U vremenu kada hiljade ljudi napuštaju Balkan u potrazi za boljim životom, jedna priča iz srednje Bosne ide potpuno suprotnim putem – i budi nadu.

U selu Postinje kod Travnika, koje je godinama bilo simbol odlaska i praznih kuća, danas se ponovo rađa život. Za taj preokret zaslužan je Pera Jurčević, čovjek koji je napustio stabilan i siguran život u Njemačkoj kako bi se vratio na svoju djedovinu – i počeo ispočetka. Jurčević je veći dio života proveo u Njemačkoj, gdje je u Augsburgu imao kuću, posao i sigurnost kakvu mnogi priželjkuju. Ipak, kako sam kaže, osjećaj pripadnosti i želja za povratkom nikada ga nisu napustili.

Umjesto da ostane u uređenom sistemu Zapada, odlučio je da uloži sve što je stekao – u rodni kraj.

– Kupio sam ono što je nekada bilo naše. Kuće, livade, šume… Danas je gotovo pola sela ponovo objedinjeno, ali ne zbog mene – nego zbog ideje da ovdje ponovo bude života – poručuje Jurčević.

Nakon rata, Postinje je ostalo gotovo napušteno. Kuće su propadale, imanja se prodavala, a stanovništvo odlazilo širom svijeta. Jurčević je u toj tišini vidio priliku.

Njegov plan je jasan – razvoj seoskog turizma. Već se radi na uređenju apartmana, a očekuje se da selo već do ljeta dobije kapacitet od oko 40 kreveta za goste koji traže mir, prirodu i autentičan doživljaj Bosne.

– Ljudi su se zasitili gradske buke. Traže tišinu, prirodu i iskren život. A ovdje to imaju – kaže on.

Ova ideja nije ostala samo na jednom čovjeku. Podršku mu pruža rođak i prijatelj Dragan Balta, koji trenutno radi u Švicarskoj, ali već razmišlja o povratku. Njegovi planovi idu korak dalje – proizvodnja vrhunskog pjenušca koji bi nosio ime sela Postinje, čime bi ovaj kraj dobio i dodatni turistički identitet.

Posebno ohrabruje činjenica da i mlađe generacije pokazuju interesovanje za selo. Djeca porodice Jurčević i Balta rado dolaze u Postinje, što daje nadu da bi se trend povratka mogao nastaviti. U vremenu kada se sela gase, a mladi odlaze, Postinje danas pokazuje da postoji i drugačiji put.

Put povratka, ulaganja i vjere u sopstvenu zemlju. Priča Pere Jurčevića nije samo lična odluka – ona je poruka da se život može ponovo izgraditi tamo gdje su korijeni, i da napuštena sela ne moraju ostati zaboravljena. Pogledajte tv prilog ispod teksta.

U nesvakidašnjem incidentu koji je izazvao šok i nevjericu, stanovnici kineskog grada Shantou svjedočili su prizoru koji se rijetko viđa – novčanice su padale s neba, a ulice su se u trenu pretvorile u haotično “lovište” za novac.

Prema dostupnim informacijama, drama se odigrala 14. aprila u stambenom kompleksu Hexin Xinghu City, gdje je žena srednjih godina sa balkona višespratnice počela bacati velike količine gotovine. Svjedoci tvrde da je riječ o svotama koje prelaze milion hongkonških dolara, odnosno više od 160.000 američkih dolara.

Video snimci koji su se ubrzo proširili društvenim mrežama prikazuju kako novčanice od 500 i 1.000 hongkonških dolara lete zrakom i padaju po trotoarima, ulicama i dvorištima zgrada. Ubrzo su se prolaznici počeli okupljati i sakupljati novac, dok su neki uspjeli uzeti i veće svežnjeve.Jedan od očevidaca ispričao je da je scena ličila na film:
„Novac je bio svuda – po cesti, travnjacima, čak i po automobilima. Ljudi su trčali da ga pokupe, niko nije mogao vjerovati šta se dešava.“

Vlasnik obližnje prodavnice priznao je da je i sam uzeo nekoliko novčanica, dodajući da je isprva mislio da su lažne, ali se ubrzo uvjerio da je riječ o pravom novcu. Prema nezvaničnim informacijama koje kruže internetom, cijeli incident navodno je uslijedio nakon žestoke svađe između žene i njenog supruga. Ipak, zvanični motivi još nisu potvrđeni.

