Na surovim prostranstvima Pešterske visoravni, između Tutin i sela poput Leskove, i danas žive ljudi koji svojim životima svjedoče o vremenu kada je svaki dan bio borba – ali i ponos. Među njima je i Fehima Leković, žena čija priča nosi težinu prošlih vremena i toplinu istinske ljudske izdržljivosti.

„Hvala Allahu, dobro smo“, započinje Fehima svoju ispovijest, jednostavno i skromno, kako to rade ljudi koji su kroz život prošli mnogo više nego što riječi mogu opisati. Fehima se prisjeća vremena kada ništa nije bilo lako. Nije bilo mašina, ni olakšica. Sve se radilo ručno – od muže stoke, preko prerade vune, do najosnovnijih kućnih poslova. Tri puta dnevno muzla je ovce i krave, ručno. Danas, kaže, postoji muzelica, ali tada – samo ruke i snaga. Zimi bi, kako priča, tkala i po deset do dvanaest staza, sama prela vunu, prala je i pripremala za tkanje.

„Sve se radilo. Nije bilo da se odmoriš, nego radiš dok možeš“, kaže Fehima.

Jedna od najtežih slika njenog života je nošenje vode – daleko od kuće, često kilometrima. Bez česme, bez pomoći.

„Na glavi smo nosili vodu. I djecu sam nosila i čuvala stoku. Sve se postizalo“, priča.

Zime su bile, kaže, oštre i nemilosrdne. Snijeg, hladnoća, vjetar – sve to nije bilo razlog da se stane. Radilo se i tada, bez izuzetka. Danas, u 71. godini života, Fehima je majka petoro djece, ima dvadeset unučića i četrnaest praunučića. Njeno bogatstvo, kaže, nisu ni ovce ni sir – već porodica.

„Nek su živi, zdravi i srećni“, govori sa osmijehom.

Iako su mnogi otišli u inostranstvo, što je česta sudbina Sandžaka, Fehima ostaje vjerna svom načinu života. I danas, uprkos godinama, Fehima muze ovce, pravi sir i prodaje ga. Ne zato što mora – već zato što voli.

„Ne može da se živi ako ništa ne radiš. Ja volim da radim“, kaže odlučno.

Njen ovčiji sir, kako ističe, ima posebnu vrijednost i kvalitet. Pravi ga tradicionalno, kako se radilo nekada – u kanti, uz svakodnevno održavanje i brigu. Fehima sa tugom govori o promjenama koje su zadesile Pešterska visoravan i Sandžak. Nekada su sela bila puna, ljudi su se posjećivali, pomagali jedni drugima. Danas, kaže, sve je drugačije.

„Rasturio se narod po inostranstvu. Nema nikoga. Po dvoje starijih u kući“, govori.

Njena priča nije samo sjećanje – ona je svjedočanstvo jednog vremena, ali i opomena. U svijetu brzine i tehnologije, Fehima Leković ostaje simbol rada, skromnosti i istrajnosti. Na kraju, njene riječi ostaju da odzvanjaju:

„Bolje je bilo nego sad. Bilo je teško, ali smo bili zajedno.“

U vremenu kada mnogi sanjaju mirnu penziju i sigurnost stečenu decenijama rada, jedna priča iz Bosne i Hercegovine pokazuje da život može krenuti potpuno drugačijim putem – čak i onda kada se čini da je sve već ostvareno. U selu Buselje kod Travnika, svoju neobičnu i inspirativnu životnu odluku donio je Zoran Batarilo – čovjek koji je nakon 35 godina rada u Njemačkoj odlučio da zatvori jedno poglavlje i započne novo, mnogo hrabrije.

Zoran je decenijama radio u Njemačkoj, uglavnom kao vozač autobusa, gradeći stabilan život i sigurnu budućnost. Kao i mnogi iz dijaspore, ulagao je u rodni kraj, pa je prije tri godine kupio kuću u Buselju i pretvorio je u moderno uređeni prostor za rekreaciju i opuštanje. U objektu je uredio sve – od sprava za vježbanje, preko saune, pa do jacuzzija – stvarajući ambijent koji bi mnogi poželjeli kao idealan kutak za život. Ali, upravo kada je imao sve, Zoran je shvatio da mu nedostaje ono najvažnije – sloboda.

