Petak, 29 Maja, 2026
Subscribe
Pošalji vijest

Kako su vehabije i porodica Al Saud stvorili Saudijsku Arabiju: Savez koji traje 280 godina

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

  • Autor Suad K Zoranić

Malo je pojava u historiji muslimanskog svijeta koje su izazvale toliko rasprava, podjela, političkih sukoba i ideoloških interpretacija kao što je vehabizam. Za jedne predstavlja pokušaj povratka izvornom islamu prvih generacija muslimana, dok ga drugi vide kao rigidnu i ultrakonzervativnu interpretaciju vjere koja je duboko uticala na političku, društvenu i vjersku sliku Bliskog istoka i brojnih muslimanskih zajednica širom svijeta. Da bi se razumio vehabizam, potrebno je vratiti se gotovo tri stoljeća unazad, u srce Arabijskog poluotoka, u pustinjski Neđd 18. stoljeća, gdje će jedan vjerski reformator pokrenuti proces koji će kasnije dovesti do nastanka Saudijske Arabije i oblikovati vjersku politiku čitavog regiona.

Selefizam i vehabizam nisu isto

U svakodnevnom govoru pojmovi selefizam i vehabizam često se koriste kao sinonimi, međutim između njih postoje značajne razlike. Selefizam predstavlja mnogo širi i stariji pokret unutar sunitskog islama. Njegova osnovna ideja jeste povratak praksi prvih generacija muslimana, poznatih kao selef-us-salih, odnosno pobožnih prethodnika. Selefisti smatraju da su kroz stoljeća u islam uvedene brojne novotarije, filozofska tumačenja i običaji koji nisu postojali u vrijeme Poslanika Muhammeda i njegovih ashaba. Vehabizam je, s druge strane, specifičan pravac unutar selefizma koji se pojavio u centralnoj Arabiji tokom 18. stoljeća. Moglo bi se reći da su sve vehabije selefije, ali nisu sve selefije vehabije. Upravo ta razlika često ostaje zanemarena u javnim raspravama.

Muhammed ibn Abdel Vehab – čovjek koji je pokrenuo revoluciju

Osnivač pokreta, Muhammed ibn Abdel Vehab, rođen je 1703. godine u mjestu Ujajna u centralnoj Arabiji. Poticao je iz porodice islamskih učenjaka. Njegov otac i djed bili su kadije i teolozi hambelijskog mezheba. Već kao dječak naučio je Kur'an napamet i stekao status hafiza. Kasnije odlazi na studije u Meku, Medinu, Basru i druge centre islamskog znanja. Upravo tokom tih putovanja formiraće stavove koji će postati temelj njegovog budućeg pokreta. Poseban uticaj na njega izvršili su radovi Ibn Tejmija i učenjak Muhammed al-Sindi, koji su insistirali na povratku izvornim islamskim tekstovima i odbacivanju običaja povezanih sa kultom svetaca, posjećivanjem turbeta i traženjem zagovorništva umrlih.

Knjiga koja je postala manifest pokreta

 

Nakon povratka u Arabiju, Ibn Abdel Vehab piše svoje najpoznatije djelo „Kitab al-Tawhid“ – Knjigu monoteizma. U njoj je insistirao na apsolutnoj Božijoj jednoći i oštro osuđivao sve što je smatrao oblikom širka, odnosno pridruživanja partnera Bogu. Posebno su mu smetali običaji poput:

  • posjećivanja grobova radi traženja pomoći,
  • vjerovanja u posebne moći pojedinih stabala,
  • prinošenja žrtava svetim ljudima,
  • dozivanja umrlih evlija,
  • podizanja raskošnih mauzoleja,
  • određenih narodnih religijskih običaja.

Po njegovom mišljenju, jedini izlaz iz društvene i političke krize tadašnje Arabije bio je povratak „čistom islamu“ prvih muslimanskih generacija. U početku je Ibn Abdel Vehab uglavnom propovijedao i pozivao ljude da prihvate njegove ideje. Međutim, tokom 1740-ih njegov pristup postaje mnogo radikalniji. Rušeni su mauzoleji, sječena stabla koja su lokalni stanovnici smatrali svetima, zabranjivane određene društvene navike, muzika i duhan. Takvi postupci izazvali su snažan otpor stanovništva i lokalnih vlasti. Na kraju je bio prisiljen napustiti Ujajnu. Upravo tada dolazi do događaja koji će promijeniti historiju Arabije.

Savez koji je stvorio Saudijsku Arabiju

Godine 1744. Ibn Abdel Vehab stiže u Diriju, sjedište porodice Al Saud. Tamo sklapa historijski savez sa Muhammed ibn Saud. Taj sporazum bio je jednostavan:

  • Ibn Saud dobija vjerski legitimitet za političko i vojno širenje.
  • Ibn Abdel Vehab dobija vojnu zaštitu i političku moć za širenje svog učenja.

