U brdima iznad Rožaja, skriveno od gradske buke i ubrzanog načina života, nalazi se selo Dacići – mjesto gdje se, kako kažu mještani, vrijeme ne troši, već pažljivo čuva. Ovdje se život ne mjeri brzinom, već dubinom, a riječ i dalje ima težinu kakvu je u modernom svijetu gotovo nemoguće pronaći.

U kući starine Vejsela Dacija ne vlada samo tišina sela – tu se osjeća duh jednog drugačijeg vremena. Njegove riječi, izgovorene mirno i bez žurbe, nose iskustvo generacija. Govori o tradiciji koja je, kako kaže, bila temelj života – o poštovanju, redu i zajedništvu koje je oblikovalo ljude.

„Nekada se znalo – ko kome ustaje, ko prvi govori i zašto. Poštovanje nije bilo nametnuto, već usađeno“, prisjeća se Vejsel.
Porodica kao stub društva

U Dacićima je porodica bila centar svega. Rođenje djeteta doživljavalo se kao blagoslov, a dolazak nevjeste u kuću kao čin dostojanstva i časti. Stariji su učili mlađe ne samo riječima, već primjerom – kako biti čovjek. Svadbe su bile događaji koji su okupljali selo – uz zvuke tupana, surle, defa i lahute. Sve je imalo svoj red i smisao. Čak su se i najveće životne odluke donosile zajednički, uz saglasnost porodice. Vrijeme kada se živjelo skromnije – ali punije

„Bili smo siromašniji, ali smo imali više jedni druge“, kaže Vejsel.

Nekada se, dodaje, nije išlo jedni drugima samo u posebnim prilikama – već svakodnevno. Ljudi su dijelili i dobro i zlo. Danas, kaže, telefoni su zamijenili razgovore, a bliskost je postala rijetkost.
Apel mladima: Vratite se korijenima

Jedna od najjačih poruka iz Dacića jeste poziv omladini da se vrati selu. Vejsel ne krije zabrinutost zbog odlaska mladih i gašenja ognjišta.

„Neka ne zaborave kuće svojih djedova. Neka se vrate, makar nekoliko puta godišnje. Ovdje je život možda skroman, ali ima dušu“, poručuje.

Zaboravljena sela i zaboravljeni problemi
Iako bogata tradicijom, sela poput Dacića suočavaju se s ozbiljnim problemima – lošom infrastrukturom, nedostatkom vode, slabim ulaganjima i sve manjim brojem stanovnika.

„Bez sela nema temelja. Ako sela nestanu, nestaje i ono što nas čini onim što jesmo“, upozorava ovaj starina.

Mjesto koje ne napuštaš – ono te oblikuje
Za Vejsela Dacija odlazak nikada nije bio opcija. Njegov život, kaže, vezan je za ovo mjesto – za uspomene, čast i vrijednosti koje je tu naučio.
Dok napuštamo Daciće, ostaje snažan utisak da ovo nije samo selo. To je živa knjiga tradicije, podsjetnik na vrijeme kada su ljudi bili bliži jedni drugima, a život – iako teži – imao jasniji smisao. Pohledajte cijeli tv prilog ispod teksta.

NOVI PAZAR – Humanitarna misija koja briše granice i spaja srca. Predstavnik Hasene, Edis Ujkanović iz Novog Pazara, zajedno sa svojim timom boravi u Nigerija, gdje realizuju niz humanitarnih aktivnosti usmjerenih ka najugroženijima – posebno djeci bez roditelja.

• Prvi dan: Posjeta jetimima i podjela pomoći u Kanu

Humanitarna misija započela je obilaskom grada Kano, gdje je delegacija Hasenea posjetila žensku jetimhanу – dom za djevojčice bez roditeljskog staranja, koji je upravo ova organizacija izgradila. Topli doček i osmijesi djevojčica ostavili su snažan utisak na goste iz Sandžaka, a nakon obilaska uslijedila je podjela ramazanskih paketa porodicama kojima je pomoć najpotrebnija.

