U trenutku kada se od ozbiljnih medija očekuje odgovornost, smirivanje tenzija i uravnotežen pristup osjetljivim temama, srpska televizija Kurir odlučila je da Sandžak predstavi gotovo kao bezbjednosni problem. Već sam uvod emisije bio je dovoljno alarmantan i simptomatičan: „Da li se na Balkanu ponovo crta mapa – i da li je Sandžak sledeća linija pucanja? Ko potpaljuje priču o secesiji i da li Srbija kasni da to vidi – ili već gubi kontrolu?“

Takva formulacija nije bila slučajna. Ona nije pozivala na dijalog, nego na uzbunu. Nije otvarala prostor za razumijevanje, nego za sumnju. A kada se tako postavi tema o jednom osjetljivom i multietničkom prostoru, onda se Sandžak unaprijed smješta u okvir prijetnje, nestabilnosti i političke opasnosti.

Dodatni problem bio je sastav gostiju. Od četiri učesnika u studiju, samo jedan je bio iz Sandžaka – historičar Esad Rahić. Svi ostali govorili su o Sandžaku sa strane, izvan njegove svakodnevice, izvan njegovog društvenog pulsa, izvan osjećaja ljudi koji tamo žive. To je suštinski problem ove emisije: o Sandžaku su govorili gotovo svi, osim onih koji Sandžak zaista nose u sebi.

U jednom trenutku voditeljica je i sama postavila okvir iz kojeg je bilo jasno u kom pravcu emisija ide, govoreći o „prostoru Raške oblasti, odnosno takozvanog Sandžaka“, pokušavajući već u samoj formulaciji relativizirati naziv koji narod u toj regiji decenijama koristi. Time je od početka otvoren teren za staru i opasnu matricu – da je već samo ime Sandžak sumnjivo, političko i potencijalno problematično.

Ipak, upravo u takvom ambijentu, među tonovima koji su povremeno klizili ka historijskom nadgornjavanju i političkom podgrijavanju, Esad Rahić je unio ono što je u emisiji najviše nedostajalo – mjeru, razum i iskustvo čovjeka koji dolazi iz samog Sandžaka.

• „Ne bih htio da pitanje terminologije naziva oblasti postane pitanje životnog opstanka“, rekao je Rahić, jasno upozoravajući da se oko naziva ne smije praviti atmosfera konflikta. Potom je dodao ono što je vjerovatno bila i najvažnija rečenica cijelog razgovora: „Oko toga nikada neće doći do ratnog sukoba. Ratni sukobi će imati potpuno drugačije uzroke, mnogo dublje, mnogo opasnije nego što je pitanje termina.“

U tim riječima stalo je više odgovornosti nego u kompletnom konceptu emisije. Rahić je podsjetio i na stvarnost koju mnogi u beogradskim studijima ili ne razumiju ili svjesno previđaju:

• „Narod u Sandžaku, čak i srpske i crnogorske nacionalnosti, u ogromnom broju teritoriju na kojoj živimo naziva Sandžak.“

Time je razbio još jednu medijski poguranu tezu – da je riječ o nazivu koji pripada samo jednoj političkoj ili nacionalnoj opciji. Naprotiv, kako je jasno kazao, taj termin živi u narodu, spontano, svakodnevno, bez političkih parola. Posebno je važan bio i njegov direktan odgovor na pokušaje da se sam naziv Sandžak predstavi kao prijetnja:

• „Sandžak nema nikakve političke primjese u sebi. To je čisto jedan termin, naziv jedne oblasti koji se koristi tradicionalno kod pripadnika sve tri nacije.“ A zatim i još preciznije: „Nazivom Sandžak, Sandžak u sebi nema nikakve secesionističke, nikakve separatističke namere.“

To su rečenice koje su trebale biti osnova cijele emisije. Umjesto toga, one su došle kao korektiv već unaprijed zapaljivo postavljenog pitanja. Rahić je otišao i korak dalje, upozorivši da stvarnu opasnost ne nose riječi, nego loši ljudi i loše namjere:

• „Ne bojte se od termina Sandžak. Bojte se od loših ljudi iz redova srpskog i bošnjačkog naroda. Bojte se od političara koji će i ovaj termin i sve ostalo zloupotrebljavati za lične političke svrhe.“

To je možda i najtačnija dijagnoza. Sandžak nije problem. Problem su oni koji od Sandžaka prave problem. U jednom od najupečatljivijih dijelova svog obraćanja, Rahić je nedvosmisleno govorio i o odnosu Bošnjaka Sandžaka prema državi Srbiji, što je potpuno razbilo ton sumnjičenja koji je lebdio nad emisijom:

• „Bošnjaci Sandžaka su lojalni građani ove države. Bošnjaci Sandžaka priznaju teritorijalni integritet i suverenitet Republike Srbije.“

To nije bila usputna rečenica. To je bila poruka upućena i studiju, i gledaocima, i onima koji u javni prostor stalno pokušavaju ugurati priču da Sandžak navodno tinja na rubu nekakve secesije. Rahić je takve insinuacije presjekao i historijskim podsjećanjem na ulogu Bošnjaka u odbrani države, navodeći da su mnogi Sandžaklije kroz historiju ginuli za Srbiju i da njihova lojalnost ne bi smjela biti stalno iznova stavljana na probu.

Uprkos tome, ostaje gorak utisak da je cijela emisija bila postavljena tako da se Sandžak ne posmatra kao prostor ravnopravnih građana, nego kao teren za ideološko odmjeravanje, historijske interpretacije i političko dramatizovanje. Činjenica da je samo jedan gost iz Sandžaka sjedio za stolom dovoljno govori o tome koliko je ova tema zaista bila otvorena za autentičan glas regije. Jedan glas iz Sandžaka naspram tri glasa izvan njega ne djeluje kao ravnoteža. Djeluje kao pokušaj da se Sandžak objasni samom sebi, ali bez Sandžaklija.

Zato je ova emisija ostavila ozbiljan utisak neodgovornosti. Ne zato što je otvorila temu Sandžaka – o Sandžaku se mora govoriti. Nego zato što ga je otvorila kroz sumnju, dramatiku i formulu „linije pucanja“, kao da je riječ o prostoru koji samo što nije eksplodirao. Takvo medijsko kadriranje ne doprinosi miru. Ono proizvodi nelagodu, podjele i dodatno nepovjerenje.

Sandžak ne treba televizijske optužnice. Ne treba ni studijske konstrukcije u kojima će njegovo ime, identitet i historija biti obrađivani kao da su potencijalna prijetnja državi. Sandžaku trebaju pošteni razgovori, ravnopravan tretman i mediji koji znaju razliku između analize i potpaljivanja.Jer kada televizija kao početno pitanje postavi da li je Sandžak „sljedeća linija pucanja“, onda to više nije samo tema emisije. To postaje poruka. A takve poruke, u ovakvom društvu, nikada nisu bez posljedica. Pogledajte emisiju ispod teksta.