Time nastaje savez religije i politike koji će postati temelj prve saudijske države. Porodica Al Saud preuzela je političku i vojnu vlast, dok su potomci Ibn Abdel Vehaba postali vrhovni vjerski autoriteti. Taj odnos opstao je više od dva i po stoljeća.

Osvajanja u ime vjerske reforme

Nakon sklapanja saveza počinje period saudijske ekspanzije. Tokom narednih decenija Saudijci osvajaju veliki dio centralne Arabije, a vehabijska interpretacija islama postaje službena ideologija nove države. Protivnici pokreta često su proglašavani nevjernicima, a džihad je postao sredstvo političkog i teritorijalnog širenja. Posebno kontroverzni bili su napadi na sveta mjesta šiitskog islama. Godine 1802. saudijsko-vehabijske snage napale su Karbala, opljačkale svetišta i ubile veliki broj stanovnika. Nedugo zatim osvajaju Meku i Medinu, gdje uklanjaju brojne mauzoleje i uvode stroga pravila ponašanja. Takvi postupci izazvali su ogroman bijes širom muslimanskog svijeta.

Sukob sa Osmanskim carstvom

Za Osmansko carstvo gubitak Meke i Medine predstavljao je težak udarac političkom i vjerskom autoritetu. Sultan u Istanbulu naredio je egipatskom namjesniku Muhamed Ali Paša da uništi saudijsko-vehabijsku državu. Nakon višegodišnjeg rata osmansko-egipatske snage osvojile su Medinu, Meku i konačno Diriju 1818. godine. Prva saudijska država je uništena, a njen vladar pogubljen u Istanbulu. Ipak, ideja nije nestala.

Povratak Saudijaca i stvaranje moderne države

Početkom 20. stoljeća porodica Al Saud ponovo jača. Nakon osvajanja Rijada, zatim Hidžaza, Meke i Medine, Abdulaziz Ibn Saud uspijeva ujediniti najveći dio Arabijskog poluotoka. Godine 1932. proglašena je moderna Saudijska Arabija. Vehabizam postaje službena vjerska doktrina nove države, dok potomci Ibn Abdel Vehaba ostaju ključni religijski autoriteti. Pravi globalni uspon vehabizma počinje nakon naftnog buma sredinom 20. stoljeća. Ogromni prihodi Saudijske Arabije omogućili su finansiranje:

  • džamija,
  • islamskih centara,
  • univerziteta,
  • medresa,
  • humanitarnih organizacija, širom Azije, Afrike, Evrope i Amerike.

Vehabijske ideje širile su se u Pakistanu, Maleziji, zemljama Afrike, ali i među muslimanskim zajednicama na Balkanu. Tokom ratova u Bosni i Hercegovini i Čečeniji pojavili su se dobrovoljci povezani sa vehabijskim krugovima, što je dodatno povećalo pažnju javnosti prema ovom pokretu.

Jedna od najvećih kontroverzi vezanih za vehabizam jeste pitanje njegove povezanosti sa radikalnim i nasilnim grupama. Brojni istraživači ukazuju da su organizacije poput ISIS, Boko Haram i Al-Shabaab koristile određene elemente vehabijske teologije. Istovremeno, veliki broj savremenih selefija i vehabija odbacuje nasilje i smatra da takve organizacije zloupotrebljavaju religiju za političke ciljeve.

Postvehabijska Saudijska Arabija?

Dolaskom na vlast Mohammed bin Salman pokrenute su značajne reforme. Od 2017. godine ograničena je moć vjerskog establišmenta, otvoreni su bioskopi, organizovani koncerti i sportski događaji, a nacionalni identitet počeo se graditi više na saudijskoj državnosti nego na vehabijskoj ideologiji. Mnogi analitičari danas govore o početku „postvehabijske ere“, iako veza između porodice Al Saud i vjerskog nasljeđa Ibn Abdel Vehaba formalno i dalje postoji.

Vehabizam je mnogo više od običnog vjerskog pokreta. On je historijski fenomen koji je spojio religiju, politiku, vojnu moć i državotvornu ideju. Nastao kao reforma u pustinji Neđda, prerastao je u ideologiju koja je pomogla stvaranju Saudijske Arabije i ostavila dubok trag na savremeni islamski svijet. Njegovi sljedbenici tvrde da predstavljaju povratak čistom monoteizmu i izvornom islamu. Njegovi kritičari smatraju ga pokretom koji je doprinio vjerskoj netoleranciji, političkom radikalizmu i dubokim podjelama među muslimanima. Tri stoljeća nakon što je jedan propovjednik iz centralne Arabije započeo svoju misiju, rasprava o vehabizmu i dalje traje — možda snažnije nego ikada prije

Sandžak je ponosan na Peštersku visoravan: Život Zihnije Sejdovića u Raškoviću

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Na prostranstvima Gornje Pešteri, u selu Raškoviće, živi Zihnija Sejdović, čovjek čija životna priča oslikava sudbinu mnogih pešterskih domaćina koji su ostali na svojim ognjištima uprkos brojnim izazovima. Njegova svakodnevica ispunjena je radom, brigom o porodici, stočarstvom i dubokom vjerom, a upravo takvi ljudi predstavljaju stub opstanka života na Pešterskoj visoravni. Zihnija je otac petoro djece – tri kćerke i dva sina. Sa ponosom ističe da su njegove kćerke završile medresu, dok je najmlađa nastavila dalje školovanje. Za njega je obrazovanje djece jedna od najvećih životnih pobjeda.

