Boroštica ima svog junaka svakodnevice: Ibrahim Škrijelj dokaz da se od rada, slo­ge i poštenja na selu i dalje može lijepo živjeti

Na visoravnima Pešteri, gdje su zime duge, a život traži snagu, strpljenje i veliku ljubav prema zemlji, u selu Boroštica živi Ibrahim Škrijelj — domaćin čija priča vraća vjeru u selo, rad i porodične vrijednosti.

U emisiji Naš lijepi Sandžak, gledatelji su još jednom imali priliku zaviriti u domaćinstvo čovjeka koji ne traži mnogo, ali koji je svojim rukama i zajedno sa suprugom stvorio mnogo. Ibrahim, poznatiji kao Ibro, jedan je od onih ljudi koji ne govore glasno o svom radu, ali iza kojih ostaju pune štale, uređeno imanje, zalihe za zimu i poštovanje cijelog kraja.

Već na prvi pogled jasno je da se u ovom domaćinstvu ništa ne prepušta slučaju. Sve je pripremljeno na vrijeme — drva, sijeno, zimnica, stoka, pa čak i nova tura domaće pršute koja, kako kaže, već za nekoliko dana ide na sušenje. Ibro ne krije zadovoljstvo onim što je ove godine postigao. Žitarice su dobro rodile, uzorci usjeva zadovoljili su i stručnjake koji su dolazili iz više gradova, a njegov trud, čini se, ponovo je prepoznat.

Ali ono po čemu se Ibrahim posebno izdvaja nije samo vrijednoća, već i način na koji govori o životu. Bez razlike među ljudima, bez oholosti i bez velike filozofije, Ibro jednostavno kaže da voli da sarađuje sa svakim. Za njega je to, zapravo, suština života na selu — pošten odnos, otvorenost i spremnost da čovjek pruži ruku drugome.

Njegovo domaćinstvo danas broji 20 krava i dvije bivolice, a svakodnevica počinje rano. On i supruga ustaju u zoru, dijele poslove, muzu stoku, prodaju mlijeko i puštaju krave na pašu. Posao traje satima, ali u njegovim riječima nema žaljenja. Naprotiv, osjeća se mir čovjeka koji zna zašto radi i kome radi.

„Slož­no se radi, složno se troši, pa ostane i za školovanje i za život“, poručuje Ibrahim, govoreći o porodici, djeci i troškovima koje nosi savremeni život. Jedan sin završio je fakultet i sprema master studije, drugi se također školuje, a najmlađi je nedavno bio na ekskurziji u Turskoj. Sve to, kaže, finansira se upravo iz rada na imanju, iz truda, trgovine i domaćinskog raspolaganja onim što imaju.

Posebno mjesto u ovoj priči zauzima i Ibrahimova domaća pršuta, za koju tvrdi da nastaje isključivo od pešterske stoke. Ne kupuje, kaže, meso „sa strane“, već koristi ono što je ovdje uzgojeno, prirodno, bez hemije i sa pašnjaka. Upravo zbog toga kupci prepoznaju kvalitet. Jedan čovjek, koji je prvobitno došao po 10 kilograma, na kraju je kupio čak 55 kilograma pršute. To nije samo priča o prodaji, već i o povjerenju koje se godinama gradi radom i kvalitetom.

Ibrahim ne krije da selo danas više nije ono što je nekada bilo. Poslovi su lakši zahvaljujući mehanizaciji, kuće su opremljenije, a tehnologija je promijenila svakodnevicu. Ipak, ono što nedostaje jesu ljudi. Mnogo je kuća u Boroštici zatvoreno, mnogi su otišli u inostranstvo, a mnogi se vraćaju tek povremeno ili planiraju povratak tek u starosti.

I sam je kratko boravio u Njemačkoj, ali je brzo shvatio da takav život nije za njega. Kaže da više voli biti svoj gazda nego živjeti po tuđem satu, u ritmu u kojem se i doručak i odmor mjere minutama. Za njega, sloboda na svom imanju, među svojom stokom i na svojoj zemlji, nema cijenu.

