Petak, 16 Januara, 2026

Dijaspora poručila imamu Kemalu Muriću:„ČEKALI SMO IZVINJENJE, DOBILI SMO OPRAVDANJE“

0

„Jedna nepažljiva rečenica može povrijediti hiljade ljudi, posebno kada dolazi od onih koji bi trebali biti primjer dostojanstva, jedinstva i sabura. Ovaj lični komentar je reakcija na izjavu efendije Kemala Murića koja je duboko potresla i razočarala velik dio naše dijaspore.

Nedavno je efendija Kemal Murić objavio komentar koji je duboko uvrijedio veliki broj naše braće i sestara iz dijaspore. U svom obraćanju na društvenim mrežama napisao je:

„NIKO NIJE PROTIV DIJASPORE, ali ih molimo da se ošišaju, zaliječe zube i poprave auta prije nego dođu. Zapostavili su nas majstori frizeri i zubari! Ili nemaju tu struku na Zapadu ili nemaju para, u čemu je fora?!“

Komentar koji sam pročitao više puta, ne vjerujući da dolazi od jednog efendije. Bez drugog objašnjenja ili pokušaja da se riječima da smisao, ove rečenice zvuče zlonamjerno, oholo i u najmanju ruku neprimjereno vjerskom službeniku.

Pošto dolazi od uleme, većina nas je pomislila da je to napisana poruka u brzini, možda nepromišljeno, i da ef. Murić nije mislio ono što je napisao. U to ime, mnogi iz dijaspore su očekivali jednostavan, častan gest – objavu izvinjenja i objašnjenje da nije imao namjeru da vrijeđa nikoga, nego možda da ukaže na neku šalu ili navodnu pojavu.

Ali umjesto toga, efendija se opet oglasio – ovoga puta video snimkom iz svog automobila, dok vozi, gledajući više u kameru nego na put ispred sebe. Snimak u kojem se čovjek zapita: zar treba čekati da neko strada da bi se shvatilo da se ne može snimati i voziti u isto vrijeme?

I čekaš da čuješ izvinjenje, pojašnjenje, makar i nevoljno priznanje da su riječi bile grube. Međutim, ni riječi o frizerima, zubarima i automehaničarima. Umjesto toga, efendija govori o nečem sasvim drugom – o buci, parkiranju, trubljenju.

Pa se čovjek zapita: zar stvarno misliš da se samo ljudi iz dijaspore parkiraju na trotoaru? Zar je to obilježje dijaspore, a ne opšti problem kulture i nepoštovanja propisa?

Ef. Murić je u videu, vidno uznemiren, govorio i o tome kako mu ‘dijasporci’ dolaze da im uči rukju. Ako ljudi traže tvoju pomoć, zar to nije znak povjerenja, a ne povod za ironiju?

Žalosno je vidjeti kada ulema, od koje se očekuje smirenost i mudrost, povrijedi one koji raznose ime domovine širom svijeta, pomažu porodice, grade kuće i ulažu u zajednice iz kojih su potekli.

Ti ‘stranci’, efendija, dolaze zbog roditelja, porodice, dženaza, svadbi i rodbine. Ne dolaze zbog frizera ni zubara – dolaze jer im je duša tamo gdje su im korijeni.

Zato, efendija Muriću, prije nego što ponovo upališ kameru, sjeti se ajeta koji i sam citiraš: ‘I ne remetite red na zemlji kad je red uspostavljen.’ Red se čuva čestitošću riječi, dostojanstvom i samokontrolom.

Mi iz dijaspore nismo neprijatelji, već braća koja, iako daleko, nose ljubav prema svojoj domovini. A umjesto da nas učite pokornosti, možda bi ponekad trebalo da učite zahvalnosti.

Nadati se je da će ovaj slučaj poslužiti kao podsjetnik svima – posebno onima koji nose odgovornost javne riječi – da rane koje stvore riječi teško zacjeljuju. Dijaspora i domovina su jedno tijelo, a svaka uvreda njenom dijelu boli cijelinu.“

Ernad Rafetov Agović, Luksemburg

Ema Pučić: Djevojka koja je iz Novog Pazara stigla do nagrada u Italiji /VIDEO/

0

Novi Pazar je grad bogate historije, ali i grad mladih ljudi čiji uspjesi prevazilaze lokalne okvire. Upravo njima posvećen je serijal emisija „Mladi i uspješni“ u produkciji Televizije internet Behar, koji kroz četiri epizode donosi priče o znanju, talentu, istrajnosti i ljubavi prema svom gradu.