„Petoro djece treba odgojiti i izvesti na pravi put. Najvažnije mi je da nikome nisu zla učinili i da ih selo pamti po dobru“, priča Zihnija.

Dok su njegova braća život potražila u Njemačkoj, on je odlučio ostati u Raškoviću. Kaže da neko mora sačuvati imanje, kuće i porodičnu tradiciju.

„Nisam mogao otići. Nije vrijedno da sve propadne. Oni su tamo, ja sam ovdje. Tako smo podijelili život, ali svi zajedno čuvamo ono što su nam ostavili naši roditelji“, govori domaćin sa Pešteri.

Danas se bavi stočarstvom, ima nekoliko krava, junad i svu potrebnu mehanizaciju za rad na imanju. Iako priznaje da je život na selu težak, vjeruje da je bolje raditi za sebe nego za drugoga.

„Moraš raditi ili svoje ili tuđe. Bolje je svoje. Ono što danas uradiš, ostaje tebi i tvojoj djeci“, kaže Zihnija.

Posebno emotivno govori o svom unuku, priznajući da je tek sada razumio riječi starijih ljudi koji su govorili da se unučad vole više od vlastite djece.

„Kad mi unuk dođe, srce bi dao za njega. Nisam vjerovao starijima kada su to pričali, ali sada znam da je istina“, priča kroz osmijeh.

Život na Pešteri, kaže, ne bi bio moguć bez dijaspore. Mnogi ljudi iz ovog kraja rade u Njemačkoj, Austriji i drugim evropskim zemljama, a upravo njihov trud pomaže da sela i dalje žive.

„Teško bi bilo u Sandžaku da nije naše dijaspore. Oni rade težak posao, vise na građevinama desetinama metara iznad zemlje, ali pomažu porodicama i grade svoj kraj“, ističe Sejdović.

Iako su cijene porasle, a život postao skuplji nego ikada, Zihnija ne gubi optimizam. Njegova filozofija života temelji se na zahvalnosti i vjeri.

„Ne možeš danas ni kesu namirnica napuniti za sto eura. Sve je poskupjelo. Ali ja sam zadovoljan onim što mi je Allah dao. Ko je zahvalan, Allah mu daje još više“, poručuje.

Njegovo uređeno domaćinstvo, štale, mehanizacija i imanje svjedoče o tome da se rad i upornost i dalje cijene na Pešterskoj visoravni. U vremenu kada mnoga sela ostaju pusta, priča Zihnije Sejdovića pokazuje da još postoje ljudi koji vjeruju u život na svom ognjištu i koji svojim primjerom čuvaju identitet, tradiciju i duh Sandžaka. Sandžak je ponosan na ljude poput Zihnije Sejdovića – domaćine koji ne traže pažnju, ali svojim radom, poštenjem i životnim vrijednostima ostavljaju trag koji će pamtiti generacije.

Bujanovac: Drugarica plastičnom viljuškom izbola devojčicu po genitalijama

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0
policija srbija
Foto: Telegraf.rs / Ilustracija / MUP Srbije

BUJANOVAC – Nadležne institucije istražuju ozbiljan vršnjački incident koji se dogodio u Bujanovcu, nakon što je prijavljeno da je dvanaestogodišnja djevojčica zadobila povrede u predjelu genitalija tokom sukoba sa drugom maloljetnicom. Prema informacijama koje su potvrđene iz istrage, slučaj je policiji prijavila majka povrijeđene djevojčice, nakon čega su o događaju obaviješteni Više javno tužilaštvo u Vranju, Centar za socijalni rad i druge nadležne službe.

Prema nezvaničnim saznanjima, dvije djevojčice vraćale su se iz škole kada je došlo do incidenta u jednom stambenom ulazu. Navodno je starija maloljetnica povrijedila mlađu koristeći plastičnu viljušku, nakon čega je djevojčici ukazana medicinska pomoć. Povrijeđena djevojčica upućena je na specijalistički pregled kako bi se utvrdio stepen povreda, dok će daljnji tok postupka zavisiti od nalaza ljekara i rezultata istrage.

Zbog činjenice da su u događaj uključena maloljetna lica, kao i zbog osjetljivosti samog slučaja, institucije nisu željele iznositi dodatne detalje u javnost. Potvrđeno je samo da je istraga u toku i da se prikupljaju sve relevantne činjenice. Nadležni organi najavili su da će nakon završetka istrage javnost biti upoznata sa svim okolnostima događaja u mjeri koja ne ugrožava prava i zaštitu maloljetnih osoba.

