Ludilo šovinističke svijesti u Sandžaku pokazalo je svoje najružnije lice nakon što su potomci Bošnjaka protjeranih iz Šahovića posjetili zavičaj svojih predaka. Umjesto suočavanja s prošlošću, uslijedile su uvrede, prijetnje i zahtjevi da se ljudi protjeraju samo zato što su razvili zastavu države u kojoj su njihovi preci pronašli utočište.

 Autor Suad K Zoranić

Postoje trenuci kada jedna fotografija ne razotkrije samo pojedinca već čitav obrazac razmišljanja. Upravo se to dogodilo u Bijelom Polju nakon objave Nusreta Akove Brčvaka, potomka Bošnjaka iz nekadašnjih Šahovića, današnjeg Tomaševa. Brčvak je objavio fotografiju potomaka šahovićkih žrtava koji su iz Turske stigli u zavičaj svojih predaka. Ispred table s današnjim nazivom mjesta razvili su zastavu Turske – države u kojoj su brojne prognane bošnjačke porodice poslije zločina pronašle novi dom.

Ta fotografija nije bila poziv na nasilje. Nije predstavljala otimanje tuđe zemlje niti ugrožavanje bilo čijeg prava. Bila je znak porodičnog sjećanja i povratka mjestu iz kojeg su njihovi preci silom uklonjeni. Ipak, dio javnosti i pojedini prosrpski portali pretvorili su taj čin u povod za novu hajku.

Zastava im smeta, prijetnje im ne smetaju

U reakcijama na društvenim mrežama pojavili su se zahtjevi da se posjetioci uhapse i protjeraju, uvrede na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, ali i otvoreni pozivi da se prema njima upotrijebi fizička sila. Neki komentatori tvrdili su da potomci prognanih nemaju pravo doći u mjesto svojih predaka sa zastavom zemlje u kojoj danas žive. Najstrašnija nije sama količina mržnje. Najstrašnija je logika koja se iza nje krije: potomak žrtve smije postojati samo ako šuti.

Od njega se očekuje da zaboravi odakle je protjerana njegova porodica, da ne govori o zločinu, da ne pita zbog čega je naziv njegovog rodnog mjesta promijenjen i da bude zahvalan što je neko od njegovih predaka uopće preživio. Čim žrtva podigne glavu i izgovori ime Šahovića, proglašavaju je provokatorom. Čim potomci prognanih dođu na zemlju svojih predaka, predstavljaju ih kao prijetnju. Čim pokažu zastavu zemlje koja je primila njihove porodice, poziva se policija i traži njihovo protjerivanje. To nije patriotizam. To je strah od istine.

Šahovići nisu izmišljena priča

U Šahovićima i okolnim selima 9. i 10. novembra 1924. godine počinjen je masovni zločin nad muslimanskim stanovništvom. Historijski izvori navode različite procjene broja ubijenih, dok je veliki broj preživjelih nakon zločina napustio ovaj kraj, a mnoge porodice odselile su u Bosnu i Hercegovinu i Tursku.

Zločinu je prethodilo razoružavanje stanovništva Šahovića i Pavina Polja. Povod je bilo ubistvo okružnog načelnika Boška Boškovića, za koje su bez dokaza optuženi lokalni muslimani. Naknadno se pokazalo da su iza ubistva stajali pripadnici drugog pravoslavnog bratstva, ali je nedužno bošnjačko stanovništvo već bilo izloženo kolektivnoj odmazdi. O događaju i različitim procjenama broja žrtava pisali su historičari, akademski autori i regionalni istraživački mediji. Zato potomci šahovićkih Bošnjaka nisu stranci bez veze s ovim krajem. Njihova veza sa Šahovićima starija je od mnogih današnjih političkih parola. To što sada govore turski i nose tursku zastavu nije dokaz okupacije, već posljedica progona njihovih porodica.

Grafit osuđujemo, ali mržnja nema dvije mjere

Samo nekoliko dana ranije u Bijelom Polju pojavio se grafit „Srbe na vrbe“. Bez obzira na to ko ga je napisao i je li riječ o sukobu između pravoslavnih Srba i Crnogoraca ili o smišljenoj provokaciji, takva poruka mora biti nedvosmisleno osuđena. Pozivanje na nasilje prema Srbima jednako je neprihvatljivo kao i pozivanje na nasilje i protjerivanje Bošnjaka.