Jedna od epizoda posvećena je Emi Pučić, mladoj pijanistici i profesorici klavira, koja danas radi u osnovnoj muzičkoj školi u Novom Pazaru – istoj onoj u kojoj je i sama napravila prve korake. Ema u razgovoru otkriva da je u muziku ušla vrlo rano, prvenstveno zahvaljujući ocu koji je takođe profesor u muzičkoj školi. Kaže da je od djetinjstva bila okružena muzikom, pa je interesovanje došlo prirodno, a osnovnu muzičku školu u Novom Pazaru upisala je čak godinu ranije od uobičajenog, paralelno sa redovnom školom.

Iako se danas njen put čini logičnim i skladnim, početak nije bio nimalo lak. Dok su vršnjaci tek savladavali slova, pisanje i čitanje, ona je odjednom morala učiti i “muzički jezik”, note i partituru sa dva sistema – za lijevu i desnu ruku. Priznaje da je bilo trenutaka kada je razmišljala da odustane, ali su razgovori sa roditeljima i poruka da se ne prekida ono što na početku ne ide “iz prve” presudili da nastavi.

Već u drugom razredu muzičke škole počela je aktivno nastupati na takmičenjima, a prvo internacionalno iskustvo došlo je u Italiji, u Barleti, gdje je osvojila drugu nagradu. Ema se prisjeća da je nastup bio težak zbog treme i činjenice da svira pred publikom koja nije “njena”, među djecom iz različitih zemalja, ali da joj je upravo to putovanje, uz probe i nekoliko dana boravka, postalo oskočna daska za sve naredne nastupe. Posebnu težinu njenom uspjehu daje i činjenica da je svirala program koji nije bio predviđen za njen uzrast, pa je iza nagrada stajao ozbiljan režim vježbanja – od dva do tri sata dnevno u ranim godinama, a kasnije i znatno više, uz strogo usklađivanje školskih i muzičkih obaveza.

Ema je, kako kaže, bila odličan đak i u redovnoj školi, što potvrđuje da se uz dobru organizaciju i disciplinu može stići i do znanja i do rezultata. Nastavila je da se takmiči širom Srbije, a jedan od posebno značajnih trenutaka bio je kada je osvojila laureat na takmičenju „Žene u muzici“ dok je bila treći razred.

Njena priča otvara i važno pitanje za Novi Pazar: grad i dalje nema srednju muzičku školu, zbog čega talentovana djeca, ukoliko žele nastaviti obrazovanje, moraju odlaziti u druge sredine. Ema je srednju muzičku školu upisala u Kraljevu, a odvajanje od kuće sa 15 godina i život u učeničkom domu opisuje kao jedan od najtežih perioda. Ipak, vremenom se uklopila, jer su svi koji su došli bili tu iz istog razloga – muzike, rada i snova koji traže žrtvu.

Nakon srednje škole, nastavila je školovanje na fakultetu u Nišu, na odsjeku izvođačke umjetnosti – klavir. U emisiji otkriva i detalj koji govori o njenoj ambiciji: nakon treće godine srednje škole odlučila je pokušati upisati fakultet ranije, uz diferencijalne ispite i pripremnu nastavu, i uspjela je da odmah prođe proceduru i upiše studije.

Po završetku osnovnih studija, Ema se zapošljava odmah, kao profesorica klavira u muzičkoj školi u Novom Pazaru. Kaže da joj je posebno drago što radi tamo gdje je i sama bila učenik, ali i da početak rada s djecom nije bio jednostavan, jer se kao nastavnik mora vratiti na “prve korake” i prilagoditi se svakom djetetu pojedinačno, pošto je individualna nastava i svako ima svoj tempo. Ipak, ističe da je osjećaj kada vidi rezultat i napredak učenika nešto što joj vraća motivaciju i potvrđuje da je izabrala pravi poziv.

Ema ne krije da joj nedostaju veći nastupi u rodnom gradu. Smatra da Novi Pazar još nema dovoljno prilika za klasičnu muziku i ozbiljne koncertne programe, te da je grad “daleko od simfonijskog orkestra”, ali ne zbog ljudi već zbog sistema i infrastrukture. U isto vrijeme, vjeruje da publika postoji i da bi bilo dragocjeno kada bi orkestri i ozbiljni koncerti češće dolazili, kako bi se stvarala nova kultura slušanja i razvijala muzička scena.

U razgovoru je pomenuta i muzička tradicija koju Ema nosi iz porodice: njen otac je poznati muzičar, a predstavljeni su i projekti vezani za kompozicije Sulejmana Ćatovića, jednog od najznačajnijih kompozitora “naše gore list”, uz najavu da bi u budućnosti mogli snimiti i objaviti nekoliko pjesama, čime bi se dio sandžačke muzičke baštine sačuvao od zaborava i približio novim generacijama.

