Ponedjeljak, 11 Maja, 2026

Zločin koji Sandžak ne zaboravlja: Ubijena Anela Hodžić pred sinovima, Isad Muhović već dvije decenije u bjekstvu

0

Gotovo dvije decenije nakon svirepog ubistva Anele Hodžić u bihorskom selu Trpezi kod Petnjice, ime Isada Muhovića i dalje se nalazi na međunarodnoj potjernici, ali uprkos godinama potrage – ubica kao da je nestao bez traga.

Ubica Ishad Muhović
Ubica Ishad Muhović

Slučaj koji je potresao Sandžak, Bihor i cijelu Crnu Goru i danas izaziva jezu među stanovnicima ovog kraja. Posebnu tugu izaziva činjenica da je Anela bila supruga E. B. iz Novog Pazara, sa kojim je dobila dva sina, a upravo pred njima, tada dječacima od svega tri i pet godina, brutalno je ubijena.

Mještani i danas prepričavaju kobnu noć kada je, prema svjedočenjima, Muhović samo pola sata prije zločina mirno razgovarao sa ljudima ispred džamije, da bi potom otišao do kuće Hodžića i počinio monstruozni zločin. Na društvenim mrežama ponovo su se pojavila svjedočenja ljudi koji tvrde da se i danas jasno sjećaju te noći.

„Te noći kad je ubio nesretnu ženu oko 9 godina sam imao i sreli smo ga pola sata prije zločina jer Ramazan je bio ispred džamije, pitao se sa svima, a poslije je nju ubio kilometar odatle u njenoj kući“, napisao je Mirza Škrijelj.

Drugi komentari podsjećaju da je tadašnja potraga bila haotična i spora, te da je ubica imao dovoljno vremena da pobjegne.

„Bilo je policije u Petnjici, ali tadašnje vlasti DPS nije zanimalo ubistvo. Za njih je to bilo kao kad skrckaš orah“, naveo je Isad Muratović.

Pojedini mještani uvjereni su da se Muhović godinama skrivao van Crne Gore.

„Na Kosovo se krije tamo gde Crnogorci ne mogu doći do pravih kriminalaca“, napisao je jedan korisnik društvenih mreža.

Prema ranijim policijskim informacijama, Isad Muhović je te kobne noći upao u kuću Hodžića u Trpezima i hicem iz revolvera usmrtio Anelu Hodžić-Bučan pred njenim maloljetnim sinovima i majkom. Mještani su tada govorili da je Muhović bio opsjednut Anelom, ali da ga je ona uporno odbijala. Kobne večeri nije željela da izađe iz kuće kada je dozivao, nakon čega je nasilno upao unutra i bez upozorenja pucao joj u glavu.

Iako teško ranjena, Anela je davala znakove života tokom transporta prema Beranama, ali ljekari nijesu uspjeli da je spasu. Nakon zločina Muhović je uspio da pobjegne, a prema tadašnjim informacijama neko vrijeme se skrivao u selu Police, gdje je kasnije pronađen revolver iz kojeg je pucano. Policija je potom stezala obruč prema planini Cmiljevici i granici sa Kosovom, ali bez uspjeha.

Iz policije je potvrđeno da je međunarodna crvena potjernica za Muhovićem i dalje aktivna.
Prema nezvaničnim procjenama istražilaca, vjeruje se da je tokom godina promijenio identitet i pribavio lažna dokumenta. Pominjale su se različite lokacije – Kosovo, Albanija, Srbija, Sjeverna Makedonija, pa čak i zapadna Evropa, posebno Švajcarska, gdje je ranije boravio.

Tadašnji švajcarski mediji pisali su da je Muhović u toj zemlji primao invalidninu, dok su pojedini izvori tvrdili da je bio povezan i sa sumnjivim poslovima.
Porodica zavijena u crno Sudbina porodice Hodžić dodatno je potresla javnost. Anelin otac Hamdija Hodžić prethodno je poginuo u saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj, a ubrzo nakon toga ugašen je i život njegove jedine kćerke.

Nakon ubistva, Anelina majka sa unucima vratila se u Njemačku, gdje su dječaci nastavili život daleko od mjesta na kojem su kao mali gledali monstruozan zločin nad svojom majkom. Danas, skoro dvadeset godina kasnije, u Bihoru i dalje odzvanja isto pitanje – kako je moguće da čovjek za kojim se traga gotovo dvije decenije nikada nije pronađen? Za mnoge mještane Trpeza, Petnjice i Novog Pazara, slučaj Isada Muhovića ostao je simbol zločina bez kazne i rana koja nikada nije zarasla.

