Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
U novopazarskoj ulici Save Kovačevića večeras je došlo do ozbiljne saobraćajne nezgode u kojoj su učestvovala dva putnička vozila – Opel i Audi, a u sudaru je, srećom bez težih posljedica, učestvovala i porodica sa malim djetetom.
Prema prvim informacijama sa mjesta događaja, do nezgode je došlo u trenutku kada je vozač automobila marke Audi pokušao da se uključi na glavnu magistralnu saobraćajnicu. U tom trenutku, iz pravca magistrale velikom brzinom nailazilo je vozilo marke Opel, koje je udarilo u Audi.
Od siline sudara, Opel je izgubio kontrolu i odbio se prema objektu hotela “Ideal Lux”, gdje je završio na terasi hotela, pričinivši dodatnu materijalnu štetu.
Posebno dramatična situacija zabilježena je u vozilu Audi, u kojem se nalazila porodica sa djetetom starim svega dvije godine. Dijete se nalazilo na strani automobila koja je primila direktan udarac, ali je, prema riječima očevidaca, bilo pravilno vezano u dječijoj sjedalici, što je vjerovatno spriječilo teže posljedice.
Svi putnici iz vozila transportovani su u Opštu bolnicu Novi Pazar, gdje su upućeni na dodatnu dijagnostiku i ljekarske preglede. Na licu mjesta intervenisale su policijske ekipe koje su obavile uviđaj i utvrđuju sve okolnosti koje su dovele do ove nezgode. Saobraćaj u ovom dijelu grada bio je privremeno otežan dok je trajala policijska obrada događaja. Pogledajte vide ispod teksta.
U novopazarskom naselju Šutenovac jučer se dogodila teška nesreća u kojoj je teško povrijeđen Irfan Tafilović, nakon što se kamion kojim je upravljao prevrnuo tokom rada.
Prema informacijama sa terena, Tafilović je na toj lokaciji prethodno istovario zemlju, a prilikom kipanja kamiona na mjestu gdje je teren bio mek i nestabilan došlo je do naglog prevrtanja vozila.
U trenutku kada je kamion počeo da se prevrće, vozač se uplašio i pokušao da iskoči iz kabine kako bi izbjegao nesreću. Međutim, tokom prevrtanja kabina kamiona ga je zahvatila i prignječila, usljed čega je zadobio teške tjelesne povrede.
Očevici navode da je situacija bila izuzetno teška i da je povrijeđeni muškarac ostao zatrpan zemljom dok mu pomoć nije stigla. Na lice mjesta ubrzo su stigle ekipe Hitne pomoći, koje su ga izvukle i pružile prvu medicinsku pomoć.
Zbog težine povreda, Irfan Tafilović je hitno transportovan u Beograd na dalje liječenje i specijalističku medicinsku njegu.
Okolnosti pod kojima je došlo do prevrtanja kamiona biće predmet daljnje istrage, kako bi se utvrdili tačni uzroci ove teške nesreće. Građani Novog Pazara izražavaju zabrinutost i upućuju poruke podrške porodici povrijeđenog, uz nadu da će se Tafilović uspješno oporaviti od zadobijenih povreda.
U saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila danas oko 11:20 sati u ulici Kej skopskih žrtava u Novom Pazaru, na magistralnom putu kroz grad, došlo je do sudara motocikla i putničkog automobila marke Opel Zafira.
Prema informacijama sa mjesta događaja, motociklista je pokušao da pretekne kolonu vozila, ali zbog nedovoljne distance i brzine nije uspio da se zaustavi na vrijeme, nakon čega je udario u automobil koji se nalazio ispred njega.
Motociklom je upravljao B. O., koji je u trenutku nezgode nosio zaštitnu kacigu, što je, prema riječima očevidaca, vjerovatno spriječilo teže posljedice. On je u sudaru zadobio lakše tjelesne povrede i ukazana mu je medicinska pomoć.
Automobilom Opel Zafira upravljala je H. S., koja u nezgodi nije povrijeđena, ali je, prema navodima sa mjesta događaja, pretrpjela veliki strah, s obzirom na to da su se u vozilu nalazila i djeca.
Na lice mjesta ubrzo su stigle ekipe hitne pomoći i saobraćajne policije, koje su obezbijedile područje i izvršile uviđaj. Tokom intervencije, saobraćaj na ovom dijelu magistralnog puta bio je usporen. Pogledajte video ispod teksta.