• Drugi dan: Emocije, susreti i trajna dobra

Drugi dan boravka u Nigeriji bio je ispunjen dubokim emocijama i konkretnim djelima. Delegacija je ponovo posjetila jetimhanу, gdje su nastavili druženje sa djevojčicama, ali i pružili dodatnu podršku kroz edukativne i humanitarne aktivnosti. Poseban trenutak bio je posjeta školi u kojoj je podijeljeno čak 500 primjeraka Kur'ana, što predstavlja značajan doprinos obrazovanju i duhovnom razvoju djece u ovom dijelu Afrike. Tokom dana, tim Hasenea obišao je i porodice jetima, gdje su svjedočili teškim životnim uslovima, ali i nevjerovatnoj snazi, dostojanstvu i saburu ljudi koji uprkos svemu ne gube vjeru i nadu.

Kao simbol trajnog dobra, posađeno je 50 stabala – znak nade, života i kontinuiteta pomoći koja nadilazi trenutak. Pored toga, podijeljeni su:

• školski pribor
• igračke i slatkiši
• 40 bicikala za djevojčice, kako bi im se olakšalo svakodnevno kretanje i školovanje

Za ovu priliku organizovano je i klanje kurbana, a dan je završen zajedničkim iftarom u toploj i emotivnoj atmosferi. Edis Ujkanović i njegov tim iz Hasenea još jednom su pokazali da humanost nema granica. Njihova misija u Nigeriji nije samo pomoć u materijalnom smislu – ona donosi nadu, dostojanstvo i osjećaj da neko misli na najugroženije. Pogledajte video ispod teksta.

Nevjerovatna i potresna priča dolazi iz naselja Šarenjak kod Živinica, gdje Mirsad Alić tvrdi da njegovoj bolesnoj i slijepoj majci godinama stižu saobraćajne kazne za vozila koja, kako kaže, nikada nije vozila, niti je imala vozačku dozvolu.

Prema njegovim riječima, kazne su počele pristizati 2022. godine, a ukupni dug je, kako tvrdi, narastao na oko 23.600 KM. Najveći apsurd, ističe Alić, jeste to što se kazne vode na njegovu majku, ženu staru više od 70 godina, narušenog zdravlja, koja je slijepa na jedno oko i nikada nije upravljala automobilom.

„Moja majka nikada nije vozila, nikada nije imala vozačku dozvolu. Ako kamera snima vozilo, valjda se mora vidjeti i ko je za volanom. Neka pokažu dokaz da je ona vozila“, kazao je Alić.

Alić tvrdi da se sporni automobil, Golf 2, navodno vodi na njegovu majku, ali da ona nije potpisivala registraciju niti je vozilo ikada registrovala. On sumnja da su njeni podaci zloupotrijebljeni, posebno jer se, kako kaže, ranije bavio preprodajom automobila i povremeno je sklapao kupoprodajne ugovore na njeno ime.

„Moguće je da je neko iskoristio neki ugovor ili podatke. Ali nije moguće da slijepa, bolesna žena, bez vozačke dozvole, prolazi kamerama i pravi prekršaje“, kaže Alić.

On navodi da je pokušavao dobiti objašnjenje u nadležnim institucijama, tražio uvid u snimke i dokaze, ali da konkretan odgovor nije dobio. Kaže da su žalbe odbijane, a upozorenja o zatvoru dodatno pogoršala zdravstveno stanje njegove majke.

„Ako neko mora ići u zatvor, neka idem ja, ali moja majka nije kriva. Ona ovo nije napravila“, poručuje Mirsad.

Porodica Alić živi u teškim uslovima. Mirsad navodi da je i sam teško bolestan, da nema stalna primanja, dok njegova majka prima skromnu pomoć. S njima živi i bolesna sestra. Kaže da im je najpotrebnija pomoć u lijekovima, hrani i sanaciji kuće, ali naglašava da ne traži novac.

„Ko želi pomoći, neka kupi lijekove ili hranu. Novac ne tražim“, rekao je Alić.

Porodica Alić sada traži samo jedno – da nadležne institucije utvrde istinu i pokažu dokaze o tome ko je zaista vozio automobile zbog kojih su kazne stigle na adresu slijepoj majci. Pogledajte video ispod teksta.