Godijevo, kraj 1970-ih – U vremenu kada su sela Sandžaka živjela daleko od savremenih pogodnosti, svakodnevica je često bila borba – ne samo za egzistenciju, već i za goli opstanak.
Krajem sedamdesetih godina, kako svjedoče tadašnji zapisi, čopori vukova sve češće su silazili u sela. Noću su upadali u torove, napadali stoku i ostavljali domaćine bez jedinog izvora prihoda. Organizovane hajke, nekada uobičajene, gotovo su nestale, a lovačka društva nisu pokazivala interes da se suoče s ovim problemom. U takvim okolnostima, mještani su bili prepušteni sami sebi.
Jedan od njih bio je i Jonuz Sijarić, zemljoradnik i iskusan lovac iz Godijeva. Poput mnogih tada, noći je provodio na straži, bdijući nad svojim stadom. Te večeri, dok je obilazio teren prema Šiovicama, na lokalitetu poznatom kao Dobra voda, suočio se s prizorom koji je za mnoge značio strah – čopor od čak pet vukova.
Bez panike i uz prisebnost koja se danas rijetko viđa, Sijarić je reagovao instinktivno. Imao je svega dva metka. Prvi hitac ranio je jednog vuka i unio pometnju u čopor. Dok su se ostali razbježali, Sijarić nije oklijevao – nanišanio je ponovo i drugim hicem uspio da savlada zvijer koja je predstavljala direktnu prijetnju njegovom imanju.
Zanimljivo je da, prema tadašnjim zapisima, Sijarić za ovaj podvig nije dobio gotovo nikakvu nagradu. Otkup za vučju kožu bio je simboličan, a lovci nisu bili dodatno stimulisani da se bore protiv ove opasnosti.
To dovoljno govori o vremenu u kojem su ljudi, bez velike pomoći sistema, sami nosili teret zaštite svojih porodica i imovine. Priča koja danas dobija novo značenje Gledano iz današnje perspektive, ova priča nije samo zapis o jednom lovu. Ona je svjedočanstvo o životu na selu u vremenu kada su granice između čovjeka i divljine bile znatno tanje nego danas.
Hrabrost Jonuza Sijarića nije bila izuzetak – bila je nužnost. U eri savremenih tehnologija i institucionalne zaštite, teško je zamisliti svakodnevicu u kojoj čovjek, sa svega dva metka i bez sigurnosne mreže, stoji naspram čopora vukova. Ipak, upravo takve priče podsjećaju nas koliko su izdržljivost, snalažljivost i hrabrost bili temelj života na selu – i koliko su ljudi tog vremena bili spremni da se bore za ono što im je najvažnije.
- UBIO VUKA
- VUKOVI sve češće u čoporima noću ulaze duboko u sela, napadaju stada i pričinjavaju velike štete poljoprivrednicima. Lovci za to ne mare. Organizovane hajke na ove opasne, krvoločne štetočine gotovo da su zaboravljene. Samo oštećeni stražare pored svojih torova, vjerujući da će se zvijeri treće noći ponovo vratiti na mjesto gdje su pirovali. A ono — vuci se ne daju lako prevariti.
- Ipak, Jonuzu Sijariću, zemljoradniku iz Godijeva, inače iskusnom dugogodišnjem lovcu, pošlo je za rukom da ubije vuka. Prije nekoliko dana, krenuo je rano izjutra do susjedne Šiopovice. Za svaki slučaj, lovačku pušku je prebacio preko ramena. Na mjestu zvanom Dobra voda, spazio je čopor od pet vukova. Nije se dvoumio, iako je imao samo dva metka. Puška je opalila, a jedan od vukova, ranjen, skičeći se vrtio u krug. Ponovo je Jonuz nanišanio i opalio.
- Vuk se tek tada srušio. Ostali su razbježali.
- Jonuz nije za odstreljenog vuka dobio premiju. To nije praksa lovačkog društva „Vranjak“. Otkupivač mu je za vučju kožu ponudio 120 dinara. Nije je dao.
- Ničim, dakle, lovci nijesu stimulisani da krenu protiv ovog opasnog krvoloka.
- M. T.