Donja Pešter, Ramoševo – Na prostranim proplancima Pešterske visoravni, gdje se život oduvijek mjerio radom, strpljenjem i izdržljivošću, živi Zaim Fazlić, sedamdesetčetvorogodišnji domaćin iz sela Ramoševo. Njegova priča podsjeća na ono što mnogi danas zaboravljaju – da se dostojanstvo života na selu ne gradi bogatstvom, već radom i upornošću.
U dvorištu svoje stare kuće Zaim i danas ne miruje. Iako ga godine i povreda noge pomalo usporavaju, ruke su mu i dalje vrijedne. Ovih dana, dok se bliži Bajram, odlučio je napraviti nekoliko drvenih stativa kako bi žene u kući imale gdje okačiti ćilime i veš.
“Moram nešto da uradim. Nije za mene da sjedim i gledam. Čovjek mora da se pomjeri koliko može”, kaže Zaim uz osmijeh.
Iako Pešter ima bogatu prirodu, čist vazduh i plodne pašnjake, mnogi mještani suočavaju se s jednim velikim problemom – lošom infrastrukturom. Ramoševo je, kako kaže Zaim, praktično odsječeno od okolnih sela. Put prema Leskovi, Melajama i drugim selima godinama nije završen, pa mještani često moraju obilaziti dugim pravcima prema Tutinu ili Novom Pazaru.
“Najgore je što smo odsječeni. Da imamo put prema Leskovi ili Melajama, sve bi bilo lakše. Ovako se i auto brzo pokvari na ovom putu. Čim malo voziš, odmah stradaju amortizeri i dijelovi”, objašnjava Fazlić.
Mještani su čak pokušavali da sami prikupe novac kako bi dio puta asfaltirali, ali radovi nikada nisu završeni do kraja. Kao i u mnogim pešterskim selima, i u Ramoševu se osjeti odlazak mladih. Zaimov najstariji sin danas živi u Njemačkoj sa porodicom, dok ostali rade na građevini.
“Nekad je bilo stoke, rada i naroda. Imao sam pedeset ovaca i deset krava. Danas djeca neće stoku, radije idu na građevinu”, kaže Zaim.
Danas u domaćinstvu drži tek jednu kravu – dovoljno za mlijeko, sir i surutku, bez kojih, kako kaže, ne može zamisliti život.
“Bez mesa mogu, ali bez mlijeka i sira ne mogu. Na tome smo odrasli.”
U staroj kući u kojoj je rođen, Zaim i danas čuva sofru, veliki drveni sto oko kojeg se nekada okupljala cijela porodica.
“To su bila vremena radosti. Dvanaest ljudi sjedne za sofru i svi jedu zajedno. Danas toga ima sve manje”, prisjeća se.
Djeca su mu predlagala da sruše staru kuću i izgrade novu, ali Zaim nije pristao.
“Rekao sam im – dok sam ja živ, ova kuća se neće rušiti. U njoj sam rođen.”
Iako ga pritisak muči, a noga boli zbog nesreće s traktorom, Zaim i dalje radi koliko može – cijepa drva, popravlja po dvorištu i pomaže porodici. Sin mu često govori da bi trebalo više da odmara, ali on ima drugačiju filozofiju.
“Sjedenje nije život. Ako čovjek može nešto da uradi, treba da uradi. Nije rješenje samo sjediti i gledati.”
Njegova poruka mladima je jednostavna i jasna:
“Ima posla za onog ko želi da radi.”
Na Pešterskoj visoravni, gdje su zime duge, a život često težak, upravo takva životna mudrost generacijama je bila ključ opstanka.
Okružno javno tužilaštvo u Prijedoru podiglo je optužnicu protiv dvojice muškaraca zbog sumnje da su nezakonitim radnjama oštetili budžet Medžlisa Islamske zajednice u Novom Gradu za iznos veći od 75.000 eura.
Prema navodima Tužilaštva, optuženi su R. K. iz Novog Grada i J. K. iz Bihaća, a terete se da su tokom višegodišnjeg perioda počinili niz finansijskih nepravilnosti koje su dovele do značajne materijalne štete za ovu vjersku instituciju. Ukupna šteta procijenjena je na 150.744 konvertibilne marke, što odgovara iznosu većem od 75.000 eura.
Istraga je pokrenuta nakon izvještaja Policijske uprave Prijedor iz juna 2021. godine, a obuhvata period od marta 2015. do februara 2019. godine, kada su, prema sumnjama Tužilaštva, počinjena sporna krivična djela.
