Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Piše: Mithad ef. Mithat Mujović/ Tekst doradila Redakcija Sandžak Danas
U dijaspori danas, po svemu sudeći, živi posljednja generacija ljudi koja je emotivno snažno, gotovo sudbinski, vezana za Sandžak i Bosnu. To su ljudi rastrgani između dva svijeta – jednog u kojem su rođeni i koji nose u srcu, i drugog u kojem rade, stvaraju i osiguravaju budućnost svojoj djeci. Njihov život je dvostruk, ali osjećaj pripadnosti je jedinstven i nepokolebljiv.
To je generacija koja nikada nije okrenula leđa zavičaju. Nema humanitarne akcije bez dijaspore, nema bolesnog kojem nisu pokušali pomoći, nema porušene kuće ili nesreće u kojoj nisu bili prvi da se jave. Dok na Zapadu grade uspješne zajednice, firme i porodične živote, istovremeno grade i svoj Sandžak i svoju Bosnu – šalju novac, ulažu, pomažu, vraćaju se.
Kupovina stanova i kuća u domovini za njih nije investicija, već emotivna potreba. Iako bi mnogi bez problema mogli kupiti nekretnine u svjetskim metropolama, oni biraju Novi Pazar, Tutin, Sjenicu, Sarajevo, rodno selo svojih roditelja. Biraju toprak.
To su ljudi koji su u Evropu stigli s ruksakom na leđima, često bez jezika, bez veza i sigurnosti. Snašli su se junački. Postali su uspješni zanatlije, privrednici, ugostitelji, ljekari, vozači, inženjeri. Postali su najbolji promotori Sandžaka i Bosne – radom, ponašanjem i uspjehom.
Zato im nemojmo zamjeriti kada u domovinu dođu luksuznim automobilima. To nije bahatost, to je potreba da pokažu da su uspjeli, da nisu zaboravili ko su i odakle su. To je poruka ponosa, a ne provokacije.
Imajmo razumijevanja i za njihovu djecu koja ne govore savršeno bosanski jezik. Roditelji vode teške, često nevidljive bitke – između posla, sistema u kojem žive i želje da djecu svake godine dovedu u domovinu. Ta djeca odrastaju u drugačijem svijetu, sanjaju druge destinacije, ali im se domovina mora približiti ljubavlju, a ne podsmijehom.
Nemojmo se rugati dijaspori govoreći da „nisu obrazovani“. Mnogi od njih jednostavno nisu imali luksuz vremena. Morali su raditi, preživjeti, podizati djecu, školovati ih i istovremeno slati novac kući. Njihova diploma je životna škola, a njihov uspjeh je dokaz vrijednosti.
Ako Bošnjaci u Sandžaku i Bosni ne izgrade ugodan, dostojanstven i pravedan ambijent – ekonomski, društveni i moralni – izgubit ćemo i ovu posljednju generaciju koja nas nosi u srcu. A tada nećemo imati koga kriviti osim sebe.
Dvije šesnaestogodišnje djevojčice povrijeđene su u teškoj saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila sinoć u Mladenovcu, kada je na njih, dok su prelazile ulicu na obilježenom pješačkom prelazu, naletio putnički automobil.
Prema dostupnim informacijama, do nesreće je došlo u trenutku kada su djevojčice započele prelazak kolovoza, a u tom trenutku na njih je naletio automobil marke „Mercedes“, kojim je upravljao vozač inicijala Ž. R.
Udarac je bio snažan, a prolaznici su odmah pozvali Hitnu pomoć i policiju. Povrijeđene djevojčice su vozilom Hitne pomoći prevezene u Urgentni centar, gdje su zadržane na ljekarskim pregledima.
Kako je potvrđeno nakon medicinske obrade, uprkos dramatičnim okolnostima i strahu koji je nesreća izazvala, djevojčicama su konstatovane lake tjelesne povrede, što je donijelo olakšanje njihovim porodicama.
Policija je na licu mjesta obavila uviđaj, a vozač je podvrgnut alkotestu. Utvrđeno je da u trenutku nezgode nije bio pod dejstvom alkohola.
