Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
U saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila danas oko 11:20 sati u ulici Kej skopskih žrtava u Novom Pazaru, na magistralnom putu kroz grad, došlo je do sudara motocikla i putničkog automobila marke Opel Zafira.
Prema informacijama sa mjesta događaja, motociklista je pokušao da pretekne kolonu vozila, ali zbog nedovoljne distance i brzine nije uspio da se zaustavi na vrijeme, nakon čega je udario u automobil koji se nalazio ispred njega.
Motociklom je upravljao B. O., koji je u trenutku nezgode nosio zaštitnu kacigu, što je, prema riječima očevidaca, vjerovatno spriječilo teže posljedice. On je u sudaru zadobio lakše tjelesne povrede i ukazana mu je medicinska pomoć.
Automobilom Opel Zafira upravljala je H. S., koja u nezgodi nije povrijeđena, ali je, prema navodima sa mjesta događaja, pretrpjela veliki strah, s obzirom na to da su se u vozilu nalazila i djeca.
Na lice mjesta ubrzo su stigle ekipe hitne pomoći i saobraćajne policije, koje su obezbijedile područje i izvršile uviđaj. Tokom intervencije, saobraćaj na ovom dijelu magistralnog puta bio je usporen. Pogledajte video ispod teksta.
Donja Pešter, Ramoševo – Na prostranim proplancima Pešterske visoravni, gdje se život oduvijek mjerio radom, strpljenjem i izdržljivošću, živi Zaim Fazlić, sedamdesetčetvorogodišnji domaćin iz sela Ramoševo. Njegova priča podsjeća na ono što mnogi danas zaboravljaju – da se dostojanstvo života na selu ne gradi bogatstvom, već radom i upornošću.
U dvorištu svoje stare kuće Zaim i danas ne miruje. Iako ga godine i povreda noge pomalo usporavaju, ruke su mu i dalje vrijedne. Ovih dana, dok se bliži Bajram, odlučio je napraviti nekoliko drvenih stativa kako bi žene u kući imale gdje okačiti ćilime i veš.
“Moram nešto da uradim. Nije za mene da sjedim i gledam. Čovjek mora da se pomjeri koliko može”, kaže Zaim uz osmijeh.
Iako Pešter ima bogatu prirodu, čist vazduh i plodne pašnjake, mnogi mještani suočavaju se s jednim velikim problemom – lošom infrastrukturom. Ramoševo je, kako kaže Zaim, praktično odsječeno od okolnih sela. Put prema Leskovi, Melajama i drugim selima godinama nije završen, pa mještani često moraju obilaziti dugim pravcima prema Tutinu ili Novom Pazaru.
“Najgore je što smo odsječeni. Da imamo put prema Leskovi ili Melajama, sve bi bilo lakše. Ovako se i auto brzo pokvari na ovom putu. Čim malo voziš, odmah stradaju amortizeri i dijelovi”, objašnjava Fazlić.
Mještani su čak pokušavali da sami prikupe novac kako bi dio puta asfaltirali, ali radovi nikada nisu završeni do kraja. Kao i u mnogim pešterskim selima, i u Ramoševu se osjeti odlazak mladih. Zaimov najstariji sin danas živi u Njemačkoj sa porodicom, dok ostali rade na građevini.
“Nekad je bilo stoke, rada i naroda. Imao sam pedeset ovaca i deset krava. Danas djeca neće stoku, radije idu na građevinu”, kaže Zaim.
Danas u domaćinstvu drži tek jednu kravu – dovoljno za mlijeko, sir i surutku, bez kojih, kako kaže, ne može zamisliti život.
“Bez mesa mogu, ali bez mlijeka i sira ne mogu. Na tome smo odrasli.”
U staroj kući u kojoj je rođen, Zaim i danas čuva sofru, veliki drveni sto oko kojeg se nekada okupljala cijela porodica.
“To su bila vremena radosti. Dvanaest ljudi sjedne za sofru i svi jedu zajedno. Danas toga ima sve manje”, prisjeća se.
Djeca su mu predlagala da sruše staru kuću i izgrade novu, ali Zaim nije pristao.
