Rizvan Sejdović iz Raškovića prisjetio se života u velikoj porodičnoj zajednici koja je brojala čak 45 članova, kao i vremena kada su sloga, rad i riječ najstarijeg bili osnova domaćinstva.

U selu Raškoviće na Gornjoj Pešteri žive Rizvan i Zihnija Sejdović, čije priče čuvaju uspomenu na vrijeme velikih porodičnih zajednica, teškog rada i života zasnovanog na slozi. Rizvan, koji je zakoračio u desetu deceniju, prisjetio se domaćinstva u kojem je nekada živjelo čak 45 članova.

„Živio sam, Boga mi, svakojako. Nekada je bila muka, a danas je dobro i sve je lakše“, priča Rizvan, poredeći nekadašnji život na Pešteri sa savremenim vremenom.

Posebnu pažnju privuklo je njegovo svjedočenje o ocu, koji je, prema njegovim riječima, živio punih stotinu godina.

„Moj otac se četiri puta ženio. Imao je četiri žene i šesnaestoro djece, a jedno vrijeme živio je sa dvije žene zajedno“, ispričao je Rizvan.

Iako je toliko brojna porodica živjela pod istim krovom, sagovornik tvrdi da većih nesuglasica nije bilo. U kući se poštovala riječ najstarijeg člana, dok je svaki ukućanin unaprijed znao svoje obaveze.

„Bilo nas je petorica braće. Najstariji brat bi uveče napravio raspored i kazao ko će šta raditi sljedećeg dana. Što bi stariji rekao, mlađi bi prihvatili. Bili smo organizovani gotovo kao vojska“, prisjeća se Rizvan.

Dok su muškarci kosili, obrađivali zemlju i trgovali, žene su muzle ovce i pripremale sir. Domaćinstvo je proizvodilo velike količine pešterskog sira, koji je Rizvan prodavao širom nekadašnje Jugoslavije.

„Skupljali smo i po 50 kaca ovčijeg sira. Nosio sam ga u Beograd, Banju Luku, Sarajevo, Mostar, Herceg Novi, Cetinje, Nikšić i tadašnji Titograd. Nema grada koji nisam obišao“, govori ovaj Pešterac.

Brojna i složna porodica bila je toliko neobična da je u Raškoviće dolazila i televizijska ekipa iz Beograda kako bi snimila njihov svakodnevni život, rad i veliko domaćinstvo. Rizvan je kasnije posjetio i televizijsku stanicu u glavnom gradu. Prisjećajući se vremena kada se gotovo sve radilo ručno, kaže da je na livadu istovremeno izlazilo i po tridesetak članova porodice. Jedni su kosili, drugi sakupljali sijeno, dok su ostali brinuli o stoci i domaćinstvu.

Danas je, kaže, život potpuno drugačiji. Mašine su zamijenile ručni rad, a nekada velika porodica rasula se od Skoplja do Njemačke. Ipak, uspomene na slogu i zajedništvo ostale su duboko urezane.

„Bilo je i prošlo. Danas je drugi način života“, zaključuje Rizvan, čije svjedočenje predstavlja vrijedan zapis o nekadašnjem životu bošnjačkih porodica na Gornjoj Pešteri.

Prisustvovao sam mučenju zarobljenika iz Vukovara u zatvoru, tvrdi Bejto Sajtović iz Novog Pazara, opisujući ono čemu je, prema vlastitom svjedočenju, prisustvovao u Sremskoj Mitrovici.

Bejto Sajtović, poznat pod nadimkom Beks Amsterdam, iznio je potresno lično svjedočenje o vremenu provedenom u Kazneno-popravnom domu Sremska Mitrovica, tvrdeći da je početkom ratova na prostoru bivše Jugoslavije svjedočio zlostavljanju zarobljenika dovedenih iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.Nekada poznat kao jedan od fizički najsnažnijih i najopasnijih momaka sa novopazarskog asfalta, Sajtović je tokom gostovanja u emisiji „Balkan info“ govorio o više od tri decenije provedene po zatvorima širom bivše Jugoslavije i zapadne Evrope. Ipak, najveću pažnju izazvao je dio njegovog svjedočenja koji se odnosi na ratne zarobljenike u Sremskoj Mitrovici.

„Gledao sam šta im rade“

Prema Sajtovićevim riječima, u zatvoru se nalazio u vrijeme kada su, nakon pada Vukovara 1991. godine, u Sremsku Mitrovicu dovedeni hrvatski ratni zarobljenici, među kojima je, kako tvrdi, bilo i žena.Naveo je da su bili smješteni u potpuno izolovanom dijelu zatvora, bez mogućnosti uobičajenog kontakta s drugim zatvorenicima.

– Bili su u potpunoj izolaciji. Niko nije smio da im priđe. Gledao sam kako ih maltretiraju i ponižavaju – ispričao je Sajtović.

Kazao je da je pojedinim zarobljenim ženama, uprkos zabrani, krišom dodavao cigarete i druge sitnice, jer mu je, kako je rekao, bilo žao ljudi koje je svakodnevno gledao iza zatvorskih rešetaka.

– Žao mi je svakog čovjeka, bez obzira na to koje je vjere i kojem narodu pripada – poručio je.

Sajtović tvrdi da je lično vidio fizičko zlostavljanje zarobljenika, ali je naglasio da nije želio ulaziti u političku pozadinu rata niti utvrđivati nečiju krivicu.

– Govorili su da su to neprijatelji i da su činili zločine. Ja u politiku nisam ulazio. Gledao sam čovjeka ispred sebe i bilo mi ga je žao – naveo je.