Ipak, s obzirom na to da se saobraćajna nezgoda dogodila na pješačkom prelazu i da su povrijeđena maloljetna lica, nadležno tužilaštvo je odmah uključeno u slučaj. Po nalogu tužilaštva, protiv vozača Ž. R. podnijeta je krivična prijava zbog sumnje da je počinio teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja. Dalja istraga treba da utvrdi sve okolnosti nesreće, uključujući brzinu kretanja vozila i eventualne druge faktore koji su doveli do ovog incidenta, prenose beogradski mediji.
Sedamnaestogodišnji mladić iz Brodareva doživio je tešku nesreću radeći u mesari, nakon koje je ostao bez četiri prsta na desnoj ruci. Sačuvan mu je samo palac, a posljedice ove tragedije trajno su promijenile njegov život i budućnost. Riječ je o maloljetniku koji živi s roditeljima, a kojem je neophodna proteza za šaku kako bi mogao povratiti osnovnu funkcionalnost ruke, samostalnost i kvalitet života.
Zbog toga je pokrenut apel za pomoć, kako u Sandžaku, tako i među sandžačkom dijasporom. Za prikupljanje donacija u Srbiji zadužena je Berina, kontakt osoba navedena u javnom apelu.
Kontakt za donacije (Srbija): Berina – 064/969-5455
Žiro račun: 160600000164191464
Paralelno s tim, humanitarnu akciju u inostranstvu vodi Eris Licina, koji donacije prikuplja isključivo za pomoć maloljetnom Bajramu M. Kako je naglašeno, cjelokupan iznos namijenjen je isključivo za medicinske troškove i nabavku proteze. Upute za uplate iz inostranstva dostupne su na posebnom linku, istaknute crvenim slovima.
Redakcija Sandžak Danas poziva sandžačku dijasporu i sve ljude dobre volje da se uključe u ovu humanitarnu akciju i pomognu mladiću da dobije šansu za dostojanstveniji život.
Talasi protesta koji već više od sedam dana potresaju Iran odnijeli su najmanje 35 života, dok je više od 1.200 osoba privedeno, pokazuju najnoviji podaci organizacija koje prate stanje ljudskih prava u toj zemlji.
Prema informacijama koje je objavila Human Rights Activists News Agency, sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama, među stradalima je 29 demonstranata, četvero djece, kao i dva pripadnika iranskih snaga bezbjednosti. Protesti su zabilježeni na više od 250 lokacija širom zemlje, u čak 27 od ukupno 31 iranske pokrajine, što govori o njihovom razmjeru i intenzitetu.
Ova organizacija se u svom radu oslanja na mrežu aktivista unutar Irana, a i tokom ranijih nemira pokazala se kao jedan od pouzdanijih izvora informacija, budući da je pristup nezavisnim medijima u toj zemlji izuzetno ograničen.
S druge strane, državna novinska agencija Fars, koja se smatra bliskom iranskoj paravojnoj Revolucionarnoj gardi, navela je da je tokom demonstracija povrijeđeno oko 250 policajaca i 45 pripadnika dobrovoljačke snage Basij, koja djeluje u okviru Garde.
Rastući broj žrtava i eskalacija nasilja ponovo su otvorili pitanje međunarodne reakcije. Američki predsjednik Donald Trump ranije je upozorio Teheran da bi Sjedinjene Američke Države mogle reagovati ukoliko, kako je naveo, iranske vlasti „nasilno ubijaju mirne demonstrante“.
Iako još uvijek nije jasno na koji način bi eventualna intervencija izgledala, Trumpove izjave izazvale su burne reakcije u Teheranu. Zvaničnici iranske teokratske vlasti zaprijetili su da bi u slučaju američkog miješanja mogli gađati američke trupe stacionirane na Bliskom istoku, čime se dodatno podižu tenzije u regionu.
Dodatnu političku težinu cijeloj situaciji dale su informacije da je američka vojska početkom decembra zarobila predsjednika Venecuele Nicolás Maduro, dugogodišnjeg saveznika Irana, o čemu je izvijestila agencija Associated Press. Dok se protesti nastavljaju, a broj žrtava raste, Iran se suočava s jednom od najozbiljnijih unutrašnjih kriza posljednjih godina, čije posljedice bi mogle imati i šire regionalne, pa i globalne implikacije.
