Sandžak već decenijama ispraća svoje mladiće – tiho, bez buke, ali sa snovima koji su veći od svega što ostavljaju iza sebe. Bauštelska tuga svih poginulih sandžačkih mladića koji nisu uspjeli ni da ostvare brak i porodicu danas ima glas. Glas Emira i njemu sličnih. Njegove riječi ostaju kao svjedočanstvo jedne generacije:
- „Trebao mi je novac. Kao i svakom mladiću mojih godina. Teško se živi. Roditelji sastavljaju kraj s krajem. Svjestan sam bio toga. Ima i… ona. Da izađeš. Ponekad cvijeće. Poneki poklon. Kažu da snovi nikad ne prestaju. Ni kada si u godinama poznim. Snovi su nevjerovatan motivator. Podstrekač. Moji snovi su život… sa njom. Zbog toga sam otišao. Da zaradim.“
U tim rečenicama sabrano je sve – i siromaštvo, i ljubav, i nada.
- „Rođak me nagovorio. A u Njemačkoj se na građevini može zaradit’. Došavši u Evropu, učinilo mi se da je to upravo to mjesto gdje mogu ispuniti svoje snove. Toplo je, za razliku od ljutih sandžačkih zima. Čak su i proljeća hladna…“
Ali snovi nisu dolazili lako. Dolazili su noću.
- „Uvijek sanjam isti san. Mladu u vjenčanici. U daljini. Ispruženih ruku prema meni. Nisam mogao razaznati ko je. Znao sam, u pauzi posla, naslonjen na vreće cementa, malo ‘prekinuti’. Opet ona. Opet ruke ispružene meni. I tako svaku noć…“
A onda – dan koji dijeli život od smrti.
- „Radili smo na skeli. Velika visina. Nije da me je strah visine… ali nije ugodno. Noseći kante s fasadom, odjednom mi ispred lica izleti bijela ptica. Izgubih ravnotežu. Dugo sam padao… Bol je bila nesnosna. Daha nemam. Mrak se polahko navlači na moje oči…“
I u tom mraku – ponovo ona.
- „Ugledah iz daljine kako prilazi ona mlada, ispruženih ruku. U ruci kutija. Dobro je vidim. Ona mala, sa vjenčanja, gdje se čuvaju vjereničke burme. Razaznajem lice… Bože moj, to je ona. Moja djevojka. Ozbiljnog izraza lica. U vjenčanici. Prišla mi je blizu, toliko da sam osjetio njen dah… Otvara kutiju. U njoj samo jedna burma…“
Slika koja boli više od samog pada.
- „Djevojka odjednom zajeca… iz one kutije za burme izleti bijela ptica, krila rajskih boja. Ona ista koja me prepade na skeli. Djevojka plačući ide unazad, držeći otvorenu kutiju sa jednom burmom…“
I glas koji ostaje da odzvanja kroz sve sandžačke kuće:
- „Emire moj, nije nam suđeno…“
Emir nije stigao da se vrati. Nije stigao da zaprosi. Nije stigao da izgradi život zbog kojeg je otišao. Njegova priča danas je simbol svih onih mladića iz Sandžaka koji su otišli da zarade, a vratili se u tišini. Na bauštelama širom Njemačke nisu stradali samo radnici.mStradali su snovi. I svaka ta priča počinje isto – sa nadom. A završava se rečenicom koju nijedna majka, nijedna djevojka, nijedna porodica ne bi smjela čuti:
-
„Nije nam suđeno.“