Demir i Semir Kučević te Samir Purišić – ponos Sandžaka u srcu Amerike

0

Dok hiljade ljudi sa prostora Sandžaka i Crne Gore širom svijeta grade svoje živote daleko od rodnog kraja, pojedini uspijevaju da ostave trag i u najvažnijim državnim institucijama najvećih svjetskih sila. Upravo takva priča dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država, gdje se trojica mladića porijeklom iz Plava – Samir Purišić, Demir Kučević i Semir Kučević – danas nalaze među pripadnicima njujorške policije (NYPD), obavljajući odgovorne dužnosti u jednom od najzahtjevnijih bezbjednosnih sistema na svijetu.

Njihov uspjeh ovih dana posebno je istakao ministar unutrašnjih poslova Crne Gore Danilo Šaranović, poručivši da ljudi porijeklom iz Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama predstavljaju most između dvije države i važan dio američkog društva.

„Oni svojim radom, profesionalizmom i integritetom predstavljaju važan dio američkog bezbjednosnog sistema, a njihov uspjeh poseban je ponos i za Crnu Goru“, naveo je Šaranović.

Posebnu pažnju javnosti izazvala je činjenica da su upravo ljudi iz malog Plava uspjeli da se izbore za mjesto u policiji grada kakav je New York City – gradu koji važi za jedan od najkompleksnijih i bezbjednosno najzahtjevnijih urbanih centara na svijetu.

Prema dostupnim podacima, Semir Kučević se dovodi u vezu sa 112. policijskom stanicom u Kvinsu, dok se za Demira Kučevića u američkim administrativnim evidencijama navodi da je tokom 2024. godine zvanično imenovan u policijsku službu grada New Yorka. O Samiru Purišiću nema mnogo javno dostupnih detalja, ali se njegovo ime često pominje među uspješnim pripadnicima dijaspore iz Plava i Sandžaka.

Njihova priča za mnoge mlade ljude iz Sandžaka predstavlja dokaz da se trud, disciplina i obrazovanje mogu isplatiti čak i hiljadama kilometara daleko od rodnog kraja. U vremenu kada se Balkan često povezuje sa odlascima mladih ljudi, priče poput ove pokazuju i drugu stranu dijaspore – onu u kojoj ljudi sa naših prostora postaju dio velikih sistema, grade ugled i istovremeno ne zaboravljaju svoje porijeklo.

Mnogi Plavljani u Americi ističu da su upravo zajedništvo, porodične vrijednosti i povezanost sa zavičajem bili ključ da nova generacija uspije u društvu kakvo je američko. Njihov uspjeh danas nije samo lični uspjeh porodica Purišić i Kučević, već i ponos cijelog Plava, Sandžaka i dijaspore širom svijeta.

U Rožajama uhapšen Haris Monić? Sa Mehmedom Mekićem stvorio kriminalnu organizaciju

0
najnovija vijest

Crnogorska policija sprovela je opsežnu akciju protiv članova organizovane kriminalne grupe koja je, prema sumnjama istražitelja, koristila sofisticiranu elektronsku opremu za praćenje policijskih službenika i njihovih aktivnosti širom Crne Gore. Tokom akcije uhapšeni su Nemanja Zurovac (29) i Mehmed Mekić (21), dok policija intenzivno traga za Vasilijem Lakićem (22) iz Herceg Novog.

Prema informacijama koje su saopštene na konferenciji Uprave policije Crne Gore, osumnjičeni se terete za krivična djela kriminalnog udruživanja i učestvovanja u grupi koja je sprečavala službena lica u vršenju službene dužnosti.

Posebnu pažnju javnosti izazvale su informacije da su članovi ove kriminalne grupe navodno koristili aplikacije i uređaje za daljinsko praćenje policijskih vozila i službenika na teritoriji Podgorice, Herceg Novog i Nikšića. Cilj im je, kako tvrdi policija, bio da unaprijed dojave akcije i kretanja policije osobama koje su bile predmet istraga, kako bi izbjegle hapšenje i lociranje.

Direktor Uprave policije Crne Gore, Lazar Šćepanović, kazao je da je razbijanje ovakvih kriminalnih ćelija prioritet bezbjednosnih službi.

