Sarajevo, 1939. – U uglednom zagrebačkom listu “Obzor”, 28. decembra 1939. godine, objavljen je članak pod naslovom “Problem novopazarskog Sandžaka”, u kojem je istaknuti sandžački intelektualac Kasim Hadžić argumentovano branio historijski bošnjački identitet muslimanskog stanovništva Sandžaka.
U svojoj raspravi, Hadžić, tada student Više islamsko-teološke škole u Sarajevu, jasno je istakao da su “sandžački muslimani još uvijek Bošnjaci”, što predstavlja snažnu potvrdu kontinuiteta bošnjačkog nacionalnog identiteta u ovom regionu. On je naglasio da je Novopazarski Sandžak bio integralni dio Bosne i Hercegovine kroz istoriju, te da je pripadnost Bosni i dalje prisutna u svijesti stanovništva.
PROBLEM NOVOPAZARSKOG SANDŽAKA
HISTORIČKO-POLITIČKA RASPRAVA KASIMA HADŽIĆA
“Novopazarski Sandžak kao sastavni dio Bosne i Hercegovine” Sarajevo 1939.
Slušač Više islamsko-teološke škole u Sarajevu g. Kasim Hadžić, inače rodom iz Sandžaka, napisao je prije stanovito vremena jednu radnju o Novopazarskom Sandžaku s tendencijom da dokaže, da je ovaj kraj integralni dio Bosne i Hercegovine. Rasprava je najprije otisnuta u sarajevskoj “Muslimanskoj svijesti”, a kasnije je izdana posebno u obliku brošure.
U uvodnoj riječi autor ističe, da je područje, koje se danas zove Sandžak, bilo nekoliko stoljeća sastavni dio Bosne i Hercegovine, pa je ta pripadnost Bosni još danas prisutna u muslimanskog dijela stanovništva. Sandžački su muslimani još uvijek “Bošnjaci”, pa i sada govore “bošnjački”. I sa geografskog stajališta Sandžak se, prema riječima g. Hadžića, ima smatrati kao neposredno područje bosansko-hercegovačkih zemalja, pa je još uvijek zadržao značajke bosanske zemlje.”
Međutim, period od 1945. do 1974. godine bio je posebno težak za Bošnjake, koji su morali da se izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati, a ako nisu htjeli prihvatiti te nacionalnosti, mogli su se izjasniti samo kao neopredeljeni. Tek nakon donošenja Ustava 1974. godine, Bošnjacima je dato pravo da se izjašnjavaju kao Muslimani s velikim “M”, što je bio svjetski paradoks, jer ne postoji nacionalnost koja se temelji na vjerskoj pripadnosti. Ovaj nametnuti identitet doveo je do zaborava pravog nacionalnog imena “Bošnjak”.
Koliko je taj zaborav duboko ukorijenjen u bošnjačkom narodu, pokazuje situacija iz 1990-ih godina, kada je SFRJ uvela višestranačje, a Komunistička partija izgubila primat. Prva bošnjačka stranka, SDA, nije željela prihvatiti naziv Bošnjak kao dio nacionalnog identiteta. Posebno su po pitanju nepromjene nacionalnosti Musliman u Bošnjak bili radikalni dijelovi SDA u Sandžaku. Prvi potpredsjednik SDA Sandžaka, Kasim Zoranić, koji se ubrzo nakon što je čuo da Muhamed Filipović i beg Adil Zulfikapašić prave bošnjačku stranku, pridružio ovoj inicijativi i napustio SDA.
Zoranić je o tom iskustvu izjavio:
“Kao liberal po ubjeđenju smatrao sam i danas smatram da je SFRJ bila najbolja opcija za Bošnjake cijele Jugoslavije. Ono što sam i u vrijeme socijalizma iznosio, i sada sam na tom stajalištu, jeste da su Bošnjaci u SFRJ po nacionalnom pitanju bili nepravedno uskraćeni i da su im nepravedno nametnuli nacionalno ime Musliman, jer to je bila i ostala vjerska komponenta. Prvo organizovanje SDA sam se odmah uključio, misleći da ćemo se boriti za tu nepravdu nacionalnog imena i ostalih bošnjačkih prava. Ubrzo sam shvatio da će vjerski radikalizam u političkoj partiji SDA biti nešto što će ovaj narod mnogo koštati, a pri tom SDA ranih devedesetih nije dala ni pomen na nacionalno ime Bošnjak. Ubrzo, Muhamed Filipović i beg Adil Zulfikapašić prave Muslimansku-bošnjačku partiju, kasnije Liberalnu bošnjačku partiju, gdje sam im se ja odmah pridružio. Ubrzo sam satanizovan od strane svoje sada već bivše stranke SDA ko naroda u Novom Pazaru, jer sam bio protiv naziva Musliman s velikim M. Nakon rata u BiH, SDA Sandžaka je konačno prihvatila naziv Bošnjak, a sve ostalo je historija. Stariji sugrađani Novog Pazara pamte ovu moju borbu, pa mi nije rijedak nadimak u čaršiji ‘Bošnjo’.”
Ista imena dvojice Kasima i ista stremljenja u borbi za nacionalna pitanja su slučajnost, ali stremljenja ka istim idealima nisu, da i Bošnjaci Sandžaka dobiju historijsku bitku za nacionalni identitet, i da ne budu ponižavani i osjećali se inferiorno od ostalih balkanskih naroda, da ne pripadaju nigdje i ničemu. Borba iz 1939. i 1991. je nešto o čemu će historija pisati, a mi možemo samo ovako dokumentovati.
Ova historijska rasprava Kasima Hadžića iz 1939. godine, kao i kasnija svjedočanstva Kasima Zoranića, potvrđuju duboku ukorijenjenost bošnjačkog identiteta i težinu borbe za njegovo očuvanje kroz turbulentne decenije. Svi ovi događaji jasno govore o snazi nacionalne svijesti i upornosti bošnjačkog naroda da sačuva svoj identitet uprkos svim političkim i ideološkim pritiscima.
