i Džemajla Husović iz Sandžaka: Zajedno imaju 191 godinu /VIDEO/

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Nevjerovatna priča Hamide i Džemajla Husović iz Sandžaka svjedoči o ljubavi, odricanju i snazi porodice. Njihov životni put, od rodnog Sandžaka do Istanbula, inspiracija je generacijama koje dolaze. Pod sloganom da prava ljubav ne poznaje godine, priča Hamide i Džemajla Husovića pokazuje kako su zajedništvo, poštovanje i istrajnost pobijedili ratove, siromaštvo i život u tuđini.

U vremenu kada mnogi brakovi ne izdrže ni nekoliko godina, priča Hamide (95) i Džemajla – Džeka Husovića (96), porijeklom iz Sandžaka, vraća vjeru u prave porodične vrijednosti. Danas žive u Bajrampaši u Istanbulu, a iza njih je gotovo sedam decenija zajedničkog života ispunjenog iskušenjima, radom i međusobnim poštovanjem.Njihova životna ispovijest počinje u sandžačkim selima. Hamida je rođena u Bukovici kod Rožaja, dok je Džemajlo odrastao u Đerekarama kod Tutina. Oboje su djetinjstvo proveli u velikoj nemaštini, prisjećajući se vremena kada se preživljavalo od koprive, zelja i jedne krave koja je hranila cijelu porodicu.Hamida se kroz emocije prisjetila teških dana.

“To je bio veliki fakirluk. Nije bilo hrane, nije bilo odjeće. Brali smo koprive i zelje da preživimo. Jedna krava nas je održala u životu.”

Džemajlo je govorio o ratnim godinama, strahu i progonima koje je njegova porodica preživjela. Prisjetio se kako su tokom Drugog svjetskog rata bili primorani da bježe od jedne do druge vojske, te kako su u svojoj skromnoj kući godinama pružali utočište drugim porodicama.Njihova ljubavna priča počela je na potpuno drugačiji način nego što je to danas uobičajeno. Hamidu su prosili pune dvije godine, a o svemu su odlučivale porodice. Mladoženja svoju buduću suprugu gotovo da nije ni poznavao prije vjenčanja.

Uz osmijeh se prisjećaju prvog susreta i brojnih šala koje i danas razmjenjuju, pokazujući da humor nikada nije napustio njihov dom.Nakon vjenčanja uslijedili su novi izazovi. Džemajlo je često odlazio na rad u druge gradove, a kasnije i u Tursku, kako bi prehranio porodicu. Hamida je ostajala kod kuće, obrađivala zemlju i odgajala djecu zajedno sa ostatkom porodice.

Godine 1966. porodica se preselila u Tursku. Ni tamo život nije bio lak. Po dolasku su ostali bez ušteđevine, ali je Džemajlo ubrzo pronašao posao i naredne 22 godine radio u fabrikama, gradeći novi život za svoju porodicu. Kaže da su upravo trud, rad i skromnost omogućili da danas njegova djeca imaju siguran život.Posebno diraju njegove riječi o povjerenju u braku.

“Nikada nisam rekao ženi gdje si bila ili šta si radila. Rekao sam joj samo: ako čuvaš sebe, sačuvala si i svoj i moj obraz.”

Danas, sa ukupno 191 godinom života, Hamida i Džemajlo i dalje zrače vedrinom, humorom i zahvalnošću. Njihova priča nije samo svjedočanstvo o jednoj ljubavi, već i podsjetnik na vrijeme kada su riječ, porodica i međusobno poštovanje bili temelj svakodnevnog života. Njihova ispovijest ostaje dragocjeno svjedočanstvo o historiji sandžačkih Bošnjaka, njihovim seobama, teškim životnim iskušenjima i snazi porodice koja je uspjela sačuvati dostojanstvo i ljubav uprkos svim nedaćama. Pogledajte video ispod teksta.

