U samom centru Novog Pazara, na mjestu gdje bi red i saobraćajna kultura morali biti na najvišem nivou, zabilježena je scena koja je izazvala ogorčenje građana i ponovo otvorila pitanje – da li za neke vozače pravila jednostavno ne postoje?

Prema svjedočenju očevidaca i fotografijama koje kruže društvenim mrežama, vozač luksuznog BMW-a odlučio je da problem riješi na najopasniji mogući način – prelaskom u suprotnu traku na kružnom toku. Razlog? Njegova strana bila je blokirana, ne zbog gužve, već zbog stubića postavljenih na trotoaru, koji su upravo tu da spriječe nepropisno parkiranje.

Umjesto da poštuje saobraćajna pravila i pronađe zakonito rješenje, vozač je izabrao bahatost. I ne samo to – ovakvim potezom direktno je ugrozio bezbjednost drugih učesnika u saobraćaju, uključujući pješake i vozače koji su se kretali propisno. Na društvenim mrežama već su se pojavili brojni komentari građana. Jedan od njih ironično poručuje:

“Mašallah. Lep auto. Realno, ne ide da se BMW parkira propisno.”

Ova rečenica, iako izrečena kroz šalu, zapravo oslikava dublji problem – percepciju da pojedinci, vozeći skupa vozila, sebe stavljaju iznad zakona.
Ovakvi incidenti nisu izolovani slučajevi. Građani Novog Pazara sve češće upozoravaju na bahato parkiranje, vožnju preko trotoara, blokiranje pješačkih prelaza i ignorisanje osnovnih saobraćajnih pravila

. Postavljanje stubića u centru grada bio je pokušaj da se uvede red, ali očigledno – za neke ni to nije prepreka. Pitanje koje se nameće jeste: gdje su nadležne službe? Da li će ovakvo ponašanje biti sankcionisano ili će, kao i mnogo puta do sada, proći nekažnjeno?

Jer dok jedni čekaju kazne za najmanje prekršaje, drugi bez straha voze suprotnom trakom u centru grada – i to pred očima svih.
Ako zakon nije isti za sve, onda više nije zakon – već izbor.

• Sjećanja na stari Novi Pazar vraćaju nas u vreme kada su mahalama odzvanjali dečiji smeh, a sreća se nalazila u najjednostavnijim stvarima

U vremenu kada se gradovi ubrzano menjaju, a stare mahale polako nestaju pred naletom savremenog života, priče o starom Novi Pazar sve više dobijaju na značaju. One nisu samo uspomene – one su živi trag jednog načina života koji je oblikovao generacije.

Blatnjavi sokaci, uski prolazi između kuća koje su se gotovo dodirivale, bili su svet za sebe. Hoćanski, Petlački, Sudski, Ejup-begov – svaki od tih sokaka imao je svoju dušu, svoju priču i makar jednu kuću koja je plenila pažnju. Prozori puni cveća, drveni basamci i zidovi koji su pamtili generacije davali su tim mahalama toplinu kakvu je danas teško pronaći.

U Petlačkom sokaku, iza stare drvene kapije, nalazila se jedna scena koja je za decu tog vremena bila čista čarolija. Starica za razbojem, šarene niti koje se pretvaraju u ćilime – prizor koji je budio radoznalost i divljenje. Dok danas deca fascinaciju pronalaze na ekranima, nekada se magija krila u zvuku drvenih delova razboja i spretnim rukama koje stvaraju.

U centru grada, pored šadrvana, okupljao se svet oko velikog kazana za pranje veša. Para se dizala u vazduh, a deca su sa strane posmatrala, zamišljajući kazan kao bazen iz snova. Ta dečija mašta nije poznavala granice – i nije bilo potrebno mnogo da bi sreća bila potpuna. Dovoljno je bilo jedno staro bure pretvoreno u „bazen“ u avliji.

Kako su rasla, tako su se širile i granice dečijeg sveta. Rečne obale Jošanica i Raška postajale su nova igrališta. Spuštanje niz vodu na gumama, hvatanje ribe improvizovanim mrežama od zavesa, dani provedeni na Jazu – sve su to bile avanture koje su oblikovale detinjstvo.

Ipak, povratak kući imao je svoju cenu. Prljave noge, mokra kosa i ruke pune zemlje često su izazivale negodovanje majki koje su u limenim koritima pokušavale da vrate red i čistoću. Ali već sutradan, sve se zaboravljalo – jer je napolju čekao novi dan, nova igra i nova avantura.

Sokacima je povremeno prolazio starac sa zaprežnim kolima, a dečija želja da se makar na trenutak provozaju bila je neodoljiva. Trčanje za kolima, smeh, pa i poneki strogi zamah štapom – sve je to bilo deo jednog vremena koje je, uprkos svojoj jednostavnosti, bilo ispunjeno životom.

Danas, kada se te slike prizivaju u sećanju, jasno je da stari Novi Pazar nije bio samo mesto – bio je osećaj. Miris mokre kaldrme, zvuk kofe na česmi, glasovi majki koji dozivaju decu – sve to i dalje živi u pričama koje se prenose sa generacije na generaciju. Jer, iako su se sokaci promenili, a mahale izgubile deo svoje stare duše, jedno ostaje isto – detinjstvo koje je u njima proživljeno nikada ne nestaje. Pogledqajte video ispod teksta.