Kreneš iz Sandžaka u potrazi za boljim životom. Ne ideš jer želiš, nego jer moraš. I da bi sebi olakšao taj odlazak, istreseš svu ljutinu na mjesto iz kojeg odlaziš – na ljude, na sistem, na nepravdu. Lakše je otići kad sebe ubijediš da nemaš šta da ostaviš. A onda – zapad.

Stan od 40–50 kvadrata. Posao 50 kilometara dalje. Alarm u 05:00. Povratak u 17:00. Plata dobra, ali život sveden na minimum. Ne trošiš, jer nisi tu da živiš – nego da zaradiš. Nema kafane, nema društva, nema onog našeg „svrati“. U krevet ideš u 21:00 jer sutra opet počinje isto.

I godine krenu da prolaze. Ne primijetiš ih. Gledaš samo stanje na računu i uvjeravaš sebe da si na pravom putu. Vidiš kako drugi u Sandžaku grade – u onoj zemlji na koju si bio ljut – pa kreneš i ti. Radiš tamo, gradiš ovdje. Zid po zid. Sprat po sprat.

Na zapadu radiš. U Sandžaku podižeš snove. Svaki godišnji odmor pretvara se u radnu akciju. Umjesto odmora – majstori, dogovori, računi. Uvijek nešto fali, uvijek treba još. I kad god gradiš – para je malo. Zato se radi i vikendom. Zato se ne staje.

Godine lete. Kuća u Sandžaku sve veća i ljepša. A tebe u njoj – sve manje. Djeca polako prestaju da dolaze. Nemaju društvo, nemaju vezu, nemaju razlog. Njihov život je tamo gdje su odrasli. Sandžak im postaje daleko mjesto iz priča. A kad umru baba i dedo – nestane i posljednja nit koja ih veže.

Jedne godine kažeš: „Nećemo ići, trošak je velik.“ I tu se nešto nepovratno promijeni. Ostaneš tamo. Navikneš se na 50 kvadrata. Na rutinu. Na tišinu. I onda – penzija.

Dođe brže nego što si ikad mislio. Vraćaš se konačno u svoju kuću. U vilu od 300–400 kvadrata. U ono zbog čega si proveo život radeći. Ali sada… nema više ni snage, ni zdravlja, ni vremena.

Srce preskače. Stepenice su teške. Sobe prazne. Kuća velika, a ti mali u njoj. Kažeš sebi, da se utješiš:
„Ako nisam ja uživao, uživaće djeca.“

Ali djeca ne dolaze. Njima ta kuća ništa ne znači. Nema uspomena, nema života, nema njih u tim zidovima. I kad te jednog dana isprate – oni urade jedino što mogu. Stave vilu na oglase. I prodaju je. Tu se završava priča o potrazi za boljim životom. Ne tamo negdje u Frankfurt, Berlin ili Brussels. Nego ovdje – u praznoj kući koja nikada nije bila dom. Jer na kraju, ne ostane ni zapad, ni novac, ni vila. Ostane samo pitanje koje dođe prekasno:
jesi li živio – ili si samo radio da bi jednog dana živio?

U vremenu kada se razlike često ističu kao prepreke, priča Azre i Muhameda pokazuje suprotno – da ljubav ne poznaje granice, ni jezik, ni naciju. Njihova životna priča počinje daleko od Sandžaka – u Egiptu, gdje su se upoznali tokom rada u turizmu. U velikom hotelskom kompleksu, među timovima iz različitih zemalja, sudbina je spojila dvoje ljudi koji u tom trenutku nisu ni slutili da će zajedno graditi život. Azra priznaje da prvi susret nije bio ništa posebno.

“Upoznala sam ga na jednoj probi za večernji program, ali iskreno – nisam ga ni zapamtila”, prisjeća se.

No, sudbina je imala drugačije planove. Kada su počeli raditi zajedno, Muhamed je već prvog dana izgovorio rečenicu koja će kasnije dobiti potpuno drugačiju težinu:

“Ti ćeš biti moja žena.”

