Zejnepa Bihorac iz Zaječića kroz iskren razgovor prisjetila se mladosti, teških godina bez vode i života ispunjenog radom, ali poručuje da danas ne bi mijenjala svoj rodni kraj ni za šta na svijetu.
Posjetili smo selo Zaječići, gdje nas je dočekala nasmijana i srdačna Zejnepa Bihorac, žena čiji život predstavlja pravo svjedočanstvo o istrajnosti, porodičnim vrijednostima i ljubavi prema rodnom kraju. Njena priča još jednom potvrđuje da najveće bogatstvo Sandžaka nisu ni kuće ni imanja, već ljudi koji čuvaju tradiciju i zajedništvo.
U razgovoru se prisjetila vremena kada je gotovo svaka žena u selu tkala na razboju.
– “Najprije se tkalo. Naučila sam da tkam i godinama sam tkala. Uzimali smo pređu, radilo se puno, mučilo se, ali to je bio dobar zanat i od toga se živjelo”, priča Zejnepa.
Govoreći o dolasku u novu porodicu, s posebnom emocijom se prisjeća svekrve i zajedničkog života.
– “Ja sam super živjela. Moji deveri i moja svekrva bili su ljudi kakvi se teško mogu opisati. U ovu kuću sam došla 1970. godine. Ovdje sam odgojila sina, udala kćerke, oženila sina, a danas imam veliko potomstvo.”
Najveći ponos su joj djeca, unuci i praunuci. Dok pokušava nabrojati sve članove porodice, osmijeh joj ne silazi s lica.
– “Imam preko sedamnaest unučadi i jednu čukununuku. Ne mogu ih više ni izbrojati, ali svi su dobri, poštuju me i to je moje najveće bogatstvo.”
Posebno ističe koliko se život promijenio dolaskom osnovne infrastrukture u selo.
– “Vodu smo dobili tek 1963. godine. Polako se sve mijenjalo. Danas je sve drugačije, mnogo lakše i bolje nego nekada.”
Iako je prošla kroz brojne životne izazove, kaže da nikada nije poželjela napustiti rodni kraj.
– “Da je ovako bilo ranije, nikada niko ne bi odlazio. Meni je ovdje dobro. Imam svoju djecu, unuke i svoju kuću. Ne bih ovo mijenjala ni za šta.”
Priznaje da joj je zdravlje zadalo probleme, naročito nakon pandemije koronavirusa, kada je gotovo izgubila vid.
– “Poslije korone nisam vidjela gotovo ništa. Sin me odveo u Kraljevo na liječenje i, hvala Bogu, danas ponovo vidim dovoljno da mogu sama sve raditi.”
Njeni sinovi i unuci ostali su vrijedni ljudi. Jedni rade u svom kraju, drugi su posao pronašli u inostranstvu, ali porodica je ostala povezana.
Na pitanje da li bi se vratila u neka prošla vremena, odgovara bez razmišljanja.
– “Ne vraćam se na ono što je bilo. Ne volim to da ponavljam. Danas je sve bolje. Nekada smo pješačili, nosili vodu i teško živjeli, a sada imamo uslove o kojima smo nekada mogli samo sanjati.”
Priča Zejnepe Bihorac nije samo podsjećanje na neka druga vremena, već i poruka mlađim generacijama da sreća nije uvijek daleko. Ponekad se nalazi upravo tamo gdje su korijeni, porodica i ljudi koji vas okružuju.