Pešterac Hajdin Ćamović blizu 90. godine: „I danas mogu pješke do Crne Gore i ručno kosio hektare“

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Čovjek koji je ručno kosio hektare zemlje, držao stotine ovaca i sa skoro 90 godina i dalje svakodnevno šeta Pešterskom visoravni

KIJEVCI / SJENICA – Na prostranoj Pešterskoj visoravni, gdje zime znaju biti među najhladnijim u Evropi, a vazduh ostaje čist i oštar tokom cijele godine, živi čovjek koji svojim životom potvrđuje staru izreku da su rad, priroda i umjeren život najbolji recept za dugovječnost. Hajdin Ćamović iz sela Kijevci, nadomak Sjenice, zakoračio je u devetu deceniju života, ali ga godine nisu spriječile da i dalje svakodnevno obilazi svoje imanje, pčele i pašnjake. Njegov vedar duh, bistar um i nevjerovatna fizička kondicija ostavljaju bez riječi svakoga ko ga upozna.

„Ovo je Pešter, ovdje je hladno, ali je vazduh čist. Čovjek mora da radi sa stokom i da bude u prirodi. Ja i danas mogu pješke da idem daleko. Sad bih otišao i do Crne Gore pješke, samo da mi nisu teške čizme na nogama“, kaže Hajdin kroz osmijeh.

Nekada hiljade ovaca, danas samo uspomene

Prisjećajući se mladosti, Hajdin govori o vremenu kada je Pešter bila prepuna stoke i života.

„Narod je živio od ovaca, krava i zemlje. Jeli smo ječmeni, ražani i heljdin hljeb, sir i maslo. Ovdje je nekad bilo i po hiljadu ovaca na stanovima. Ja sam držao po 150 do 200 ovaca. Žena je pravila sir, a ja ga nosio na pijace u Titograd, Skoplje i druga mjesta“, priča ovaj vitalni starina.

Njegov život bio je obilježen teškim radom. Više od pet hektara zemlje kosio je ručno, zajedno sa suprugom i djecom.

„Sve se radilo rukama. Nije bilo mašina kao danas. Ali se živjelo zdravo i pošteno“, prisjeća se.

Putovalo se danima do pazara

Danas je teško zamisliti da su stanovnici Pešteri nekada do gradova putovali po nekoliko dana.

„Pješke se išlo za Sjenicu, a sa konjima za Novi Pazar. Noćilo se usput kod prijatelja i rođaka. Kupovalo se što treba za kuću i vraćalo nazad. Tako se živjelo“, priča Hajdin.

Njegove priče predstavljaju pravo svjedočanstvo jednog vremena koje polako nestaje.

Porijeklo porodice i predanja starih

Hajdin prenosi i predanja koja je slušao od svojih predaka. Prema porodičnim pričama, njihovi preci su početkom 18. vijeka došli na Pešter iz oblasti Tuzi u današnjoj Crnoj Gori. Navodi da se u porodici dugo prenosilo sjećanje na pripadnost plemenu Klimenti.

„Tako su pričali naši stari. Govorili su odakle smo došli i kako su se porodice naselile na Pešteru“, kaže Hajdin.

Vodenica koja je hranila cijeli kraj

Posebno mjesto u njegovim uspomenama zauzima stara vodenica.

„Imao sam vodenicu u Potrčaru. Dolazili su ljudi iz cijelog kraja da melju žito. Kad je došla struja, ljudi su počeli kupovati brašno i vodenice su ostale prazne“, govori.

Ipak, smatra da bi stare vodenice trebalo sačuvati.

„Nikad se ne zna šta vrijeme nosi. Ako nestane struje, kako ćemo mljeti žito? Zato treba održavati vodenice, da ostanu za buduće generacije“, upozorava ovaj mudri starina.

Tajna dugog života na Pešteri

Dok mnogi traže tajnu dugovječnosti u skupim lijekovima i modernim metodama, Hajdinov odgovor je jednostavan. Čist vazduh, domaća hrana, svakodnevni rad i kretanje. Njegova životna priča pokazuje da su generacije Pešteraca decenijama živjele upravo tako – u skladu s prirodom, oslanjajući se na vlastiti rad i snagu. Danas, kada se mnoga sela prazne, a mladi odlaze, Hajdin Ćamović ostaje jedan od posljednjih živih hroničara vremena kada se na Pešteri živjelo teško, ali dostojanstveno.

Ovo je ubijena žena u Ulcinju: Muž zapalio stan nakon zločina

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

ULCINJ – Tragedija koja je potresla Crnu Goru, Albaniju i region dogodila se u Ulcinju, gdje je život izgubila 36-godišnja Dila Ndoj iz mjesta Balldren kod Lezhe. Prema informacijama koje prenose albanski i crnogorski mediji, za njeno ubistvo osumnjičen je njen 46-godišnji partner sa Kosova, Bashkim Gashi.