U njegovim riječima nema osude za one koji su otišli, ali ima jasne poruke da selo još ima smisla — posebno ako se radi pošteno, domaćinski i sa vjerom da trud donosi nafaku. Djeci želi obrazovanje i posao u gradu, ali ne i da zaborave selo. Ne moraju, kaže, držati stoku, ali treba da znaju odakle su i da se svom ognjištu vraćaju.

Priča Ibrahima Škrijelja nije samo priča o jednom domaćinu iz Boroštice. To je priča o Pešteri kakvu mnogi vole da vide — radnu, toplu, gostoprimljivu i dostojanstvenu. U vremenu kada se selo često prikazuje kao prostor odricanja i težine, Ibrahim pokazuje da ono može biti i mjesto mira, slobode, poštene zarade i porodične sreće. Na kraju, možda je upravo u tome snaga ove priče: u čovjeku koji nije odustao od svog kraja, koji je na zemlji svojih predaka izgradio i život i dom, i koji i danas, sa osmijehom i vjerom, dočekuje svakog gosta. Pogledajte tv prilog ispod teksta.

Bivši profesor Državni univerzitet u Novom Pazaru, Senad Ganić, u gostovanju u podcastu Neposlušni podcast iznio je niz ozbiljnih tvrdnji o pritiscima unutar akademske zajednice, otkrivajući da je bio svjestan da će zbog svog angažmana ostati bez posla – ali da se zbog toga ne kaje.

Ganić, koji je prošao sva akademska zvanja do vanrednog profesora, ističe da je njegov profesionalni put prekinut očekivano – onog trenutka kada mu je istekao ugovor. „Bio sam svjestan da će se to desiti. Nisam imao iluzije“, poručio je, naglašavajući da je njegov angažman bio vođen principima, a ne ličnim interesom.

Prema njegovim riječima, ključni trenutak bio je formiranje sindikata na univerzitetu, što je, kako tvrdi, izazvalo snažan otpor uprave. Formiranje sindikata krajem 2023. godine, uz podršku oko 40 zaposlenih, označeno je kao početak otvorenog sukoba sa upravom.

Ganić tvrdi da je ideja sindikalnog organizovanja dočekana sa neprijateljstvom, jer predstavlja mehanizam kontrole i borbe protiv, kako kaže, nepravilnosti i kršenja zakona.

„Nismo se organizovali zbog benefita, već isključivo zbog borbe za univerzitet“, istakao je.

Nakon osnivanja sindikata, kako navodi, uslijedili su pritisci na članove – posebno administrativne radnike, kojima su mijenjani poslovi i otežavani uslovi rada. Ganić se osvrnuo i na studentske proteste, ocijenivši ih kao ključan trenutak koji je, prema njegovom mišljenju, donio „nedostajuću ideologiju“ borbi za promjene.

On smatra da je prostor Sandžaka i dalje specifičan jer, kako tvrdi, nije došlo do dubokih podjela među ljudima, što vidi kao važnu društvenu vrijednost. Jedna od najoštrijih poruka iz intervjua odnosi se na samu instituciju:

„Nekome ne odgovara da univerzitet u Novom Pazaru postoji“, rekao je Ganić, aludirajući na, kako tvrdi, sistemske probleme i opstrukcije.

Iako nije precizirao na koga konkretno misli, njegove riječi otvaraju ozbiljna pitanja o stanju visokog obrazovanja u ovom dijelu Srbije. Ganić je naglasio da su profesori godinama pokušavali rješavati probleme unutar institucije, bez iznošenja u javnost.

Tek kada su, kako kaže, iscrpili sve interne mehanizme, odlučili su da se obrate medijima i građanima.

„Nismo željeli da se univerzitet ‘mahalizira’, ali smo bili prinuđeni“, poručio je.

Priča profesora Senada Ganića otvara niz pitanja o transparentnosti, pravima zaposlenih i autonomiji univerziteta. Njegov slučaj pokazuje koliko cijena javnog istupa i borbe za promjene može biti visoka – ali i koliko je, prema njegovim riječima, važna. Pogledajte cijeli intervju ispod teksta.