Zbogom ovce ode Hasan u Austriju – Poslije pola godine provedenih daleko od kuće uz stado ovaca, Hasan kaže da je vrijeme za novi početak, jer vjeruje da će u Austriji imati redovno radno vrijeme, više slobodnog vremena i bolju budućnost.

Dok mnogi mladi sanjaju odlazak u inostranstvo, Hasan je prije donošenja konačne odluke prošao život kakav malo ko može zamisliti. Više od šest mjeseci proveo je sa svojim djedom Vahidom čuvajući stado ovaca na pašnjacima stotinama kilometara udaljenim od rodnog kraja, spavajući u šatoru i svakodnevno prelazeći desetine kilometara.Njihov povratak kući označio je kraj još jedne sezone nomadskog stočarstva, ali i kraj Hasanove ovčarske priče.

„Trenutno sam ovdje, ali za koji dan idem na posao. Ovo više ne ide. Ide ono, ali nije više to to“, iskreno kaže dvadesetogodišnji Hasan.

Priznaje da mu je pola godine bez doma bilo izuzetno teško. Planirao je i ranije otići u Austriju, ali ga je bolest oca natjerala da odgodi put i ostane uz porodicu.

„Otac se razbolio, trebao sam prije dva mjeseca otići u Austriju, ali sam ostao zbog njega. Sada kada se oporavio, on će nastaviti posao, a ja idem.“

Iako kaže da samo čuvanje ovaca nije najteži dio posla, smatra da je način života ono što odbija mlade ljude.

„Uvijek si van kuće, nisi među narodom. Nemaš vremena za sebe, moraš stalno biti uz stado.“

Na pitanje kako djevojke gledaju na ovčare, Hasan uz osmijeh odgovara da sve zavisi od osobe, ali priznaje da današnje djevojke ipak više privlači drugačiji način života.

„Djevojke su se malo opametile. Ne idu tamo gdje nema luksuza. Više vole miris parfema nego miris ovaca“, kaže Hasan.

U Austriji očekuje sasvim drugačiju svakodnevicu. Nada se redovnom radnom vremenu, sigurnoj plati i životu u kojem će imati vremena i za odmor.

„Bio sam tamo dva mjeseca i svidjelo mi se. Imaš posao, imaš odmor, imaš vremena za sebe. Ovdje moraš stalno paziti na ovce, nema ni tuširanja ni pravog odmora.“

Njegov djed Vahid već 37 godina vodi nomadski život sa stadom. Kaže da je najveći problem danas loš plasman janjadi i izostanak ozbiljne podrške stočarima.

„Sve smo uložili, trud i novac, a kada treba prodati janjad – nema kupaca. To nam je najveća muka.“

Nomadski život podrazumijeva spavanje u šatoru, prehranu uglavnom iz konzervi, nekoliko sati sna tokom noći i svakodnevnu brigu o stotinama ovaca. Magarci nose svu opremu, od šatora do hrane, bez kojih, kako kaže Vahid, ovakav način života ne bi bio moguć.Iako Hasan odlazi u Austriju, njegova porodica neće potpuno napustiti stočarstvo. Otac će nastaviti tradiciju koju porodica njeguje generacijama, dok će Hasan pokušati pronaći bolju budućnost u inostranstvu.

Njegova priča još jednom pokazuje koliko je teško zadržati mlade na selu. Ljubav prema tradiciji često nije dovoljna kada svakodnevicu čine naporan rad, neizvjesna zarada i život daleko od porodice.Cijelu priču o šest mjeseci provedenih u nomadskom životu, razgovoru sa djedom Vahidom i Hasanovim planovima za odlazak u Austriju pogledajte u video-prilogu.

Nevjerovatna priča Hamide i Džemajla Husović iz Sandžaka svjedoči o ljubavi, odricanju i snazi porodice. Njihov životni put, od rodnog Sandžaka do Istanbula, inspiracija je generacijama koje dolaze. Pod sloganom da prava ljubav ne poznaje godine, priča Hamide i Džemajla Husovića pokazuje kako su zajedništvo, poštovanje i istrajnost pobijedili ratove, siromaštvo i život u tuđini.