„Jedna nepažljiva rečenica može povrijediti hiljade ljudi, posebno kada dolazi od onih koji bi trebali biti primjer dostojanstva, jedinstva i sabura. Ovaj lični komentar je reakcija na izjavu efendije Kemala Murića koja je duboko potresla i razočarala velik dio naše dijaspore.
Nedavno je efendija Kemal Murić objavio komentar koji je duboko uvrijedio veliki broj naše braće i sestara iz dijaspore. U svom obraćanju na društvenim mrežama napisao je:
„NIKO NIJE PROTIV DIJASPORE, ali ih molimo da se ošišaju, zaliječe zube i poprave auta prije nego dođu. Zapostavili su nas majstori frizeri i zubari! Ili nemaju tu struku na Zapadu ili nemaju para, u čemu je fora?!“
Komentar koji sam pročitao više puta, ne vjerujući da dolazi od jednog efendije. Bez drugog objašnjenja ili pokušaja da se riječima da smisao, ove rečenice zvuče zlonamjerno, oholo i u najmanju ruku neprimjereno vjerskom službeniku.
Pošto dolazi od uleme, većina nas je pomislila da je to napisana poruka u brzini, možda nepromišljeno, i da ef. Murić nije mislio ono što je napisao. U to ime, mnogi iz dijaspore su očekivali jednostavan, častan gest – objavu izvinjenja i objašnjenje da nije imao namjeru da vrijeđa nikoga, nego možda da ukaže na neku šalu ili navodnu pojavu.
Ali umjesto toga, efendija se opet oglasio – ovoga puta video snimkom iz svog automobila, dok vozi, gledajući više u kameru nego na put ispred sebe. Snimak u kojem se čovjek zapita: zar treba čekati da neko strada da bi se shvatilo da se ne može snimati i voziti u isto vrijeme?
I čekaš da čuješ izvinjenje, pojašnjenje, makar i nevoljno priznanje da su riječi bile grube. Međutim, ni riječi o frizerima, zubarima i automehaničarima. Umjesto toga, efendija govori o nečem sasvim drugom – o buci, parkiranju, trubljenju.
Pa se čovjek zapita: zar stvarno misliš da se samo ljudi iz dijaspore parkiraju na trotoaru? Zar je to obilježje dijaspore, a ne opšti problem kulture i nepoštovanja propisa?
Ef. Murić je u videu, vidno uznemiren, govorio i o tome kako mu ‘dijasporci’ dolaze da im uči rukju. Ako ljudi traže tvoju pomoć, zar to nije znak povjerenja, a ne povod za ironiju?
Žalosno je vidjeti kada ulema, od koje se očekuje smirenost i mudrost, povrijedi one koji raznose ime domovine širom svijeta, pomažu porodice, grade kuće i ulažu u zajednice iz kojih su potekli.
Ti ‘stranci’, efendija, dolaze zbog roditelja, porodice, dženaza, svadbi i rodbine. Ne dolaze zbog frizera ni zubara – dolaze jer im je duša tamo gdje su im korijeni.
Zato, efendija Muriću, prije nego što ponovo upališ kameru, sjeti se ajeta koji i sam citiraš: ‘I ne remetite red na zemlji kad je red uspostavljen.’ Red se čuva čestitošću riječi, dostojanstvom i samokontrolom.
Mi iz dijaspore nismo neprijatelji, već braća koja, iako daleko, nose ljubav prema svojoj domovini. A umjesto da nas učite pokornosti, možda bi ponekad trebalo da učite zahvalnosti.
Nadati se je da će ovaj slučaj poslužiti kao podsjetnik svima – posebno onima koji nose odgovornost javne riječi – da rane koje stvore riječi teško zacjeljuju. Dijaspora i domovina su jedno tijelo, a svaka uvreda njenom dijelu boli cijelinu.“
Novi Pazar je grad bogate historije, ali i grad mladih ljudi čiji uspjesi prevazilaze lokalne okvire. Upravo njima posvećen je serijal emisija „Mladi i uspješni“ u produkciji Televizije internet Behar, koji kroz četiri epizode donosi priče o znanju, talentu, istrajnosti i ljubavi prema svom gradu.