„Osujećene su planske aktivnosti aktivne ćelije jedne visokorizične kriminalne grupe koja je sprovodila mjere kontra nadzora i pokušavala da spriječi dokazivanje i otkrivanje međunarodno traženih lica“, izjavio je Šćepanović.

Tokom jučerašnje akcije policija je izvršila pretrese na čak 14 lokacija u Budvi, Baru i Herceg Novom. Tom prilikom pronađena je veća količina digitalne opreme, elektronskih uređaja, kao i vozila za koja se sumnja da su korišćena u izvršenju krivičnih djela.

Istraga je pokazala da su osumnjičeni, koristeći posebnu aplikaciju i servere, u realnom vremenu pratili najmanje šest policijskih vozila i aktivnosti više službenika, uključujući i jednog visokog policijskog rukovodioca iz južne regije Crne Gore. Prema riječima Šćepanovića, policija je mjesecima pratila djelovanje ove grupe i sprovela složene kontraobavještajne aktivnosti, nakon čega je uspjela da probije sistem komunikacije koji su koristili osumnjičeni.

„Razotkrili smo njihovu mrežu, probili server i aplikaciju preko koje su pratili policijska vozila i spriječili dalje djelovanje ove kriminalne grupe“, rekao je direktor policije.

On je posebno kritikovao sporost pravosudnog sistema, navodeći da je jedan od uhapšenih ranije više puta kršio mjere nadzora koje mu je odredio sud, bez ozbiljnijih posljedica. Policija je najavila nastavak istrage i nova saslušanja, uz mogućnost proširenja akcije na druga lica za koja se sumnja da su pružala logistiku i podršku članovima organizovane kriminalne grupe.

Priča sa vrha Bihora: Elzan Avdić se iz Francuske vratio na planinu i danas hrani porodicu od svog rada

0

SIPANJE / BIHOR – Dok hiljade mladih sa prostora Sandžaka i Balkana sanjaju odlazak u inostranstvo, na vrhovima Bihora živi jedna sasvim drugačija priča. Na nadmorskoj visini gdje zimi vjetrovi nose snijeg preko planinskih visoravni, mladi domaćin Elzan Avdić odlučio je da se vrati svom rodnom kraju i od sela napravi život dostojan čovjeka. Na području Sipanja, nedaleko od Pešteri, ovaj vrijedni domaćin danas sa suprugom, roditeljima i petoro djece gradi ozbiljno poljoprivredno gazdinstvo. Iako je godinama radio u Francuskoj, kako sam kaže – nigdje nije osjetio slobodu i mir kao na svojoj zemlji.

– Bio sam pet godina u Francuskoj. Radio sam građevinu, radio po diskotekama, ali sam shvatio da je najbolje vratiti se svom mjestu i raditi za sebe. Tamo si vezan od jutra do mraka, ovdje sam svoj gazda – priča Elzan.

Na planini gdje danas gotovo da nema mladih ljudi, Avdić je podigao modernu štalu, započeo gradnju velike porodične kuće i razvio farmu sa kravama, ovcama i kompletnom mehanizacijom. Kaže da posla ima od ranog jutra do kasne večeri, ali da mu ništa nije teško kada radi za svoju porodicu. Njegovi komšije i rodbina o njemu govore sa velikim poštovanjem.

– Ovo je momak koji održava cijeli kraj. Čisti puteve kad padne snijeg, pomaže komšijama, vozi, radi, uvijek je tu kad nekome zatreba pomoć. Danas je rijetkost da mlad čovjek ostane ovdje – kaže njegov amidža.

Posebnu pažnju privlači činjenica da je Elzan sa porodicom napustio naseljeni dio sela i otišao još više u planinu, gdje je odlučio da stvori nešto svoje.

– Došao sam ovdje 500 metara više od sela. Napravio sam štalu i počeo kuću. Ovdje živimo supruga, roditelji, djeca i ja. Nema ništa ljepše nego kada radiš za sebe – kaže Avdić.

Njegova supruga je porijeklom iz Priboja, a Elzan kroz osmijeh kaže da je za život na planini potrebna sloga i razumijevanje.

– Ako se ljudi vole, ništa nije teško – kratko poručuje ovaj mladi domaćin.