Glavna tužiteljica Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru, Slađana Marić, navela je da se J. K. tereti za zloupotrebu službenog položaja jer je, kao osoba ovlaštena za zastupanje Islamske zajednice u Novom Gradu, navodno prekršio obaveze vođenja poslovnih knjiga i finansijskog izvještavanja. Optužnica ga tereti i za falsifikovanje ili uništavanje finansijske dokumentacije.
S druge strane, R. K., koji je obavljao funkciju sekretara i blagajnika u Islamskoj zajednici u Novom Gradu, optužen je za zloupotrebu položaja odgovornog lica i pronevjeru novca.
Tužilaštvo smatra da su optuženi svojim postupcima nanijeli ozbiljnu finansijsku štetu Medžlisu Islamske zajednice Novi Grad, čime je ugroženo normalno funkcionisanje ove vjerske institucije.
O daljem toku postupka odlučivat će nadležni sud nakon što optužnica bude razmotrena i eventualno potvrđena, čime će biti otvoren put za sudski proces u kojem će se utvrditi odgovornost optuženih.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu objavio je video poruku kojom je pokušao demantovati glasine koje su se posljednjih dana proširile društvenim mrežama, a prema kojima je navodno ubijen tokom iranskog napada. Snimak, koji je ubrzo postao viralan, prikazuje Netanyahua u opuštenoj atmosferi dok kupuje kafu u jednoj prodavnici i razgovara sa prodavačem i osobom koja ga snima.
„Šta si me pitao? Na mrežama kažu da sam mrtav? Obožavam kafu, a znaš šta još? Obožavam svoj narod, način na koji se ponašaju – fantastično“, rekao je Netanyahu kroz osmijeh.
Iako je snimak trebao smiriti spekulacije, na društvenim mrežama pojavile su se nove teorije zavjere. Povod za to bio je raniji video njegovog obraćanja u kojem su pojedini korisnici tvrdili da se na kratko može primijetiti neobičan oblik njegove šake, pa čak i navodno „šest prstiju“.Na te komentare Netanyahu je odgovorio ironično.
„Želiš li da mi prebrojiš prste? Možeš. Radimo stvari koje ne mogu podijeliti u ovom trenutku. Djelujemo veoma snažno i unutar Irana. Ostanite sigurni i pratite uputstva civilne zaštite“, poručio je izraelski premijer.
Na kraju snimka Netanyahu se ponovo našalio, vraćajući razgovor na kafu koju je upravo kupio.
„Fantastična je. Ne znam za kalorije, to mi djeluje opasno“, zaključio je kroz smijeh.
Video poruka objavljena je u trenutku kada su društvene mreže preplavljene različitim dezinformacijama i teorijama o navodnim napadima i političkim dešavanjima na Bliskom istoku, zbog čega su zvaničnici više puta pozvali javnost da informacije provjeravaju iz pouzdanih izvora.
🇮🇱👋 Never trust a man (Bibi) with 6 fingers. Israel you need to do a better job with your AI.
U završnici utakmice između FK Novi Pazar i FK Čukarički, koja je završena rezultatom 1:1, došlo je do napete situacije između golmana Vladimira Stojkovića i navijača na tribinama Gradskog stadiona u Novom Pazaru. Nemile scene dogodile su se u sudijskoj nadoknadi, kada je došlo do verbalnog sukoba između dijela publike i klupe gostujućeg tima. U centru pažnje našao se iskusni golman Vladimir Stojković, koji je u jednom trenutku burno reagovao prema navijačima koji su se nalazili iza klupe Čukaričkog.
Na snimcima sa stadiona vidi se kako Stojković ulazi u raspravu sa pristalicama domaćeg kluba, a situacija je eskalirala kada je, prema svjedočenjima prisutnih, pokušao da uzme flašicu kako bi je bacio prema tribinama. Njegovi saigrači i članovi stručnog štaba reagovali su na vrijeme i spriječili da dođe do ozbiljnijeg incidenta.
Ovakva reakcija dodatno je uzburkala atmosferu na stadionu, pa su navijači Novog Pazara počeli glasno skandirati „Mustafa, Mustafa“, nadimak koji su Stojkoviću svojevremeno dodijelili navijači Crvene zvezde nakon njegovog prelaska u Partizan, uprkos ranijim izjavama da nikada ne bi branio za najvećeg rivala.