Posebno emotivan dio emisije je trenutak kada Ema govori o ponudi da ode da radi u inostranstvu. Imala je mogućnost da prihvati posao nastavnika klavira na Malti, ali je odlučila da ostane u Novom Pazaru. Nakon godina provedenih van grada, kaže da se zaželjela porodice, čaršije, ljudi i atmosfere koju, po njenom osjećaju, drugi gradovi nemaju. Dodaje da Novi Pazar voli zbog iskrenosti i duše njegovih ljudi, ali i upozorava da grad, u potrazi za modernim, pomalo gubi autentičnost, podsjećajući na kulturno-historijske spomenike poput hamama, koji bi trebali biti otvoreni, sačuvani i predstavljeni budućim generacijama.

Serijal „Mladi i uspješni“ kroz Emu Pučić donosi poruku koja prevazilazi okvire jedne emisije: talenti postoje, ali bez uslova, podrške i prostora za razvoj – mnogi će biti primorani da svoj put grade daleko od kuće. Emina odluka da ostane, radi i stvara u Novom Pazaru pokazuje da se ljubav prema gradu ne mjeri samo riječima, već i izborima.

Nova svjedočenja iz Beča: Hamza iz Potoka bio jači od Ljube Zemunca, ali su se umiješala braća Šoškić s pištoljima

0

U bečkom podzemlju osamdesetih i devedesetih godina postojala su imena koja se nisu izgovarala olako. Jedno od njih bio je Novopazarac Hamza Bihorac iz Potoka, čovjek za kojeg su mnogi tvrdili da je bio oličenje fer borbe, ličnog kodeksa i neupitne hrabrosti. U vremenu kada je Beč bio središte balkanske dijaspore, Hamza je važio za legendu – ne zbog kriminala, već zbog stava.

Hamza je bio vlasnik čuvene kafane „Lepa Brena“ u Mariahilfu, mjesta gdje su se susretali svijet estrade, gastarbajteri, sportisti i ljudi s margine. Između nastupa Halid Bešlić i Šerif Konjević, pričale su se priče koje nisu ulazile u novine – ali su ostajale u pamćenju.

Među tim pričama najčešće se spominje ona o sukobu sa Ljuba Zemunac, jednim od najopasnijih ljudi beogradskog podzemlja tog vremena. Prema svjedočenjima ljudi koji su tada živjeli i radili u Beču, Hamza je bio jedan od rijetkih koji se usudio stati Ljubi oči u oči.

– Istina je da se Hamza tukao sa Ljubom i da je bio jači. Tukli su se fer, bez noževa i bez miješanja drugih – navodi jedan od svjedoka.

U toj tuči, kako se ističe, Hamza je imao prednost, pokazao snagu i odlučnost, zbog čega je čak i Ljuba Zemunac pokazao poštovanje prema njemu. Međutim, sukob nije završio onako kako bi završila čista fer borba.

  • – Kada su vidjeli da Hamza nadjačava Ljubu, umiješala su se braća Šoškić, i to sa vatrenim oružjem. Tada su nadjačali Hamzu, ali ne zato što je bio slabiji, već zato što su došli s pištoljima – svjedoče ljudi iz dijaspore.

Uprkos tome, ističe se da su se Hamze bojali i da su ga kasnije izbjegavali, što dodatno govori o reputaciji koju je imao.

Sagovornici naglašavaju da Hamza nikada nije bio u prijateljskim odnosima s Ljubom Zemuncem, niti je tražio zaštitu drugih.

  • Hamza nikada nije dozvoljavao da se neko bori umjesto njega. Uvijek je izlazio sam. Bio je lav, ali i fer čovjek – navodi svjedok koji je Hamzu lično poznavao.

Dodaje da je Hamza bio igrač među ljudima, čovjek kojeg su cijenili i oni koji su nosili oružje, ali i obični ljudi iz dijaspore. Decenijama kasnije, ime Hamze iz Potoka i dalje se spominje s poštovanjem. Ne kao kriminalca, već kao čovjeka koji je imao hrabrost, kodeks i mjeru u vremenu kada je to bilo rijetko.

U Beču tog vremena, snaga bez obraza nije vrijedila ništa, a Hamza je, kako kažu oni koji su ga poznavali, imao i jedno i drugo. Svjedočenje kao dokaz pogledajte na fotografiji ispod teksta.

Užas u Beogradu: Prebijeni mladići i djevojke iz Hrvatske, djevojci zašivali jezik

0

Doček Nove godine u Beogradu za jednu grupu državljana Hrvatske završio je traumatično, nakon što su ispred poznatog noćnog kluba, prema njihovim navodima, napadnuti od strane šestorice muškaraca. Incident se dogodio u ranim jutarnjim satima, a epilog su ozbiljne tjelesne povrede i policijska prijava.