“Rekao sam im – dok sam ja živ, ova kuća se neće rušiti. U njoj sam rođen.”
Iako ga pritisak muči, a noga boli zbog nesreće s traktorom, Zaim i dalje radi koliko može – cijepa drva, popravlja po dvorištu i pomaže porodici. Sin mu često govori da bi trebalo više da odmara, ali on ima drugačiju filozofiju.
“Sjedenje nije život. Ako čovjek može nešto da uradi, treba da uradi. Nije rješenje samo sjediti i gledati.”
Njegova poruka mladima je jednostavna i jasna:
“Ima posla za onog ko želi da radi.”
Na Pešterskoj visoravni, gdje su zime duge, a život često težak, upravo takva životna mudrost generacijama je bila ključ opstanka.
Okružno javno tužilaštvo u Prijedoru podiglo je optužnicu protiv dvojice muškaraca zbog sumnje da su nezakonitim radnjama oštetili budžet Medžlisa Islamske zajednice u Novom Gradu za iznos veći od 75.000 eura.
Prema navodima Tužilaštva, optuženi su R. K. iz Novog Grada i J. K. iz Bihaća, a terete se da su tokom višegodišnjeg perioda počinili niz finansijskih nepravilnosti koje su dovele do značajne materijalne štete za ovu vjersku instituciju. Ukupna šteta procijenjena je na 150.744 konvertibilne marke, što odgovara iznosu većem od 75.000 eura.
Istraga je pokrenuta nakon izvještaja Policijske uprave Prijedor iz juna 2021. godine, a obuhvata period od marta 2015. do februara 2019. godine, kada su, prema sumnjama Tužilaštva, počinjena sporna krivična djela.
Glavna tužiteljica Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru, Slađana Marić, navela je da se J. K. tereti za zloupotrebu službenog položaja jer je, kao osoba ovlaštena za zastupanje Islamske zajednice u Novom Gradu, navodno prekršio obaveze vođenja poslovnih knjiga i finansijskog izvještavanja. Optužnica ga tereti i za falsifikovanje ili uništavanje finansijske dokumentacije.
S druge strane, R. K., koji je obavljao funkciju sekretara i blagajnika u Islamskoj zajednici u Novom Gradu, optužen je za zloupotrebu položaja odgovornog lica i pronevjeru novca.
Tužilaštvo smatra da su optuženi svojim postupcima nanijeli ozbiljnu finansijsku štetu Medžlisu Islamske zajednice Novi Grad, čime je ugroženo normalno funkcionisanje ove vjerske institucije.
O daljem toku postupka odlučivat će nadležni sud nakon što optužnica bude razmotrena i eventualno potvrđena, čime će biti otvoren put za sudski proces u kojem će se utvrditi odgovornost optuženih.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu objavio je video poruku kojom je pokušao demantovati glasine koje su se posljednjih dana proširile društvenim mrežama, a prema kojima je navodno ubijen tokom iranskog napada. Snimak, koji je ubrzo postao viralan, prikazuje Netanyahua u opuštenoj atmosferi dok kupuje kafu u jednoj prodavnici i razgovara sa prodavačem i osobom koja ga snima.
„Šta si me pitao? Na mrežama kažu da sam mrtav? Obožavam kafu, a znaš šta još? Obožavam svoj narod, način na koji se ponašaju – fantastično“, rekao je Netanyahu kroz osmijeh.
Iako je snimak trebao smiriti spekulacije, na društvenim mrežama pojavile su se nove teorije zavjere. Povod za to bio je raniji video njegovog obraćanja u kojem su pojedini korisnici tvrdili da se na kratko može primijetiti neobičan oblik njegove šake, pa čak i navodno „šest prstiju“.Na te komentare Netanyahu je odgovorio ironično.
„Želiš li da mi prebrojiš prste? Možeš. Radimo stvari koje ne mogu podijeliti u ovom trenutku. Djelujemo veoma snažno i unutar Irana. Ostanite sigurni i pratite uputstva civilne zaštite“, poručio je izraelski premijer.