Jedna od epizoda posvećena je Emi Pučić, mladoj pijanistici i profesorici klavira, koja danas radi u osnovnoj muzičkoj školi u Novom Pazaru – istoj onoj u kojoj je i sama napravila prve korake. Ema u razgovoru otkriva da je u muziku ušla vrlo rano, prvenstveno zahvaljujući ocu koji je takođe profesor u muzičkoj školi. Kaže da je od djetinjstva bila okružena muzikom, pa je interesovanje došlo prirodno, a osnovnu muzičku školu u Novom Pazaru upisala je čak godinu ranije od uobičajenog, paralelno sa redovnom školom.
Iako se danas njen put čini logičnim i skladnim, početak nije bio nimalo lak. Dok su vršnjaci tek savladavali slova, pisanje i čitanje, ona je odjednom morala učiti i “muzički jezik”, note i partituru sa dva sistema – za lijevu i desnu ruku. Priznaje da je bilo trenutaka kada je razmišljala da odustane, ali su razgovori sa roditeljima i poruka da se ne prekida ono što na početku ne ide “iz prve” presudili da nastavi.
Već u drugom razredu muzičke škole počela je aktivno nastupati na takmičenjima, a prvo internacionalno iskustvo došlo je u Italiji, u Barleti, gdje je osvojila drugu nagradu. Ema se prisjeća da je nastup bio težak zbog treme i činjenice da svira pred publikom koja nije “njena”, među djecom iz različitih zemalja, ali da joj je upravo to putovanje, uz probe i nekoliko dana boravka, postalo oskočna daska za sve naredne nastupe. Posebnu težinu njenom uspjehu daje i činjenica da je svirala program koji nije bio predviđen za njen uzrast, pa je iza nagrada stajao ozbiljan režim vježbanja – od dva do tri sata dnevno u ranim godinama, a kasnije i znatno više, uz strogo usklađivanje školskih i muzičkih obaveza.
Ema je, kako kaže, bila odličan đak i u redovnoj školi, što potvrđuje da se uz dobru organizaciju i disciplinu može stići i do znanja i do rezultata. Nastavila je da se takmiči širom Srbije, a jedan od posebno značajnih trenutaka bio je kada je osvojila laureat na takmičenju „Žene u muzici“ dok je bila treći razred.
Njena priča otvara i važno pitanje za Novi Pazar: grad i dalje nema srednju muzičku školu, zbog čega talentovana djeca, ukoliko žele nastaviti obrazovanje, moraju odlaziti u druge sredine. Ema je srednju muzičku školu upisala u Kraljevu, a odvajanje od kuće sa 15 godina i život u učeničkom domu opisuje kao jedan od najtežih perioda. Ipak, vremenom se uklopila, jer su svi koji su došli bili tu iz istog razloga – muzike, rada i snova koji traže žrtvu.
Nakon srednje škole, nastavila je školovanje na fakultetu u Nišu, na odsjeku izvođačke umjetnosti – klavir. U emisiji otkriva i detalj koji govori o njenoj ambiciji: nakon treće godine srednje škole odlučila je pokušati upisati fakultet ranije, uz diferencijalne ispite i pripremnu nastavu, i uspjela je da odmah prođe proceduru i upiše studije.
Po završetku osnovnih studija, Ema se zapošljava odmah, kao profesorica klavira u muzičkoj školi u Novom Pazaru. Kaže da joj je posebno drago što radi tamo gdje je i sama bila učenik, ali i da početak rada s djecom nije bio jednostavan, jer se kao nastavnik mora vratiti na “prve korake” i prilagoditi se svakom djetetu pojedinačno, pošto je individualna nastava i svako ima svoj tempo. Ipak, ističe da je osjećaj kada vidi rezultat i napredak učenika nešto što joj vraća motivaciju i potvrđuje da je izabrala pravi poziv.