Jedan od napadnutih ispričao je da je te noći bio u društvu zaručnice, njene sestre i prijateljice. Nakon završetka proslave, djevojke su izašle ispred kluba kako bi potražile prijevoz, kada im je prišla grupa muškaraca s pozivom na tzv. “after party”.

  • — Nakon što su djevojke odbile njihov poziv, uslijedile su uvrede. Kada sam reagovao i stao u njihovu odbranu, napali su me — naveo je mladić.

Prema njegovim riječima, šestorica muškaraca su ga fizički napala, a u pokušaju da razdvoji sukob, sestra njegove zaručnice zadobila je snažan udarac šakom, nakon čega je pala na tlo. Djevojka je tom prilikom zadobila teške povrede jezika, usne i brade, zbog čega je morala biti hitno zbrinuta.

Povrijeđena djevojka je medicinsku pomoć najprije dobila u bolnici u Zemun, gdje su joj rane sanirane šivanjem. Međutim, po povratku u Hrvatsku utvrđeno je da je zahvat izveden nepravilno, te je morala ponovo na operaciju i dodatno šivanje jezika.

  • — Rekli su nam da je rana loše sanirana i da je zbog toga morala ponovo na zahvat. Ovo je za nas bio dodatni šok nakon svega što smo proživjeli — rekao je sagovornik.

I on sam je tokom napada zadobio udarac u glavu, dok je cijeli slučaj, kako navode, prijavljen nadležnim policijskim organima u Srbiji. Istraga o okolnostima napada je u toku.

Sreten Vukosavljević rekao je “ne” podjeli Sandžaka – danas nema ni ulicu u Novom Pazaru

0

Iako se u historiografiji bivše Jugoslavije svrstava među najznačajnije intelektualce i društvene mislioce svog vremena, Sreten Vukosavljević danas u Sandžaku nema ni ulicu, ni trg, ni spomen-obilježje, niti instituciju koja nosi njegovo ime. Paradoks je tim veći što je upravo Vukosavljević bio najdosljedniji i najprincipijelniji borac za očuvanje Sandžaka kao posebne političko-administrativne cjeline nakon Drugog svjetskog rata.

Za razliku od većine tadašnje političke elite, Vukosavljević je jasno i nedvosmisleno bio protiv podjele Sandžaka između Srbije i Crne Gore. U njegovom razumijevanju, Sandžak nije bio puka teritorijalna kategorija, već „oblast“ – pojam sa sopstvenim političkim, ekonomskim i društvenim obilježjima, nastalim kroz historijski kontinuitet.

Odluku o rasformiranju ZAVNO Sandžaka i njegovoj podjeli trebalo je da sprovedu Moša Pijade, Mile Peruničić i dr Rade Pribićević, a potvrđena je na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, 7. avgusta 1945. godine. Ta odluka donesena je bez konsultovanja naroda Sandžaka, odnosno bez učešća tzv. „baze“.

U tom procesu Sreten Vukosavljević ostao je usamljen glas razuma – jedini koji nije potpisao odluku o gašenju ZAVNO Sandžaka. Smatrao je da se sa sudbinom ove oblasti ne smije žuriti i da rješenje mora biti rezultat šireg političkog i društvenog dogovora.

Prema tadašnjem stavu Predsjedništva AVNOJ-a, Sandžak se nije mogao konstituisati kao autonomna oblast jer bi to, kako je obrazlagano, bilo „previše“ za Srbiju, u čijim su se okvirima već nazirale dvije autonomne pokrajine. Za razliku od Hrvatske, gdje ni Dalmacija niti krajevi sa srpskim stanovništvom nisu razmatrani kao autonomije, u Srbiji se, prema tom tumačenju, nije smjela dalje širiti „asimetrija“.

Bez preciznog razgraničenja Srbije i Crne Gore, nije se mogla sazvati ni Ustavotvorna skupština, pa je pitanje Sandžaka riješeno administrativno – bez saglasnosti njegovih stanovnika.

U raspravama su postojali i alternativni prijedlozi. Marko Vujačić je, primjera radi, predlagao da Kosovo i Metohija i Sandžak – posebno Novopazarski Sandžak – pripadnu Crnoj Gori kao „dva Dukadžina“. Međutim, Kardelj, Moša Pijade i drugi lideri odbacili su tu ideju, pozivajući se na političke, saobraćajne i ekonomske razloge.

Zvanični stav AVNOJ-a bio je da Sandžak nema nacionalnu osnovu za autonomiju jer su Srbi i Muslimani bili izmiješani, te da bi autonomno rješenje predstavljalo „izlišno i neracionalno drobljenje“ Srbije, Crne Gore i same Jugoslavije. Smatralo se i da Muslimani mogu ostvarivati svoja prava i u Srbiji i u Crnoj Gori, pa se Sandžak, po toj logici, nije morao posebno konstituisati.

