Prije nego što zasvira muzika i svadba dobije svoj puni ritam, u sandžačkim domovima nastupa trenutak koji mnogi pamte cijelog života. Tišina. Kratka, ali teška od emocija. To je onaj trenutak kada mlada još stoji između dva svijeta – onog u kojem je odrasla i onog u koji tek treba da zakorači.

„U svakoj svadbi postoji jedan trenutak tišine, prije muzike, prije veselja, kada je mlada još uvijek u potpunosti vezana za svoj rodni dom“, opisuje sagovornica iz priloga koji je probudio snažne reakcije među gledateljima.

U tom trenutku u kuću ulaze jenđe – žene iz porodice mladoženje koje imaju posebnu ulogu u ovom običaju. One ne dolaze samo da „uzmu mladu“, već da posvjedoče njenoj ljepoti, odgoju i dostojanstvu koje nosi iz svoje kuće.

„Jenđe su žene koje ulaze da je vide, da posvjedoče njenoj ljepoti i na kraju njenom odlasku i početku novog života“, objašnjava jedna od učesnica.

Za razliku od savremenih navika, stariji u Sandžaku ne kriju stav kada je riječ o ovom činu.

„Uzima se mlada po običaju, a ne – pobjegla. Od koga je pobjegla? Kome je pobjegla?“, kaže starija žena, u rečenici koja možda najbolje oslikava razliku između nekadašnjeg i današnjeg poimanja braka.

Pripreme za dolazak jenđi počinju danima ranije. Dvorišta se uređuju, iznose se ćilimi, postavljaju stolovi i priprema bogata trpeza. U jednoj porodici, kako se navodi, bilo je čak 19 jenđi koje su došle da prisustvuju ovom trenutku.

„Sve se organizuje u dvorištu, iznesu se ćilimi, garniture… sve po starim običajima. Kad mlada izađe, sve oči su uprte u nju“, prisjeća se sagovornica.

Prije njenog izlaska služi se kafa, sok, voće, kolači i baklava, ali običaj nalaže da se mlada zatraži prije nego što gosti počnu da piju kafu. Tada djevojke iz kuće izvode mladu pred okupljene. Jedan od najsnažnijih simbola ovog običaja jeste trenutak kada svekrva prostire crvenu stazu. Mlada njome prolazi prema novoj porodici, dok iza nje djevojka koja još nije udata brzo uzima tkaninu i unosi je u kuću, prema vjerovanju da će upravo ona biti sljedeća koja će se udati.

U svemu tome posebnu ulogu ima glavna jenđa, žena koja vodi računa o mladi, njenom izgledu i svakom detalju ceremonije. „Ona dodaje duvak, vodi računa o zlatu i svemu što je potrebno“, objašnjava jedna od žena koje su učestvovale u ovom običaju. Tu je i dever, koji simbolično prstenuje mladu, nakon čega ga ona poslužuje kafom, sokom i kolačima, čime se simbolično uspostavlja odnos s novom porodicom.

Ipak, iza svih običaja ostaje ono najjače – emocija. „Velika je trema kada te dvadesetak ljudi gleda, a znaš da je to možda posljednji dan u tvojoj kući kao djevojka“, priznaje mlada iz priloga. U tom trenutku rijetko ko ostaje ravnodušan. Plaču roditelji, sestre, rodbina. Suze nisu znak slabosti, već duboke povezanosti i ljubavi koja se ne može sakriti.

„Ne može čovjek da ostane imun na sve to“, kaže sagovornica, opisujući atmosferu koja se teško može prenijeti riječima. I dok se običaji s vremenom mijenjaju, suština ostaje ista. „Po mom mišljenju to su lijepi običaji. Poštuje se kuća iz koje ideš“, zaključuje jedna od žena.

U vremenu kada se mnoge vrijednosti gube, sandžački običaj uzimanja mlade ostaje podsjetnik da brak nije samo lični čin dvoje ljudi, već i susret dvije porodice – ispraćen poštovanjem, emocijom i dostojanstvom. Pogledajte prelijep prilog takt.info ispod teksta.

Na surovim prostranstvima Pešterske visoravni, između Tutin i sela poput Leskove, i danas žive ljudi koji svojim životima svjedoče o vremenu kada je svaki dan bio borba – ali i ponos. Među njima je i Fehima Leković, žena čija priča nosi težinu prošlih vremena i toplinu istinske ljudske izdržljivosti.

„Hvala Allahu, dobro smo“, započinje Fehima svoju ispovijest, jednostavno i skromno, kako to rade ljudi koji su kroz život prošli mnogo više nego što riječi mogu opisati. Fehima se prisjeća vremena kada ništa nije bilo lako. Nije bilo mašina, ni olakšica. Sve se radilo ručno – od muže stoke, preko prerade vune, do najosnovnijih kućnih poslova. Tri puta dnevno muzla je ovce i krave, ručno. Danas, kaže, postoji muzelica, ali tada – samo ruke i snaga. Zimi bi, kako priča, tkala i po deset do dvanaest staza, sama prela vunu, prala je i pripremala za tkanje.

„Sve se radilo. Nije bilo da se odmoriš, nego radiš dok možeš“, kaže Fehima.

Jedna od najtežih slika njenog života je nošenje vode – daleko od kuće, često kilometrima. Bez česme, bez pomoći.

„Na glavi smo nosili vodu. I djecu sam nosila i čuvala stoku. Sve se postizalo“, priča.

Zime su bile, kaže, oštre i nemilosrdne. Snijeg, hladnoća, vjetar – sve to nije bilo razlog da se stane. Radilo se i tada, bez izuzetka. Danas, u 71. godini života, Fehima je majka petoro djece, ima dvadeset unučića i četrnaest praunučića. Njeno bogatstvo, kaže, nisu ni ovce ni sir – već porodica.

„Nek su živi, zdravi i srećni“, govori sa osmijehom.

Iako su mnogi otišli u inostranstvo, što je česta sudbina Sandžaka, Fehima ostaje vjerna svom načinu života. I danas, uprkos godinama, Fehima muze ovce, pravi sir i prodaje ga. Ne zato što mora – već zato što voli.

„Ne može da se živi ako ništa ne radiš. Ja volim da radim“, kaže odlučno.

Njen ovčiji sir, kako ističe, ima posebnu vrijednost i kvalitet. Pravi ga tradicionalno, kako se radilo nekada – u kanti, uz svakodnevno održavanje i brigu. Fehima sa tugom govori o promjenama koje su zadesile Pešterska visoravan i Sandžak. Nekada su sela bila puna, ljudi su se posjećivali, pomagali jedni drugima. Danas, kaže, sve je drugačije.

„Rasturio se narod po inostranstvu. Nema nikoga. Po dvoje starijih u kući“, govori.

Njena priča nije samo sjećanje – ona je svjedočanstvo jednog vremena, ali i opomena. U svijetu brzine i tehnologije, Fehima Leković ostaje simbol rada, skromnosti i istrajnosti. Na kraju, njene riječi ostaju da odzvanjaju:

„Bolje je bilo nego sad. Bilo je teško, ali smo bili zajedno.“