Na kraju snimka Netanyahu se ponovo našalio, vraćajući razgovor na kafu koju je upravo kupio.
„Fantastična je. Ne znam za kalorije, to mi djeluje opasno“, zaključio je kroz smijeh.
Video poruka objavljena je u trenutku kada su društvene mreže preplavljene različitim dezinformacijama i teorijama o navodnim napadima i političkim dešavanjima na Bliskom istoku, zbog čega su zvaničnici više puta pozvali javnost da informacije provjeravaju iz pouzdanih izvora.
🇮🇱👋 Never trust a man (Bibi) with 6 fingers. Israel you need to do a better job with your AI.
U završnici utakmice između FK Novi Pazar i FK Čukarički, koja je završena rezultatom 1:1, došlo je do napete situacije između golmana Vladimira Stojkovića i navijača na tribinama Gradskog stadiona u Novom Pazaru. Nemile scene dogodile su se u sudijskoj nadoknadi, kada je došlo do verbalnog sukoba između dijela publike i klupe gostujućeg tima. U centru pažnje našao se iskusni golman Vladimir Stojković, koji je u jednom trenutku burno reagovao prema navijačima koji su se nalazili iza klupe Čukaričkog.
Na snimcima sa stadiona vidi se kako Stojković ulazi u raspravu sa pristalicama domaćeg kluba, a situacija je eskalirala kada je, prema svjedočenjima prisutnih, pokušao da uzme flašicu kako bi je bacio prema tribinama. Njegovi saigrači i članovi stručnog štaba reagovali su na vrijeme i spriječili da dođe do ozbiljnijeg incidenta.
Ovakva reakcija dodatno je uzburkala atmosferu na stadionu, pa su navijači Novog Pazara počeli glasno skandirati „Mustafa, Mustafa“, nadimak koji su Stojkoviću svojevremeno dodijelili navijači Crvene zvezde nakon njegovog prelaska u Partizan, uprkos ranijim izjavama da nikada ne bi branio za najvećeg rivala.
Što se tiče same utakmice, oba gola postignuta su u prvom poluvremenu i to nakon prekida. Gosti su poveli u 18. minuti, kada je Vieri Kocebu nakon odlično izvedenog kornera zatresao mrežu Novog Pazara. Domaći su do izjednačenja stigli u 30. minuti, kada je Abubakar Sise iskoristio odbijenu loptu poslije jedne intervencije golmana i poslao je u mrežu, čime je otklonio dilemu da li je lopta prethodno prešla gol-liniju.
U nastavku susreta igralo se borbeno na obje strane, ali promjene rezultata nije bilo, pa su ekipe na kraju podijelile bodove. Uprkos napetoj završnici, na tribinama Gradskog stadiona mogla se vidjeti i lijepa slika. Navijači Novog Pazara ponovo su u velikom broju ispunili tribine i pružili snažnu podršku svom timu, potvrđujući još jednom da je Novi Pazar među klubovima sa najvatrenijom publikom u domaćem prvenstvu.
Susret će se, osim po rezultatu, pamtiti i po incidentu u finišu, koji bi mogao biti predmet analize disciplinskih organa nakon utakmice.
Muslimanska zajednica u Luksemburgu danas uživa položaj na kojem bi joj, kako poručuje hafiz Hilmija Redžić, vjerski poglavar muslimana u toj evropskoj državi, mnogi mogli pozavidjeti. U zemlji koja nije imala osmansko naslijeđe, islam je 2015. godine i zvanično priznat, a taj čin, ističe Redžić, nije došao slučajno, već kao rezultat dugogodišnjeg predanog rada ljudi koji su vjeri željeli osigurati mjesto koje joj pripada u savremenom evropskom društvu.
Govoreći o položaju muslimana u Luksemburgu, Redžić naglašava da je njihovo prisustvo vidljivo u gotovo svim segmentima društva – od državnih institucija do privatnog i ekonomskog sektora. Prema njegovim riječima, muslimani, a posebno Bošnjaci, danas su aktivni i prepoznatljivi članovi luksemburškog društva, dok je sam položaj islama uređen i stabilan.