Nasuprot takvim argumentima, Vukosavljević je ostao dosljedan stavu da Sandžak ima vlastitu političku i privrednu logiku, te da njegova podjela predstavlja historijsku nepravdu. Kardelj i Žujović su tvrdili da Sandžak nema uslove za samostalan život, zagovarajući podjelu po „političko-ekonomskoj i geografskoj gravitaciji srezova“. Žujović je čak smatrao da bi priključenje Sandžaka Crnoj Gori značilo obnavljanje Zetske banovine, dok je za Novi Pazar Ibarska dolina bila prirodniji izlaz.

Danas, decenijama kasnije, ime Sretena Vukosavljevića gotovo da ne postoji u javnom prostoru Sandžaka. Ta tišina govori možda glasnije od svih rasprava iz 1945. godine. Ona svjedoči o odnosu prema ljudima koji su se usudili da misle drugačije i da brane ideju regionalne autonomije u trenutku kada je centralizam bio jači od historijske argumentacije.

Zaborav Sretena Vukosavljevića nije samo lični, već zaborav jedne ideje Sandžaka kao posebne oblasti, čiji se glas, uprkos svemu, i danas povremeno vraća – kao podsjetnik da neka pitanja nikada nisu do kraja zatvorena.

Fikro Taliban rušio noseće stubove i zatvorio protivpožarni put

0

Novi Pazar se godinama suočava s nelegalnom gradnjom, uzurpacijom javnog prostora i improvizovanim nadogradnjama. Međutim, slučaj koji donosimo u ovom tekstu daleko prevazilazi uobičajene urbanističke zloupotrebe. Ako se sutra u Novom Pazaru dogodi urušavanje zgrade, požar sa žrtvama ili tragedija u kojoj ljudi ne budu imali kuda da pobjegnu – krivci su već danas poznati, a institucije su na vrijeme upozorene.

Ono što se dešava ispod dvije stambene zgrade nije urbanistički haos, već otvoreno igranje ruske rulete s ljudskim životima. Nelegalna gradnja, rušenje nosećih stubova, kopanje tunela ispod temelja i blokiranje protivpožarnog puta stvorili su tempiranu bombu u samom centru grada. Svaki dan ćutanja nadležnih povećava rizik da se Novi Pazar probudi uz sirene, ruševine i crnu hroniku.

Prema dokumentovanim činjenicama i fotografijama, Fikret Idrizović, u javnosti poznat kao Fikro Taliban, nije se zaustavio na nelegalnoj nadogradnji na samoj zgradi. Uzurpirao je javni put, podigao lokal uz samu zgradu – direktno na saobraćajnici – a zatim otišao korak dalje: iza tog lokala zatvorio je protivpožarni put i pretvorio ga u vešeraj, čime je stanarima onemogućio jedini mogući pravac bjekstva u slučaju požara.

Tu se nije zaustavio. Iz prostora koji je nezakonito zauzeo, probio je temelj zgrade i ušao u podrum. To više nije bahatost. To je svjesno zatvaranje izlaza ljudima koji u slučaju požara mogu ostati zarobljeni u plamenu.

Lokal na javnom prostoru i zauzeće protivpožarnog puta

Lokal na javnom prostoru i zauzeće protivpožarnog puta
Lokal na javnom prostoru i zauzeće protivpožarnog puta

U susjednoj zgradi, nakon kupovine podruma, porušio je noseće stubove, čime je direktno narušena statika objekta. Dodatno, prostor ispod zgrade i ispod javnog parkinga proširen je tunelima, izvan gabarita objekta, što predstavlja teško ugrožavanje stabilnosti tla i same konstrukcije. U slučaju čak i umjerenog zemljotresa, rizik od urušavanja nije hipotetički, već realan.

Drugim riječima – narušena je statika zgrada u kojima ljudi spavaju, odgajaju djecu i žive, bez ikakve kontrole, bez projekta, bez struke. Jedan jači zemljotres. Jedan požar. Jedno slijeganje tla. Ishod je jasan svima koji imaju elementarno građevinsko znanje: urušavanje. Smrt. Katastrofa.Ovdje više nema prostora za relativizaciju. Ovo nije prekršaj – ovo je krivično djelo s elementima teškog ugrožavanja opšte sigurnosti.

Srušio noseće stubove i nelegalnim tunelima izašao je izvan gabarita zgrade.
Srušio nosećestubove i nelegalnim tunelima izašao je izvan gabarita zgrade.
Srušio nosećestubove i nelegalnim tunelima izašao je izvan gabarita zgrade.