Što se tiče same utakmice, oba gola postignuta su u prvom poluvremenu i to nakon prekida. Gosti su poveli u 18. minuti, kada je Vieri Kocebu nakon odlično izvedenog kornera zatresao mrežu Novog Pazara. Domaći su do izjednačenja stigli u 30. minuti, kada je Abubakar Sise iskoristio odbijenu loptu poslije jedne intervencije golmana i poslao je u mrežu, čime je otklonio dilemu da li je lopta prethodno prešla gol-liniju.
U nastavku susreta igralo se borbeno na obje strane, ali promjene rezultata nije bilo, pa su ekipe na kraju podijelile bodove. Uprkos napetoj završnici, na tribinama Gradskog stadiona mogla se vidjeti i lijepa slika. Navijači Novog Pazara ponovo su u velikom broju ispunili tribine i pružili snažnu podršku svom timu, potvrđujući još jednom da je Novi Pazar među klubovima sa najvatrenijom publikom u domaćem prvenstvu.
Susret će se, osim po rezultatu, pamtiti i po incidentu u finišu, koji bi mogao biti predmet analize disciplinskih organa nakon utakmice.
Muslimanska zajednica u Luksemburgu danas uživa položaj na kojem bi joj, kako poručuje hafiz Hilmija Redžić, vjerski poglavar muslimana u toj evropskoj državi, mnogi mogli pozavidjeti. U zemlji koja nije imala osmansko naslijeđe, islam je 2015. godine i zvanično priznat, a taj čin, ističe Redžić, nije došao slučajno, već kao rezultat dugogodišnjeg predanog rada ljudi koji su vjeri željeli osigurati mjesto koje joj pripada u savremenom evropskom društvu.
Govoreći o položaju muslimana u Luksemburgu, Redžić naglašava da je njihovo prisustvo vidljivo u gotovo svim segmentima društva – od državnih institucija do privatnog i ekonomskog sektora. Prema njegovim riječima, muslimani, a posebno Bošnjaci, danas su aktivni i prepoznatljivi članovi luksemburškog društva, dok je sam položaj islama uređen i stabilan.
Posebno je istakao način na koji je organizovana Islamska zajednica u Luksemburgu, koja već više od tri decenije funkcioniše po principu šure – dogovora i savjetovanja. Taj model, kako pojašnjava, podrazumijeva predstavničko tijelo koje se bira putem izbora, a njegovi članovi, nakon izbora, više nisu predstavnici pojedinačnih džemata nego svih muslimana u državi. Takva organizacija, kaže, omogućava da se interesi zajednice štite institucionalno, ali bez uskogrudnog džematskog nadmetanja.
Na čelu zajednice nalaze se predsjednik Šure i vjerski poglavar, odnosno muftija, pri čemu je civilno tijelo zaduženo za pravna i društvena pitanja, dok je muftija odgovoran za vjerski život zajedno sa imamima. Redžić naglašava da je autonomija zajednice bila jedan od uslova priznavanja islama u Luksemburgu, te da ona nije pod ingerencijom nijedne strane islamske institucije, iako njeguje saradnju sa vjerskim centrima iz Sandžaka, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, ali i arapskog svijeta.
U toj raznolikosti Redžić vidi posebnu snagu. Šura, kako kaže, predstavlja “ummet u malom”, jer okuplja muslimane različitih porijekla bez etničkih i mezhebskih prefiksa. U zajednici djeluju Bošnjaci, Arapi i muslimani iz drugih krajeva, ali je zajednički imenitelj islam i želja da se očuva vjera u evropskom ambijentu.
Govoreći o izazovima, Redžić jasno poručuje da je najveći zadatak zajednice rad s mladima. Upravo u mladim generacijama vidi budućnost muslimana u Luksemburgu, ali i najveću odgovornost sadašnjih lidera. Ključno pitanje, prema njegovim riječima, jeste kako mladima ponuditi perspektivu da vjeru nose ispravno, dostojanstveno i u skladu s vremenom u kojem žive.
Iako se muslimani u Luksemburgu povremeno susreću s pojedinačnim problemima, poput ograničenja vezanih za hidžab, burkini ili obavljanje namaza u školama, Redžić naglašava da se takvi slučajevi uglavnom rješavaju kroz komunikaciju s institucijama. Veliku prednost vidi u jasno definisanoj vjerskoj neutralnosti države, koja, kako ističe, štiti pravo vjernika da prakticiraju svoju vjeru bez diskriminacije.
