Dok se u glavnom gradu Ašhabadu uzdižu mramorne palate, zlatni spomenici i luksuzni kompleksi vrijedni milijarde dolara, obični građani Turkmenistana svakodnevno se suočavaju sa nestašicama osnovnih životnih namirnica, nezaposlenošću i siromaštvom. Paradoks ove srednjoazijske države jedan je od najvećih u savremenom svijetu. Turkmenistan danas posjeduje četvrte najveće rezerve prirodnog plina na planeti. Teoretski, njegovi stanovnici trebali bi živjeti među najbogatijim narodima svijeta. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija. Uprkos ogromnom prirodnom bogatstvu, zemlja se često navodi kao jedan od najzatvorenijih i najrepresivnijih režima na svijetu.

Od trgovačke sile do pustinjske izolacije

Historija današnjeg Turkmenistana seže hiljadama godina unazad. Nekada su ovim prostorima prolazile najvažnije trgovačke rute Puta svile. Gradovi poput Merva bili su među najvećim i najbogatijim centrima islamskog svijeta, sa stotinama hiljada stanovnika, bibliotekama i naučnim ustanovama. Međutim, mongolska osvajanja u 13. stoljeću gotovo su izbrisala ovu civilizaciju. Uništeni su sistemi navodnjavanja koji su omogućavali život usred pustinje, a mnogi gradovi nikada nisu obnovljeni. Karakumska pustinja polako je progutala nekadašnja poljoprivredna područja. Tokom 19. stoljeća Turkmenistan je pao pod vlast Ruskog carstva, a kasnije i Sovjetskog Saveza. Moskva je od ove republike napravila ogromnu plantažu pamuka i izvor prirodnog plina za ostatak Sovjetskog Saveza.

Država stvorena za jednog čovjeka

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, vlast je preuzeo Saparmurat Nijazov, bivši komunistički lider koji će ubrzo postati jedan od najneobičnijih diktatora modernog doba. Proglasio se „Turkmenbašijem“ – ocem svih Turkmena. Njegovi zlatni kipovi počeli su nicati širom zemlje, a najpoznatiji među njima bio je pozlaćeni spomenik koji se okretao prema suncu kako bi lice predsjednika uvijek bilo obasjano sunčevim zracima. Nijazov je otišao toliko daleko da je mjesece u godini preimenovao po sebi i članovima svoje porodice. Čak je i tradicionalni naziv za kruh zamijenjen imenom njegove majke. Njegova knjiga „Ruhnama“ postala je obavezna literatura za sve građane. Bez poznavanja sadržaja te knjige bilo je gotovo nemoguće dobiti posao, vozačku dozvolu ili završiti školovanje.

Milijarde za palače, a narod u redovima za brašno

Početkom 2000-ih rast cijena energenata donio je Turkmenistanu ogromne prihode. Umjesto ulaganja u razvoj društva, obrazovanje i zdravstvo, milijarde dolara trošene su na monumentalne projekte. Ašhabad je pretvoren u grad bijelog mramora, izgrađene su luksuzne palače, gigantske džamije, umjetna jezera usred pustinje i prazni turistički kompleksi na obali Kaspijskog mora. Dok su strani mediji izvještavali o blještavim građevinama, veliki broj stanovnika živio je u trošnim kućama, bez stabilnih prihoda i perspektive za budućnost. Posebno kontroverzan ostao je sistem proizvodnje pamuka, gdje su stotine hiljada ljudi godinama bile primorane učestvovati u sezonskim radovima pod strogom kontrolom države.

Nasljedna vlast i nastavak apsurda

Nakon Nijazovljeve smrti 2006. godine vlast je preuzeo Gurbanguli Berdimuhamedov, nekadašnji ministar zdravstva i lični zubar pokojnog predsjednika. Mnogi su očekivali reforme, ali je umjesto toga nastao novi kult ličnosti. Zlatni kipovi nisu nestali – samo su promijenili lik. Berdimuhamedov je podizao spomenike sebi, svojim konjima pa čak i psima. Njegove odluke često su izazivale nevjericu. U jednom periodu zabranjeni su crni automobili, a građani su bili prisiljeni prefarbati vozila u bijelu boju, koja je bila omiljena boja predsjednika. Godine 2022. vlast je predao svom sinu Serdaru Berdimuhamedovu, čime je Turkmenistan praktično postao nasljedna politička dinastija.