Posebno zabrinjava činjenica da je Fikro Taliban osoba s bogatim kriminalnim dosijeom, koja je, prema dostupnim informacijama, više puta osuđivana, a trenutno se nalazi u pritvoru zbog napada na odbornika koji je zahtijevao da se ispita upravo ovaj kriminalni poduhvat. Javnosti je poznato i da jedan od njegovih sinova izdržava zatvorsku kaznu zbog kriminalnih aktivnosti. U takvoj atmosferi straha, stanari nisu smjeli da prijavljuju bilo šta – jer su znali s kim imaju posla.

Jedina osoba koja je skupila hrabrost i podnijela prijave jeste Jasmina Nušević, šefica apoteke u zgradi kojoj je zatvoren protivpožarni put. To govori dovoljno – ne o njenoj „hrabrosti“, već o stepenu zastrašenosti ostalih stanara.

Da stvar bude gora, lokal sagrađen na putu jeste u postupku rušenja jer je ulica ucrtana. Ali rušenje tog lokala neće riješiti suštinu problema. Ako se objekat ukloni, a ispod zemlje ostanu tuneli, porušeni stubovi i oštećeni temelji, opasnost ostaje ista. Zato ovim putem javno i bez uvijanja poručujemo lokalnim vlastima:

– Ako se sada ne reaguje, vi snosite odgovornost.
– Ako se desi tragedija, niko se neće moći sakriti iza birokratije.

Zahtijevamo HITNO:

– Uzimanje originalnih projekata zgrada i vanrednu statičku ekspertizu od nezavisnih stručnjaka;
– Zapečaćenje svih nelegalnih podzemnih i nadzemnih prostora;
– Momentalno oslobađanje protivpožarnog puta;
– Krivičnu odgovornost svih učesnika, bez obzira na ime, prezime ili dosije;
– Javno saopštenje o tome šta je urađeno i u kojem roku.

Ovo je posljednje upozorenje. Redakcija će iz dana u dan pratiti reakcije institucija. Ukoliko se pokuša zataškavanje, odugovlačenje ili „dogovor ispod stola“, slučaj će biti proslijeđen svim relevantnim medijima u Srbiji. Jer ovdje više nije riječ o Fikru Talibanu. Riječ je o ljudskim životima.

Opširnije o zdravstvenom stanju Darisa Gegića – Ljekari oprezni s prognozama

0

CRANS-MONTANA / BERLIN – Mladić Daris Gegić, rodom iz Tutina, nalazi se u teškom zdravstvenom stanju nakon stravičnog požara koji je izbio u novogodišnjoj noći u poznatom noćnom lokalu na švajcarskom skijalištu Crans-Montana. Prema informacijama švajcarskih medija na francuskom, njemačkom i italijanskom jeziku, Daris je jedan od četvoro teško povrijeđenih državljana Srbije i među najteže stradalima u ovoj tragediji.

Požar je izbio tokom dočeka Nove godine, kada se, kako se sumnja, pirotehnička sredstva korištena u lokalu zapalila plafonsku izolaciju. Vatra se munjevito proširila, izazvala paniku među gostima i ostavila katastrofalne posljedice. U nesreći je stradalo više desetina ljudi, dok je veliki broj povrijeđenih zadobio teške opekotine i povrede opasne po život.

Zbog težine povreda, Daris Gegić je nakon inicijalnog zbrinjavanja u Švajcarskoj helikopterom, u pratnji medicinskog osoblja, hitno prebačen u Njemačku, gdje se sada nalazi na bolničkom liječenju u Berlin. Smješten je u specijalizovanom centru za liječenje teških opekotina i nalazi se pod stalnim nadzorom ljekara.

Švajcarski mediji navode da su pacijenti poput Darisa smješteni na odjeljenja intenzivne njege, često intubirani i priključeni na aparate za disanje, te da je njihovo stanje ozbiljno i životno ugrožavajuće. Ljekari upozoravaju da su naredni dani i sedmice ključni, jer liječenje teških opekotina predstavlja dug i izuzetno složen proces, uz visok rizik od komplikacija.

Daris sa majkom živi u Sion, a ona je zajedno s njim otputovala u Njemačku kako bi bila uz sina tokom najtežih trenutaka liječenja. Porodica se, prema navodima bliskih izvora, suočava s ogromnim emocionalnim i finansijskim teretom, budući da će oporavak trajati mjesecima.

Nakon vijesti o Darisovom teškom stanju, u Švajcarskoj je pokrenuta online humanitarna akcija na jednoj platformi za prikupljanje pomoći, s ciljem da se obezbijede sredstva za boravak i osnovne troškove njegove majke tokom liječenja u Berlinu. Akcija je izazvala snažan odziv javnosti, a brojni građani, prijatelji i ljudi iz dijaspore pokazali su solidarnost uplatom donacija i porukama podrške.