Posebno je istakao način na koji je organizovana Islamska zajednica u Luksemburgu, koja već više od tri decenije funkcioniše po principu šure – dogovora i savjetovanja. Taj model, kako pojašnjava, podrazumijeva predstavničko tijelo koje se bira putem izbora, a njegovi članovi, nakon izbora, više nisu predstavnici pojedinačnih džemata nego svih muslimana u državi. Takva organizacija, kaže, omogućava da se interesi zajednice štite institucionalno, ali bez uskogrudnog džematskog nadmetanja.
Na čelu zajednice nalaze se predsjednik Šure i vjerski poglavar, odnosno muftija, pri čemu je civilno tijelo zaduženo za pravna i društvena pitanja, dok je muftija odgovoran za vjerski život zajedno sa imamima. Redžić naglašava da je autonomija zajednice bila jedan od uslova priznavanja islama u Luksemburgu, te da ona nije pod ingerencijom nijedne strane islamske institucije, iako njeguje saradnju sa vjerskim centrima iz Sandžaka, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, ali i arapskog svijeta.
U toj raznolikosti Redžić vidi posebnu snagu. Šura, kako kaže, predstavlja “ummet u malom”, jer okuplja muslimane različitih porijekla bez etničkih i mezhebskih prefiksa. U zajednici djeluju Bošnjaci, Arapi i muslimani iz drugih krajeva, ali je zajednički imenitelj islam i želja da se očuva vjera u evropskom ambijentu.
Govoreći o izazovima, Redžić jasno poručuje da je najveći zadatak zajednice rad s mladima. Upravo u mladim generacijama vidi budućnost muslimana u Luksemburgu, ali i najveću odgovornost sadašnjih lidera. Ključno pitanje, prema njegovim riječima, jeste kako mladima ponuditi perspektivu da vjeru nose ispravno, dostojanstveno i u skladu s vremenom u kojem žive.
Iako se muslimani u Luksemburgu povremeno susreću s pojedinačnim problemima, poput ograničenja vezanih za hidžab, burkini ili obavljanje namaza u školama, Redžić naglašava da se takvi slučajevi uglavnom rješavaju kroz komunikaciju s institucijama. Veliku prednost vidi u jasno definisanoj vjerskoj neutralnosti države, koja, kako ističe, štiti pravo vjernika da prakticiraju svoju vjeru bez diskriminacije.
Za razliku od nekih drugih evropskih zemalja, Luksemburg, prema njegovom viđenju, nema izražen sekularistički model koji vjeru potiskuje iz javnog prostora. Naprotiv, religija ima priznato mjesto u društvu, a predstavnici vjerskih zajednica učestvuju i na važnim državnim ceremonijama. Redžić smatra da je prisustvo muslimanskih predstavnika na takvim događajima od presudne važnosti, jer, kako kaže, “ako vi ne predstavite sebe, predstavit će vas neko drugi – i to najčešće onako kako vi niste”.
Upravo zato muslimanska zajednica u Luksemburgu aktivno učestvuje u javnom životu zemlje, od državnih prijema i ceremonija do saradnje s drugim religijama kroz tijelo koje okuplja priznate vjerske zajednice. Redžić navodi da je takva saradnja korisna, ne samo za rješavanje konkretnih problema, već i za izgradnju međusobnog povjerenja i poštovanja.
Jedan od najvažnijih temelja očuvanja identiteta muslimana, prema njegovim riječima, jeste mekteb. U Luksemburgu danas djeluje 12 džemata u sastavu Šure, a gotovo svaki od njih ima brojne polaznike mektepske nastave. U pojedinim islamskim centrima broj djece prelazi nekoliko stotina, što Redžić vidi kao snažan pokazatelj da zajednica ima budućnost.
No, cilj nije samo da djeca završe mekteb, već da ostanu vezana za džamiju i nakon toga. Zato se kroz razne programe, ekskurzije, halke, edukativne aktivnosti i omladinske projekte nastoji zadržati njihova povezanost sa zajednicom i vjerom. Redžić posebno ističe da džamija mora biti prostor u kojem se dijete osjeća lijepo, prihvaćeno i dostojanstveno, jer upravo ta slika iz djetinjstva ostaje trajna.