Prema izjavama svjedoka, žena je novac bacala gotovo 20 minuta prije nego što je na lice mjesta stigla policija.Uprava stambenog kompleksa potvrdila je događaj i saopštila da je dio stanovnika već vratio pronađeni novac, dok nadležni organi rade na utvrđivanju svih okolnosti.

Policija je uputila jasan apel građanima da sav pronađeni novac vrate u najbližu policijsku stanicu ili upravi zgrade, naglašavajući da prisvajanje tuđe imovine može imati pravne posljedice. Pogledajte video ispod teksta.

U vremenu kada mnoga sela u Sandžaku polako nestaju sa mape života, mještani sela Crniš kod Tutina odlučili su da pokažu kako se ljubav prema rodnom kraju ne gasi. Sopstvenim sredstvima i velikom voljom pokrenuli su inicijativu za asfaltiranje puta do vidikovca Đurđevica – mjesta koje opisuju kao jedan od najljepših prirodnih bisera ovog kraja.

Iako su već prikupili dio novca i izradili projekat, priznaju da bez dodatne pomoći neće moći završiti započeti posao. Upravo zbog toga pokrenuli su humanitarnu akciju i uputili apel svim ljudima dobre volje – iz zemlje i dijaspore – da pomognu.

• „Ovo selo je nekada imalo više od 120 kuća i bilo puno života. Danas nas je ostalo malo, ali ne odustajemo“, poručuju mještani, podsjećajući da su iz Crniša potekli i narodni heroji, ali i generacije ljudi koji su zbog teških uslova morali napustiti svoj zavičaj.

Put do vidikovca Đurđevica, koji planiraju asfaltirati, nije samo saobraćajnica – on je, kako kažu, simbol opstanka. Već su započeli pripremne radove na terenu vlastitim sredstvima, ali svjesni su da ih čeka dug i zahtjevan put.

„Skupljamo koliko možemo. Ako uspijemo makar pola, nadamo se da će neko pomoći ostatak. Ovo nije ničiji pojedinačni interes – ovo je interes svih nas“, ističu mještani.

Posebno naglašavaju da je selo nekada bilo primjer suživota, gdje su zajedno živjeli i muslimani i pravoslavci, kao jedna porodica. Upravo na toj ideji zajedništva danas grade i ovu inicijativu.

Crniš nije poznat samo po svojoj istoriji, već i po izuzetnim prirodnim resursima – čistoj vodi, svježem zraku i netaknutoj prirodi. Mještani navode da se voda iz ovog kraja koristi za snabdijevanje šireg područja, dok tokom Ramazana brojni ljudi dolaze upravo ovdje po vodu za iftare. Vidikovac Đurđevica, do kojeg vodi planirani put, ima ogroman turistički potencijal. Sa tog mjesta, kako kažu, pogled puca na jezero Gazivode i čak 24 sela u okolini.

• „Ovakav pogled se rijetko gdje može vidjeti. Ko jednom dođe, ne zaboravlja“, pričaju mještani, prisjećajući se posjetilaca iz Srbije i inostranstva koji su ostali oduševljeni ljepotom ovog kraja.

Ipak, loša putna infrastruktura ostaje najveća prepreka razvoju. Upravo zbog toga vjeruju da bi izgradnja puta značila prekretnicu – ne samo za turizam, već i za povratak ljudi.

„Ljudi bi se vratili, ima subvencija za stočarstvo, ima života – ali bez puta nema ništa. Tamo gdje nema puta, nema ni naroda“, poručuju.

Uprkos svim izazovima, mještani Crniša ostaju odlučni. Njihova borba za put zapravo je borba za opstanak sela, za povratak djece u školske klupe i za novi život u kraju koji je nekada vrvio od ljudi. Pogledajte tv prilog ispod teksta.