Lekcija iz srca Centralne Azije

Priča o Turkmenistanu pokazuje kako ogromno prirodno bogatstvo samo po sebi ne garantuje prosperitet. Zemlja koja leži na trilionima kubnih metara prirodnog plina danas ostaje simbol zatvorenog društva u kojem politička moć i kult ličnosti imaju prednost nad interesima građana. Dok zlatni spomenici i mramorne palače i dalje sjaje pod pustinjskim suncem, milioni Turkmena nastavljaju živjeti daleko od bogatstva koje se nalazi ispod njihovih nogu. Turkmenistan je tako postao jedan od najupečatljivijih primjera kako država može biti bogata resursima, a istovremeno siromašna slobodom.

Piše: Redakcija Sandžak Danas

Na prostranstvima Pešterske visoravni, tamo gdje vjetar i danas nosi miris sijena i djetinjstva, smjestilo se selo Đerekare. Nekada puno života, dječije graje, pjesme i svadbenih kolona, danas ovo mjesto sve češće dočekuje putnike u tišini koja govori više od hiljadu riječi. Đerekare nisu samo selo. To je uspomena na jedno vrijeme kada su avlije bile pune ljudi, kada se znalo za svaki dim koji izlazi iz kuće i kada su komšije bile bliže od rođene braće. Danas, mnoge kuće stoje zaključane, a prozori iza kojih se nekada ašikovalo ostali su nijemi svjedoci prolaznosti vremena.

U razgovoru sa ljudima koji su ovdje odrasli, poput uspješnog privrednika Senada Mujovića, osjeća se posebna emocija. Iako je život odveo mnoge stanovnike Đerekara u velike evropske gradove, srce je ostalo vezano za pešterske livade na kojima su čuvali ovce, trčali od jutra do mraka i gradili najljepše uspomene svog života.

„To je bio najbolji dio života“, prisjeća se Senad dok iz daljine posmatra svoju rodnu kuću i kraj u kojem je odrastao. Takve riječi danas se često mogu čuti od ljudi koji su otišli. U Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji ili drugim zemljama pronašli su posao i sigurnost, ali ne i osjećaj pripadnosti kakav su imali u svom selu.

Svadbe koje je pamtila cijela Pešter

Nekada su Đerekare bile poznate po velikim svadbama. Kada bi se ženio mladoženja ili udavala djevojka, okupljalo se cijelo selo. Nije bilo kuće koja nije učestvovala u veselju. Dani su prolazili u pjesmi, razgovoru i običajima koji su se prenosili generacijama. Momci su pod okriljem noći dolazili pod pendžere djevojaka. Nije bilo mobilnih telefona, društvenih mreža ni brzih poruka. Ljubav se gradila pogledom, riječju i strpljenjem. Iz takvih ašikovanja nastajali su brakovi koji su trajali cijeli život.

Danas su svadbene kolone rijetkost. Sve je manje mladih ljudi, a sve više praznih kuća. Mnogi roditelji i djedovi ostali su sami da čuvaju ognjišta, čekajući da se njihova djeca makar tokom ljeta vrate iz dijaspore.

Odlazak koji nije prestao

Najveća rana Đerekara nije siromaštvo, niti surove zime po kojima je Pešter poznata. Najveća rana je odlazak ljudi. Godinama su stanovnici napuštali selo tražeći bolji život. Jedni su otišli u Novi Pazar, drugi u Sarajevo, treći u zemlje Zapadne Evrope. Za njima su ostale kuće, njive i uspomene. Ipak, zanimljivo je da gotovo svaki čovjek porijeklom iz Đerekara nosi isto osjećanje – nostalgiju. Kada zatvore oči, ne sanjaju evropske gradove, već pešterske pašnjake, miris pokošene trave i zvuk vjetra koji prolazi između starih kuća.