U vremenu kada mnogi brakovi ne izdrže ni nekoliko godina, priča Hamide (95) i Džemajla – Džeka Husovića (96), porijeklom iz Sandžaka, vraća vjeru u prave porodične vrijednosti. Danas žive u Bajrampaši u Istanbulu, a iza njih je gotovo sedam decenija zajedničkog života ispunjenog iskušenjima, radom i međusobnim poštovanjem.Njihova životna ispovijest počinje u sandžačkim selima. Hamida je rođena u Bukovici kod Rožaja, dok je Džemajlo odrastao u Đerekarama kod Tutina. Oboje su djetinjstvo proveli u velikoj nemaštini, prisjećajući se vremena kada se preživljavalo od koprive, zelja i jedne krave koja je hranila cijelu porodicu.Hamida se kroz emocije prisjetila teških dana.

“To je bio veliki fakirluk. Nije bilo hrane, nije bilo odjeće. Brali smo koprive i zelje da preživimo. Jedna krava nas je održala u životu.”

Džemajlo je govorio o ratnim godinama, strahu i progonima koje je njegova porodica preživjela. Prisjetio se kako su tokom Drugog svjetskog rata bili primorani da bježe od jedne do druge vojske, te kako su u svojoj skromnoj kući godinama pružali utočište drugim porodicama.Njihova ljubavna priča počela je na potpuno drugačiji način nego što je to danas uobičajeno. Hamidu su prosili pune dvije godine, a o svemu su odlučivale porodice. Mladoženja svoju buduću suprugu gotovo da nije ni poznavao prije vjenčanja.

Uz osmijeh se prisjećaju prvog susreta i brojnih šala koje i danas razmjenjuju, pokazujući da humor nikada nije napustio njihov dom.Nakon vjenčanja uslijedili su novi izazovi. Džemajlo je često odlazio na rad u druge gradove, a kasnije i u Tursku, kako bi prehranio porodicu. Hamida je ostajala kod kuće, obrađivala zemlju i odgajala djecu zajedno sa ostatkom porodice.

Godine 1966. porodica se preselila u Tursku. Ni tamo život nije bio lak. Po dolasku su ostali bez ušteđevine, ali je Džemajlo ubrzo pronašao posao i naredne 22 godine radio u fabrikama, gradeći novi život za svoju porodicu. Kaže da su upravo trud, rad i skromnost omogućili da danas njegova djeca imaju siguran život.Posebno diraju njegove riječi o povjerenju u braku.

“Nikada nisam rekao ženi gdje si bila ili šta si radila. Rekao sam joj samo: ako čuvaš sebe, sačuvala si i svoj i moj obraz.”

Danas, sa ukupno 191 godinom života, Hamida i Džemajlo i dalje zrače vedrinom, humorom i zahvalnošću. Njihova priča nije samo svjedočanstvo o jednoj ljubavi, već i podsjetnik na vrijeme kada su riječ, porodica i međusobno poštovanje bili temelj svakodnevnog života. Njihova ispovijest ostaje dragocjeno svjedočanstvo o historiji sandžačkih Bošnjaka, njihovim seobama, teškim životnim iskušenjima i snazi porodice koja je uspjela sačuvati dostojanstvo i ljubav uprkos svim nedaćama. Pogledajte video ispod teksta.

Jetrve Igbala i Adila već decenijama dijele isti dom, zajedno odgajaju porodicu, rade na imanju i dokazuju da ljubav, razumijevanje i međusobna podrška mogu nadjačati sve izazove zajedničkog života.

Jetrve Igbala i Adila već decenijama dijele isti krov, zajedno rade na imanju, pomažu jedna drugoj i dokazuju da se porodična sloga može sačuvati uprkos svim izazovima modernog vremena.

Dok mnogi danas vjeruju da je zajednički život više generacija pod jednim krovom gotovo nemoguć, porodica Hasanović iz Dubnice pokazuje potpuno drugačiju sliku. U njihovom domu jetrve Igbala i Adila godinama žive u slozi, dijele svakodnevne obaveze, zajedno odgajaju djecu i jedna drugoj predstavljaju najveću podršku.

Njihova priča nije samo priča o porodici. To je priča o vremenu koje polako nestaje, o običajima koji blijede i o ljudima koji još vjeruju da su poštovanje i zajedništvo važniji od svega.Igbala, koja ima 60 godina, kaže da je cijeli život provela radeći na selu i da se ni danas nije odrekla poljoprivrede.

„Imam 60 godina i evo i dalje radim poljoprivredu zajedno sa mužem. Jedan sin mi je u Njemačkoj sa suprugom i djecom. Dvije kćerke su udate, jedna je u Novom Pazaru, druga u Sjenici. Sin koji je ovdje radi sa svojom porodicom, bavi se postavljanjem panela, a ima četvero djece“, priča Igbala.