Ema ne krije da joj nedostaju veći nastupi u rodnom gradu. Smatra da Novi Pazar još nema dovoljno prilika za klasičnu muziku i ozbiljne koncertne programe, te da je grad “daleko od simfonijskog orkestra”, ali ne zbog ljudi već zbog sistema i infrastrukture. U isto vrijeme, vjeruje da publika postoji i da bi bilo dragocjeno kada bi orkestri i ozbiljni koncerti češće dolazili, kako bi se stvarala nova kultura slušanja i razvijala muzička scena.
U razgovoru je pomenuta i muzička tradicija koju Ema nosi iz porodice: njen otac je poznati muzičar, a predstavljeni su i projekti vezani za kompozicije Sulejmana Ćatovića, jednog od najznačajnijih kompozitora “naše gore list”, uz najavu da bi u budućnosti mogli snimiti i objaviti nekoliko pjesama, čime bi se dio sandžačke muzičke baštine sačuvao od zaborava i približio novim generacijama.
Posebno emotivan dio emisije je trenutak kada Ema govori o ponudi da ode da radi u inostranstvu. Imala je mogućnost da prihvati posao nastavnika klavira na Malti, ali je odlučila da ostane u Novom Pazaru. Nakon godina provedenih van grada, kaže da se zaželjela porodice, čaršije, ljudi i atmosfere koju, po njenom osjećaju, drugi gradovi nemaju. Dodaje da Novi Pazar voli zbog iskrenosti i duše njegovih ljudi, ali i upozorava da grad, u potrazi za modernim, pomalo gubi autentičnost, podsjećajući na kulturno-historijske spomenike poput hamama, koji bi trebali biti otvoreni, sačuvani i predstavljeni budućim generacijama.
Serijal „Mladi i uspješni“ kroz Emu Pučić donosi poruku koja prevazilazi okvire jedne emisije: talenti postoje, ali bez uslova, podrške i prostora za razvoj – mnogi će biti primorani da svoj put grade daleko od kuće. Emina odluka da ostane, radi i stvara u Novom Pazaru pokazuje da se ljubav prema gradu ne mjeri samo riječima, već i izborima.
U bečkom podzemlju osamdesetih i devedesetih godina postojala su imena koja se nisu izgovarala olako. Jedno od njih bio je Novopazarac Hamza Bihorac iz Potoka, čovjek za kojeg su mnogi tvrdili da je bio oličenje fer borbe, ličnog kodeksa i neupitne hrabrosti. U vremenu kada je Beč bio središte balkanske dijaspore, Hamza je važio za legendu – ne zbog kriminala, već zbog stava.
Hamza je bio vlasnik čuvene kafane „Lepa Brena“ u Mariahilfu, mjesta gdje su se susretali svijet estrade, gastarbajteri, sportisti i ljudi s margine. Između nastupa Halid Bešlić i Šerif Konjević, pričale su se priče koje nisu ulazile u novine – ali su ostajale u pamćenju.
Među tim pričama najčešće se spominje ona o sukobu sa Ljuba Zemunac, jednim od najopasnijih ljudi beogradskog podzemlja tog vremena. Prema svjedočenjima ljudi koji su tada živjeli i radili u Beču, Hamza je bio jedan od rijetkih koji se usudio stati Ljubi oči u oči.
– Istina je da se Hamza tukao sa Ljubom i da je bio jači. Tukli su se fer, bez noževa i bez miješanja drugih – navodi jedan od svjedoka.
U toj tuči, kako se ističe, Hamza je imao prednost, pokazao snagu i odlučnost, zbog čega je čak i Ljuba Zemunac pokazao poštovanje prema njemu. Međutim, sukob nije završio onako kako bi završila čista fer borba.
– Kada su vidjeli da Hamza nadjačava Ljubu, umiješala su se braća Šoškić, i to sa vatrenim oružjem. Tada su nadjačali Hamzu, ali ne zato što je bio slabiji, već zato što su došli s pištoljima – svjedoče ljudi iz dijaspore.
Uprkos tome, ističe se da su se Hamze bojali i da su ga kasnije izbjegavali, što dodatno govori o reputaciji koju je imao.
Sagovornici naglašavaju da Hamza nikada nije bio u prijateljskim odnosima s Ljubom Zemuncem, niti je tražio zaštitu drugih.