Prema dosadašnjim saznanjima istražnih organa, zločin se dogodio u stanu u kojem je par živio na području Kodre u Ulcinju. Nakon ubistva, osumnjičeni je navodno izazvao požar u stanu pokušavajući prikriti tragove zločina, što je dodatno uznemirilo javnost i otvorilo brojna pitanja o okolnostima ovog stravičnog događaja.

Vijest o smrti mlade žene izazvala je šok i nevjericu u njenom rodnom kraju. Porodica i rodbina od jučer se nalaze u Crnoj Gori kako bi završili neophodne zakonske procedure za preuzimanje tijela i organizaciju posljednjeg ispraćaja. Kako prenose mediji, Dila Ndoj će biti ispraćena u rodnom Balldrenu kod Lezhe, gdje će porodica otvoriti vrata žalosti i primati saučešće rodbine, prijatelja i komšija.

Crnogorska policija ubrzo je locirala i uhapsila osumnjičenog Bashkima Gashija, dok istražioci nastavljaju rad na utvrđivanju svih okolnosti koje su dovele do ovog tragičnog događaja. Posebna pažnja biće posvećena motivu zločina, kao i rekonstrukciji posljednjih sati života nesretne žene.

Ovaj slučaj ponovo je otvorio pitanje nasilja nad ženama i porodičnog nasilja, koje i dalje predstavlja ozbiljan društveni problem širom regiona. Porodica, prijatelji i poznanici opraštaju se od Dile Ndoj riječima da je bila vedra, vrijedna i omiljena među ljudima, te da je njena prerana smrt ostavila neizbrisivu prazninu u srcima svih koji su je poznavali.

BURA U ALBANIJI: Protesti zbog prodaje 600 hektara zemlje Jevrejima /VIDEO/

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

ALBANIJA – Više stotina građana okupilo se na protestu zbog navoda da je oko 600 hektara zemljišta predato stranim investitorima, što je izazvalo ogorčenje lokalnog stanovništva koje tvrdi da se radi o otimačini zemlje i ugrožavanju njihovih prava.

Na protestu su se čule oštre kritike na račun vlasti premijera Edija Rame, dok su okupljeni nosili transparente i zahtijevali obustavu svih aktivnosti na području koje je, prema njihovim tvrdnjama, već ograđeno. Jedan od govornika u emotivnom obraćanju pozvao je građane da se ne dijele po političkim linijama, naglašavajući da se ne radi ni o podršci vlasti ni opoziciji, već o borbi protiv nepravde.

„Nismo ovdje protiv vlade niti opozicije. Došli smo jer je ovo nepravda. Budite ljudi i ne prodajte se za 5.000 ili 6.000 leka. Ja sam danas ostavio posao i došao ovdje zbog svoje porodice i svog dostojanstva“, poručio je okupljenima.

Njegove riječi izazvale su snažan aplauz prisutnih, posebno dio govora u kojem je poručio da se „niko nikada nije obogatio na nepravdi“ i da će ljudi uvijek moći pronaći drugi posao, ali izgubljenu zemlju teško mogu vratiti.

Prema tvrdnjama organizatora protesta, zemljište koje je predmet spora već je djelimično ograđeno, što je dodatno pojačalo strah među lokalnim stanovništvom. Građani zahtijevaju potpunu transparentnost ugovora, objavljivanje svih detalja o planiranim projektima i uključivanje lokalne zajednice u proces donošenja odluka.

Vlada Albanije za sada nije detaljno odgovorila na optužbe demonstranata, dok protesti i nezadovoljstvo građana nastavljaju rasti. Okupljeni poručuju da neće odustati od svojih zahtjeva i da će nastaviti proteste sve dok ne dobiju jasne odgovore o sudbini zemljišta koje smatraju dijelom svog identiteta i budućnosti. Pogledajte video ispod teksta.

Odbjegli KURBAN demolirao brijačnicu i izazvao paniku među građanima /VIDEO/

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

ISTANBUL – Nesvakidašnja drama odigrala se na ulicama Istanbula kada je odbjegli bik, koji je izmakao kontroli tokom priprema za predstojeći Kurban-bajram, razbio stakleni izlog jedne brijačnice i uletio među prestravljene mušterije i radnike.

Trenuci panike zabilježeni su nadzornim kamerama, a snimci su se munjevito proširili društvenim mrežama širom Turske i regiona. Na njima se vidi kako snažna životinja velikom brzinom probija ulaz u lokal, dok ljudi u strahu pokušavaju pronaći spas.

Prema navodima turskih medija, bik je prethodno pobjegao vlasnicima tokom transporta, a potom je nekoliko minuta nekontrolisano lutao prometnim ulicama grada. Njegov nalet završio je u brijačnici, gdje je izazvao potpuni haos.

Svjedoci događaja navode da su mušterije i zaposlenici u panici preskakali stolice, skrivali se iza inventara, a pojedini su čak pokušali pobjeći kroz prozore kako bi izbjegli susret s razjarenom životinjom.

