„Mnogo smo promučili, mnogo smo muke vidjeli…“ – ovim riječima započinje teško i potresno svjedočenje Sulejmana Sulja Muratovića, čovjeka koji je kroz svoj život prošao ratove, represiju, glad, prisilne rekvizicije i torturu koja je ostavila duboke tragove na njegovom tijelu i duši. Njegova ispovijest je svjedočanstvo o vremenu kroz koje su prolazile brojne bošnjačke porodice Sandžaka, naročito sela na području Sjenice i Pešterske visoravni.
Suljo Muratović prisjeća se vremena Drugog svjetskog rata, dolaska različitih vojski i brigada, gladi i neizvjesnosti. Kaže da su kroz njihovo selo prolazile razne jedinice, među njima i albanska brigada koja je, kako navodi, učestvovala u oslobađanju tog kraja.
– „Dolazili su razni ratovi, razne brigade… Mesec dana smo hranili jednu brigadu. Sve je narod davao, nije imao izbora“, priča Muratović.
Nakon rata, kako tvrdi, uslijedile su teške komunističke rekvizicije i pritisci nad imućnijim domaćinstvima koja su tada nazivana „kulacima“. Porodice su morale davati ogromne količine hrane, mesa, sira i sijena za državne potrebe.
– „Davali smo po 50 tovara sijena za farmu u Sjenici. Određivali su koliko ko mora da da – ovčjeg mesa, telećeg, junećeg, sira… Moraš da daš, niko te ne pita“, govori Suljo.
Posebno potresan dio njegovog svjedočenja odnosi se na miloševićev period kada je, prema njegovim riječima, priveden i brutalno zlostavljan u zatvoru u Novom Pazaru i Sjenici.
– „Deset dana sam bio u zatvoru. Nije bilo ni patosa, samo zemlja. Posle su me odveli gore u SUP. Tukli su me toliko da su mi obje ruke bile iščašene iz ramena. Pršljenovi u vratu oštećeni“, govori drhtavim glasom.
Tvrdi da su od njega tražili da postane doušnik i prijavljuje ljude koji navodno posjeduju oružje.
– „Tražili su da budem njihov čovjek. Rekao sam da ne znam nikome ništa. Mi smo živjeli sa okolnim srpskim selima vijekovima i nikad nismo imali problema“, priča Muratović.
U jednom trenutku opisuje i sukob sa tadašnjim načelnikom, za kojeg tvrdi da ga je vrijeđao na nacionalnoj osnovi.
– „Psovao mi je tursku majku. Rekao sam mu: nije moja majka kriva. I pljunuo sam ga. Rekao sam mu – ti si advokat, treba da braniš ljude, a ne da ih ubijaš“, prisjeća se Suljo.
Njegove riječi posebno potresaju kada govori o scenama koje je gledao u pritvoru.
– „Četiri dana sam bio vezan za radijator. Gledao sam kako dovode mladiće, tuku ih do nesvijesti, pa ih polivaju vodom i vraćaju opet. To je bio užas“, kaže on.
Navodi da je nakon svega završio na liječenju, prvo u Sjenici, a potom i u Skoplju, gdje je proveo 15 dana zbog posljedica premlaćivanja. Prisjeća se i riječi doktora Hivza Gašanina, koji je nakon pregleda bio šokiran njegovim stanjem.
– „Rekao mi je: ‘Suljo, ja ne bih mogao izdržati ono što si ti izdržao.’“
I pored svega što je prošao, Muratović tvrdi da nikada nije priznao nešto što nije učinio.
– „Ako sam kriv, vodite me na sud. Ako me sud osudi, ja ću sam da se strijeljam. Ali nađite mi jedan razlog zašto me mučite“, govorio je svojim isljednicima.
Njegova ispovijest danas ostaje kao snažno svjedočanstvo jednog vremena – vremena straha, progona i boli, ali i prkosa sandžačkog čovjeka koji, uprkos svemu što je preživio, nije pristao da lažno optužuje druge niti da pogazi svoje dostojanstvo.
