Na domaćoj estradi ponovo sijevaju varnice! Pevačica Jasna Šćepanović podnijela je tužbu protiv kolege Šaka Polumente, nakon što je on na društvenim mrežama iznio niz teških optužbi i uvreda na njen račun, među kojima i tvrdnje da je bila narkomanka i da je „radila u javnoj kući u Istanbulu“.

Sukob je počeo ispod objave emisije „Amidži šou“, gdje je pevač Emir Brunčević ispričao kako ga je Polumenta navodno „ispalio“ za duetsku pjesmu. Na to se u komentarima oglasila Jasna, poručivši:

„Nemoj tako, Emire, opet će reći da želimo biti poznati preko njegovog imena.“

Međutim, ta šala očigledno nije dobro sjela Šaku Polumenti, koji je burno reagovao i napisao:

„Jasna, opet ova što mi se nudila! I nju sam odbio, kao i njega. Šta radi droga — udara na sve strane. Nema više kontrole kad je umrežena.“

Ovaj komentar zapalio je estradu, a uvrijeđena pevačica odlučila je da reaguje pravnim putem. „Odavno sam shvatila da nije bitno šta neko kaže, već ko to kaže“, izjavila je Jasna Šćepanović.

„Šako Polumenta će morati na sudu da dokaže da sam ja narkomanka. Nemam problem da odem na testiranje, niti da mu dovedem ‘mušteriju’ iz te javne kuće u Istanbulu o kojoj priča. Takva osoba postoji samo u njegovoj glavi.“

Podsjećajući da su njih dvoje u sukobu još od prije nekoliko godina, pevačica tvrdi da ju je Polumenta „muvаo“ dok je imala tek 18 godina:

„Tačno je da me muvao, tada sam bila djevojčica. Možda se ne sjeća jer je od tada prošlo mnogo godina. On je stariji čovjek, pa mu pamćenje popušta.“

 „On je bivši pjevač, zaboravljen!“

Jasna tvrdi da više ne želi da šuti:

„Sve sam predala advokatima, jer nemam vremena da se bavim ljudima poput njega. Žao mi je što misli da neko gradi ime preko njegovih leđa. On je bivši pjevač, zaboravljen.“

Šako Polumenta za sada se nije oglasio povodom tužbe, ali izvori bliski pevaču tvrde da on „nema namjeru da se dodatno spušta na taj nivo“.

Ipak, kako stoje stvari, ovaj skandal bi mogao završiti upravo tamo gdje estrada najrjeđe voli da se nađe – u sudnici.

Priča o selu koje čeka svoju mladost da se vrati

Jerebice, mirno selo u opštini Tutin, nekada je bilo puno dječijeg smijeha i života. Danas, prema podacima iz posljednjeg popisa, u njemu živi tek oko 200 stanovnika raspoređenih u tridesetak domaćinstava. Nalazi se na preko hiljadu metara nadmorske visine, u srcu Pešterske visoravni, gdje se, kako mještani kažu, „čovjek rodi s kamenom u ruci, ali s osmijehom na licu“.

„Kad sam bila dijete, išla sam pješke do škole u Šaronjama, sat i po puta, i po suncu i po snijegu“, priča Vila Ćatović Šabotić, rođena u Jerebicama, koja se prisjeća svog djetinjstva s pomiješanim osjećajima ponosa i tuge. „Tad nije bilo teško, jer smo bili zadovoljni i zahvalni. Danas, kad pogledam, vidim da je sve to bila sreća koja se više ne ponavlja.“

Škola, koja je nekada okupljala generacije djece iz cijelog kraja, danas je gotovo prazna. „Ne znam koliko ima prvaka. Kad sam ja bila mala, bilo nas je po deset cura, deset momaka iz sela. Sad – nema nikoga“, kaže ona sa sjetom.

Poput mnogih pešterskih sela, i Jerebice su suočene s odlaskom mladih. „Omladina ode. I šteta je, stvarno je šteta“, govori Vila. Razlozi su uvijek isti: loši putevi, slaba struja, nedostatak posla. „Ništa se nije promijenilo. Kuće se ruše, a one što su bile pune života sad su tihe. Kad dođem, ne mogu nikog da vidim. Žalosno je.“

Ipak, u njenom glasu nema ogorčenja, samo tuga i ljubav. „Bez obzira na sve, ljepše mjesta nema. Ljudi su ovdje dobri, gostoprimljivi, ljubazni. Kad dođem, duša mi se smiri.“

U njenom sjećanju, život nekad bio sporiji, ali pun topline i zajedništva. „Moja majka me učila da spremam pite, da mesim pogače i kuvam meso koje se zapeklo u pekeru. To danas nema. Danas se sve kuva brzo, jede brzo, živi brzo“, kaže ona i dodaje da se tada „živjelo s dušom, a ne s vremenom“.