U nesvakidašnjoj situaciji koju je zabilježila ekipa emisije Slučajevi X, pripadnici MUP Tuzlanskog kantona suočili su se s prijavom kakva se rijetko čuje čak i u njihovoj svakodnevnoj praksi. Tokom redovne intervencije, policiji se obratio muškarac sa zahtjevom koji je, blago rečeno, iznenadio i iskusne službenike – tražio je da policija upozori jednog čovjeka da ga supruga navodno vara.

Kako je naveo, već duže vrijeme posmatra dešavanja u komšiluku i tvrdi da se “sumnjive posjete” ponavljaju gotovo svake večeri.

„Svaku noć dolazi kada njega nema. Ona ga isprati, pa odjednom zvoni. Dolazi kolima plave boje“, rekao je muškarac, uvjeren da je riječ o prevari koju treba prijaviti.

Policijski službenici su ga strpljivo saslušali, ali su mu jasno stavili do znanja da takva situacija ne spada u njihove nadležnosti. Objasnili su da policija reaguje isključivo u slučajevima kršenja zakona, dok međuljudski i bračni odnosi ostaju privatna stvar građana.

Ovaj događaj još jednom pokazuje s kakvim se sve prijavama susreću policajci na terenu – od ozbiljnih krivičnih djela do, kako kažu, “komšijskih drama” koje nemaju pravni osnov za intervenciju. Iako je cijela situacija izazvala i dozu nevjerice, policija je postupila profesionalno, podsjećajući da institucije imaju jasno definisane granice djelovanja, bez obzira na to koliko nečiji zahtjev djelovao hitno ili emotivno. Pogledajte nevjerovatan cideo ispod teksta.

Kreneš iz Sandžaka u potrazi za boljim životom. Ne ideš jer želiš, nego jer moraš. I da bi sebi olakšao taj odlazak, istreseš svu ljutinu na mjesto iz kojeg odlaziš – na ljude, na sistem, na nepravdu. Lakše je otići kad sebe ubijediš da nemaš šta da ostaviš. A onda – zapad.

Stan od 40–50 kvadrata. Posao 50 kilometara dalje. Alarm u 05:00. Povratak u 17:00. Plata dobra, ali život sveden na minimum. Ne trošiš, jer nisi tu da živiš – nego da zaradiš. Nema kafane, nema društva, nema onog našeg „svrati“. U krevet ideš u 21:00 jer sutra opet počinje isto.

I godine krenu da prolaze. Ne primijetiš ih. Gledaš samo stanje na računu i uvjeravaš sebe da si na pravom putu. Vidiš kako drugi u Sandžaku grade – u onoj zemlji na koju si bio ljut – pa kreneš i ti. Radiš tamo, gradiš ovdje. Zid po zid. Sprat po sprat.

Na zapadu radiš. U Sandžaku podižeš snove. Svaki godišnji odmor pretvara se u radnu akciju. Umjesto odmora – majstori, dogovori, računi. Uvijek nešto fali, uvijek treba još. I kad god gradiš – para je malo. Zato se radi i vikendom. Zato se ne staje.

Godine lete. Kuća u Sandžaku sve veća i ljepša. A tebe u njoj – sve manje. Djeca polako prestaju da dolaze. Nemaju društvo, nemaju vezu, nemaju razlog. Njihov život je tamo gdje su odrasli. Sandžak im postaje daleko mjesto iz priča. A kad umru baba i dedo – nestane i posljednja nit koja ih veže.

Jedne godine kažeš: „Nećemo ići, trošak je velik.“ I tu se nešto nepovratno promijeni. Ostaneš tamo. Navikneš se na 50 kvadrata. Na rutinu. Na tišinu. I onda – penzija.

Dođe brže nego što si ikad mislio. Vraćaš se konačno u svoju kuću. U vilu od 300–400 kvadrata. U ono zbog čega si proveo život radeći. Ali sada… nema više ni snage, ni zdravlja, ni vremena.

