- HASIM IZ TUTINA: “Kad dođem ovdje, dan prođe kao deset minuta” – godine bude sve veću ljubav prema zavičaju. SANDŽAKLIJA koji se uvijek vraća zavičaju
Dok mnogi napuštaju svoja rodna sela i rijetko im se vraćaju, Hasim iz Tutina čini upravo suprotno. Iako već godinama živi u gradu sa svojom porodicom, srce ga, kako sam kaže, neprestano vuče prema rodnim Starčevićima, selu u kojem je odrastao i gdje danas živi njegov brat.
Svaki slobodan trenutak koristi da obiđe porodično imanje, prošeta poznatim stazama i provede vrijeme u razgovoru sa rodbinom i komšijama.
“Predivan je osjećaj kada dođem ovdje. Dođem od srca i od volje. Vidim rodni kraj, provedem vrijeme s bratom i osjećam se prelijepo. Kad sam ovdje, dan prođe kao deset minuta.”
Hasim priznaje da mu boravak u rodnom kraju pruža mir koji je teško pronaći u svakodnevnom životu. Kaže da ga posebno raduju priroda, čist planinski zrak i osjećaj pripadnosti mjestu u kojem je napravio prve životne korake.
Godine bude sve jaču ljubav prema zavičaju
Kako vrijeme prolazi, kaže da sve više osjeća potrebu da se vraća rodnoj kući.
“Što sam stariji, sve me više vuče želja da dođem. Prije nisam toliko mario, a sada jedva čekam da dođem. Ne znam da li je to zbog godina, ali sve mi je draže.”
Iako više ne drži stoku niti se ozbiljno bavi poljoprivredom, svaki dolazak iskoristi da očisti dvorište, ukloni korov ili popravi ponešto oko porodične kuće.
“Ne mogu puno, ali uzmem alat pa malo očistim, sredim koliko mogu. Važno mi je da se imanje ne zapusti.”
“Ovdje smo svi rođaci”
Hasim s osmijehom govori da u Starčevićima gotovo svaka kuća pripada istoj široj porodici.
“Ovdje nema drugog prezimena, svi smo rođaci. Malo odeš kod jednog na kahvu, malo kod drugog, razgovaraš, družiš se. To je ono što nema cijenu.”
Prisjeća se i vremena kada je život bio mnogo teži nego danas. Najbliža prodavnica bila je udaljena nekoliko kilometara, a svaki odlazak po osnovne namirnice predstavljao je pravi mali poduhvat.
“Nekad smo išli u Ribariće po namirnice. Dok doneseš paradajz kući, sav se izgnječi putem. Takva su bila vremena. Danas gotovo svaka kuća ima automobil.”
Put još nije idealan, ali ljubav prema selu ne jenjava
Iako ističe da put do sela još uvijek nije onakav kakav bi mještani željeli, to ga ne sprečava da redovno dolazi.
“Voljeli bismo da je put bolji, ali šta je tu je. Nama to ne može pokvariti želju da dođemo.”
Starčeviće se nalazi na oko devet kilometara od Ribarića, na nadmorskoj visini od približno hiljadu metara, što ovom kraju daje svježinu i prirodne ljepote koje posebno dolaze do izražaja tokom ljeta.
Djeca razmišljaju o vikendici u zavičaju
Hasim s ponosom govori o svojoj porodici. Dvojica sinova rade u Njemačkoj, jedan živi s njim u Tutinu, dok mu je kćerka udata. Nada se da će i mlađe generacije nastaviti održavati vezu sa zavičajem.
“Djeca razmišljaju da ovdje naprave vikendicu. Da ljeti dođu, zapale roštilj, provedu dan u prirodi i da se selo ne zaboravi.”
Na kraju razgovora poručuje da čovjek može živjeti bilo gdje, ali da uspomene iz rodnog kraja ostaju duboko u srcu.
Za Hasima, Starčeviće nisu samo mjesto na karti – to je dom kojem se uvijek vraća, mjesto gdje svaki razgovor, svaka kahva i svaki pogled na planine imaju posebnu vrijednost. Tu, kako kaže, vrijeme leti, a srce je uvijek ispunjeno.