Iako život na planini nosi brojne izazove, od snijega do udaljenosti od grada, Elzan tvrdi da danas ima sve što mu je potrebno. Posjeduje traktore, kamion, poljoprivredne mašine i organizovanu proizvodnju mlijeka koje redovno preuzima mljekara iz Rožaja.

– Ovdje si slobodan čovjek. Organizuješ sebi vrijeme kako hoćeš. Nema gazde iznad glave, nema stresa. Radiš koliko možeš i znaš zašto radiš – priča on.

Njegova priča postala je simbol jednog drugačijeg pogleda na život. Dok mnoga sela ostaju pusta, na vrhovima Bihora još postoje porodice koje vjeruju da se od rada i poštenja može živjeti. Mještani ovog kraja kažu da ih raduje svaki mladi čovjek koji ostane na svom ognjištu.

– Većina omladine je otišla vani. Zato je lijepo vidjeti da neko mlad ostane ovdje, radi i uspijeva – poručuju komšije.

Priča Elzana Avdića nije samo priča o stočarstvu i planinskom životu. To je priča o povratku korijenima, o vjeri u svoj trud i o porodici koja je odlučila da budućnost gradi na zemlji svojih predaka. Na vrhu Bihora, gdje vjetrovi donose hladnoću sa Pešteri, jedan mladi čovjek pokazuje da toplina doma ipak nema cijenu.

Za Sandžakliju je Leskova veća od dunjaluka: Priča Mithata Fijuljanina sa Pešteri koja vraća

0

LESKOVA / TUTIN – Na prostranstvima Pešterske visoravni, gdje se tišina prekida samo zvukom stoke i vjetrom koji prolazi preko brda, još uvijek žive ljudi koji nisu napustili svoje ognjište. Jedan od njih je i Mithat Fijuljanin iz sela Leskova kod Tutina, čovjek koji je cijeli život ostao vjeran svom kraju i stočarstvu, uvjeren da se na selu može živjeti časno i dostojanstveno – ako čovjek želi da radi. A kada govori o svom kraju, Mithat bez razmišljanja poručuje:

„Za Sandžakliju je Leskova veća i ljepša od dunjaluka.“

Dok iza njega puca pogled na pešterske pašnjake, Mithat govori jednostavno, narodski i iskreno – baš onako kako danas rijetko ko govori.

„Ko hoće da radi, može da opstane na selu. Ko neće, taj uvijek traži razlog. Ko radi – ima. Ko ne radi – nema ništa“, kaže Mithat, koji zajedno sa suprugom danas živi sam u Leskovi i brine o sedam krava.

Njegova djeca otišla su svojim putem – sin živi u Berlinu, ćerke su se poudavale – ali Mithat nije ni pomišljao da napusti Pešter. Kaže da mu život ovdje nikada nije bio težak. Iako je selo nekada bilo puno života, danas su u mnogim kućama ostali samo stariji ljudi. Mladi su otišli za poslom, uglavnom u inostranstvo, ali Mithat priznaje da upravo dijaspora danas pomaže da selo opstane.

„Prave kuće, ulažu ovdje, pomažu. Da nije njih, možda ne bismo mogli ni opstati“, priča on.

Dodaje da Leskovi danas gotovo ništa ne nedostaje – asfalt, ambulanta, pošta, apoteka, prodavnice, pekara – sve je tu. Jedina veća potreba ostala je zamjena dotrajalih bandera i električne mreže u njihovoj mahali.

„Dolazili su, mjerili, obećali… i poslije ništa. Ni dan danas“, govori kroz osmijeh pomiješan sa razočaranjem.

Mithat sa posebnom emocijom govori o nekadašnjoj Pešteri, kada je gotovo svaka kuća držala stoku, a pašnjaci bili puni ovaca.

„Samo naše selo imalo je po dvije, tri, pa i pet hiljada ovaca. Svaka kuća je radila. Narod je bio veseliji, družio se više nego danas“, prisjeća se.

Govori kako se nekada sve moglo prodati u lokalnoj zadruzi – sir, jagnjad, vuna, jaja, ovce, pa čak i konji koje su dolazili da kupuju trgovci iz Italije.

„Ljudi su bili raspoloženiji. Danas svako gleda samo sebe“, kaže Mithat.

U njegovim riječima osjeća se nostalgija za vremenima kada se živjelo sporije, ali, kako kaže, sretnije. Prisjeća se ručne muže ovaca, pravljenja ovčijeg sira i topljenog masla, zimnica i druženja po katunima.

