Izjava poslanice Bošnjačke stranke Kenane Strujić-Harbić da je Bosna i Hercegovina matična država Bošnjaka u Crnoj Gori izazvala je burne reakcije, uvrede i otvorene izlive mržnje na društvenim mrežama. Umjesto argumentovane rasprave, javni prostor preplavili su komentari koji ne samo da osporavaju politički stav, već targetiraju lično dostojanstvo i pravo na identitet.
U komentarima koji kruže internetom mogu se pročitati poruke poput: „Ovakve osobe treba pod hitno istjerati iz Crne Gore“, „Idite u svoju maticu“, „Trovacice! Ološu!“ – ali i sofisticiraniji pokušaji delegitimizacije, kroz tvrdnje da se ovakvim izjavama „ruše temelji države“. Ovo, međutim, nije rasprava o teritoriji – već o identitetu.
Pojam „matična država“ u političkoj i sociološkoj teoriji ne znači poziv na promjenu granica niti lojalnosti državi u kojoj živite. On označava kulturnu, historijsku i nacionalnu vezu jednog naroda sa državom u kojoj je taj narod većinski i u kojoj je institucionalno oblikovao svoj identitet.
Bošnjaci u Crnoj Gori su lojalni građani Crne Gore. Učestvuju u njenim institucijama, plaćaju poreze, biraju i budu birani. Ali njihova nacionalna i kulturna matica, historijski i identitetski, jeste Bosna i Hercegovina. To nije ni radikalna ni nova teza – to je činjenica koju priznaju i međunarodni standardi zaštite manjinskih prava.
Sandžak je gotovo pet stoljeća bio dio Bosanskog vilajeta u okviru Osmanskog carstva. Administrativne, kulturne i obrazovne veze sa Sarajevom bile su duboke i trajne. Granice su se mijenjale, ali identitet nije nestajao dekretom.
Tvrdnja da je Crna Gora „osvojila ova područja“ ne može biti argument za brisanje sjećanja i kulturnog kontinuiteta jednog naroda. Historija Balkana je složena i često bolna, ali upravo zato zahtijeva osjetljivost, a ne političku histeriju.
Opasna logika: „Ako ti je matica BiH – idi tamo“
Najproblematičniji dio reakcija jeste poruka da oni koji Bosnu doživljavaju kao maticu „treba da idu tamo“. Takva retorika podsjeća na najmračnije periode evropske historije, kada se lojalnost državi mjerila etničkim porijeklom.
Ako bismo slijedili tu logiku, gdje bi onda „trebali ići“ Crnogorci koji osjećaju snažnu kulturnu vezu sa Srbijom? Ili Albanci sa Albanijom? Ili Hrvati sa Hrvatskom? Multietnička društva opstaju upravo zato što dozvoljavaju višeslojni identitet.
Država nije koncentracioni logor identiteta
Crna Gora je, po svom ustavnom određenju, građanska država. Građanska država podrazumijeva slobodu nacionalnog izjašnjavanja, pravo na jezik i kulturnu pripadnost. Ako se ta prava počnu tumačiti kao prijetnja suverenitetu, onda problem nije u manjini – već u krhkom shvatanju većine.
Kenana Strujić-Harbić nije pozvala na separatizam, niti je osporila teritorijalni integritet Crne Gore. Izrekla je identitetski stav koji dijeli veliki broj Bošnjaka. Reakcija na tu izjavu, međutim, pokazala je koliko je javni prostor zatrovan netolerancijom.
Odbrana prava na identitet je odbrana Crne Gore
Paradoksalno, oni koji tvrde da „brane državu“ napadaju upravo ono što čini suštinu moderne države – pluralizam. Crna Gora ne može biti jaka ako traži od svojih građana da se odreknu osjećaja pripadnosti. Naprotiv, njena snaga je u tome da različiti identiteti koegzistiraju bez straha. Napadi, uvrede i pozivi na „iseljavanje“ ne štite državu. Oni je slabe.
Zato odbrana Kenane Strujić-Harbić nije samo odbrana jedne poslanice. To je odbrana prava svakog čovjeka u Crnoj Gori da slobodno kaže ko je – bez bojazni da će zbog toga biti proglašen neprijateljem države. U vremenu kada su društvene mreže postale megafon mržnje, najvažnije je podsjetiti: identitet nije prijetnja. Netolerancija jeste.