„Sve se dogodilo u nekoliko sekundi. Odjednom smo čuli prasak stakla, a zatim ugledali ogromnog bika usred salona. Ljudi su vrištali i bježali na sve strane“, ispričao je jedan od očevidaca za lokalne medije.

Bik je tokom svog pohoda pričinio značajnu materijalnu štetu, polomivši staklene površine, stolice i dio opreme u objektu. Na lice mjesta ubrzo su stigle ekipe općinskih službi i veterinarski timovi, koji su nakon kraće potjere uspjeli staviti životinju pod kontrolu.

Srećom, prema prvim informacijama, niko od prisutnih nije zadobio teže povrede. Nekoliko osoba prošlo je s lakšim posjekotinama od razbijenog stakla, dok su mnogi pretrpjeli veliki šok zbog nesvakidašnjeg incidenta.

Ovakvi slučajevi nisu rijetkost u Turskoj uoči Kurban-bajrama, kada se širom zemlje vrši transport velikog broja životinja namijenjenih za kurban. Ipak, prizor bika koji probija izlog i ulijeće u brijačnicu usred radnog dana izazvao je nevjericu čak i među stanovnicima milionskog Istanbula. Pogledajte videonispod teksta.

Rehim Suljić iz Glogovika: „Njemačka ima sve a nema ništa“

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Rehim Suljić iz pešterskog sela Glogovik poručuje: „Kad pređem granicu i krenem prema Sandžaku, taj osjećaj ne mogu opisati“

GLOGOVIK, TUTIN – Dok se mnogi pitaju kako izgleda život na Pešterskoj visoravni danas, Rehim Suljić iz sela Glogovik daje jednostavan odgovor: „Ovdje imamo sve što čovjeku treba za život.“ Njegove riječi dolaze iz srca čovjeka koji je osjetio i život na Pešteri i život u Njemačkoj, ali koji bez dileme kaže da mu je najljepše upravo na rodnoj grudi.

„Mi smo ovdje rođeni, ovdje živimo i ovdje smo navikli. U grad ne bih mogao živjeti. Bavimo se stočarstvom i poljoprivredom, od toga živimo i hvala Allahu dobro nam je. Imamo vodu, struju, mir i slobodu“, priča Suljić dok pokazuje nepregledna pešterska prostranstva.

„Nekada je bilo siromaštva, ali je život bio slađi“

Prisjećajući se svog djetinjstva, Rehim kaže da je nekada bilo mnogo više djece, više rada, ali i više zajedništva.

„Ja bih se prije vratio u ono vrijeme nego u ovo sada. Bilo je nemaštine, ali je nekako sve bilo ljepše. Hrana je bila slađa, ljudi su bili bliži jedni drugima. Danas imamo svega, a kao da nemamo ništa. Svega ima, ali nema onog osjećaja koji je nekad postojao“, kaže on.

Njegova rečenica odzvanja kao poruka mnogih starijih Pešteraca koji smatraju da je moderni život donio udobnost, ali odnio dio ljudske topline.

„Njemačka je spasila Pešter, ali nije mogla zamijeniti zavičaj“

Posebno emotivno Suljić govori o odlasku ljudi na rad u Njemačku.

„Pošteno da kažem – Njemačka je izvadila ovaj kraj. Ljudi su tamo zaradili novac, napravili kuće, kupili stoku, podigli domaćinstva. Da nije bilo Njemačke, mnoga sela danas ne bi postojala.“

Ipak, i pored toga što priznaje značaj dijaspore, Rehim jasno pravi razliku između novca i sreće.

„Njemačka ima sve, a nema ništa“

„Njemačka ima pare, ali nema ništa drugo. Ima novac, ali nema ono što ima naše selo. Nema ovaj mir, nema ovu prirodu, nema komšiju koji će ti doći na vrata bez najave, nema rodnu kuću.“

Njegove riječi posebno pogađaju one koji godinama žive daleko od Sandžaka. Najemotivniji trenutak razgovora dolazi kada opisuje povratak iz inostranstva.

„Kad pređem mađarsku granicu i uđem u Srbiju, taj osjećaj ne mogu opisati. Kao da mi srce zaigra. A kad se približim Sandžaku, svom kraju, svojoj kući i svom narodu, to je nešto što se ne može kupiti novcem.“

Dodaje da se mnogi ljudi nakon godina rada u Njemačkoj vraćaju upravo na Pešter.

„Vraćaju se svom. Vraćaju se tamo gdje su rođeni. Čovjek može otići bilo gdje, ali rodni prag ostaje u srcu.“

Stočarstvo i dalje čuva život na Pešteri

Iako danas nema toliko ovaca i krava kao nekada, stočarstvo je i dalje glavni oslonac stanovnika Glogovika i okolnih sela.

„Nekad su domaćinstva držala po 200 ovaca i po 20 krava. Danas je toga manje, ali ljudi i dalje žive od stoke. To je naš život i naša budućnost“, kaže Suljić.