– Hamza nikada nije dozvoljavao da se neko bori umjesto njega. Uvijek je izlazio sam. Bio je lav, ali i fer čovjek – navodi svjedok koji je Hamzu lično poznavao.
Dodaje da je Hamza bio igrač među ljudima, čovjek kojeg su cijenili i oni koji su nosili oružje, ali i obični ljudi iz dijaspore. Decenijama kasnije, ime Hamze iz Potoka i dalje se spominje s poštovanjem. Ne kao kriminalca, već kao čovjeka koji je imao hrabrost, kodeks i mjeru u vremenu kada je to bilo rijetko.
U Beču tog vremena, snaga bez obraza nije vrijedila ništa, a Hamza je, kako kažu oni koji su ga poznavali, imao i jedno i drugo. Svjedočenje kao dokaz pogledajte na fotografiji ispod teksta.
Doček Nove godine u Beogradu za jednu grupu državljana Hrvatske završio je traumatično, nakon što su ispred poznatog noćnog kluba, prema njihovim navodima, napadnuti od strane šestorice muškaraca. Incident se dogodio u ranim jutarnjim satima, a epilog su ozbiljne tjelesne povrede i policijska prijava.
Jedan od napadnutih ispričao je da je te noći bio u društvu zaručnice, njene sestre i prijateljice. Nakon završetka proslave, djevojke su izašle ispred kluba kako bi potražile prijevoz, kada im je prišla grupa muškaraca s pozivom na tzv. “after party”.
— Nakon što su djevojke odbile njihov poziv, uslijedile su uvrede. Kada sam reagovao i stao u njihovu odbranu, napali su me— naveo je mladić.
Prema njegovim riječima, šestorica muškaraca su ga fizički napala, a u pokušaju da razdvoji sukob, sestra njegove zaručnice zadobila je snažan udarac šakom, nakon čega je pala na tlo. Djevojka je tom prilikom zadobila teške povrede jezika, usne i brade, zbog čega je morala biti hitno zbrinuta.
Povrijeđena djevojka je medicinsku pomoć najprije dobila u bolnici u Zemun, gdje su joj rane sanirane šivanjem. Međutim, po povratku u Hrvatsku utvrđeno je da je zahvat izveden nepravilno, te je morala ponovo na operaciju i dodatno šivanje jezika.
— Rekli su nam da je rana loše sanirana i da je zbog toga morala ponovo na zahvat. Ovo je za nas bio dodatni šok nakon svega što smo proživjeli— rekao je sagovornik.
I on sam je tokom napada zadobio udarac u glavu, dok je cijeli slučaj, kako navode, prijavljen nadležnim policijskim organima u Srbiji. Istraga o okolnostima napada je u toku.
Iako se u historiografiji bivše Jugoslavije svrstava među najznačajnije intelektualce i društvene mislioce svog vremena, Sreten Vukosavljević danas u Sandžaku nema ni ulicu, ni trg, ni spomen-obilježje, niti instituciju koja nosi njegovo ime. Paradoks je tim veći što je upravo Vukosavljević bio najdosljedniji i najprincipijelniji borac za očuvanje Sandžaka kao posebne političko-administrativne cjeline nakon Drugog svjetskog rata.
Za razliku od većine tadašnje političke elite, Vukosavljević je jasno i nedvosmisleno bio protiv podjele Sandžaka između Srbije i Crne Gore. U njegovom razumijevanju, Sandžak nije bio puka teritorijalna kategorija, već „oblast“ – pojam sa sopstvenim političkim, ekonomskim i društvenim obilježjima, nastalim kroz historijski kontinuitet.
Odluku o rasformiranju ZAVNO Sandžaka i njegovoj podjeli trebalo je da sprovedu Moša Pijade, Mile Peruničić i dr Rade Pribićević, a potvrđena je na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, 7. avgusta 1945. godine. Ta odluka donesena je bez konsultovanja naroda Sandžaka, odnosno bez učešća tzv. „baze“.
U tom procesu Sreten Vukosavljević ostao je usamljen glas razuma – jedini koji nije potpisao odluku o gašenju ZAVNO Sandžaka. Smatrao je da se sa sudbinom ove oblasti ne smije žuriti i da rješenje mora biti rezultat šireg političkog i društvenog dogovora.