Selo koje još uvijek prkosi

Uprkos svemu, Đerekare nisu selo koje se predalo. Oni koji su ostali i dalje obrađuju zemlju, čuvaju stoku i održavaju običaje svojih predaka. Njihove ispucale ruke svjedoče o teškom životu, ali i o snazi koja je generacijama održavala ovaj kraj. Na Pešteri se još uvijek vjeruje da čovjek vrijedi onoliko koliko je spreman pomoći drugome. Zimi, kada snijeg odsiječe puteve, komšije i dalje postaju porodica. Upravo ta solidarnost ostala je najveće bogatstvo ovog kraja.

Možda danas u Đerekarama nema onoliko svadbi koliko ih je bilo nekada. Možda se dječija graja rjeđe čuje među starim avlijama. Ali jedno je sigurno – dok god postoji neko ko će se sjećati, pričati i vraćati ovom mjestu, Đerekare neće nestati. Jer neka sela žive od stanovnika, a neka od uspomena. Đerekare imaju oboje. Samo što su uspomene danas postale glasnije od ljudi.

BANOVICA – Na pola puta između Novog Pazara i Sjenice, na staroj sandžačkoj džadi koja vijuga preko visoravni i brežuljaka, smjestilo se selo Banovica. Nekada puno života, dječije graje, kosaca i stočara, danas je to mjesto u kojem se više čuje vjetar nego ljudski glas. Među rijetkima koji još čuvaju ognjište svojih predaka je osamdesetpetogodišnji Vehbija Orovčanin. Dok njegovo stado koza polako pase po zelenim padinama, iz džepa izvlači staru frulu i zasvira nekoliko tonova koji se gube u prostranstvu Pešteri.

„Zavičaj je naš život, najdragocjenije što čovjek ima. Odrasli smo kraj ognjišta, ko može to da zaboravi“, govori Vehbija, gledajući prema kućama koje su nekada bile pune ljudi.

Njegove riječi nose težinu jednog vremena koje polako nestaje. Banovica je nekada bila selo puno života. Danas su mnoge kuće zaključane, a dim iz odžaka rijetko se može vidjeti.

„Imalo je više naroda. Sad, Boga mi, nema ni ovdje. Oseliše ljudi. Prodadoše kuće, odoše za gradovima, za poslom. Ostale su samo uspomene“, priča Vehbija.

Njegov pogled često odluta prema praznim pašnjacima. „Nije teško sa kozama“, kaže, a onda zastane. Okrene se prema svom stadu, pa prema livadama koje su nekada bile pune ovaca i goveda.

„Nije to ništa… Teže mi je što su ovi pašnjaci ostali prazni.“

U toj jednoj rečenici stala je sudbina mnogih sandžačkih sela. Život Vehbije Orovčanina nije bio vezan samo za Banovicu. Godinama je radio širom bivše Jugoslavije kao građevinski radnik i brigadir.

„Gdje bih radio, to bih pozlatio“, kaže s ponosom.

Prisjeća se vremena kada je vodio ekipe od petnaest zidara i gradio vojne objekte, stanove i brojne građevine od Zagreba do Sarajeva.

„Komisije su dolazile da pregledaju radove i govorile da takav posao rijetko viđaju. Kad sam odlučio da se vratim kući, nisu htjeli ni da me odjave. Govorili su: sačekajmo godinu dana, možda će se vratiti.“

Ali Vehbija je znao gdje pripada.

„Sve što vidiš ovdje zaradio sam svojim rukama. Ovim dlanovima.“

Kao i mnogi stariji stanovnici Sandžaka, Vehbija često poredi nekadašnji život sa današnjim.

„Ljudi su se više poštovali. Radilo se i pošteno se zarađivalo. Danas čovjek radi mjesecima, a ne zna hoće li biti plaćen.“

Prisjeća se vremena kada su sela živjela kao jedna velika porodica.

„Kad se kopalo ili kosilo, dolazilo je cijelo selo. Danas kod mene, sutra kod komšije. Niko nije gledao samo sebe.“

Posebno mu nedostaju večeri ispunjene pjesmom i druženjem.

„Imali smo Fehu iz Spoljana. Svirao je harmoniku, a mi igrali i pjevali. Radili smo po cijeli dan i nismo osjećali umor. Danas toga više nema.“

Vehbija danas ima trinaest koza. Kaže da su mu one društvo, ali i razlog da svakog dana izađe među planinske pašnjake. Uz stado uvijek nosi dvije stvari – frulu i mali radio na baterije.