Međutim, upravo se tu pokazuje opasno licemjerstvo dijela javnosti. Dok se zbog jednog grafita zahtijeva reakcija cijelog grada i nadležnih organa, prijetnje upućene potomcima šahovićkih žrtava na društvenim mrežama predstavljaju se kao „patriotizam“ i navodna odbrana države. Ne može se osuditi govor mržnje prema Srbima, a zatim odobravati govor mržnje prema Bošnjacima. Ili ćemo štititi dostojanstvo svakog čovjeka, ili ćemo priznati da nam nije problem mržnja, nego samo to ko je njena meta.

Niko ne nasljeđuje krivicu, ali može naslijediti ideologiju

Današnji stanovnici Bijelog Polja nisu krivi za zločine počinjene prije više od jednog stoljeća. Krivica se ne prenosi krvlju, prezimenom, vjerom niti nacijom. Ali odgovornost postoji u odnosu prema prošlosti. Potomci počinilaca nisu zločinci zato što su nečiji potomci. Postaju čuvari iste pogubne ideologije tek onda kada negiraju zločin, vrijeđaju žrtve, prijete njihovim potomcima i pokušavaju ih ponovo protjerati – makar ovoga puta komentarima i medijskom hajkom.

Upravo zbog toga treba precizno govoriti: ovo nije „ludilo srpskog naroda“. To je ludilo šovinističke svijesti koja se skriva iza srpskog imena i patriotizma. Mnogi čestiti Srbi i Crnogorci takvu mržnju ne dijele i ne smiju biti poistovjećeni s njenim glasnim promoterima. Ali šutnja pred tom pojavom također nije bezazlena.

Žrtva nije dužna zahvaljivati što je preživjela

Bijelo Polje ne ugrožavaju ljudi koji su došli obići mjesto svojih predaka. Ne ugrožava ga turska zastava na porodičnoj fotografiji. Ne ugrožava ga ni zahtjev da se sačuva sjećanje na Šahoviće. Grad ugrožava svijest koja bi ponovo određivala ko smije doći, ko smije govoriti, čija zastava smije biti viđena i čije žrtve zaslužuju spomen.

Pomirenje ne znači da potomci žrtava moraju šutjeti kako se potomci počinilaca ne bi osjećali neprijatno. Pomirenje počinje onda kada se zločin prizna, žrtvama vrati dostojanstvo, a njihovim potomcima omogući da bez straha posjete zavičaj. Šahovići neće nestati iz historije zato što je na tabli napisano Tomaševo. Neće nestati ni zato što se pojedini portali i komentatori uznemire kada potomci preživjelih izgovore njihovo ime. Istina se ne može protjerati. A društvo koje napada žrtvu zato što se sjeća pokazuje da još nije pronašlo hrabrost da se suoči sa samim sobom. Pogledajte sramnu objavu portala “INFO – 050” ispod teksta.

Prof. dr. Mustafa Kahramanyol izgradio je izuzetnu karijeru ljekara, medicinskog pukovnika i univerzitetskog profesora, ne zaboravljajući rodni Novi Pazar, Sandžak i Bosnu i Hercegovinu.

Prof. dr. Mustafa Kahramanyol, rođen u Novom Pazaru, izgradio je zapaženu karijeru ljekara, univerzitetskog profesora i medicinskog pukovnika, ne zaboravljajući Sandžak i Bosnu i Hercegovinu.

Prof. dr. Mustafa Kahramanyol, poznat i po porodičnom prezimenu Petlača, ubraja se među istaknute intelektualce sandžačkog porijekla u Republici Turskoj. Kao ljekar specijalista, univerzitetski profesor, naučnik, humanista i autor više knjiga, ostavio je dubok trag u medicini i društvenom životu, ali i u pružanju pomoći stanovništvu Balkana tokom turbulentnih devedesetih godina.

Kahramanyol je rođen 1944. godine u Novom Pazaru, u uglednoj porodici Petlača. Njegovo djetinjstvo obilježila je teška porodična tragedija. Prema dostupnim svjedočenjima, njegov otac stradao je na Hadžetu nakon Drugog svjetskog rata, pa je Mustafa odrastao bez očinske podrške. Zajedno s majkom Zarifom 1957. godine iselio se u Republiku Tursku. Porodica se nastanila u Bursi, gdje je 1963. završio srednju školu, a potom nastavio obrazovanje koje će ga odvesti do samog vrha turske medicine.

