Gostujući u emisiji Bez pardona na zrenjaninskoj KTV televiziji, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Milo Lompar još jednom je pokazao koliko se njegovo poimanje kulture temelji na strahu od istine i opsesiji nacionalnim mitovima. Umjesto akademske rasprave, Lompar je pretvorio gostovanje u javni obračun s Fahrudinom Kladničaninom, izvršnim direktorom Akademske inicijative Forum 10, kojeg je pogrešno predstavio kao člana Bošnjačkog nacionalnog vijeća i optužio da „mijenja kulturni kod srpskog naroda“.
Njegov nastup, obojen teorijama o „koloniji krivice“ i „brisanjima samorazumijevanja“, podsjetio je na najtamnije obrasce intelektualne manipulacije — one u kojima se naučna misao pretvara u parolu, a patriotizam u izgovor za poricanje odgovornosti.
Lompar je s indignacijom citirao dio Kladničaninovog teksta objavljenog na portalu Peščanik, u kojem autor poziva na uvođenje istine o Srebrenici u obrazovni sistem i kritičko promišljanje nacionalnih mitova. Upravo ta rečenica, u kojoj Kladničanin kaže da „ni Kosovo ni Vidovdan ništa ne znače ako studenti ne razumiju da je u Srebrenici počinjen genocid“, izazvala je kod profesora Lompara gotovo paniku.
„Čovjek koji je bio član Bošnjačkog nacionalnog vijeća određuje nama, Srbima, kakav će biti naš kulturni obrazac. On briše šestvjekovno samorazumijevanje jednog naroda“, izjavio je Lompar, pri čemu je, kao i mnogo puta ranije, demonstrirao fascinantnu mješavinu neinformisanosti i samouvjerenosti.
Ovakve izjave, umjesto da otvore dijalog o suočavanju s prošlošću, svode javni prostor na rov između „nas“ i „njih“, gdje svaka riječ o genocidu postaje neprijateljski čin, a svako podsjećanje na činjenice — „napad na srpski identitet“.
U pokušaju da opravda svoj diskurs, Lompar je iznova upotrijebio termin „kolonija krivice“, preuzet iz njemačke literature, kako bi argumentovao da se Srbija navodno drži „u poziciji vječitog krivca“.
„Ako kažete da nećete da prodate litijum, odmah vam kažu: vi ste uradili Srebrenicu. To je kolonija krivice“, rekao je Lompar.
No, upravo u toj izjavi otkriva se paradoks njegovog intelektualnog konstrukta: profesor koji godinama drži predavanja o moralnoj vertikali i slobodi misli, koristi termin „kolonija krivice“ da bi relativizovao najveći zločin na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
Umjesto da kulturu shvati kao polje istine, Lompar je koristi kao oružje za održavanje mitova — onih koji narodu ne daju da sazri, već ga drže zatočenog u ideološkom ropstvu prošlosti.
Na svom Facebook profilu, Fahrudin Kladničanin reagovao je smireno, ali odlučno:
„Ne prijaju Lomparu neki moji tekstovi oko Srebrenice i drugih tema! Po njemu mijenjam kulturni kod Srba star šest stotina godina! Plus izvrće, znači služi se obmanom, Milo, prezimena Lompar!“
Njegova objava je kratka, britka i precizna: pogodila je suštinu problema — da se iza Lomparove „akademske“ brige za kulturni identitet krije obična manipulacija javnošću i pokušaj da se diskreditira svaka drugačija misao.
Lomparovo viđenje kulture svodi se na mantre i rituale, bez moralne supstance. Kada neko poput Kladničanina, koji govori o univerzalnim vrijednostima, etici i suočavanju s prošlošću, progovori o potrebi da mladi shvate Srebrenicu kao lekciju o čovječnosti, profesor to tumači kao „napad“.
Zapravo, ono što Milo Lompar brani nije kultura — to je mit, sagrađen na strahu od istine. I nije Fahrudin Kladničanin taj koji „briše šest vjekova srpskog samorazumijevanja“, već Lompar, koji svojim istupima briše šest vjekova kulture dijaloga, moralne odgovornosti i hrabrosti da se misli svojom glavom.