Srce preskače. Stepenice su teške. Sobe prazne. Kuća velika, a ti mali u njoj. Kažeš sebi, da se utješiš:
„Ako nisam ja uživao, uživaće djeca.“

Ali djeca ne dolaze. Njima ta kuća ništa ne znači. Nema uspomena, nema života, nema njih u tim zidovima. I kad te jednog dana isprate – oni urade jedino što mogu. Stave vilu na oglase. I prodaju je. Tu se završava priča o potrazi za boljim životom. Ne tamo negdje u Frankfurt, Berlin ili Brussels. Nego ovdje – u praznoj kući koja nikada nije bila dom. Jer na kraju, ne ostane ni zapad, ni novac, ni vila. Ostane samo pitanje koje dođe prekasno:
jesi li živio – ili si samo radio da bi jednog dana živio?

U vremenu kada se razlike često ističu kao prepreke, priča Azre i Muhameda pokazuje suprotno – da ljubav ne poznaje granice, ni jezik, ni naciju. Njihova životna priča počinje daleko od Sandžaka – u Egiptu, gdje su se upoznali tokom rada u turizmu. U velikom hotelskom kompleksu, među timovima iz različitih zemalja, sudbina je spojila dvoje ljudi koji u tom trenutku nisu ni slutili da će zajedno graditi život. Azra priznaje da prvi susret nije bio ništa posebno.

“Upoznala sam ga na jednoj probi za večernji program, ali iskreno – nisam ga ni zapamtila”, prisjeća se.

No, sudbina je imala drugačije planove. Kada su počeli raditi zajedno, Muhamed je već prvog dana izgovorio rečenicu koja će kasnije dobiti potpuno drugačiju težinu:

“Ti ćeš biti moja žena.”

Azra se tada samo nasmijala i odbila tu ideju. Imala je, kako kaže, predrasude prema muškarcima iz turističkog sektora, koje je smatrala neozbiljnim. Ipak, kako su dani prolazili, među njima su se razvile emocije. Njihova veza nije bila planirana – rasla je spontano, kroz svakodnevni rad, razgovore i zajedničke trenutke. A onda je došla pandemija koronavirusa i sve promijenila.

Hoteli su zatvoreni, turisti su nestali, a cijeli tim, uključujući i njih dvoje, našao se u neizvjesnosti. U takvim okolnostima, njihova veza je dodatno ojačala.

“Zadesila nas je teška situacija i zajedno smo prolazili kroz to. Tu smo shvatili koliko značimo jedno drugom”, kaže Azra.

Nakon zatvaranja hotela, otišli su u Kairo, kod Muhamedove porodice. Tamo su proveli mjesece čekajući mogućnost povratka u Srbiju. I upravo tada donijeli su ključnu odluku – da ne mogu jedno bez drugog. Ubrzo su se vjenčali u Srbiji, u krugu Azrine porodice i prijatelja, jer zbog pandemije Muhamedovi najbliži nisu mogli prisustvovati.

Planirali su povratak u Egipat i nastavak života u turizmu, ali su ubrzo shvatili da takav način života nije za porodicu. Nakon kraćeg boravka u Beogradu, gdje im se rodilo prvo dijete Rahim, odlučili su da svoj dom pronađu u Novom Pazaru.

Danas žive i rade u ovom gradu, okruženi porodicom i djecom, a u njihovom domu se ljubav izgovara na čak tri jezika. Iako početak nije bio lak – posebno kada je riječ o prihvatanju okoline – vremenom su ljudi upoznali Muhameda i prihvatili ga.

“Kad su vidjeli kakav je čovjek, sve se promijenilo. Shvatili su da je prije svega čovjek od krvi i mesa”, kaže Azra.

Muhamed, s druge strane, ne krije emocije:

“Zaljubio sam se u nju i prije nego što smo počeli da radimo zajedno.”

Njihova priča danas je inspiracija mnogima – dokaz da razlike nisu prepreka, već bogatstvo koje može obogatiti zajednički život. U vremenu podjela, Azra i Muhamed podsjećaju na jednostavnu istinu – da ljubav, kada je iskrena, uvijek pronađe put. Pogledajte video ispod teksta.