Sa posebnim osmijehom govori o snahama.

„Imam snahu kakvu nema niko. Dobro se slažemo, poštujemo se i pomažemo. Neka ona kaže kakva sam ja svekrva, ali čim je ostala sa mnom, valjda znači da nisam loša“, kaže kroz smijeh.

Dodaje da se vremena mijenjaju i da današnja omladina drugačije razmišlja.

„Možda je mladima danas bolje da žive odvojeno, ali mi stariji smo naučili drugačije. Volimo poljoprivredu, volimo da se družimo, da radimo i da dočekujemo ljude.“

Na njihovom imanju i danas se uzgajaju krave i ovce.

„Držimo stoku za svoje potrebe. Nije lako, ali volimo ovaj život.“

Prisjećajući se mladosti, Igbala kaže da je nekada svaki posao bio mnogo teži nego danas.

„Nismo imali vodu. Sve se radilo ručno. Muzli smo ovce i krave rukama. Nije bilo muzilica, nije bilo mašina. Kosilo se ručno, plastilo sijeno, nosilo na traktore ili na kola. Ko nije imao traktor, radio je sa konjima ili volovima.“

Kaže da je život bio težak, ali da su ljudi bili mnogo sretniji i bliži jedni drugima.

„Danas imamo vodu, struju, televiziju, mašine… Sve imamo. Ali nešto drugo nam nedostaje.“

Najviše je boli što sela ostaju prazna.

„Nekada se skupi deset djevojaka na jednom mjestu. Pričale smo, smijale se, družile. Danas ne možeš naći deset djevojaka u cijelom selu. Ostali su čovjek i žena, a omladina je otišla. Djevojke se poudavale, sinovi otišli za poslom.“

I sama ima sina u Njemačkoj, ali vjeruje da se pravi život može graditi i u rodnom kraju.

„Narod ode u Njemačku jer misli da je tamo bolje. Ja vjerujem da je ovdje ljepše ako imaš svoju porodicu i svoj mir.“

Posebno emotivno govori o svom rodnom selu Stanoviće.

„Iz Stanovića sam. Tu sam odrasla, a udala sam se ovdje u Hasanoviće, u Dubnicu. I ovdje mi je lijepo. Zavoljela sam ovu kuću i ovu porodicu.“

Prisjeća se i prvih dana nakon udaje.

„Moj otac nije mogao da vjeruje da sam se stvarno udala. Šalio se sa mnom, govorio da sam vjerovatno otišla kod drugarica. A ja sam već bila ovdje, u novom domu.“

I danas se rado sjeća mladosti.

„Bilo je lijepo. Nosila se narodna nošnja, bilo je veselja, pjesme i druženja. To su uspomene koje se ne zaboravljaju.“

Njena jetrva Adila potvrđuje da među njima nikada nije bilo velikih nesuglasica.

„Dobro nam je. Kod mene je ona, ja kod nje. Pozovemo jedna drugu na kahvu, sjednemo, popričamo i tako prolaze dani.“

Na pitanje da li su više jetrve ili prijateljice, obje odgovaraju osmijehom.

„Kao drugarice.“

Njihov odnos danas je rijetkost. Dok mnoge porodice teško opstaju pod istim krovom, Igbala i Adila pokazale su da zajednički život može biti ispunjen razumijevanjem, podrškom i međusobnim poštovanjem. Kažu da tajna nije ni u velikom bogatstvu ni u lagodnom životu.

„Treba imati poštovanja. Treba razgovarati. Kad je nekome teško, pomogneš. Kad je lijepo, raduješ se zajedno. Tako porodica opstaje.“

Njihova životna priča podsjeća da su upravo obični ljudi najveći čuvari vrijednosti po kojima je Sandžak oduvijek bio prepoznatljiv – slozi, gostoprimstvu, radu i međusobnom uvažavanju. U vremenu kada sve više ljudi napušta sela, a zajednički život velikih porodica postaje rijetkost, Igbala i Adila Hasanović ostaju primjer da toplina doma ne zavisi od veličine kuće, već od ljudi koji u njoj žive. Njihova poruka je jednostavna, ali snažna – porodica opstaje tamo gdje ima ljubavi, razgovora i međusobnog poštovanja.