Spomenuo Vesnu Bosanac i Sulejmana Tihića

U svom svjedočenju Sajtović je rekao da se među zatočenicima navodno nalazila i doktorica Vesna Bosanac, ratna direktorica vukovarske bolnice. Tvrdio je i da je u zatvoru viđao Sulejmana Tihića, kasnijeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.Prema njegovim riječima, Tihića je viđao gotovo svakog jutra, a jednom mu je navodno zatražio hljeb, žaleći se na izuzetno lošu hranu i postupanje kojem je bio izložen.

Sajtović je ispričao da je kasnije dolazio Međunarodni komitet Crvenog krsta, nakon čega je uslijedila razmjena dijela zatočenika.Postojanje zatočenika dovedenih iz Vukovara u Sremsku Mitrovicu zabilježeno je i u dokumentima međunarodnih institucija. Međutim, pojedinačne tvrdnje koje je Sajtović iznio u intervjuu predstavljaju njegovo lično svjedočenje i nisu nezavisno potvrđene u cijelosti.

Od novopazarskog asfalta do zatvora širom Evrope

Sajtović je tokom intervjua govorio i o odrastanju u siromašnom dijelu Novog Pazara. Prema njegovim riječima, već kao četrnaestogodišnjak sukobio se sa zakonom, nakon čega su uslijedile osude zbog razbojništava, teških krađa i nasilničkog ponašanja.Kazne je izdržavao u Nišu, Kragujevcu, Požarevcu, Sremskoj Mitrovici i drugim zatvorskim ustanovama. Tvrdio je da su drugi zatvorenici često pokušavali da ga izazovu i fizički se odmjere s njim, zbog čega je učestvovao u brojnim sukobima.

Njegovo ime kasnije je postalo poznato i u kriminalnim krugovima zapadne Evrope. Nakon odlaska iz tadašnje Jugoslavije živio je u Njemačkoj, gdje je radio kao izbacivač u diskotekama, ali je ubrzo ponovo ušao u svijet kriminala.Govorio je o pljačkama, iznudama i drugim krivičnim djelima zbog kojih je godinama boravio u njemačkim zatvorima. Zbog sukoba i procjene da predstavlja visok bezbjednosni rizik, često je premještan iz jedne ustanove u drugu i držan pod posebnim nadzorom.

Priča bez uljepšavanja burne prošlosti

Iako je godinama važio za strah i trepet u pojedinim krugovima na zapadu Evrope i za čovjeka na kojeg su rijetki smjeli krenuti, Sajtovićevo svjedočenje istovremeno pokazuje život obilježen nasiljem, zatvorima i teškim posljedicama kriminalnih odluka.Od svih priča koje je iznio, najpotresniji ostaje njegov opis zarobljenika u Sremskoj Mitrovici. Kako je poručio, nacionalnost i vjera nisu mogli promijeniti ono što je vidio – ljude koji su bili izolovani, ponižavani i, prema njegovim tvrdnjama, fizički zlostavljani. Pogledajte video ispod teksta.

Napomena: Tvrdnje Bejta Sajtovića prenesene su iz njegovog intervjua i predstavljaju njegovo lično svjedočenje. Navodi o konkretnim osobama, broju zatočenika i pojedinačnim događajima zahtijevaju dodatnu provjeru u sudskim arhivama i dokumentima nadležnih međunarodnih institucija.

SIN DA LEŽI, JA DA TEGLIM CIJELOG ŽIVOTA – poručio je Adem, koji se nakon dugogodišnjeg rada u inostranstvu vratio na djedovinu i posvetio se domaćinstvu, životinjama i proizvodnji hrane.

„Sin DA LEŽI, JA DA TEGLIM CIJELOG ŽIVOTA – NEĆE DA MI JE TRO SIN!“ – poručeno je u razgovoru koji donosi priču o Adamu Većireviću, penzioneru koji se nakon decenija rada vratio na porodično imanje i posvetio životu na selu.

Nakon godina provedenih na gradilištima i poslovima daleko od rodne kuće, Adam Većirević penzionerske dane provodi na djedovini. Umjesto potpunog odmora, svakodnevicu je ispunio brigom o životinjama, obrađivanjem zemlje i druženjem s ljudima.Kako je ispričao, radni vijek proveo je uglavnom na terenu, baveći se poslovima izolacije. Radio je i u Alžiru, a priznaje da je tokom života najmanje vremena provodio u vlastitoj kući. Danas pokušava nadoknaditi propušteno i uživati u miru rodnog kraja.

Na imanju drži oko 200 kokoši, dok jaja najvećim dijelom plasiraju u Sarajevu. Porodica uzgaja i krompir, luk i mrkvu, a Adam brine i o desetak ovaca. U poslovima mu pomaže sin, koji je nabavio potrebnu mehanizaciju i pronašao tržište za domaće proizvode.Iako se približio sedmoj deceniji života, Adam ne miruje. Kaže da uživa u prirodi, životinjama i razgovoru s ljudima, ali priznaje da godine ipak ostavljaju trag.Posebnu pažnju privukla je iskrena i duhovita poruka o odnosu roditelja i sina:

– On da leži, ja da teglim cijelog života – neće da mi je to sin!

Iza šaljivih riječi krije se jasna životna poruka: porodično imanje može opstati samo ako mlađi prihvate odgovornost i zajedno sa roditeljima rade na njegovom očuvanju.Adamova priča pokazuje da povratak na djedovinu ne mora predstavljati korak unazad. Uz trud, podršku porodice i dobru ideju, život na selu Pogledajte video ispod teksta,