U srcu Pešterske visoravni, nadomak Sjenice, smjestilo se selo Žitniće – jedno od najvećih i nekada najbogatijih sela ovog kraja. Danas, dok vjetrovi Pešteri nose miris pokošenog sijena i svježine planinskih pašnjaka, mještani ovog sela pokušavaju da sačuvaju ono najvrijednije – život na selu, zajedništvo i tradiciju predaka. Mještanin Žitnića, Mirzet Bogućanin, kroz emotivno kazivanje prisjetio se istorije sela, njegovog nastanka, razvoja i izazova sa kojima se danas suočava.
– Žitniće se pominje još u 17. vijeku pod nazivom Žitnik. Kasnije, oko 1700. godine, ovdje su se doselila brojna plemena. Prvo su došli Bronje, a zatim Bogućani, Fiuljanini, Muratovići, Medovići, Bilalovići, Ganovići i Husovići – priča Mirzet.
Kako kaže, selo je ime dobilo upravo po žitu koje je na ovom području oduvijek izuzetno uspijevalo.
– Ovo je uvijek bilo jedno od najbogatijih sela što se tiče žitarica. Žito je ovdje odlično rađalo, a i stoke je bilo mnogo. Nekada je na ovom području bilo i do 5.000 ovaca, ali danas je taj broj drastično smanjen – govori Bogućanin.
Nekada puno života, danas selo tišine
Žitniće je sedamdesetih i osamdesetih godina brojalo oko 110 domaćinstava i blizu 600 stanovnika. Škola u selu imala je između 80 i 100 učenika, dok danas jedva okuplja dvadesetak djece zajedno sa predškolcima.
– Narod je otišao svuda. Omladine skoro da nema. Ostali su uglavnom stariji ljudi i sve nas je manje – kaže Mirzet dok pokazuje prema školi koja i dalje stoji kao simbol nekadašnjeg života.
Ipak, selo nije ostalo bez razvoja. Asfaltni put stigao je gotovo do posljednje kuće, a mještani se nadaju da će uskoro biti asfaltiran i posljednji kilometar puta prema džamiji. Posebnu vrijednost za mještane predstavlja džamija izgrađena zajedničkim trudom sela.
– Džamiju smo počeli graditi 2012. godine, završena je 2014. Prije nje je postojao mekteb. Svi su učestvovali u izgradnji. Koliko god kuća ima u Žitniću, svi su dali doprinos. Mi smo složno selo i to nam je najveće bogatstvo – ističe Bogućanin.
Džemat već dvije decenije predvodi efendija Mirfat hafiz Fiuljanin, kojeg mještani posebno poštuju. Iako imaju dobar put, vodu, struju i uređenu infrastrukturu, najveći problem ostaje odlazak mladih.
– Omladina je najvažnija. Bez omladine nema života. Ako mladi ostanu, odmah se vidi napredak. Radi se, gradi se, selo živi. Gdje nema omladine, ostaju samo stari ljudi koji čekaju da im neko pomogne – priča Mirzet.
Njegova porodica bavi se stočarstvom i trenutno imaju oko 20 grla goveda. Kaže da je za pripremu zime potrebno napraviti i do 4.000 bala sijena.
– Bez djece i omladine ja to ne bih mogao raditi. Vrlo teško. Tako je u svakoj kući – naglašava on.
Zato smatra da bi spas za sela Pešteri moglo biti otvaranje pogona za preradu domaćih proizvoda.
– Kada bi se otvorile jače mljekare, mesare ili neki pogoni za preradu mesa i mlijeka, to bi mnogo značilo. Da naši proizvodi imaju siguran plasman i da omladina vidi perspektivu ovdje – kaže Bogućanin.
“Peštersko mlijeko je najbolje u državi”
Mirzet otvoreno govori i o teškim godinama kroz koje su prošli stočari.
– Nekad je plasman bio katastrofa. Mlijeko je bilo bezvrijedno. Tele, jagnje, krava – sve se teško prodavalo. Danas je ipak malo bolje. Vjerovatno je manji stočni fond učinio svoje, pa je potražnja porasla – objašnjava.
Dodaje da su sada isplate redovne, premije za mlijeko stižu na vrijeme i situacija je stabilnija nego ranije.
– Ovo naše mlijeko je najbolje mlijeko u državi. Ovdje su čiste trave, nema zagađenja, sve je prirodno. To bi trebalo da bude pravi bio proizvod i da ima cijenu kakvu zaslužuje – poručuje Mirzet.
Na kraju razgovora, dok pogled puca preko beskrajnih pešterskih pašnjaka, ostaje utisak da Žitniće nije samo selo. To je priča o Sandžaku koji se bori da opstane, o ljudima koji i dalje vjeruju u zemlju, stoku, zajedništvo i život pod pešterskim nebom.