„Kad idem za stokom, zasviram malo. Lakše je čovjeku.“

Frule su mu donosili prijatelji iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, a jedna od najdražih stigla je iz Sarajeva. Radio, s druge strane, služi za vijesti.

„Slušam šta se dešava po svijetu. Samo vijesti. Volim da znam šta ima novo.“

I dok se savremeni svijet ubrzano mijenja, Vehbija ostaje vjeran navikama koje ga prate decenijama. Priča Vehbije Orovčanina nije samo priča jednog čovjeka. To je priča o stotinama sela koja polako ostaju bez stanovnika, o generacijama koje su gradile kuće, puteve i porodice, a danas gledaju kako se njihovi potomci sele u gradove i inostranstvo.

Dok posljednji tonovi njegove frule odzvanjaju Banovicom, Vehbija nastavlja da prati svoje koze preko planinskih pašnjaka. Možda upravo u toj jednostavnoj slici – starac, stado i frula na vjetru – leži ono najvrijednije što Sandžak još uvijek čuva: sjećanje na vrijeme kada su sela bila puna života, a komšije bliže nego rođena braća.

Viralni snimak susreta psa i medvjeda izazvao je lavinu komentara na društvenim mrežama, a mnogi ne prestaju govoriti o nevjerovatnoj prisebnosti i hrabrosti jednog psa koji nije ustuknuo ni pred šumskim predatorom.

Na videosnimku koji posljednjih dana kruži internetom vidi se trenutak kada se pas po imenu Dobrin našao oči u oči s medvjedom. Dok je krupna zvijer pokušavala pokazati snagu i dominaciju, pas je ostao miran, samouvjeren i nimalo zastrašen. Umjesto očekivanog povlačenja, Dobrin je zauzeo stav koji je jasno pokazivao da ne namjerava prepustiti teritoriju bez otpora. Nakon nekoliko napetih trenutaka procjene, medvjed je odustao od daljeg približavanja i polako se povukao prema šumi.

Ovakav ishod iznenadio je mnoge gledaoce, koji su se odmah počeli raspitivati o pasmini ovog neustrašivog psa. Riječ je o srednjoazijskom ovčaru, poznatom i kao alabai, jednoj od najstarijih i najimpresivnijih pasmina pasa na svijetu. Njegovi korijeni sežu više od četiri hiljade godina unazad, a nastao je na prostranstvima Centralne Azije gdje je vijekovima služio kao čuvar stada i imovine.

Za razliku od brojnih savremenih pasmina koje su rezultat planskog uzgoja, alabai je oblikovan prirodnom selekcijom. Generacijama su opstajali samo najsnažniji, najotporniji i najinteligentniji psi, zbog čega danas važi za jednog od najpouzdanijih čuvara među svim pasminama. Njegova istorijska uloga bila je zaštita stoke od vukova, šakala, ali i medvjeda, pa stručnjaci ističu da ovakve reakcije nisu slučajne. Snažan zaštitnički instinkt duboko je ukorijenjen u karakteru ove pasmine.

Iako svojim izgledom ulijeva strahopoštovanje, alabai je poznat kao staložen, smiren i odmjeren pas. Agresiju pokazuje rijetko i uglavnom samo kada procijeni da postoji stvarna prijetnja. Vlasnici često naglašavaju njegovu izuzetnu inteligenciju i sposobnost samostalnog donošenja odluka, zbog čega ga mnogi smatraju jednim od najboljih pasa čuvara na svijetu.

Ipak, stručnjaci upozoravaju da je riječ o pasmini koja zahtijeva odgovornog i iskusnog vlasnika. Zbog snažnog karaktera neophodni su dosljedan odgoj, pravilna socijalizacija i jasno postavljena pravila još od najranijeg uzrasta. Snimak Dobrina i medvjeda još jednom je pokazao zašto srednjoazijski ovčar uživa gotovo legendarnu reputaciju među ljubiteljima pasa. Dok su milioni korisnika interneta ostali zadivljeni njegovom hrabrošću, mnogi su zaključili da se rijetko viđa pas koji tako mirno i odlučno stoji pred životinjom od koje bi većina drugih pobjegla. Pogledajte video ispod teksta.