ZEJNEPA BIHORAC iz Zaječića: “Nikada ne bih napustila svoj kraj, danas živim sretnije nego ikad”

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Zejnepa Bihorac iz Zaječića kroz iskren razgovor prisjetila se mladosti, teških godina bez vode i života ispunjenog radom, ali poručuje da danas ne bi mijenjala svoj rodni kraj ni za šta na svijetu.

Posjetili smo selo Zaječići, gdje nas je dočekala nasmijana i srdačna Zejnepa Bihorac, žena čiji život predstavlja pravo svjedočanstvo o istrajnosti, porodičnim vrijednostima i ljubavi prema rodnom kraju. Njena priča još jednom potvrđuje da najveće bogatstvo Sandžaka nisu ni kuće ni imanja, već ljudi koji čuvaju tradiciju i zajedništvo.

U razgovoru se prisjetila vremena kada je gotovo svaka žena u selu tkala na razboju.

– “Najprije se tkalo. Naučila sam da tkam i godinama sam tkala. Uzimali smo pređu, radilo se puno, mučilo se, ali to je bio dobar zanat i od toga se živjelo”, priča Zejnepa.

Govoreći o dolasku u novu porodicu, s posebnom emocijom se prisjeća svekrve i zajedničkog života.

– “Ja sam super živjela. Moji deveri i moja svekrva bili su ljudi kakvi se teško mogu opisati. U ovu kuću sam došla 1970. godine. Ovdje sam odgojila sina, udala kćerke, oženila sina, a danas imam veliko potomstvo.”

Najveći ponos su joj djeca, unuci i praunuci. Dok pokušava nabrojati sve članove porodice, osmijeh joj ne silazi s lica.

– “Imam preko sedamnaest unučadi i jednu čukununuku. Ne mogu ih više ni izbrojati, ali svi su dobri, poštuju me i to je moje najveće bogatstvo.”

Posebno ističe koliko se život promijenio dolaskom osnovne infrastrukture u selo.

– “Vodu smo dobili tek 1963. godine. Polako se sve mijenjalo. Danas je sve drugačije, mnogo lakše i bolje nego nekada.”

Iako je prošla kroz brojne životne izazove, kaže da nikada nije poželjela napustiti rodni kraj.

– “Da je ovako bilo ranije, nikada niko ne bi odlazio. Meni je ovdje dobro. Imam svoju djecu, unuke i svoju kuću. Ne bih ovo mijenjala ni za šta.”

Priznaje da joj je zdravlje zadalo probleme, naročito nakon pandemije koronavirusa, kada je gotovo izgubila vid.

– “Poslije korone nisam vidjela gotovo ništa. Sin me odveo u Kraljevo na liječenje i, hvala Bogu, danas ponovo vidim dovoljno da mogu sama sve raditi.”

Njeni sinovi i unuci ostali su vrijedni ljudi. Jedni rade u svom kraju, drugi su posao pronašli u inostranstvu, ali porodica je ostala povezana.

Na pitanje da li bi se vratila u neka prošla vremena, odgovara bez razmišljanja.

– “Ne vraćam se na ono što je bilo. Ne volim to da ponavljam. Danas je sve bolje. Nekada smo pješačili, nosili vodu i teško živjeli, a sada imamo uslove o kojima smo nekada mogli samo sanjati.”

Priča Zejnepe Bihorac nije samo podsjećanje na neka druga vremena, već i poruka mlađim generacijama da sreća nije uvijek daleko. Ponekad se nalazi upravo tamo gdje su korijeni, porodica i ljudi koji vas okružuju.

DIRLJIVA PRIČA IZ SANDŽAKA: Jetrve Igbala i Adila godinama žive kao rođene sestre

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Jetrve Igbala i Adila već decenijama dijele isti dom, zajedno odgajaju porodicu, rade na imanju i dokazuju da ljubav, razumijevanje i međusobna podrška mogu nadjačati sve izazove zajedničkog života.

Jetrve Igbala i Adila već decenijama dijele isti krov, zajedno rade na imanju, pomažu jedna drugoj i dokazuju da se porodična sloga može sačuvati uprkos svim izazovima modernog vremena.