„Kuhao se krompir, pila kafa i čaj, igrale domine i karte. Pravio se ovčiji sir u velikim kacama. Nije bilo ljepšeg života“, govori Mithat.

Danas je, kaže, pravi pešterski ovčiji sir veoma cijenjen i tražen, ali ga malo ko proizvodi u većim količinama.

„Komšija prodaje kilo po 12 eura i opet ne može da napravi koliko narod traži.“

Za Mithata nema dileme – Pešter ima ono što mnogi gradovi više nemaju: čist vazduh, izvorsku vodu i zdravu hranu.

„Nema fabrike, nema zagađenja. Sve je prirodno. Razlika je ogromna između mesa sa Pešteri i mesa iz drugih krajeva“, kaže on.

Jedino što mu smeta jeste smeće koje pojedinci ostavljaju pored puteva.

„To je najveća greška. Sve drugo je ovdje zdravo i čisto.“

Na kraju razgovora, Mithat još jednom potvrđuje koliko voli svoj rodni kraj.

„Za mene je ovdje najljepše“, kaže skromno čovjek koji je čitav život proveo među pešterskim pašnjacima.

I možda upravo u toj jednostavnoj rečenici leži cijela filozofija Pešteri – zemlje teške za život, ali neprocjenjive za one koji je vole.

Selman Hasanović sa Pešteri: “Svi danas hoće da budu gospoda, a sela ostaju prazna”

0

Na visoravnima Pešteri, gdje su nekada odzvanjali zvuci stada, čobanskih dozivanja i zajedničkog rada, danas je sve više tišine. U selu Rasno, nadomak Sjenice i Tutina, stariji domaćini još uvijek čuvaju uspomene na vrijeme kada se živjelo teško, ali, kako kažu, “poštenije i složnije”.

Jedan od njih je i Selman Hasanović, čovjek koji je gotovo cijeli život proveo radeći zemlju, podižući stoku i stvarajući imanje bez odlaska u inostranstvo. Danas, sa sjetom govori o nekadašnjem životu na Pešteri i promjenama koje su, prema njegovim riječima, potpuno promijenile selo i ljude.

“Ranije smo živjeli po bačilima, u plotarama, gore po brdima i šumama. Čim dođe proljeće, izlazilo se sa stadima. Muzle su se ovce, gajila jagnjad, radilo se od jutra do mraka. Nije bilo lako, ali bilo je sloge među ljudima”, prisjeća se Hasanović.

Kaže da je njegova porodica nekada posjedovala stotine hektara zemlje, ali da se imanje vremenom dijelilo. Nakon vojske krenuo je, zajedno sa bratom, da radi gdje god je bilo posla – od Makedonije do Crne Gore.

“Išli smo svuda gdje se moglo zaraditi. Nismo birali posao. Malo po malo, stvarali smo. Kupio sam konje, pa kasnije kamion, a najveća želja mi je bila traktor. Kad bih to rekao ljudima, smijali su se. Mislili su da nikad neću uspjeti”, priča Selman.

Ipak, upornost ga nije napustila. Vremenom je kupio prvi traktor, obrađivao zemlju i širio imanje.

“Radilo se dan i noć. Imali smo ječam, stoku, vršalice. Sve što sam stekao, stekao sam svojim rukama. Nisam čekao da mi neko da”, govori Hasanović.

Najviše ga, kaže, boli što današnje generacije napuštaju sela i poljoprivredu.

“Danas svi hoće da budu gospoda. Neće niko da čuva stoku, neće niko u njivu. Sve se svelo na interes. Nema više čobana, nema zajedništva. Ograde stoje, stoka ostaje sama, a ljudi odlaze”, kaže on.

Posebno ga pogađa činjenica da mnogi ulažu ogromne sume novca u velike kuće koje većinu godine ostaju prazne.

“Napravili vile, a niko u njima ne živi. Djeca im neće da se vrate iz Njemačke. Dođu na odmor i opet odu. Sela ostaju prazna. To nije život”, smatra Hasanović.

Iako je imao priliku da ode i drugačije živi, kaže da nikada nije poželio gradski život.

“Da mi sada neko pokloni vilu u Novom Pazaru, ne bih otišao da živim tamo. Navikao sam na livadu, na vazduh, na zemlju. Mene raduje kad odem na njivu i gledam svoju pradedovinu”, govori ovaj Pešterac.