Umjesto da uživa u komforu koji je stvorio, Zoran je odlučio prodati svoju kuću s okućnicom i njivom, i to po, kako kaže, povoljnoj cijeni. Razlog? Želja da konačno počne živjeti onako kako je oduvijek sanjao.

„Godine brzo prolaze, starost dolazi – zašto ne vidjeti još malo svijeta“, poručio je Zoran.

Njegov plan nije klasičan – on ne želi turistička putovanja, već život na točkovima, bez granica i ograničenja. Na tom putovanju neće biti sam. Njegov vjerni pratilac je belgijski ovčar Rambo, za kojeg je posebno prilagodio kamper. Zajedno planiraju obilaziti različite zemlje, upoznavati nove ljude i živjeti život koji ne poznaje rutinu. Kamper je opremljen tako da pruža udobnost i sigurnost – kako za čovjeka, tako i za njegovog četveronožnog prijatelja.

Nekretnina koju Zoran prodaje nalazi se u prirodnom ambijentu, okružena šumom i zelenilom, sa direktnim pristupom asfaltnoj cesti. Upravo ta kombinacija mira, privatnosti i dostupnosti čini je izuzetno atraktivnom za potencijalne kupce. Za nekoga – to je dom iz snova. Za Zorana – to je karta za novi početak.

Ova priča nije samo o prodaji kuće ili putovanju. Ona nosi snažnu poruku svima koji godinama odgađaju svoje želje: nije kasno da se živi drugačije. Priču o Zoranu Batarilu zabilježio je Srećko Stipović, a ona već inspiriše mnoge da razmisle o vlastitim snovima i hrabrosti da ih ostvare. Pogledajte video ispod teksta.

Nogometni teren u Španiji postao je poprište nesvakidašnjeg, ali i krajnje uznemirujućeg incidenta koji je izazvao burne reakcije javnosti. U centru pažnje našao se predsjednik četvrtoligaša CD Colonia Moscardó, Xavi Puvis, čije je ponašanje mnoge ostavilo bez riječi. Prema dostupnim informacijama, sve je počelo kao, navodno, marketinški trik za promociju suhomesnatih proizvoda od iberijske svinje – jedne od najpoznatijih delicija u Španiji. Međutim, situacija je ubrzo izmakla kontroli.

Jurio igrače i vikao: „Jedite svinjetinu!“

Na snimku koji se proširio društvenim mrežama vidi se kako Puvis trči po terenu držeći svinjetinu u ruci, dok istovremeno juri igrače muslimanske vjeroispovijesti i viče: „Jedite!“

Ovaj čin izazvao je posebno ogorčenje jer je dobro poznato da je konzumacija svinjskog mesa u islamu strogo zabranjena. U Kuran svinjetina se jasno označava kao nečista i zabranjena za vjernike. Nakon što je snimak izazvao lavinu kritika, Puvis se oglasio tvrdeći da nije imao lošu namjeru.

„Htjeli smo se samo zabaviti, ali neki su ljudi iskoristili ovo za napad na klub. Nisam namjeravao uvrijediti nijednu religiju ili osobu“, rekao je, pokušavajući umanjiti težinu incidenta.

Ipak, takvo objašnjenje nije naišlo na razumijevanje javnosti. Mnogi smatraju da se radi o ozbiljnom nepoštovanju vjerskih uvjerenja i granici koja ne smije biti pređena, posebno u profesionalnom sportu gdje su različitosti sastavni dio svlačionice.

Da li je riječ o nespretnoj šali ili ozbiljnom incidentu – procijeniće nadležni organi i javnost, ali jedno je sigurno: granica između humora i uvrede nikada nije bila tanja. Pogledajte video ispod teksta.

Le président d’un club de foot espagnol poursuit ses joueurs musulmans avec du jambon et crée la polémique pic.twitter.com/2v8fWSjveU

— BFM (@BFMTV) April 12, 2026