Dok mnogi danas vjeruju da je zajednički život više generacija pod jednim krovom gotovo nemoguć, porodica Hasanović iz Dubnice pokazuje potpuno drugačiju sliku. U njihovom domu jetrve Igbala i Adila godinama žive u slozi, dijele svakodnevne obaveze, zajedno odgajaju djecu i jedna drugoj predstavljaju najveću podršku.

Njihova priča nije samo priča o porodici. To je priča o vremenu koje polako nestaje, o običajima koji blijede i o ljudima koji još vjeruju da su poštovanje i zajedništvo važniji od svega.Igbala, koja ima 60 godina, kaže da je cijeli život provela radeći na selu i da se ni danas nije odrekla poljoprivrede.

„Imam 60 godina i evo i dalje radim poljoprivredu zajedno sa mužem. Jedan sin mi je u Njemačkoj sa suprugom i djecom. Dvije kćerke su udate, jedna je u Novom Pazaru, druga u Sjenici. Sin koji je ovdje radi sa svojom porodicom, bavi se postavljanjem panela, a ima četvero djece“, priča Igbala.

Sa posebnim osmijehom govori o snahama.

„Imam snahu kakvu nema niko. Dobro se slažemo, poštujemo se i pomažemo. Neka ona kaže kakva sam ja svekrva, ali čim je ostala sa mnom, valjda znači da nisam loša“, kaže kroz smijeh.

Dodaje da se vremena mijenjaju i da današnja omladina drugačije razmišlja.

„Možda je mladima danas bolje da žive odvojeno, ali mi stariji smo naučili drugačije. Volimo poljoprivredu, volimo da se družimo, da radimo i da dočekujemo ljude.“

Na njihovom imanju i danas se uzgajaju krave i ovce.

„Držimo stoku za svoje potrebe. Nije lako, ali volimo ovaj život.“

Prisjećajući se mladosti, Igbala kaže da je nekada svaki posao bio mnogo teži nego danas.

„Nismo imali vodu. Sve se radilo ručno. Muzli smo ovce i krave rukama. Nije bilo muzilica, nije bilo mašina. Kosilo se ručno, plastilo sijeno, nosilo na traktore ili na kola. Ko nije imao traktor, radio je sa konjima ili volovima.“

Kaže da je život bio težak, ali da su ljudi bili mnogo sretniji i bliži jedni drugima.

„Danas imamo vodu, struju, televiziju, mašine… Sve imamo. Ali nešto drugo nam nedostaje.“

Najviše je boli što sela ostaju prazna.

„Nekada se skupi deset djevojaka na jednom mjestu. Pričale smo, smijale se, družile. Danas ne možeš naći deset djevojaka u cijelom selu. Ostali su čovjek i žena, a omladina je otišla. Djevojke se poudavale, sinovi otišli za poslom.“

I sama ima sina u Njemačkoj, ali vjeruje da se pravi život može graditi i u rodnom kraju.

„Narod ode u Njemačku jer misli da je tamo bolje. Ja vjerujem da je ovdje ljepše ako imaš svoju porodicu i svoj mir.“

Posebno emotivno govori o svom rodnom selu Stanoviće.

„Iz Stanovića sam. Tu sam odrasla, a udala sam se ovdje u Hasanoviće, u Dubnicu. I ovdje mi je lijepo. Zavoljela sam ovu kuću i ovu porodicu.“

Prisjeća se i prvih dana nakon udaje.

„Moj otac nije mogao da vjeruje da sam se stvarno udala. Šalio se sa mnom, govorio da sam vjerovatno otišla kod drugarica. A ja sam već bila ovdje, u novom domu.“

I danas se rado sjeća mladosti.

„Bilo je lijepo. Nosila se narodna nošnja, bilo je veselja, pjesme i druženja. To su uspomene koje se ne zaboravljaju.“

Njena jetrva Adila potvrđuje da među njima nikada nije bilo velikih nesuglasica.

