Na prostranstvima Gornje Pešteri, u selu Leskova, još uvijek se čuje zvuk starih mašina koje su nekada hranile čitave porodice i povezivale sela od Boroštice do Donje Pešteri. U trošnoj, ali ponosnoj vunovlačari, 89-godišnji Redžep Holić i danas povremeno pali mašine, čuvajući zanat koji polako nestaje pred naletom modernog vremena.

Dok su mnogi stari zanati odavno ugašeni, Holić već više od četiri decenije odbija da stavi katanac na vrata svoje vunovlačare. Nekada je, kaže, dnevno prerađivao i do stotinu kilograma vune, a danas se desi da mašinu ne pokrene mjesecima. Ipak, ljubav prema poslu ne dozvoljava mu da odustane.

„Ovo je težak posao, prašnjav i nezdrav, ali hvala Allahu, zdravlje me služi. Ljudi se čude kako sam živ i zdrav poslije toliko godina rada sa vunom“, priča starina Redžep sa osmijehom koji otkriva ponos čovjeka koji je cio život proveo radeći pošteno.

U njegovoj radionici nekada su redovno dolazili ljudi iz cijelog pešterskog kraja, ali i stočari iz Crne Gore. Vuna se donosila u velikim količinama, a posao je bio toliko unosan da, kako kaže, ni gastarbajteri u Njemačkoj nisu mogli lako zaraditi više.

„Radilo se po sto kila dnevno. Jesen je bila najjača sezona. Od ovog zanata moglo je lijepo da se živi“, prisjeća se Holić.

Ali ono po čemu ga ljudi posebno pamte jeste poštenje. Sa emocijama govori o staroj balanđi – vagi koju je kupio kako nikoga ne bi zakinuo.

„Jedan čovjek mi je rekao: ‘Uzmi ovu vagu, možda manje pokazuje, ali ćeš imati obraz pred ljudima.’ Poslušao sam ga i nikada mi niko nije došao da se požali. To mi je bilo najvažnije“, priča Redžep.

Njegova vunovlačara godinama je bila otvorena i bez nadzora, ali niko nije dirao ni vunu ni mašine. Ljudi su, kaže, poštovali trud i rad. Danas, međutim, vremena su drugačija. Mladi ne žele težak fizički posao niti život kakav je on imao.

„Došla nova vremena, nova tehnika. Ovo što sam ja radio danas niko neće“, kaže starina sa sjetom.

Iako je zakoračio u desetu deceniju života, Redžep i dalje sjedne pored mašina kada neko donese vunu. Nekada sam ubacuje vunu i skida kudelju, iako ga noge više ne služe kao prije. Na kraju razgovora tiho priznaje da bi možda prodao mašine. Ali dok to govori, u njegovom glasu osjeti se tuga čovjeka koji zna da sa njima ne odlazi samo posao – već čitava jedna epoha života na Pešteri.

Priča Redžepa Holića nije samo priča o vunovlačarstvu. To je priča o vremenu kada su riječ, poštenje i zanat vrijedili više od svega. O ljudima koji su živjeli teško, ali dostojanstveno. I o Pešteri koja još uvijek, kroz posljednje stare majstore, čuva duh prošlih vremena.

Na visoravnima Pešteri, gdje zime znaju biti surove, a vjetar nosi miris trave i slobode, u selu Kijevci nadomak Sjenica živi Hajdin Camović – čovjek koji je zagazio u devetu deceniju života, ali ga i dalje krase vedar duh, snažan korak i ljubav prema rodnom kraju.

Njegova priča nije samo svjedočanstvo jednog života, već i podsjetnik na vrijeme kada se živjelo od rada, stoke i poštenog znoja. Dok danas mnogi bježe sa sela, Hajdin sa ponosom govori o nekadašnjem životu na Pešterskoj visoravni, gdje je gotovo svaka kuća imala stoku, vodenicu i pune ambare.

„Narod je ovdje živio od stoke i poljoprivrede. Jeo se ječmeni i ražani hljeb, sir, maslo od krava. Imali smo po hiljadu ovaca na stanovima“, priča Hajdin, prisjećajući se vremena kada je sa svega 18 godina tjerao sir na pijace u Titograd, Skoplje i druge gradove.

Kaže da je sa porodicom obrađivao više od pet hektara zemlje, sve ručno, bez mašina i moderne mehanizacije.

„Kosilo se rukama, sa djecom i ženom. Zimilo se od jagnjadi i sira. Peške se išlo za Sjenicu, s konjima za Pazar. Noćivalo se usput, pa se vraćalo preko sela Pešteri“, govori starina dok pogledom prelazi preko nepreglednih pašnjaka.

Posebno zanimljiv dio njegove priče odnosi se na porijeklo porodice Ćamović. Hajdin navodi da su njegovi preci početkom 1720 godine doselili iz područja Tuzi u Crnoj Gori.

„Naši stari su pričali albanski. Mi smo od plemena Klimenta. Jedan profesor iz Mitrovice mi je govorio da na Pešteri postoje tri velika plemena – Klimenti, Hoti i Grude“, prisjeća se Hajdin.

Govoreći o nekadašnjem životu, sa sjetom opisuje kako su njegovi preci pravili drvene kace za sir, kako su puteve otvarali konjima i kako je svako selo imalo svoju vodenicu.

„Ja sam imao vodenicu u Potrčaru. Dolazili su ljudi iz cijelog kraja da melju žito. Kad je došla struja, ljudi počeše kupovati brašno i vodenice ostadoše prazne“, priča Hajdin.

I danas vjeruje da bi stare vodenice trebalo obnoviti.

„Vidiš ratove danas, Ukrajina, prekidi struje… Trebale bi vodenice da postoje. Kad nema struje, šta će narod?“, kaže ovaj mudri Pešterac.

Iako je u poznim godinama, Hajdin i dalje svakodnevno pješači kilometrima po Pešteri. Kaže da ga noge još služe i da bi, kada bi imao lakšu obuću, bez problema krenuo i do Crne Gore.

„Merak mi je da prošetam. Mogu dugo da idem pješke. Ovdje je hladno, ali je vazduh najčistiji“, kaže Hajdin uz osmijeh.

Njegove riječi odzvanjaju poput živog svjedočanstva jednog vremena koje polako nestaje – vremena kada su ljudi bili vezani za zemlju, stoku, porodicu i prirodu. Na Pešteri, među pašnjacima i starim pričama, Hajdin Ćamović ostaje simbol izdržljivosti, zdravog života i nepokolebljive veze čovjeka sa svojim korijenima.