Za razliku od nekih drugih evropskih zemalja, Luksemburg, prema njegovom viđenju, nema izražen sekularistički model koji vjeru potiskuje iz javnog prostora. Naprotiv, religija ima priznato mjesto u društvu, a predstavnici vjerskih zajednica učestvuju i na važnim državnim ceremonijama. Redžić smatra da je prisustvo muslimanskih predstavnika na takvim događajima od presudne važnosti, jer, kako kaže, “ako vi ne predstavite sebe, predstavit će vas neko drugi – i to najčešće onako kako vi niste”.
Upravo zato muslimanska zajednica u Luksemburgu aktivno učestvuje u javnom životu zemlje, od državnih prijema i ceremonija do saradnje s drugim religijama kroz tijelo koje okuplja priznate vjerske zajednice. Redžić navodi da je takva saradnja korisna, ne samo za rješavanje konkretnih problema, već i za izgradnju međusobnog povjerenja i poštovanja.
Jedan od najvažnijih temelja očuvanja identiteta muslimana, prema njegovim riječima, jeste mekteb. U Luksemburgu danas djeluje 12 džemata u sastavu Šure, a gotovo svaki od njih ima brojne polaznike mektepske nastave. U pojedinim islamskim centrima broj djece prelazi nekoliko stotina, što Redžić vidi kao snažan pokazatelj da zajednica ima budućnost.
No, cilj nije samo da djeca završe mekteb, već da ostanu vezana za džamiju i nakon toga. Zato se kroz razne programe, ekskurzije, halke, edukativne aktivnosti i omladinske projekte nastoji zadržati njihova povezanost sa zajednicom i vjerom. Redžić posebno ističe da džamija mora biti prostor u kojem se dijete osjeća lijepo, prihvaćeno i dostojanstveno, jer upravo ta slika iz djetinjstva ostaje trajna.
Zanimljivo je i njegovo zapažanje da djeca u Luksemburgu, uprkos životu u višejezičnom društvu, i dalje dobro čuvaju bosanski jezik. Tome, kako kaže, doprinose porodica, česti odlasci u Sandžak i Bosnu, ali i svakodnevna komunikacija među djecom u džematima. Mekteb se također održava na bosanskom jeziku, uz svijest da se određene teme, ako je potrebno, mogu pojasniti i na jeziku koji djeca bolje razumiju.
Ramazan, prema riječima hafiza Hilmije Redžića, u Luksemburgu ima posebnu ljepotu. Džemati organizuju zajedničke iftare, omladinske susrete, programe za nove muslimane, noćne namaze i brojne aktivnosti koje dodatno učvršćuju zajedništvo. U nekim džematima organizuju se i javni iftari na gradskim trgovima, kojima prisustvuju i predstavnici lokalnih vlasti, što pokazuje stepen prihvaćenosti muslimanske zajednice u javnom prostoru.
Redžić ne skriva ni zabrinutost za stanje u zemljama iz kojih muslimani dolaze. U više navrata pravi poređenje između uređenog sistema u Luksemburgu i, kako kaže, korupcijom i nepotizmom opterećenih društava na Balkanu, gdje mladi često ne vide perspektivu. Ipak, vjeruje da iskustva uspješno organizovane dijaspore mogu poslužiti kao pozitivan model i podsticaj za promjene u Sandžaku i Bosni i Hercegovini.
Kada je riječ o budućnosti, poručuje da Islamska zajednica u Luksemburgu ide korak po korak. Prioritet je jačanje svakog džemata pojedinačno, a tek nakon toga razmišljanje o većim projektima poput centralnog sjedišta ili velike džamije. U tome, naglašava, nema želje za pukom simbolikom, već za funkcionalnim prostorima koji će zaista služiti vjeri i ljudima.
Na kraju, uputio je i snažnu ramazansku poruku, pozivajući muslimane da se u ovom mjesecu vrate Kur’anu, jer upravo u druženju s Allahovom knjigom vidi suštinu ramazanske promjene i duhovnog preporoda.
Jedna nesvakidašnja priča stiže iz Njemačke, gdje je petnaestogodišnji tinejdžer iz Wiesbadena, glavnog grada pokrajine Hessen, ukrao autobus javnog prijevoza i njime prešao čak 130 kilometara – sve kako bi pomogao svojoj četrnaestogodišnjoj djevojci.
Prema informacijama koje je objavila njemačka policija, dječak je u noći između 12. i 13. marta provalio u krug preduzeća za javni prijevoz u Wiesbadenu. Nakon što je ušao u depo, uspio je otključati autobus i pokrenuti ga, iako još uvijek nije poznato kako je došao do ključa niti kako je uspio upravljati velikim vozilom bez vozačkog iskustva.