Zanimljivo je i njegovo zapažanje da djeca u Luksemburgu, uprkos životu u višejezičnom društvu, i dalje dobro čuvaju bosanski jezik. Tome, kako kaže, doprinose porodica, česti odlasci u Sandžak i Bosnu, ali i svakodnevna komunikacija među djecom u džematima. Mekteb se također održava na bosanskom jeziku, uz svijest da se određene teme, ako je potrebno, mogu pojasniti i na jeziku koji djeca bolje razumiju.
Ramazan, prema riječima hafiza Hilmije Redžića, u Luksemburgu ima posebnu ljepotu. Džemati organizuju zajedničke iftare, omladinske susrete, programe za nove muslimane, noćne namaze i brojne aktivnosti koje dodatno učvršćuju zajedništvo. U nekim džematima organizuju se i javni iftari na gradskim trgovima, kojima prisustvuju i predstavnici lokalnih vlasti, što pokazuje stepen prihvaćenosti muslimanske zajednice u javnom prostoru.
Redžić ne skriva ni zabrinutost za stanje u zemljama iz kojih muslimani dolaze. U više navrata pravi poređenje između uređenog sistema u Luksemburgu i, kako kaže, korupcijom i nepotizmom opterećenih društava na Balkanu, gdje mladi često ne vide perspektivu. Ipak, vjeruje da iskustva uspješno organizovane dijaspore mogu poslužiti kao pozitivan model i podsticaj za promjene u Sandžaku i Bosni i Hercegovini.
Kada je riječ o budućnosti, poručuje da Islamska zajednica u Luksemburgu ide korak po korak. Prioritet je jačanje svakog džemata pojedinačno, a tek nakon toga razmišljanje o većim projektima poput centralnog sjedišta ili velike džamije. U tome, naglašava, nema želje za pukom simbolikom, već za funkcionalnim prostorima koji će zaista služiti vjeri i ljudima.
Na kraju, uputio je i snažnu ramazansku poruku, pozivajući muslimane da se u ovom mjesecu vrate Kur’anu, jer upravo u druženju s Allahovom knjigom vidi suštinu ramazanske promjene i duhovnog preporoda.
Jedna nesvakidašnja priča stiže iz Njemačke, gdje je petnaestogodišnji tinejdžer iz Wiesbadena, glavnog grada pokrajine Hessen, ukrao autobus javnog prijevoza i njime prešao čak 130 kilometara – sve kako bi pomogao svojoj četrnaestogodišnjoj djevojci.
Prema informacijama koje je objavila njemačka policija, dječak je u noći između 12. i 13. marta provalio u krug preduzeća za javni prijevoz u Wiesbadenu. Nakon što je ušao u depo, uspio je otključati autobus i pokrenuti ga, iako još uvijek nije poznato kako je došao do ključa niti kako je uspio upravljati velikim vozilom bez vozačkog iskustva.
Krađa je primijećena tek rano ujutro, oko šest sati, kada je utvrđeno da jedan autobus nedostaje iz garaže. Međutim, slučaj je policiji prijavljen tek oko podneva, jer su zaposlenici u prvi mah pomislili da je neko od vozača jednostavno uzeo pogrešan autobus.
Nakon što je pokrenuta istraga, trag je policiju odveo do grada Karlsruhe, udaljenog oko 130 kilometara od Wiesbadena. Tamo je policijska patrola pronašla autobus, a nedugo prije toga tinejdžer je u njega već ukrcao svoju djevojku koju je planirao odvesti do škole.
Njemački mediji navode da je dječak tokom vožnje uspio preći veliku udaljenost bez većih problema, što je dodatno iznenadilo istražitelje. Srećom, tokom ove neobične avanture nije bilo povrijeđenih niti je zabilježena materijalna šteta.