Azra se tada samo nasmijala i odbila tu ideju. Imala je, kako kaže, predrasude prema muškarcima iz turističkog sektora, koje je smatrala neozbiljnim. Ipak, kako su dani prolazili, među njima su se razvile emocije. Njihova veza nije bila planirana – rasla je spontano, kroz svakodnevni rad, razgovore i zajedničke trenutke. A onda je došla pandemija koronavirusa i sve promijenila.

Hoteli su zatvoreni, turisti su nestali, a cijeli tim, uključujući i njih dvoje, našao se u neizvjesnosti. U takvim okolnostima, njihova veza je dodatno ojačala.

“Zadesila nas je teška situacija i zajedno smo prolazili kroz to. Tu smo shvatili koliko značimo jedno drugom”, kaže Azra.

Nakon zatvaranja hotela, otišli su u Kairo, kod Muhamedove porodice. Tamo su proveli mjesece čekajući mogućnost povratka u Srbiju. I upravo tada donijeli su ključnu odluku – da ne mogu jedno bez drugog. Ubrzo su se vjenčali u Srbiji, u krugu Azrine porodice i prijatelja, jer zbog pandemije Muhamedovi najbliži nisu mogli prisustvovati.

Planirali su povratak u Egipat i nastavak života u turizmu, ali su ubrzo shvatili da takav način života nije za porodicu. Nakon kraćeg boravka u Beogradu, gdje im se rodilo prvo dijete Rahim, odlučili su da svoj dom pronađu u Novom Pazaru.

Danas žive i rade u ovom gradu, okruženi porodicom i djecom, a u njihovom domu se ljubav izgovara na čak tri jezika. Iako početak nije bio lak – posebno kada je riječ o prihvatanju okoline – vremenom su ljudi upoznali Muhameda i prihvatili ga.

“Kad su vidjeli kakav je čovjek, sve se promijenilo. Shvatili su da je prije svega čovjek od krvi i mesa”, kaže Azra.

Muhamed, s druge strane, ne krije emocije:

“Zaljubio sam se u nju i prije nego što smo počeli da radimo zajedno.”

Njihova priča danas je inspiracija mnogima – dokaz da razlike nisu prepreka, već bogatstvo koje može obogatiti zajednički život. U vremenu podjela, Azra i Muhamed podsjećaju na jednostavnu istinu – da ljubav, kada je iskrena, uvijek pronađe put. Pogledajte video ispod teksta.

U naselju Šarenjak, nadomak stadiona Slaven u Živinicama, odvija se teška životna drama koja je potresla cijelu lokalnu zajednicu. Adnan Sinanović, među komšijama poznat kao Hamo, ostao je sam sa troje male djece nakon što ga je supruga napustila i, prema riječima mještana, otišla sa komšijom.

Ono što ovu priču čini još potresnijom jeste činjenica da su djeca, uzrasta od svega dvije, četiri i šest godina, ostala bez osnovnih uslova za život. Kako tvrde komšije Nedžad i Zumra, koji su i pokrenuli apel za pomoć, porodica živi u baraci bez struje i kupatila, bez hrane, mlijeka i osnovnih higijenskih sredstava.

– “Ovo je čovjek koji je uvijek bio pošten i vrijedan. Nije zaslužio da ostane ovako sam sa troje djece, bez ikakve pomoći i podrške,” kažu komšije koje su prve priskočile u pomoć.

Prema njihovim riječima, dodatni problem predstavlja i to što je, navodno, majka djece sa sobom odnijela bankovnu karticu putem koje se isplaćuje dječiji dodatak, čime je ova porodica ostala i bez minimalnih prihoda. Mještani ističu da je situacija alarmantna i da djeca često nemaju ni osnovne obroke, zbog čega je hitna reakcija šire zajednice neophodna.

– “Svi koji žele pomoći mogu doći i uvjeriti se u kakvim uslovima ova djeca žive. Ovo nije priča – ovo je surova stvarnost,” poručuju iz komšiluka.

Pogledajte potresan video ispod teksta. Za sve ljude dobre volje koji žele pomoći, ostavljen je i kontakt oca:
Adnan Sinanović: +38761-606-195