Danas je dio obaveza prepustio unuku, ali i dalje prati sve što se dešava na imanju. Posebno insistira na oprezu u saobraćaju i skromnosti u životu.

“Nije bitno kad ćemo stići, bitno je da stignemo živi i zdravi. Danas svi žure, svi misle da su postali neko. A čovjek vrijedi onoliko koliko poštuje druge”, poručuje Hasanović.

Na kraju razgovora ostavlja i poruku koja najbolje oslikava njegov pogled na današnje vrijeme:

“Ranije smo imali manje, ali smo bili bliži jedni drugima. Danas ima više para, auta i kuća, ali manje porodice i manje duše. Ako selo nestane, nestaće i narod.”

Policajac pobio bivšu suprugu i djecu pa sebi oduzeo život: Jeziv prizor u porodičnoj kući

0

Francusku je potresla strašna porodična tragedija nakon što je policajac star 40 godina usmrtio svoju bivšu suprugu i njihovo dvoje maloljetne djece, a potom izvršio samoubistvo. Zločin se dogodio na sjeveru zemlje, a prema pisanju francuskih medija, prizor koji su zatekli policajci bio je jeziv i duboko potresan čak i za iskusne istražitelje.

Prema informacijama koje je potvrdilo tužilaštvo, u porodičnoj kući pronađena su četiri tijela – muškarca, njegove bivše supruge i djece stare svega 9 i 13 godina. Alarm je podigla policajčeva nova partnerica, s kojom je bio u vezi oko mjesec dana, nakon što joj se nije javljao, iako su imali dogovoreno zajedničko putovanje za vikend.

Kako navode mediji, ona je istražiteljima rekla da joj je policajac ranije kazao kako ide do kuće bivše supruge kako bi pričuvao djecu dok je ona na poslu. Dodatni šok izazvala je informacija da je i ubijena žena navodno radila u policiji.

Kada je patrola stigla na adresu, odmah su primijetili automobil svoje kolegice parkiran ispred kuće. Vrata su bila zaključana, roletne spuštene, a na jednom od prozora policajci su uočili trag koji je podsjećao na rupu od metka.

Nakon nasilnog ulaska u kuću, uslijedio je stravičan prizor. Tijela su pronađena u unutrašnjosti objekta, a pored njih i pištolj za koji se sumnja da je korišten u zločinu. Prema prvim informacijama iz istrage, riječ je najvjerovatnije o službenom oružju policajca.

Tužilaštvo je saopćilo da za sada nema evidentirane istorije porodičnog nasilja niti ranijih prijava protiv osumnjičenog policajca, ali istražitelji pokušavaju utvrditi šta je dovelo do ovog krvavog raspleta.

Tragedija je izazvala veliki šok u javnosti i među kolegama stradalih, posebno zbog činjenice da su žrtve bila i djeca, čiji su životi ugašeni u porodičnom domu koji je trebalo da bude mjesto sigurnosti.

Tragedija u Bijelom Polju: Muškarac preminuo nakon ujeda pčele, ljekari pokušali reanimaciju

0
hitna-pomoc-
hitna-pomoc-

Bijelo Polje danas je potresla tragična vijest iz bistričkog zaseoka Stubo, gdje je četrdesetsedmogodišnji muškarac izgubio život nakon ujeda pčele, potvrđeno je iz izvora bliskih istrazi. Prema nezvaničnim informacijama, drama se odvijala velikom brzinom. Nakon što je muškarcu pozlilo, porodica i mještani pokušali su da ga što prije transportuju prema Opštoj bolnici u Bijelom Polju, koristeći privatno vozilo.

Ekipe Hitne pomoći krenule su im u susret i srele ih u mjestu Rasovo, gdje su ljekari odmah započeli reanimaciju. Nažalost, muškarac u tom trenutku nije davao znakove života. Uprkos naporima medicinskog osoblja da ga vrate u život, ljekari su mogli samo da konstatuju smrt.

Prema prvim informacijama, sumnja se da je uzrok tragedije jaka alergijska reakcija izazvana ubodom pčele, ali će tačne okolnosti biti poznate nakon zvaničnih medicinskih nalaza. Vijest o iznenadnoj smrti brzo se proširila bjelopoljskim krajem, a mještani Stubla i okoline ostali su u šoku zbog tragedije koja je, kako navode, pogodila cijelu zajednicu.