Od studenta medicine do profesora

Medicinu je studirao na Univerzitetu Hacettepe u Ankari, jednom od najuglednijih univerziteta u Turskoj, gdje je diplomirao 1970. godine. Profesionalni put započeo je iste godine na Vojnomedicinskoj akademiji Gülhane – GATA.Specijalizirao je otorinolaringologiju, odnosno medicinsku oblast koja se bavi bolestima uha, grla i nosa. Akademsko zvanje docenta stekao je 1977. godine.

Njegovo stručno usavršavanje nije bilo ograničeno samo na Tursku. Tokom 1980. i 1981. godine boravio je kao istraživački saradnik u bolnici Johns Hopkins u Baltimoreu, u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je dodatno proširio medicinsko znanje i stekao međunarodno iskustvo.Od 1983. do 1986. godine radio je u Medicinskom centru SHAPE pri Vrhovnoj komandi NATO-a u Belgiji. Tokom vojne i medicinske karijere napredovao je do čina medicinskog pukovnika, obavljajući odgovorne funkcije i rukovodeći odjeljenjima vojnih bolnica.Doktorat nauka stekao je 1988, dok je 1994. godine izabran u zvanje redovnog profesora.

Pomagao Sandžaku i Bosni i Hercegovini

Posebno značajan dio njegovog djelovanja vezan je za period ratova na području bivše Jugoslavije. Od 1993. do 1996. godine obavljao je dužnost specijalnog savjetnika Vlade Republike Turske za pitanja Balkana.U tom periodu aktivno je učestvovao u organizovanju medicinske i humanitarne pomoći za stanovništvo Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Povezivao je institucije Republike Turske i humanitarne organizacije s ugroženim područjima, učestvujući u koordinaciji brojnih akcija pomoći.Njegov angažman nije predstavljao samo službenu obavezu. Bio je izraz trajne povezanosti s krajem iz kojeg potiče i ljudima koji su tokom devedesetih prolazili kroz izuzetno težak period.

Uklonjen iz vojne službe 1997. godine

Kahramanyolova vojna karijera prekinuta je 1997. godine, tokom političkog procesa u Turskoj poznatog kao „28. februar“ ili postmoderni vojni udar.U tom periodu iz sistema su uklanjani brojni oficiri, univerzitetski profesori i državni službenici koji su bili izloženi političkoj i ideološkoj stigmatizaciji.Uprkos odlasku iz Turskih oružanih snaga, Kahramanyol nije napustio medicinu. Nastavio je profesionalno djelovati, a od 2005. godine vodi privatni medicinski centar u Ankari.

Poliglota i autor knjiga o Bošnjacima

Pored uspješne medicinske i akademske karijere, prof. dr. Mustafa Kahramanyol bavio se istraživanjem historije, identiteta i kulturne baštine Bošnjaka. Govori turski, bosanski, engleski i francuski jezik, a autor je brojnih naučnih radova i nekoliko značajnih knjiga.Među njegovim poznatijim djelima nalazi se knjiga „Bosna i Bošnjaci“, u kojoj obrađuje porijeklo, etničku historiju, razvoj identiteta i kulturno naslijeđe Bošnjaka.

U djelu „Dnevni život i adeti sandžačkih muslimana“ dokumentovao je svakodnevicu, običaje, porodične odnose, vjerovanja i tradiciju muslimanskog stanovništva Sandžaka.Knjiga „Bošnjaci, Turci i odbrana Bosne“ posvećena je historijskim vezama Bošnjaka i Turaka, kao i političkim i kulturnim odnosima dvaju naroda te podršci koju je Republika Turska pružala Bosni i Hercegovini.

Porodični korijeni Kahramanyola povezani su i s poznatim ličnostima sandžačke historije. Njegov djed po majci bio je Hasan-aga Zvizdić, jedan od najpoznatijih prvaka sjeničkog kraja.Od dječaka koji je bez oca napustio rodni Novi Pazar do ljekara, univerzitetskog profesora i medicinskog pukovnika, životni put Mustafe Kahramanyola svjedoči o istrajnosti, obrazovanju i snažnoj vezi s narodom iz kojeg je potekao.Svojim medicinskim, naučnim, književnim i humanitarnim djelovanjem ostavio je važan trag u Republici Turskoj, Sandžaku i Bosni i Hercegovini, potvrđujući da profesionalni uspjeh i odgovornost prema zavičaju mogu ostati neraskidivo povezani.