Ljekari ističu da čak i u slučaju stabilizacije, pacijente sa teškim opekotinama očekuje dugotrajan oporavak, brojne operacije i rehabilitacija, uz trajne fizičke i psihičke posljedice. Uprkos tome, porodica i prijatelji Darisa Gegića nadaju se pozitivnom ishodu i zahvaljuju svima koji su uz njih u ovim teškim trenucima.

Redakcija će nastaviti da prati stanje povrijeđenog Tutinca i o svim novim informacijama blagovremeno obavještavati javnost.

VIDEO spektakularne pljačke u Njemačkoj: Vlasnici sefova oštećeni za više od 100 miliona eura

0

Jedna od najvećih i najspektakularnijih pljački u Njemačkoj u posljednjih nekoliko decenija dobija nove, još dramatičnije razmjere. Nakon upada u trezor štedne banke u Gelsenkirchenu, sve je izvjesnije da je stvarna šteta znatno veća od prvobitnih procjena i da premašuje čak 100 miliona eura.

Iako su istražitelji u početku saopštili da je pričinjena šteta oko 30 miliona eura, njemački mediji sada izvještavaju da je ukradena imovina višestruko veće vrijednosti. Ključni razlog ogromne razlike krije se u ograničenju osiguranja sefova – svaka od više od 3.000 sigurnosnih kaseta bila je osigurana do maksimalnog iznosa od 10.300 eura, dok je stvarni sadržaj u mnogima višestruko premašivao taj iznos.

Pljačkaši su, prema dostupnim informacijama, imali dovoljno vremena da obiju više od 90 posto sefova u trezoru. Mnogi klijenti u njima su čuvali zlato, nakit, gotovinu i dragocjenosti znatno veće vrijednosti od osiguranog limita. Tako je jedan od oštećenih klijenata za njemački dnevnik Die Welt izjavio da je samo u njegovom sefu bilo zlata vrijednog oko 100.000 eura.

Istraga je u punom jeku, a policija analizira desetine tragova koji bi mogli dovesti do počinilaca. Sigurnosne kamere snimile su, između ostalog, bijeli kombi i crni automobil za koje se sumnja da su korišteni tokom pljačke. Na snimcima se vidi i maskirani muškarac kako podiže rampu parking-garaže, dok drugi stoji kod automata za naplatu parkinga.

Posebnu pažnju istražitelja privukao je crni automobil sa krivotvorenim registarskim tablicama iz Hannovera, koji je zabilježen u ranim jutarnjim satima na dan pljačke. U vozilu su se, prema policijskim navodima, nalazile maskirane osobe. Registarska oznaka bijelog vozila takođe je identifikovana i predstavlja jedan od ključnih tragova u istrazi.

Broj oštećenih građana procjenjuje se na više od 2.500, a policija je odmah nakon pljačke saopštila da je riječ o organizovanoj i profesionalno izvedenoj kriminalnoj akciji. Inače, na zapadu Njemačke, posebno u područjima blizu granice s Belgijom i Nizozemskom, u posljednje vrijeme bilježi se porast ovakvih pljački, pri čemu se sumnja da počinioci često dolaze iz inostranstva. Počinitelji su i dalje u bijegu, dok javnost i oštećeni s nestrpljenjem očekuju rasplet jedne od najvećih pljački u modernoj historiji Njemačke. Pogledajte video ispod teksta

Tijelo žene pronađeno u snijegu: Identitet za sada nepoznat

0

Na teritoriji beogradske opštine Voždovac sinoć je pronađeno tijelo starije žene, a okolnosti pod kojima je nastupila smrt za sada nisu razjašnjene.

Prema nezvaničnim informacijama, tijelo je uočeno oko 22 sata na uglu Bulevara Peka Dapčevića i Voždovačkog kružnog puta. Prolaznici su odmah obavijestili policiju, nakon čega su na lice mjesta izašli pripadnici MUP-a i započeli uviđaj.

Kako se saznaje, na tijelu nisu uočeni vidljivi tragovi nasilne smrti. Također, kod žene nisu pronađeni lični dokumenti, zbog čega njen identitet u ovom trenutku nije poznat.

O slučaju je obaviješteno nadležno tužilaštvo, koje je naložilo obdukciju. Rezultati će pokazati tačan uzrok smrti i utvrditi da li je riječ o prirodnoj smrti ili drugim okolnostima. Istraga je u toku, a policija prikuplja sve relevantne informacije kako bi se rasvijetlio ovaj događaj i utvrdio identitet preminule žene.