Velika DNK studija uzdrmala Balkan: Albanci povezani sa drevnim Ilirima i Dardancima

0

Nova međunarodna genetska studija objavljena u prestižnom časopisu Nature Human Behaviour ponovo je otvorila jedno od najosjetljivijih istorijskih pitanja Balkana: odakle potiču Albanci i kakva je njihova veza sa drevnim stanovništvom zapadnog Balkana, Ilirima i Dardancima.

Studija pod nazivom “Ancient DNA evidence for the history of the Albanians”, objavljena 4. maja 2026. godine, djelo je istraživačkog tima koji je predvodio Leonidas-Romanos Davranoglou, zajedno sa Albanom Laukom, Arisom Aristodemouom, Zoltánom Marótijem, Gjergjem Bojaxhijem, Ardianom Muhajem, Iliom Mikerezijem, Davidom Wesolowskim, Brianom D. Josephom i Alexandrosom Heraclidesom.

Riječ je o jednom od najobimnijih genetskih istraživanja o porijeklu Albanaca do sada. Naučnici su analizirali više od 6.000 drevnih genoma iz zapadne Evroazije, uz 74 nova DNK uzorka savremenih etničkih Albanaca iz svih glavnih dijalekatskih grupa – Gega i Toska, uključujući Albance iz Albanije, Kosova, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Grčke.

Albanci kao “paleo-balkanska” populacija

Prema rezultatima studije, savremeni Albanci pokazuju snažan genetski kontinuitet sa drevnim stanovništvom zapadnog Balkana iz bronzanog i gvozdenog doba. Upravo te populacije se u istorijskim i arheološkim raspravama najčešće povezuju sa Ilirima i Dardancima.

Istraživači procjenjuju da 68 do 84 odsto genetskog nasljeđa današnjih Albanaca potiče od tih drevnih balkanskih populacija. Do ranog srednjeg vijeka, oko 800–900. godine, albanski genetski profil već je imao prepoznatljiv “paleo-balkanski” karakter, koji se održao do današnjih generacija. To znači da se, prema ovoj studiji, osnovna genetska struktura Albanaca formirala mnogo prije prvih sigurnih pisanih pomena Albanaca u srednjovjekovnim izvorima.

Mala osnivačka populacija i izolacija

Jedan od važnih zaključaka studije jeste da su preci današnjih Albanaca potekli od relativno male osnivačke populacije, procijenjene na oko 8.000 do 11.000 ljudi. Genetski podaci ukazuju da je ta populacija vijekovima živjela relativno izolovano, najvjerovatnije u planinskim oblastima. Naučnici zato kao moguću protoalbansku pradomovinu izdvajaju prostor sjeverne Albanije, jugozapadnog Kosova i dijelova zapadne Sjeverne Makedonije. To područje istorijski se nalazi između zona koje se povezuju sa ilirskim i dardanskim plemenskim zajednicama.

Slovenski uticaj znatno manji nego kod susjednih naroda

Posebnu pažnju u regionu izazvao je dio istraživanja koji se odnosi na slovenske migracije. Prema modelima iz studije, današnji Albanci imaju oko 10 do 20 odsto istočnoevropskog, odnosno slovenskog genetskog uticaja. Taj procenat je znatno manji nego kod susjednih balkanskih populacija. Kod Srba, Hrvata i Crnogoraca, prema navodima istraživanja, udio istočnoevropskog genetskog uticaja kreće se u širem rasponu od 40 do 86 odsto, zavisno od regije i korištenog modela. Najveći slovenski uticaj kod Albanaca registrovan je u oblastima uz albansko-crnogorsku granicu i na sjeveroistoku Albanije, gdje je kroz vijekove postojao intenzivniji kontakt albanskog i slovenskog stanovništva.

Gegi i Toski imaju zajedničku srednjovjekovnu osnovu

Studija obuhvata i glavne albanske dijalekatske grupe – sjeverne Gege i južne Toske. Iako su se njihovi govori kroz vrijeme razvijali različito, genetski podaci pokazuju da obje grupe potiču iz iste srednjovjekovne populacione osnove. To je za naučnike važan podatak, jer ukazuje da podjela na Gege i Toske nije nastala iz potpuno različitih bioloških populacija, već iz kasnijih jezičkih, geografskih i društvenih procesa.

