U vremenu kada su zdravstveni sistem i medicinska etika često pod lupom javnosti, ispovijest profesorice Sebija Izetbegović izazvala je snažne reakcije širom regiona. Na svom Facebook profilu podijelila je lično iskustvo koje, kako navodi, najbolje pokazuje koliko je u medicini važno staviti pacijenta ispred novca.

Radi se o slučaju bračnog para iz Sandžaka koji je, vođen nadom da će dobiti dijete, posudio novac kako bi platio zahvat u iznosu od 2100 KM – resekciju pregrade materice. Međutim, ono što je uslijedilo pretvorilo se u potpuno drugačiju medicinsku i ljudsku priču. Kako je objasnila Izetbegović, pacijentica je upućena sa kompletnom dokumentacijom i nalazima koji su ukazivali na postojanje pregrade materice. Međutim, tokom zahvata situacija je krenula neočekivanim tokom.

Nakon što standardnim histeroskopskim putem nije bilo moguće pristupiti materici, odlučila se na dodatni zahvat – laparoskopiju. Tada dolazi do ključnog otkrića: pacijentica gotovo da nije imala matericu, već je riječ o urođenoj anomaliji. „Tu nema niti može imati pregradu“, navela je Izetbegović, ističući da je nalaz koji je pacijentica donijela bio pogrešan, odnosno da se radilo o tuđoj slici.

Nakon završetka procedure i pregleda ostalih organa, uslijedio je, kako kaže, jedan od najtežih razgovora u njenoj karijeri. Bračnom paru je saopštila istinu – prirodna trudnoća nije moguća, već samo putem surogat majčinstva. No, ono što ovu priču izdvaja jeste njena odluka da se zahvat ne naplati.

„Neće se ništa naplatiti. Greška u dijagnozi. Recite da sam rekla da vam vrate novac“, napisala je, dodajući da ni njen rad neće biti naplaćen.

Ovakav potez nije prošao bez posljedica. Kako tvrdi, ubrzo je uslijedio poziv uglednog profesora Asim Kurjak, koji je reagovao oštro zbog njene odluke. „Tako se ne zarađuje novac“, prenijela je njegove riječi, ali je ostala pri svom stavu:

„Neću lagati pacijente.“

Na kraju, novac je vraćen bračnom paru, ali, kako navodi, ovaj potez joj nikada nije u potpunosti oprošten. U svojoj objavi, Izetbegović je ovu priču povezala i sa tragičnim slučajem djevojčice Džena Gadžun, čija je smrt potresla javnost. Istakla je da je lično svjedočila njenom dolasku na Pedijatriju, te upozorila na ozbiljne propuste u zdravstvenom sistemu, uključujući rad nelegalnih ordinacija.

Naglasila je i da je tadašnji ministar zdravstva Haris Vranić dostavio detaljne inspekcijske nalaze o tom slučaju. Na kraju, Izetbegović je poslala snažnu poruku svima koji rade sa pacijentima:

• znanje mora biti na prvom mjestu
• odgovornost i zakonit rad su obavezni
• empatija prema pacijentima je ključna
• novac mora biti posljednji motiv

„2100 KM nije vrijedno ni laganja ni obraza“, zaključila je, dodajući da će se i dalje boriti protiv onih kojima je redoslijed vrijednosti obrnut.

U tišini pešterskih brda, gdje vjetrovi nose priče prošlih vremena, živi jedna od onih žena čiji život nije ispisan na papiru – već u žuljevima, suzama i neizmjernoj snazi. Zineta Nezirović iz sela Baćica kod Tutina, žena duboke starosti, svojim riječima svjedoči o vremenu koje današnje generacije teško mogu i zamisliti.

• „Bismillah… Elhamdulillah…“, započinje svoju ispovijest, kao da svaka riječ mora prvo proći kroz vjeru, pa tek onda izaći iz srca.

Njena priča nije samo lična – ona je slika čitavog jednog vremena na Pešteri. Zineta govori o danima kada ništa nije bilo lako. Voda se nosila kilometrima, žito se ručno obrađivalo, a svaki zalogaj bio je rezultat teškog rada.

„Pokupi maslo, pa kupi opanke… a ja ih čuvam, žao mi da ih obujem, da ih ne poderem…“, govori kroz osmijeh koji skriva težinu prošlih dana.

Sjeća se kako je sve bilo ručno – od rada u polju do svakodnevnih obaveza.

„Ja sve ručno… žito klasalo, teško… Allahu sačuvaj. Po devet kola sam natovarala i istovarala…“

Najveća muka bila je voda.

„Nosila sam vodu na glavi, daleko… pola puta mi se čini da mi mozak izgori, ali nisam mogla stati“, prisjeća se.

U vremenu bez mehanizacije, bez puteva i pomoći, žene su bile stub domaćinstva. Zineta je, kako kaže, radila sve – od njive do kuće, od brige o djeci do dočeka musafira.

„Sve smo radili – i u njivi, i u livadi, i kod kuće… i djecu, i goste… sve.“

Njen život obilježila je i velika porodica. U jednoj kući živjelo je i po dvadeset članova – svekar, svekrva, djeca, jetrve…

„Udri po cijeli dan… ruke se zabole, ali moraš… ovce, krave, drva… sve na leđima.“

Čak su i svakodnevne stvari bile izazov.

„Za pari dvije lubenice… pa pravi širu, pa nosi u tepsiji… ništa nije bilo lako.“

„Bilo nas je mnogo, ali smo se slagali. Ja sam bila najstarija, vodila računa o svima.“

Danas, kada su porodice sve manje, njene riječi podsjećaju na vrijeme zajedništva koje polako nestaje. Iako ima kuću u Novom Pazaru, Zineta kaže da joj tamo nije mjesto.

„Imam sve dole – unuke, snahe… ali ne volim. Baćica mi je draža od svega.“

To je rečenica koja najbolje opisuje vezu čovjeka i rodnog kraja – vezu koju ni udobnost grada ne može zamijeniti. Zineta je rodila šestero djece, radila bez prestanka i preživjela život kakav bi mnoge slomio. Danas, iako slabije vidi i teže se kreće, duh joj je snažan.

„Ušla sam u devedesetu… a kažu mi više. Ko mi povećava godine?“

„Dobro sam, hvala Bogu… samo oči i noge slabe, ali duša još drži.“

Njena priča nije samo sjećanje – ona je opomena. Opomena generacijama koje zaboravljaju koliko je truda bilo potrebno da bi se danas živjelo lakše. Na kraju, dok izgovara dove i riječi zahvalnosti, jasno je jedno – u toj tišini Pešteri krije se dostojanstvo koje se ne može kupiti, niti naučiti.

Može se samo – živjeti.