Policija sada istražuje sve okolnosti događaja, uključujući način na koji je maloljetnik došao do ključa autobusa i kako je uspio upravljati vozilom na tako dugoj relaciji. Ova priča, koja podsjeća na filmski scenarij, izazvala je veliku pažnju javnosti u Njemačkoj, ali i otvorila pitanja o sigurnosti u depoima javnog prijevoza.
Na visoravnima Sandžaka, u selu Šaronje kod Tutina, život i danas teče sporije nego u gradovima. Tu su čista priroda, plodna zemlja i ljudi navikli na rad od ranog jutra do kasne večeri. Ipak, ono što bi u 21. vijeku trebalo biti osnovni uslov za život – put – za mještane ovog sela još uvijek je nedostižan luksuz. Mještanin Mithat Trtovac govori jednostavno, ali iskreno, o svakodnevici koja se već decenijama gotovo ne mijenja.
„Kod nas svi rade. Djeca rade, odrasli rade – svi se borimo kako znamo i umijemo“, kaže Trtovac, opisujući život koji se oslanja na rad, strpljenje i međusobnu pomoć.
Iako Šaronje ima sve što je potrebno za život – prirodu, vodu, zemlju i vrijedne ljude – nedostatak puta polako prazni selo.
„Sve je dobro, selo je lijepo, ali puta nemamo. Cijelog života smo tražili da se napravi put, ali niko neće ni da vidi naš problem“, govori Trtovac.
Zbog toga su mnogi mještani bili primorani da napuste rodni kraj. Neki su otišli u Novi Pazar i Tutin, dok je veliki broj njih krenuo put Njemačke i zapadne Evrope.
„Da ima puta, dosta bi se ljudi vratilo. Ali bez puta niko neće da živi ovdje“, kaže on, pokazujući na dijelove sela u kojima su kuće ostale prazne.
Stariji mještani sjećaju se vremena kada je Šaronje bilo puno djece, smijeha i druženja. Škola je nekada bila puna učenika.
„U školu je išlo četrdeset i više đaka. Od prvog do četvrtog razreda išli smo ovdje u Šaronju, a poslije smo išli gore u Reževiće“, prisjeća se Trtovac.
Do škole su išli pješke, kilometrima kroz brda i doline, ali to im, kako kaže, nije smetalo.
„Išli smo zajedno, družili se mnogo. Živjeli smo gospodski, složno i bez svađa.“
Život na selu nekada je bio mnogo življi nego danas. Mještani su se okupljali na posjedcima, svadbama i vašarima, gdje su razgovarali, igrali karte, šah i domine.
„Nikad se niko nije naljutio. Ovdje su živjele porodice Dajđevi, Ljekovići i mnogi drugi. Svi smo se družili i nikad se nismo zavađali“, kaže Trtovac.
Ta sloga i zajedništvo bili su zaštitni znak sela. Život na selu nekada je zahtijevao mnogo više fizičkog rada nego danas. Polja i livade kosile su se ručno, kosom, bez mehanizacije.
„Kosili smo ručno. Nije bilo kosačica ni mašina, ali smo sve stizali. Radilo se, ali smo bili zadovoljni“, prisjeća se on.
Iako su mnogi otišli, oni koji su ostali i dalje vjeruju da selo može ponovo oživjeti. Jedan put, kažu mještani, mogao bi promijeniti sudbinu Šaronja. Jer u ovom selu, kako kažu, ni priroda ni ljudi nisu problem – problem je samo put koji nikako da stigne.
Na graničnom prelazu Dobrakovo, jednom od najprometnijih prelaza između Srbije i Crne Gore, dogodio se slučaj koji je otvorio ozbiljna pitanja o efikasnosti postupanja policije u situacijama kada građani prijavljuju sumnju na korupciju. Građanin koji je prijavio da mu je carinski službenik navodno tražio mito bio je primoran da prođe kroz višesatnu proceduru i bude upućen u drugu policijsku jedinicu, iako je prijava mogla biti primljena odmah na samom prelazu.
Prema nalazima institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, postupanje policijskih službenika nije bilo u skladu sa principima dobre uprave, ekonomičnosti i efikasnosti rada državnih organa.Incident se dogodio 23. jula 2025. godine oko 19.45 časova. Građanin je na graničnom prelazu Dobrakovo prijavio policijskom službeniku – koji je u tom trenutku bio vođa dežurne službe – sumnju da je od njega tražen mito od strane carinskog službenika.