Na kraju, Vila izgovara želju koju dijele svi povratnici i oni što svake godine dolaze samo na nekoliko dana: „Daj Bože da bude bolje. Možda nas čuju i vide pa se vrate. Dobro bi bilo, vjerujte mi.“

Jer, kako kaže, u Jerebicama sve može da nestane, osim jedne stvari — ljubavi prema zavičaju, koja nikad ne ode.

Točilovo, malo selo na obroncima Pešterske visoravni u opštini Tutin, dom je svega 137 stanovnika prema popisu iz 2022. godine. Iako brojem skromno, ovo selo nosi bogatstvo duha, poštenja i starih vrijednosti koje su vjekovima krasile sandžačkog čovjeka.

Prema narodnom predanju, Točilovo je ime dobilo po neobičnom događaju – aždahi koja je, kako se priča, nekada harala ovim krajevima, sve dok je mještani nisu ranili. Bježeći preko sela, ostavila je trag u narodu i u imenu mjesta.

Ali današnji Točilovci bore se s drugim „aždahama“ – sušom, mukom i borbom za opstanak na rodnoj zemlji.

Među onima koji nisu otišli u inostranstvo, iako su mogli, nalazi se i Ćazim Bajrović – domaćin koji u dahu spaja i ekonomsku školu iz Beograda i ljubav prema stoci s kojom je, kako kaže, „od malena odrastao“.

„Završio sam višu ekonomsku u Beogradu, nisam se zaposlio, jer sam čisto zaljubljen u stoku. Ja stoku mnogo volim, to je moj život. Zora – mrak, sve sam sa njima, da ne prave štetu, da ne poharaju tuđe, nego strogo u moje“, priča Bajrović, dok s ponosom pokazuje svoje krave i brdo iznad sela.

Za njega je život u Točilovu, okružen prirodom, vredniji od bilo kakvog rada u Njemačkoj ili Švicarskoj:

„Prolazio ovdje čovjek iz Beograda, pa kaže: ‘Ovo ni u Švajcarskoj nema!’ I ja se s tim slažem. Meni Švajcarska ne treba, meni je ovdje sve što želim.“

Bajrović ne mašta o luksuzu. Kaže da se od stočarstva ne može obogatiti, ali da se može živjeti pošteno:

„Da čovjek kaže ‘ja sam sobogati’ – to ne može. Ali neka zlatna sredina, da može da se živi pristojno – može. Samo ako voliš to što radiš.“

U njegovim riječima ima i ironije i mudrosti:

„Bolje čitav dan sa kravama nego kod kuće da se svađaš sa ženom. One me slušaju, ja njih slušam.“

Prisjeća se vremena kada su Točilovci sa stokom išli na planinu Ninaju, po kiši i vjetru, bez brige i bez luksuza.

„Nosili smo čuturu vode, parče hljeba što majka spremi, i čitav dan bili na pašnjaku. Uveče jedva čekaš da legneš. A svi veseli, zdravi, nasmijani.“

U selu je, kaže, nekada svaka kuća imala od petoro do dvanaestoro djece. Danas je drugačije – djeca su otišla u svijet.

„Dvojica su mi u Njemačkoj, jedan u Austriji, kćerka mi živi u Njemačkoj, a mlađa ide u medicinsku u Novi Pazar. Meni su svi otišli, ali srce mi ostalo ovdje.“

Točilovo, iako malo, iznjedrilo je mnoge uspješne ljude:

„Moj brat Ahmedin je doktor, imamo dekane u Sarajevu, veterinare, tehničare – malo selo, a pametno. To je bistar, ispravan narod. Snalažljiv. Ako ga baciš na vrh planine, on će se snaći.“

Na Pešteri, gdje se hljeb zarađuje znojem, a sofra se dijeli sa svakim namjernikom, i dalje vrijedi staro pravilo – čovjek se ne mjeri onim što govori, već onim što radi. POgleddajte prilog ispod teksta.