Krađa je primijećena tek rano ujutro, oko šest sati, kada je utvrđeno da jedan autobus nedostaje iz garaže. Međutim, slučaj je policiji prijavljen tek oko podneva, jer su zaposlenici u prvi mah pomislili da je neko od vozača jednostavno uzeo pogrešan autobus.
Nakon što je pokrenuta istraga, trag je policiju odveo do grada Karlsruhe, udaljenog oko 130 kilometara od Wiesbadena. Tamo je policijska patrola pronašla autobus, a nedugo prije toga tinejdžer je u njega već ukrcao svoju djevojku koju je planirao odvesti do škole.
Njemački mediji navode da je dječak tokom vožnje uspio preći veliku udaljenost bez većih problema, što je dodatno iznenadilo istražitelje. Srećom, tokom ove neobične avanture nije bilo povrijeđenih niti je zabilježena materijalna šteta.
Policija sada istražuje sve okolnosti događaja, uključujući način na koji je maloljetnik došao do ključa autobusa i kako je uspio upravljati vozilom na tako dugoj relaciji. Ova priča, koja podsjeća na filmski scenarij, izazvala je veliku pažnju javnosti u Njemačkoj, ali i otvorila pitanja o sigurnosti u depoima javnog prijevoza.
Na visoravnima Sandžaka, u selu Šaronje kod Tutina, život i danas teče sporije nego u gradovima. Tu su čista priroda, plodna zemlja i ljudi navikli na rad od ranog jutra do kasne večeri. Ipak, ono što bi u 21. vijeku trebalo biti osnovni uslov za život – put – za mještane ovog sela još uvijek je nedostižan luksuz. Mještanin Mithat Trtovac govori jednostavno, ali iskreno, o svakodnevici koja se već decenijama gotovo ne mijenja.
„Kod nas svi rade. Djeca rade, odrasli rade – svi se borimo kako znamo i umijemo“, kaže Trtovac, opisujući život koji se oslanja na rad, strpljenje i međusobnu pomoć.
Iako Šaronje ima sve što je potrebno za život – prirodu, vodu, zemlju i vrijedne ljude – nedostatak puta polako prazni selo.
„Sve je dobro, selo je lijepo, ali puta nemamo. Cijelog života smo tražili da se napravi put, ali niko neće ni da vidi naš problem“, govori Trtovac.
Zbog toga su mnogi mještani bili primorani da napuste rodni kraj. Neki su otišli u Novi Pazar i Tutin, dok je veliki broj njih krenuo put Njemačke i zapadne Evrope.
„Da ima puta, dosta bi se ljudi vratilo. Ali bez puta niko neće da živi ovdje“, kaže on, pokazujući na dijelove sela u kojima su kuće ostale prazne.
Stariji mještani sjećaju se vremena kada je Šaronje bilo puno djece, smijeha i druženja. Škola je nekada bila puna učenika.
„U školu je išlo četrdeset i više đaka. Od prvog do četvrtog razreda išli smo ovdje u Šaronju, a poslije smo išli gore u Reževiće“, prisjeća se Trtovac.
Do škole su išli pješke, kilometrima kroz brda i doline, ali to im, kako kaže, nije smetalo.
„Išli smo zajedno, družili se mnogo. Živjeli smo gospodski, složno i bez svađa.“
Život na selu nekada je bio mnogo življi nego danas. Mještani su se okupljali na posjedcima, svadbama i vašarima, gdje su razgovarali, igrali karte, šah i domine.
„Nikad se niko nije naljutio. Ovdje su živjele porodice Dajđevi, Ljekovići i mnogi drugi. Svi smo se družili i nikad se nismo zavađali“, kaže Trtovac.
Ta sloga i zajedništvo bili su zaštitni znak sela. Život na selu nekada je zahtijevao mnogo više fizičkog rada nego danas. Polja i livade kosile su se ručno, kosom, bez mehanizacije.
„Kosili smo ručno. Nije bilo kosačica ni mašina, ali smo sve stizali. Radilo se, ali smo bili zadovoljni“, prisjeća se on.
Iako su mnogi otišli, oni koji su ostali i dalje vjeruju da selo može ponovo oživjeti. Jedan put, kažu mještani, mogao bi promijeniti sudbinu Šaronja. Jer u ovom selu, kako kažu, ni priroda ni ljudi nisu problem – problem je samo put koji nikako da stigne.