Uprkos izazovima, vjeruje da će se život na Pešterskoj visoravni održati upravo zahvaljujući ljudima koji nisu zaboravili svoje korijene.

„Može čovjek obići cijeli svijet, ali nema ljepšeg mjesta od rodnog kraja. Za mene su Glogovik, Melaje i cijela Pešter najljepši dio Sandžaka. Ovdje su pošteni ljudi, dobri domaćini i komšije koje se međusobno poštuju. Zato je ovdje najljepše živjeti.“

“Bolji je bio nekad posjedak u Starčevićima nego današnja svadba u Vrbaku“ – Zumber Rizvanović

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Dok se širom Sandžaka gase ognjišta i zaključavaju kuće čiji vlasnici sreću traže u gradovima i evropskim zemljama, u selu Starčevići kod Tutina još uvijek žive ljudi koji ne odustaju od zemlje svojih predaka. Jedan od njih je i Zumber Rizvanović, domaćin čija životna priča oslikava sudbinu brojnih pešterskih sela. Starčevići su nekada bili puno življe mjesto. Danas, kaže Zumber, u selu ostaju uglavnom stariji ljudi, dok su mlađe generacije otišle za boljim životom.

„Selo se dosta oselilo. Mladi su otišli u Tutin, Novi Pazar, Njemačku, Dansku i druge zemlje. Ostali smo uglavnom mi stariji da čuvamo kuće, imanja i ono malo stoke što je preostalo“, priča ovaj pešterski domaćin.

Njegova porodica nije izuzetak. Kćerke su se udale, jedan sin živi u Danskoj, drugi u Njemačkoj. U kući su ostali on i supruga, koja se godinama bori sa zdravstvenim problemima.

„Žena mi je oboljela, koljena su je izdala. Držimo dvije-tri krave i koliko možemo obrađujemo zemlju. Nije lako, ali čovjek se navikne na borbu“, govori Zumber.

Nekada puna polja, danas šuma

Ono što ga posebno boli jeste činjenica da zemljište koje je nekada hranilo desetine porodica danas zarasta u korov i šumu.

„Nekad si sa svakog brda mogao vidjeti krave kako pasu, ljude kako rade njive i livade. Danas je sve zaraslo. Nema ko da radi. Nema mladih. Sve se zašumilo“, kaže on pokazujući prema nekadašnjim pašnjacima.

I dok se broj stanovnika smanjuje, problemi za one koji su ostali postaju sve veći. Divlje svinje uništavaju zasade krompira, a medvjedi voćnjake.

„Posijao sam skoro osamdeset kilograma krompira, a jedva da sam dvadesetak kilograma izvadio. Divlje svinje sve preoru. Šljive mi je medvjed polomio. Čuvaš, radiš, ulažeš, a na kraju ostaneš bez svega“, priča rezignirano.

Dok govori o prošlim vremenima, Zumber Rizvanović posebno se prisjeća nekadašnjih seoskih okupljanja, posjedaka i sijela koja su predstavljala srce društvenog života na Pešteri.

„Bolji je bio naš posjedak u Starčevićima nego današnja svadba koja se pravi po motelima. Danas ima više raskoši, više novca i više svega, ali nema one ljubavi među ljudima. Nema onog sijela, nema druženja, nema razgovora do kasno u noć. Džaba sve kad nema duše“, kaže Zumber.

Njegove riječi najbolje opisuju promjene koje su zahvatile pešterska sela. Nekada su se, priča on, komšije okupljale gotovo svake večeri. Na livadama, ispred kuća i u avlijama pričalo se, pjevalo i dijelilo ono što se imalo.

„Bolje ti je bilo da legneš na livadu nego danas u najskuplji krevet. Ljudi su bili sretniji, veseliji i bliži jedni drugima. Danas narod ima više nego što mu treba, ali nema vremena jedni za druge“, govori ovaj starina iz Starčevića.

Tri kilometra asfalta možda bi promijenila sudbinu sela

Zumber vjeruje da Starčevići još uvijek imaju šansu za opstanak. Kaže da bi završetak puta i bolja infrastruktura mogli vratiti dio ljudi koji su otišli.

„Još tri kilometra puta treba spojiti sa glavnim pravcem. Da se to uradi, vjerujem da bi mnogi iz dijaspore počeli graditi vikendice i vraćati se ljeti. Ljudi imaju zemlju, imaju uspomene, samo im treba razlog da se vrate“, smatra on.

Posebno naglašava da stariji ljudi teško opstaju bez dobre putne veze.

„Kad čovjek ostari i razboli se, mora biti blizu doktora, bolnice i puta. Zato mnogi odlaze.“

Život skromniji, ali ljudi bliži jedni drugima

Prisjećajući se prošlih vremena, Zumber govori o periodu kada su pešterske kuće bile pune djece, kada su komšije jedni drugima pomagale i kada su druženja trajala do kasno u noć.