Zaštitnik podsjeća da su policijski službenici po zakonu obavezni da odmah prime prijavu o mogućem krivičnom djelu ili prekršaju, sačine službenu zabilješku, evidentiraju osnovne podatke o događaju, obavijeste nadležnog državnog tužioca i preduzmu potrebne radnje.
Međutim, u ovom slučaju to se nije dogodilo. Umjesto da prijavu evidentiraju na licu mjesta, policijski službenici su građanina uputili da ode u drugu organizacionu jedinicu – Odjeljenje bezbjednosti Bijelo Polje – kako bi tamo podnio krivičnu prijavu.
Utvrđeno je da je građanin evidentiran na ulazu u Crnu Goru u 19.38 časova, ali je na samom graničnom prelazu proveo najmanje sat vremena bez ikakvog policijskog postupanja prema njegovoj prijavi. Tek u 20.50 časova, u prostorijama OB Bijelo Polje, podnio je krivičnu prijavu protiv carinskog službenika i dao izjavu u svojstvu građanina.
Nakon toga je uslijedilo dodatno čekanje. Po nalogu dežurnog tužioca, tek poslije 22 časa omogućeno mu je da nastavi put. Zaštitnik je ocijenio da ovakav tok događaja implicira da je podnosilac prijave faktički bio ograničen u kretanju, iako je upravo on bio osoba koja je prijavila sumnju na korupciju.
U izvještaju se navodi da su policijski službenici imali sve zakonske mogućnosti da odmah prime prijavu, evidentiraju navode građanina, obezbijede eventualne dokaze i obavijeste nadležno tužilaštvo – čime bi se izbjeglo dodatno administrativno opterećenje za prijavioca. Poseban problem predstavlja i činjenica da carinski službenici nisu završili carinsku proceduru u vezi sa neprijavljenom robom – sunčanim naočarima – dok policija nije bila obaviještena da kontrola nije okončana.
Prema ocjeni Zaštitnika, to ukazuje na ozbiljne nedostatke u operativnoj komunikaciji i koordinaciji između policije i carine na graničnom prelazu. U sistemu integrisanog upravljanja granicom, ove službe moraju imati stalnu razmjenu informacija o statusu putnika i toku kontrole, što u ovom slučaju očigledno nije funkcionisalo kako bi trebalo.
Podnosilac pritužbe je u svojoj izjavi naveo i da je nakon prijave trpio uznemiravanje putem telefonskih poziva sa određenih brojeva. Policija je saopštila da ti brojevi nijesu u službenim evidencijama granične policije. Građanin je, međutim, naveo da su pozivi prestali tek nakon što se obratio instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.
Nakon sprovedenog postupka, Zaštitnik je zaključio da je postupanje policijskih službenika predstavljalo kršenje načela dobre uprave, jer je građanin neekonomično i bez jasnog razloga upućen da prijavu podnese u OB Bijelo Polje. Zbog toga je Upravi policije – Regionalnom centru granične policije „Sjever“ u Bijelom Polju preporučeno da policijski službenici ubuduće neposredno evidentiraju svaku prijavu građana o sumnji na korupciju na samom graničnom prelazu.
Na društvenim mrežama posljednjih dana širi se snimak testiranja borbenog drona nazvanog “Skifteri K1”, za koji se tvrdi da je razvijen u vojnoj industriji na Kosovu. Riječ je o takozvanom kamikaza dronu, vrsti bespilotne letjelice koja se koristi za precizne napade na ciljeve, nakon čega se sama uništava pri udaru.
Prema informacijama koje se navode uz snimak, ovaj dron ima vrijeme leta od oko 7 sati i 12 minuta, domet od više od 1100 kilometara, te nosivost od 42 kilograma eksploziva. Ukoliko bi se ove specifikacije pokazale tačnim, vojni analitičari upozoravaju da bi takva letjelica mogla dosegnuti veliki dio teritorije Balkana, uključujući sve dijelove Srbije.