„Dobro nam je. Kod mene je ona, ja kod nje. Pozovemo jedna drugu na kahvu, sjednemo, popričamo i tako prolaze dani.“

Na pitanje da li su više jetrve ili prijateljice, obje odgovaraju osmijehom.

„Kao drugarice.“

Njihov odnos danas je rijetkost. Dok mnoge porodice teško opstaju pod istim krovom, Igbala i Adila pokazale su da zajednički život može biti ispunjen razumijevanjem, podrškom i međusobnim poštovanjem. Kažu da tajna nije ni u velikom bogatstvu ni u lagodnom životu.

„Treba imati poštovanja. Treba razgovarati. Kad je nekome teško, pomogneš. Kad je lijepo, raduješ se zajedno. Tako porodica opstaje.“

Njihova životna priča podsjeća da su upravo obični ljudi najveći čuvari vrijednosti po kojima je Sandžak oduvijek bio prepoznatljiv – slozi, gostoprimstvu, radu i međusobnom uvažavanju. U vremenu kada sve više ljudi napušta sela, a zajednički život velikih porodica postaje rijetkost, Igbala i Adila Hasanović ostaju primjer da toplina doma ne zavisi od veličine kuće, već od ljudi koji u njoj žive. Njihova poruka je jednostavna, ali snažna – porodica opstaje tamo gdje ima ljubavi, razgovora i međusobnog poštovanja.

POLJOPRIVREDNI SAJAM U SJENICI OTVORIO VRATA: Stočari i proizvođači predstavili najbolja grla i najnovija dostignuća

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0
Foto Sjeničke novine

Poljoprivredni sajam u Sjenici i ove godine okupio je uzgajivače, stručnjake i posjetioce, potvrđujući značaj ove tradicionalne manifestacije za razvoj stočarstva i poljoprivrede na Pešterskoj visoravni.

Svečanim otvaranjem u Sjenici danas je počeo 22. Poljoprivredni sajam, tradicionalna manifestacija koja iz godine u godinu okuplja najveće proizvođače, uzgajivače stoke i ljubitelje poljoprivrede iz ovog kraja, ali i brojnih gradova Srbije.

Može biti slika sljedećeg: terensko vozilo, moped, vozilo za golf i tekst
Foto Sjeničke novine

Ovogodišnji sajam otvorila je predsjednica Opštine Sjenica, Mersija Camović Rebronja, koja je poručila da ova manifestacija predstavlja važan oslonac za razvoj poljoprivredne proizvodnje i stočarstva, po kojem je Pešterska visoravan nadaleko poznata. Istakla je da sajam pruža priliku proizvođačima da predstave kvalitet svog rada, razmijene iskustva i upoznaju se s novim tehnologijama koje mogu unaprijediti proizvodnju.

Može biti slika sljedećeg: jedna ili više osoba, gomila i tekst
Foto Sjeničke novine

Tokom prvog dana manifestacije održano je ocjenjivanje najboljih grla sitne stoke, nakon čega su najuspješnijim uzgajivačima uručene nagrade za ostvarene rezultate. Program se nastavlja i drugog dana, kada će stručne komisije ocjenjivati grla krupne stoke, a potom će biti proglašeni najuspješniji odgajivači i dodijeljena priznanja najboljima.

Može biti slika sljedećeg: jedna ili više osoba
Foto Sjeničke novine

Organizatori ističu da sajam nije samo prilika za predstavljanje vrhunskih grla i poljoprivredne opreme, već i mjesto susreta proizvođača, stručnjaka i predstavnika institucija, s ciljem jačanja saradnje i unapređenja stočarske proizvodnje.

Može biti slika sljedećeg: jedna ili više osoba i tekst
Foto Sjeničke novine

Dvadeset drugo izdanje Poljoprivrednog sajma još jednom potvrđuje značaj Sjenice kao jednog od najvažnijih stočarskih centara u Srbiji, gdje tradicija, kvalitet i posvećenost poljoprivredi predstavljaju temelj razvoja čitavog kraja.

Može biti slika sljedećeg: jedna ili više osoba i gomila
Foto Sjeničke novine
123...3.808Page 1 of 3.808