Prvi drevni DNK dokaz o Romima u Evropi

Jedno od najzanimljivijih otkrića odnosi se na tri osobe pronađene na lokalitetu Barč u južnoj Albaniji. Njihova DNK pokazuje južnoazijsko porijeklo povezano sa precima današnjih Roma. Istraživači navode da bi to mogao biti najstariji poznati drevni DNK dokaz prisustva Roma u Evropi. Ovo otkriće je posebno važno jer baca novo svjetlo na rane migracije Roma prema evropskom prostoru.

Neobična veza sa Roopkundom u Indiji

Studija pominje i neobičan slučaj jednog srednjovjekovnog skeleta pronađenog kod jezera Roopkund u Indiji. Ta osoba pokazuje genetsku bliskost sa današnjim Grcima, ali dijeli i određene DNK segmente sa srednjovjekovnim i savremenim Albancima. Autori oprezno navode mogućnost da je riječ o osobi povezanoj sa balkanskim, možda i albanskim zajednicama u grčkom prostoru, ali ističu da je za takve zaključke potrebno još dokaza.

Genetika ne dokazuje jezik

Iako studija jača tvrdnju o dugom biološkom kontinuitetu Albanaca na Balkanu, autori izričito upozoravaju da se genetika ne smije poistovjetiti sa jezikom. DNK može pokazati ko je sa kim biološki povezan, ali ne može sama dokazati kojim su jezikom govorili drevni Iliri, Dardanci ili druge balkanske populacije. Zato pitanje da li je albanski jezik direktni nasljednik ilirskog, dardanskog, tračkog ili neke druge stare balkanske jezičke grane i dalje ostaje otvoreno za lingviste, arheologe i istoričare.

Nauka protiv političkih zloupotreba

Iako su rezultati studije izazvali veliko interesovanje, posebno u Albaniji, Kosovu i među Albancima u regionu, naučnici upozoravaju da se genetski podaci ne smiju koristiti za nacionalistička nadmetanja. Balkan je prostor složenih migracija, miješanja, osvajanja i kulturnih promjena. Genetika može pomoći da se bolje razumije prošlost, ali ne može sama dati konačan odgovor o identitetu jednog naroda. Ova studija, međutim, donosi važan naučni zaključak: savremeni Albanci predstavljaju jednu od populacija Balkana sa izraženim kontinuitetom prema drevnim zapadnobalkanskim zajednicama, uz manji slovenski uticaj nego kod većine susjednih naroda.

Mladi muzičar poginuo u teškoj nesreći na A3: Izgubili smo dio sebe

0
Mladi muzičar poginuo u teškoj nesreći na A3: Izgubili smo dio sebe

Velika tragedija potresla je hrvatsku muzičku scenu nakon što je u teškoj saobraćajnoj nesreći na autocesti A3 kod Ivanić-Grada život izgubio dvadesetogodišnji muzičar Borna Jurički. Nesreća se dogodila u četvrtak navečer oko 21:43 sata, na 68. kilometru autoceste u smjeru istoka, kada su se sudarili putnički automobil u kojem se nalazio mladi muzičar i teretno vozilo s prikolicom. Uprkos brzoj reakciji hitnih službi, Borni nije bilo spasa.

Vijest o njegovoj smrti potvrdili su članovi benda „Druga dimenzija“, u kojem je svirao bubnjeve i s kojim je gradio muzičku karijeru. Njihova emotivna oproštajna poruka potresla je brojne građane i pratitelje na društvenim mrežama.

„Ne možemo vjerovati da ovo pišemo i da ovo moramo izgovoriti naglas. Ostali smo bez našeg Borne. Izgubili smo jedan dio sebe“, naveli su iz benda, dodajući da je bio mnogo više od kolege – bio je dio njihove porodice i života.

Društvene mreže preplavljene su porukama tuge, nevjerice i oproštaja. Prijatelji, kolege muzičari i poznanici opisuju Bornu kao talentovanog, nasmijanog i skromnog mladića koji je živio za muziku i nastupe.

Mnogi ističu da je iza sebe ostavio neizbrisiv trag među mladim muzičarima, iako je imao tek 20 godina. Njegova prerana smrt još jednom je otvorila bolnu temu stradanja mladih ljudi u saobraćaju, posebno na autoputevima gdje i najmanja greška često ima kobne posljedice. Policija nastavlja istragu kako bi se utvrdile sve okolnosti nesreće.