„Nekad je u jednoj kući bilo po desetoro i više djece. Pekara ne bi mogla hljeba napraviti koliko se trošilo. Ljudi su bili siromašniji, ali sretniji. Imali su više ljubavi jedni prema drugima.“

Po njegovim riječima, današnji život donio je više materijalnog bogatstva, ali manje zajedništva.

„Danas narod ima više nego što mu treba, ali nema vremena jedni za druge. Nema one stare ljubavi i poštovanja među ljudima.“

Poruka za mlade

Na kraju razgovora, ovaj pešterski domaćin ne govori o sebi, već o mladima.

„Samo da Allah sačuva omladinu. Ne samo moju djecu, nego svu našu djecu. To mi je najveća želja.“

Dok vjetrovi Peštera prolaze kroz prazne avlije Starčevića, Zumber Rizvanović ostaje među posljednjim čuvarima jednog načina života koji polako nestaje. Njegova priča nije samo priča jednog sela kod Tutina, već i svjedočanstvo o sudbini brojnih pešterskih i sandžačkih sela koja čekaju da ih neko ponovo vrati na mapu života.

Priča jednog tutinskog sela: Raif Ujkanović svjedoči o nestajanju Kovača

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Nekada više od 400 stanovnika, danas tek nekoliko domaćinstava – mještani tvrde da je loša putna infrastruktura glavni razlog iseljavanja

TUTIN – Na obroncima iznad Tutina, među zelenim pašnjacima i starim porodičnim imanjima, nalazi se selo Kovači. Nekada živahno mjesto sa više od 400 stanovnika, danas je simbol problema koji godinama pogađa mnoga sandžačka sela – odlazak stanovništva i nedostatak osnovne infrastrukture. Mještani tvrde da njihov najveći problem nije ni voda, ni struja, ni telekomunikacije. Sve su to, kažu, nekako uspjeli riješiti. Ono što i dalje nedostaje jeste asfaltni put. Raif Ujkanović, jedan od stanovnika sela, ističe da je upravo put ključ opstanka Kovača.

– Ovom selu fali samo put. Vodu smo sami doveli, struju imamo, dobili smo i novu trafostanicu. Samo put nemamo. Godinama molimo i tražimo da se makar naspe i održava, ali konkretnih rješenja nema – priča Ujkanović.

Prema njegovim riječima, broj stanovnika iz godine u godinu opada, a najveći razlog za odlazak mladih upravo je loša saobraćajna povezanost.

– Mnogi su otišli u Tutin, Novi Pazar i inostranstvo. Da se uradi put, ljudi bi se vratili. Gradile bi se nove kuće, selo bi ponovo živjelo. Ovako, mladi ne vide perspektivu – kaže on.

Mještani navode da su se više puta obraćali nadležnim institucijama i političkim predstavnicima, ali da su uglavnom dobijali obećanja bez konkretnih rezultata. Poseban problem predstavljaju zimski mjeseci. Kovači se nalaze na velikoj nadmorskoj visini, gdje snijeg i niske temperature dodatno otežavaju svakodnevni život.

– Sami čistimo put, sami ga nasipamo. Novac skupljamo od dijaspore i naših ljudi koji žive van sela. Bez njihove pomoći bilo bi još teže – ističe Ujkanović.

Danas u selu stalno živi svega nekoliko domaćinstava. Iako su posljednjih godina izgrađene pojedine vikendice, mještani smatraju da bi asfaltni put potpuno promijenio sliku ovog kraja.

– Imamo bolesnih ljudi, invalida, starijih stanovnika. Svaki odlazak doktoru ili prevoz bilo čega predstavlja problem. Automobili se svakodnevno oštećuju zbog rupa i lošeg makadama. To nije život dostojan 21. vijeka – navodi sagovornik.

Osim priče o putu, Raif govori i o vremenu kada je selo bilo puno djece, stoke i života. Prisjeća se perioda kada su se porodice izdržavale od poljoprivrede i stočarstva, kada su pašnjaci bili puni ovaca, krava i bivolica, a igrališta puna djece.

– Nekad se živjelo od rada i stoke. Kuće su se gradile godinama, ali se stvaralo. Danas svi traže brzu zaradu, a sela ostaju prazna. Nema više onog zajedništva koje je nekad krasilo ovaj kraj – kaže Ujkanović.

Priča iz Kovača nije samo priča jednog sela. Ona oslikava sudbinu brojnih ruralnih sredina u Sandžaku koje se suočavaju sa iseljavanjem, starenjem stanovništva i nedostatkom ulaganja u infrastrukturu. Za mještane Kovača asfalt nije samo građevinski projekat. On predstavlja nadu da bi se djeca i unuci jednog dana mogli vratiti na svoja ognjišta.

– Put nije samo put. To je povratak kući – poručuju mještani sela Kovači.

123...3.759Page 1 of 3.759

Kontakt – Sandžak Danas Viber / WhatsApp / Poziv: +381 65 333 9741 Email: [email protected]

Sandzak danas

U trendu

Kategorije

© Sandzak Danas 2025