Prema tadašnjem stavu Predsjedništva AVNOJ-a, Sandžak se nije mogao konstituisati kao autonomna oblast jer bi to, kako je obrazlagano, bilo „previše“ za Srbiju, u čijim su se okvirima već nazirale dvije autonomne pokrajine. Za razliku od Hrvatske, gdje ni Dalmacija niti krajevi sa srpskim stanovništvom nisu razmatrani kao autonomije, u Srbiji se, prema tom tumačenju, nije smjela dalje širiti „asimetrija“.
Bez preciznog razgraničenja Srbije i Crne Gore, nije se mogla sazvati ni Ustavotvorna skupština, pa je pitanje Sandžaka riješeno administrativno – bez saglasnosti njegovih stanovnika.
U raspravama su postojali i alternativni prijedlozi. Marko Vujačić je, primjera radi, predlagao da Kosovo i Metohija i Sandžak – posebno Novopazarski Sandžak – pripadnu Crnoj Gori kao „dva Dukadžina“. Međutim, Kardelj, Moša Pijade i drugi lideri odbacili su tu ideju, pozivajući se na političke, saobraćajne i ekonomske razloge.
Zvanični stav AVNOJ-a bio je da Sandžak nema nacionalnu osnovu za autonomiju jer su Srbi i Muslimani bili izmiješani, te da bi autonomno rješenje predstavljalo „izlišno i neracionalno drobljenje“ Srbije, Crne Gore i same Jugoslavije. Smatralo se i da Muslimani mogu ostvarivati svoja prava i u Srbiji i u Crnoj Gori, pa se Sandžak, po toj logici, nije morao posebno konstituisati.
Nasuprot takvim argumentima, Vukosavljević je ostao dosljedan stavu da Sandžak ima vlastitu političku i privrednu logiku, te da njegova podjela predstavlja historijsku nepravdu. Kardelj i Žujović su tvrdili da Sandžak nema uslove za samostalan život, zagovarajući podjelu po „političko-ekonomskoj i geografskoj gravitaciji srezova“. Žujović je čak smatrao da bi priključenje Sandžaka Crnoj Gori značilo obnavljanje Zetske banovine, dok je za Novi Pazar Ibarska dolina bila prirodniji izlaz.
Danas, decenijama kasnije, ime Sretena Vukosavljevića gotovo da ne postoji u javnom prostoru Sandžaka. Ta tišina govori možda glasnije od svih rasprava iz 1945. godine. Ona svjedoči o odnosu prema ljudima koji su se usudili da misle drugačije i da brane ideju regionalne autonomije u trenutku kada je centralizam bio jači od historijske argumentacije.
Zaborav Sretena Vukosavljevića nije samo lični, već zaborav jedne ideje Sandžaka kao posebne oblasti, čiji se glas, uprkos svemu, i danas povremeno vraća – kao podsjetnik da neka pitanja nikada nisu do kraja zatvorena.
Novi Pazar se godinama suočava s nelegalnom gradnjom, uzurpacijom javnog prostora i improvizovanim nadogradnjama. Međutim, slučaj koji donosimo u ovom tekstu daleko prevazilazi uobičajene urbanističke zloupotrebe. Ako se sutra u Novom Pazaru dogodi urušavanje zgrade, požar sa žrtvama ili tragedija u kojoj ljudi ne budu imali kuda da pobjegnu – krivci su već danas poznati, a institucije su na vrijeme upozorene.
Ono što se dešava ispod dvije stambene zgrade nije urbanistički haos, već otvoreno igranje ruske rulete s ljudskim životima. Nelegalna gradnja, rušenje nosećih stubova, kopanje tunela ispod temelja i blokiranje protivpožarnog puta stvorili su tempiranu bombu u samom centru grada. Svaki dan ćutanja nadležnih povećava rizik da se Novi Pazar probudi uz sirene, ruševine i crnu hroniku.
