Dirljiva i emotivna ispovijest Smajla Hukića Huke, objavljena na njegovom Facebook profilu, izazvala je veliku pažnju među pripadnicima sandžačke dijaspore. Nakon gotovo dva mjeseca boravka u Turskoj, zemlji u koju su mnogi Bošnjaci bježali, doseljavali ili se nadali „povratku korijenima“, Hukić je iznio ličnu priču, ali i širu poruku – da čovjek nikada ne može biti poštovan i prihvaćen kao u svojoj domovini.
„Mislio sam da sam došao u svoju zemlju, među svoj narod, i da ću biti sretan. Ali zaboravio sam na babove riječi“, započinje svoju ispovijest.
Hukić se prisjetio vremena kada je njegova porodica, 1960-ih godina, prvi put otišla u Tursku. Tada su živjeli preko Makedonije, nekoliko godina, a njegov otac se na kraju odlučio vratiti u Sandžak. Kada su ga pitali zašto, njegov babo je odgovorio riječima koje su se urezale u porodično pamćenje:
„Boli me kad mi Srbin kaže Turčine, nego Turčin kad mi kaže Kaur. Ne mogu da trpim da me smatraju strancem.“
Iako su ih mnogi smatrali „svojima“, realnost je bila drugačija. Otac je osjetio da u Turskoj nije svoj, da su ljudi koji dolaze sa Balkana posmatrani kao „došljaci“, kao neko ko nije dio naroda već predmet diskriminacije i potcjenjivanja. Hukić otvoreno govori o birokratskim, kulturnim i socijalnim barijerama s kojima se susreću Bošnjaci koji pokušavaju da žive u Turskoj. Navodi da je za produženje boravka potrebno čak 3.500 eura, dok je proces sticanja državljanstva „beskrajna procedura“, iako već ima određene papire.
„Čak imam veća prava u Njemačkoj nego ovdje“, konstatuje Huka.
Posebno ga je pogodio trenutak kada je službenica u jednom državnom servisu pitala odakle je. Na spominjanje Hercegovine, Bosne ili Sandžaka – nije znala o čemu se radi. Tek kada je rekao „Srbistan“ – nešto je prepoznala.
„Malo ko zna da mi uopšte postojimo.“
Prema njegovim riječima, problem je u romantičnoj predstavi koju mnogi sa Balkana imaju o Turskoj i turskom narodu.
„Mi mislimo da smo došli u svoju zemlju, među braću. A to nije tako. Turci nisu sva naša braća.“
Huka smatra da Bošnjaci često gaje iluziju bratstva zasnovanu isključivo na vjeri, dok u praksi nerijetko nailaze na osjećaj inferiornosti i nerazumijevanja. U snažnom emotivnom tonu, Hukić zaključuje da je čovjek poštovan i cijenjen samo tamo gdje je rođen.
„Uvek si ti neki koji se doselio. Uvek ćeš biti niko i ništa. Vrednost imaš samo u svojoj zemlji, na svom kamenu, u svojoj šumi, u svojoj pećini. Samo tu si svoj na svome.“
Huka tvrdi da Bošnjaci često grle one koji ih ne smatraju jednakima, a istovremeno prave jaz prema svojim stvarnim komšijama na Balkanu:
„Pljujemo po svima, a grlimo one koji nisu naši. Da smo toliko dobri prema Srbima, Hrvatima, Crnogorcima, Makedoncima – koliko smo dobri prema Turcima – imali bismo veliko poštovanje.“
Dodaje i da u arapskim zemljama Bošnjaci nikada nisu smatrani „pravim muslimanima“:
„Kažu – mi muslimani Arapi, a vi ste nešto drugo.“
Huka ističe i istorijski momenat nakon Prvog svjetskog rata kada su muslimani Balkana imali pravo da se isele u Tursku. Tvrdi da je tada došlo do masovne asimilacije.
„Svi koji su došli, sedam-osam miliona ljudi, prešli su u Turke. Niko nije sačuvao svoje. Turčin te asimilira – ostalo te veže samo vjera.“
Na kraju, Hukić šalje poruku pomirenja i realnosti:
„Mi koji živimo na Balkanu – mi smo komšije, mi ne možemo jedni bez drugih. Mi treba da se ujedinimo i živimo zajedno. Ako smo već toliko dobri prema drugima, budimo dobri i jedni prema drugima.“
Njegova objava izazvala je veliki broj reakcija, komentara i diskusija među Bošnjacima širom Evrope. Mnogi su se prepoznali u njegovim riječima, posebno oni koji su godinama živjeli u Turskoj, a tek kasnije shvatili težinu riječi svojih roditelja i djedova. Pogledajte video ispod teksta.
