U tišini pešterskih brda, gdje vjetrovi nose priče prošlih vremena, živi jedna od onih žena čiji život nije ispisan na papiru – već u žuljevima, suzama i neizmjernoj snazi. Zineta Nezirović iz sela Baćica kod Tutina, žena duboke starosti, svojim riječima svjedoči o vremenu koje današnje generacije teško mogu i zamisliti.

• „Bismillah… Elhamdulillah…“, započinje svoju ispovijest, kao da svaka riječ mora prvo proći kroz vjeru, pa tek onda izaći iz srca.

Njena priča nije samo lična – ona je slika čitavog jednog vremena na Pešteri. Zineta govori o danima kada ništa nije bilo lako. Voda se nosila kilometrima, žito se ručno obrađivalo, a svaki zalogaj bio je rezultat teškog rada.

„Pokupi maslo, pa kupi opanke… a ja ih čuvam, žao mi da ih obujem, da ih ne poderem…“, govori kroz osmijeh koji skriva težinu prošlih dana.

Sjeća se kako je sve bilo ručno – od rada u polju do svakodnevnih obaveza.

„Ja sve ručno… žito klasalo, teško… Allahu sačuvaj. Po devet kola sam natovarala i istovarala…“

Najveća muka bila je voda.

„Nosila sam vodu na glavi, daleko… pola puta mi se čini da mi mozak izgori, ali nisam mogla stati“, prisjeća se.

U vremenu bez mehanizacije, bez puteva i pomoći, žene su bile stub domaćinstva. Zineta je, kako kaže, radila sve – od njive do kuće, od brige o djeci do dočeka musafira.

„Sve smo radili – i u njivi, i u livadi, i kod kuće… i djecu, i goste… sve.“

Njen život obilježila je i velika porodica. U jednoj kući živjelo je i po dvadeset članova – svekar, svekrva, djeca, jetrve…

„Udri po cijeli dan… ruke se zabole, ali moraš… ovce, krave, drva… sve na leđima.“

Čak su i svakodnevne stvari bile izazov.

„Za pari dvije lubenice… pa pravi širu, pa nosi u tepsiji… ništa nije bilo lako.“

„Bilo nas je mnogo, ali smo se slagali. Ja sam bila najstarija, vodila računa o svima.“

Danas, kada su porodice sve manje, njene riječi podsjećaju na vrijeme zajedništva koje polako nestaje. Iako ima kuću u Novom Pazaru, Zineta kaže da joj tamo nije mjesto.

„Imam sve dole – unuke, snahe… ali ne volim. Baćica mi je draža od svega.“

To je rečenica koja najbolje opisuje vezu čovjeka i rodnog kraja – vezu koju ni udobnost grada ne može zamijeniti. Zineta je rodila šestero djece, radila bez prestanka i preživjela život kakav bi mnoge slomio. Danas, iako slabije vidi i teže se kreće, duh joj je snažan.

„Ušla sam u devedesetu… a kažu mi više. Ko mi povećava godine?“

„Dobro sam, hvala Bogu… samo oči i noge slabe, ali duša još drži.“

Njena priča nije samo sjećanje – ona je opomena. Opomena generacijama koje zaboravljaju koliko je truda bilo potrebno da bi se danas živjelo lakše. Na kraju, dok izgovara dove i riječi zahvalnosti, jasno je jedno – u toj tišini Pešteri krije se dostojanstvo koje se ne može kupiti, niti naučiti.

Može se samo – živjeti.

U vremenu kada se granice sve češće doživljavaju kao prepreke, priča Harisa Memića iz Bijelog Polja pokazuje suprotno – da su one često samo linije na karti. Ovaj mladi arhitekta danas iz Kine učestvuje u projektima za neke od najvećih svjetskih kompanija, ali njegov put nije bio ni brz ni lak. Naprotiv – izgrađen je kroz upornost, odricanja i jasnu viziju. Memić je u Kinu stigao 2019. godine, vođen željom da uči i profesionalno napreduje. Već na samom početku suočio se s globalnom krizom – pandemijom, koja je mnoge natjerala na povratak kući. Ipak, on je odlučio ostati.

„To je bio period velike neizvjesnosti, ali i ključna tačka mog razvoja. Ostao sam fokusiran i nastavio da radim“, ističe Memić, dodajući da je u tom trenutku bio među rijetkim ljudima iz regiona koji su ostali u Kini.

Prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se već 2020. godine, kada je dobio priliku da radi na velikom projektu za kompaniju ByteDance, vlasnika platforme TikTok. Riječ je o kompleksu u Shenzhenu, površine oko 30.000 kvadratnih metara, raspoređenom na 11 spratova. Upravo taj projekat otvorio mu je vrata saradnje sa globalnim tehnološkim gigantima poput Huawei, Google, PayPal i kompanije VIVO.

Nakon nekoliko godina rada na velikim projektima, Memić 2022. godine donosi novu, hrabru odluku – pokreće sopstvenu arhitektonsku firmu. Počeo je sam, ali danas vodi tim koji radi na kreativno zahtjevnim projektima. Paralelno s tim, iz lične strasti prema vizuelnom izrazu razvila se i druga kompanija – za video produkciju. Tako je spojio arhitekturu i kreativnu industriju, gradeći dvije uspješne priče koje se međusobno nadopunjuju. Život i rad u Kini, posebno u tehnološkom centru poput Shenzhena, donijeli su mu potpuno novu perspektivu.

„Ovdje se stvari odvijaju nevjerovatnom brzinom. Projekti koji bi negdje trajali godinama, realizuju se za nekoliko mjeseci“, objašnjava Memić.

Rad u međunarodnom okruženju naučio ga je i koliko su važne različite perspektive. Upravo iz tih razlika, kako kaže, nastaju najbolje ideje. Za Memića, uspjeh nije samo u projektima i finansijama, već u kvalitetu života i radu s ljudima.

„Liderstvo nije samo donošenje odluka – već sposobnost da okupite ljude oko zajedničke ideje“, ističe.

Rad s timovima iz različitih dijelova svijeta naučio ga je važnosti slušanja, razumijevanja. Posebno naglašava ulogu dijaspore u razvoju matičnih zemalja. Smatra da uspjeh pojedinaca van granica može imati mnogo širi značaj.

„Nije uvijek potrebno fizički se vratiti. Ponekad je dovoljno povezivati ljude, ideje i tržišta“, kaže Memić.

Njegova poruka mladima je jasna – izaći iz zone komfora, biti radoznao i ne bojati se neizvjesnosti. Priča Harisa Memića nije samo priča o karijeri. To je priča o hrabrosti da se napravi prvi korak, o istrajnosti u teškim vremenima i o vjeri da se trud uvijek isplati – možda ne odmah, ali sigurno na način koji često nadmaši očekivanja.

Od Bijelog Polja do Kine, od prvih projekata do sopstvenih kompanija – njegov put danas inspiriše novu generaciju mladih iz Sandžaka i šire, pokazujući da uspjeh nema granice za one koji su spremni da ih pomjere.