Prema dokumentovanim činjenicama i fotografijama, Fikret Idrizović, u javnosti poznat kao Fikro Taliban, nije se zaustavio na nelegalnoj nadogradnji na samoj zgradi. Uzurpirao je javni put, podigao lokal uz samu zgradu – direktno na saobraćajnici – a zatim otišao korak dalje: iza tog lokala zatvorio je protivpožarni put i pretvorio ga u vešeraj, čime je stanarima onemogućio jedini mogući pravac bjekstva u slučaju požara.
Tu se nije zaustavio. Iz prostora koji je nezakonito zauzeo, probio je temelj zgrade i ušao u podrum. To više nije bahatost. To je svjesno zatvaranje izlaza ljudima koji u slučaju požara mogu ostati zarobljeni u plamenu.
Lokal na javnom prostoru i zauzeće protivpožarnog puta
Lokal na javnom prostoru i zauzeće protivpožarnog puta
U susjednoj zgradi, nakon kupovine podruma, porušio je noseće stubove, čime je direktno narušena statika objekta. Dodatno, prostor ispod zgrade i ispod javnog parkinga proširen je tunelima, izvan gabarita objekta, što predstavlja teško ugrožavanje stabilnosti tla i same konstrukcije. U slučaju čak i umjerenog zemljotresa, rizik od urušavanja nije hipotetički, već realan.
Drugim riječima – narušena je statika zgrada u kojima ljudi spavaju, odgajaju djecu i žive, bez ikakve kontrole, bez projekta, bez struke. Jedan jači zemljotres. Jedan požar. Jedno slijeganje tla. Ishod je jasan svima koji imaju elementarno građevinsko znanje: urušavanje. Smrt. Katastrofa.Ovdje više nema prostora za relativizaciju. Ovo nije prekršaj – ovo je krivično djelo s elementima teškog ugrožavanja opšte sigurnosti.
Srušio noseće stubove i nelegalnim tunelima izašao je izvan gabarita zgrade.
Srušio nosećestubove i nelegalnim tunelima izašao je izvan gabarita zgrade.
Posebno zabrinjava činjenica da je Fikro Taliban osoba s bogatim kriminalnim dosijeom, koja je, prema dostupnim informacijama, više puta osuđivana, a trenutno se nalazi u pritvoru zbog napada na odbornika koji je zahtijevao da se ispita upravo ovaj kriminalni poduhvat. Javnosti je poznato i da jedan od njegovih sinova izdržava zatvorsku kaznu zbog kriminalnih aktivnosti. U takvoj atmosferi straha, stanari nisu smjeli da prijavljuju bilo šta – jer su znali s kim imaju posla.
Jedina osoba koja je skupila hrabrost i podnijela prijave jeste Jasmina Nušević, šefica apoteke u zgradi kojoj je zatvoren protivpožarni put. To govori dovoljno – ne o njenoj „hrabrosti“, već o stepenu zastrašenosti ostalih stanara.
Da stvar bude gora, lokal sagrađen na putu jeste u postupku rušenja jer je ulica ucrtana. Ali rušenje tog lokala neće riješiti suštinu problema. Ako se objekat ukloni, a ispod zemlje ostanu tuneli, porušeni stubovi i oštećeni temelji, opasnost ostaje ista. Zato ovim putem javno i bez uvijanja poručujemo lokalnim vlastima:
– Ako se sada ne reaguje, vi snosite odgovornost. – Ako se desi tragedija, niko se neće moći sakriti iza birokratije.
Zahtijevamo HITNO:
– Uzimanje originalnih projekata zgrada i vanrednu statičku ekspertizu od nezavisnih stručnjaka; – Zapečaćenje svih nelegalnih podzemnih i nadzemnih prostora; – Momentalno oslobađanje protivpožarnog puta; – Krivičnu odgovornost svih učesnika, bez obzira na ime, prezime ili dosije; – Javno saopštenje o tome šta je urađeno i u kojem roku.
Ovo je posljednje upozorenje. Redakcija će iz dana u dan pratiti reakcije institucija. Ukoliko se pokuša zataškavanje, odugovlačenje ili „dogovor ispod stola“, slučaj će biti proslijeđen svim relevantnim medijima u Srbiji. Jer ovdje više nije riječ o Fikru Talibanu. Riječ je o ljudskim životima.
