Objava teksta o Samiru Bulji Ajdinoviću izazvala je snažne reakcije dijela javnosti. Malobrojne kritike koje su uslijedile uglavnom se ne odnose na činjenice, već na pitanje – da li je dozvoljeno pisati lijepo o čovjeku koji je osuđen za krivično djelo. Upravo tu počinje ono o čemu se rijetko govori javno, a još rjeđe razumije.
Samir Buljo Ajdinović jeste osuđen za krivično djelo trgovine narkoticima. To je činjenica. Kaznu je izdržao u skladu sa zakonom Republike Srbije. Time je, u pravnom smislu, njegova odgovornost prema državi završena. Sve izvan toga – pokajanje, grijeh, savjest – stvar je između njega i Allaha, a ne društvenih sudova, komentara i etiketa.
Međutim, ono zbog čega je Buljo dobio poštovanje mnogih nije ono zbog čega je osuđen, već ono što je bio i kako se ponašao nakon toga, posebno u najtežim uslovima – unutar kazneno-popravnih ustanova u Srbiji.
Građani koji danas olako kritikuju, često nemaju predstavu kako izgleda biti Bošnjak-musliman u zatvorima u Srbiji. Naročito u teškim godinama, kada su vjerske i nacionalne tenzije bile daleko izraženije nego danas. Poniženja, psihički pritisci, provokacije, selektivna pravila, pa i otvorene torture od strane pojedinih čuvara i drugih osuđenika pravoslavne vjeroispovijesti – to je realnost o kojoj se šuti.
U takvom sistemu, pojaviti se čovjek koji je spreman da stane u zaštitu svojih Sandžaklija, i finansijski i fizički, bez kalkulacije, bez straha, značilo je – opstanak. Ne samo sigurnost, već i dostojanstvo. Za mnoge zatvorenike iz Sandžaka, čije porodice nisu imale mogućnost da dolaze u posjete, nose pakete ili šalju novac, Buljo je bio oslonac. Plaćao je dugove, obezbjeđivao pakete, pomagao da ljudi ne ostanu gladni, izolovani i slomljeni.
To nije radio da bi stekao ime, već zato što je znao kako izgleda kada si sam.
U zatvorskim krugovima ostao je upamćen kao čovjek koji nije tražio sukobe, ali je jasno pokazivao granicu ispod koje se ne ide. Upravo zbog toga, kažu oni koji su s njim dijelili prostor i vrijeme, uživao je poštovanje čak i onih koji inače nikoga nisu poštovali – među njima i Joca Amsterdam, što se često navodi kao simbol tog nepisanog autoriteta.
Poštovanje se ne dobija presudom, već postupcima
Samir Buljo Ajdinović nije tražio mjesto u društvu zato što je osuđen, već zato što je pokazao šta znači biti čovjek kada je najteže. Njegovo ime se danas ne spominje zbog presude, već zbog odnosa prema ljudima – prema svojim sugrađanima, prema slabijima, prema onima koji nisu imali nikoga. Ovo nije tekst koji slavi krivično djelo. Ovo je tekst koji razdvaja zakon od ljudskosti, presudu od karaktera, grijeh od odgovornosti.
Jer društvo koje ne zna napraviti tu razliku, vrlo lako sutra može osuditi i one koji su najviše dali – samo zato što se njihova priča ne uklapa u crno-bijelu sliku. A Samirova priča, sviđalo se to nekome ili ne, ostaje zapisana kao priča o snazi karaktera, a ne o rešetkama.