„Gdje pogodi, tu trava ne raste“
Na snimku se vidi testiranje letjelice trokutastog oblika, postavljene na lansirnu platformu u pustinjsko-kamenitom području. Ovakav dizajn karakterističan je za moderne loitering munition sisteme, koji mogu dugo kružiti iznad područja prije nego što napadnu cilj. U opisima koji prate video navodi se i dramatična poruka:
„Gdje pogodi, tu trava više ne raste.“
Takve tvrdnje, iako često korištene u propagandne svrhe na internetu, dodatno podižu tenzije i strah u javnosti, posebno u regionu koji je već opterećen političkim i sigurnosnim napetostima.
Šta su zapravo „kamikaza dronovi“?
U modernim sukobima sve češće se koriste takozvani samoubilački dronovi – bespilotne letjelice koje mogu dugo nadzirati teren, a zatim se velikom brzinom obrušiti na metu. Njihova prednost je relativno niska cijena i visoka preciznost u odnosu na klasične raketne sisteme. Takvi sistemi postali su poznati u sukobima u Ukrajini, Nagorno-Karabahu i na Bliskom istoku, gdje su pokazali koliko mogu promijeniti način vođenja ratovanja.
Objavljivanje snimaka testiranja ovakvih sistema izazvalo je burne reakcije na društvenim mrežama, gdje se već vode rasprave o mogućim vojnim kapacitetima i njihovom uticaju na sigurnosnu ravnotežu u regionu.
Ipak, nije potvrđeno da su sve navedene tehničke karakteristike autentične, niti da je dron u operativnoj upotrebi. Stručnjaci često upozoravaju da se na internetu nerijetko pojavljuju preuveličane ili propagandne informacije o vojnim tehnologijama. Jedno je sigurno – razvoj dronova i bespilotnih sistema postao je jedna od ključnih tema savremenog ratovanja, a Balkan, kao i ostatak svijeta, sve pažljivije prati ovu tehnološku trku. Pogledajte video ispod teksta.
Penzionisani pukovnik avijacije i bivši komandant OVK Dilaver Goxhaj izjavio je da je gotovo nemoguće da tako mali tim proizvede vojni dron.
„Za proizvodnju čak i malog bespilotnog aviona potrebna je saradnja više industrijskih postrojenja – fabrike za metal, elektronske komponente, čipove i navigacione sisteme. To je kompleksan industrijski proces“, rekao je Goxhaj.
On smatra da je mnogo vjerovatnije da se radi o dronu koji je nabavljen ili preuzet iz druge zemlje, a ne o proizvodu domaće industrije. Penzionisani vojni inženjer Habilaj naglašava da konstrukcija dronova zahtijeva precizno balansiranje četiri ključne sile: uzgona, gravitacije, potiska i otpora zraka.
Prema njegovim riječima, dio javnosti povjerovao je u priču o domaćem vojnom dronu zbog želje da Kosovo bude snažno vojno opremljeno. Ipak, dodaje da dronovi u modernim sukobima imaju pomoćnu, a ne presudnu ulogu.
Još jedan problem albancima predstavlja činjenica da na Kosovu ne postoji jasna pravna infrastruktura koja reguliše proizvodnju ili testiranje vojnih dronova. Za civilne dronove potrebna je dozvola KFOR-a i Civilne avijacijske vlasti, dok zakon koji bi regulisao vojnu proizvodnju još nije uspostavljen. Stručnjaci upozoravaju da bi proizvodnja ili testiranje takvih sistema bez licence mogla biti protivzakonita.
Kompanije Future Minds i MIGA SkyShield nisu se oglasile povodom optužbi i sumnji koje su iznijeli stručnjaci. U međuvremenu, video koji prikazuje navodno testiranje drona i dalje kruži internetom, uz tvrdnje da je letjelica nakon sedam sati leta pogodila cilj udaljen više od hiljadu kilometara. p8pDa li je riječ o stvarnom vojnom projektu ili viralnoj marketinškoj priči – pitanje je koje i dalje ostaje otvoreno.