Ramiz Trtovac: Od DJ pulta do “moto novinara” – Novopazarac koji je za godinu dana okupio zajednicu od 90.000 ljudi

0

Novopazarska čaršija godinama izbacuje zanimljive likove, ali priča Ramiza Trtovca ima baš onu rijetku kombinaciju: ulična energija grada, hrabrost da se okrene novi list i – ozbiljna disciplina u onome što voli. Nekad poznat po DJ poslovima od Novog Pazara do beogradskih klubova i splavova, Ramiz je danas u svijetu marketinga, ali i u potpuno drugoj “brzini”: motociklima, recenzijama, test vožnjama i sadržaju koji je, kako sam kaže, promijenio njegov život.

U video obraćanju, Ramiz otvoreno priznaje da bi prije tri godine svakome ko bi mu rekao da će voziti motor na stazi, testirati potpuno nove modele sa nula kilometara i odlaziti na evropske premijere – odgovorio da se “sprda” s njim. A onda se, kaže, sve preokrenulo.

Ključni trenutak desio se prije četiri godine, kada je saznao da mu je supruga trudna. Tada je, kako opisuje, prvi put osjetio da mora da “utiša” hobije i strasti koje su mu do tada bile svakodnevica: streamovanje igara, razne projekte, pa i onu najveću – motocikle.

Porodica je postala prioritet. Počele su pripreme za kupovinu stana, a s tim i bolna odluka: prodati sve što nije “primarno bitno”. Prodao je motor XSR 700, prodao računar, sve što je moglo pomoći da se skupi novac za učešće i kredit. “Džaba – u tom trenutku je to bilo bitnije”, poručuje. Ipak, kako često biva, strast se ne gasi – samo se skloni u podrum.

Šest mjeseci kasnije, otišao je s prijateljem da mu pomogne da izabere jedan od dva ozbiljna motora. Ispred bivšeg Ducatijevog servisa, dok su gledali Panigale i S1000RR, prijatelj mu je izgovorio rečenicu koja je, kako Ramiz priznaje, probudila sve:

Zašto ne snimaš recenzije? Zašto ne radiš moto sadržaj?

U početku je, kaže, bio realan: nema para za kameru, nema opreme, sve ide na stan i obaveze. Ali onda mu je kroz glavu prošlo jednostavno “računanje”: ako ništa – dobit će priliku da vozi motore koje nikad ne bi mogao priuštiti. Pozajmio je novac za kameru i krenuo.

Prva vožnja, prvi snimak, prvi ozbiljniji pregled – i rezultat koji ga je šokirao: desetine hiljada pregleda. Taj trenutak mu je bio signal da ne staje. Od “imam malo vremena zbog posla i porodice” do “idemo full fokus koliko god mogu”.

Uslijedila je saradnja s ekipom koju je već poznavao: Yamaha Barrel, prve recenzije, pa demo događaji, pa ekskluzive poput MT-09 sa nula kilometara, pa sve šira mreža ljudi koji mu ustupaju motore – od prijatelja iz Novog Pazara do ozbiljnih zastupnika brendova.

Kako priča odmiče, spisak se širi: Yamaha, Kawasaki, Suzuki, KTM, Triumph, Indian, Honda… a s njima i povjerenje koje, u tom svijetu, ne dobija svako.

Jedna od stvari na koju posebno insistira jeste transparentnost: tvrdi da nikad nije naplatio recenziju i da kompanijama ne traži novac. Njegova logika je jasna – ako prepoznaju vrijednost, podržaće ga; ako ne, on nastavlja po svom, “korektno, iskreno i pošteno”.

Upravo ta “iskrenost” mu je, prema njegovim riječima, otvorila vrata: pozivi za evropske prezentacije, upoznavanje inženjera, vožnje u Sloveniji i Portugalu, pa čak i planovi da naredne godine ide na EICMA kao akreditovani moto novinar u Media Day terminima.

Možda najjači dio njegove priče nije broj pregleda, već zajednica. Ramiz navodi da je uspio okupiti community koji danas prati više od 90.000 ljudi, pokrenuo Discord server koji “živi i bez njega”, organizovao vožnje i druženja, pa i giveaway akcije gdje su dijeljene kacige i čak skuter – kao znak zahvalnosti ljudima koji su ga pogurali kad je trebalo.

Posebno ističe i projekat “Moto Heroine”, kroz koji promoviše djevojke i žene koje voze motore i razbijaju predrasude.

A u cijeloj priči, jedna rečenica se provlači kao refren: sve je krenulo od potrebe za prilikom – da pokaže ko je, šta može i kakav je čovjek. Danas, kaže, nije mu najvažnije što je vozio skupe motore, nego što je napravio “dobar, zdrav community” koji raste i okuplja ljude različitih priča.

Na kraju poručuje da se nastavlja “u istom tempu”, uz novitete koje još ne otkriva – i sa željom da sljedeća moto sezona bude još jača. Pogledajte video ispod teksta.