Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Obilne snježne padavine koje su ovih dana zahvatile region otežale su saobraćaj i svakodnevni život građana, a zimski talas posebno se osjetio u Sarajevo, gdje su ulice prekrivene snijegom i ledom.
Ipak, dok su mnogi muku mučili s čišćenjem prilaza i probijanjem kroz smetove, jedan simpatičan prizor iz glavnog grada BiH pokazao je da ni zima ne može ugasiti duh humora i snalažljivosti.
Na društvenim mrežama munjevitom brzinom proširio se snimak na kojem muškarac, uz osmijeh i oprez, “spušta” trudnicu niz snijegom prekriveno brdo. Trudnica leži na leđima, dok je on drži za noge i koristi snijeg poput improvizovanih sanki. Video je objavljen uz duhovit opis: „Kako spustiti trudnicu niz brdo“.
Snimak je izazvao lavinu reakcija i pozitivnih komentara širom regiona. Korisnici društvenih mreža nizali su šale poput: „Bebino prvo sankanje“, „Parola – snađi se“, „Snalažljivo, genijalno i najsigurnije“, uz poruke podrške i smijeha.
U moru vijesti o snježnim problemima, ovaj kratki video podsjetio je da i u najhladnijim danima ima mjesta za toplinu, humor i optimizam – osobine po kojima su Sarajlije i ovaj put osvojile srca gledalaca.Pogledajte video ispod teksta.
U južnoj Francuskoj započelo je suđenje Cyril Zattare, bivšem instruktoru plesa i samoprozvanom hipnoterapeutu, kojeg tužilaštvo tereti za dugogodišnje sistematsko drogiranje i seksualno zlostavljanje žena, uz tajno snimanje zločina. Optužbe, koje obuhvataju period od gotovo deset godina, potresle su francusku javnost.
Zattare se nalazi u istražnom zatvoru od 2021. godine. Prema optužnici, tereti se za silovanje najmanje 14 žena, dok se dodatnih 20 pojavljuje u predmetu zbog neovlaštenog snimanja intimnih scena. Kako prenosi BBC, optuženi je tokom istrage priznao krivnju po deset tačaka koje se odnose na silovanje.
Iako je dio oštećenih žena tražio da suđenje bude javno kako bi se, kako su navele, “njihov glas čuo što šire”, sud u Aix-en-Provence prihvatio je zahtjev jedne od žrtava da se postupak, planiran da traje dvije sedmice, vodi iza zatvorenih vrata.
Istraga je utvrdila obrazac ponašanja: Zattare je, prema policijskim nalazima, žrtve – najčešće prijateljice ili partnerice – omamljivao tabletama za spavanje koje je potajno ubacivao u piće. Ključni dokazi pronađeni su na njegovom računaru, gdje su istražitelji otkrili arhivu snimaka na kojima se vide žene u besvjesnom stanju tokom seksualnog iskorištavanja.
Jedno od presudnih svjedočenja datira iz 2019. godine, kada je žena prijavila napad nakon navodne sesije hipnoterapije. Nakon konzumacije vina izgubila je svijest i probudila se s mučninom. Forenzički nalazi potvrdili su prisustvo Zattareovog DNK-a, kao i tragove snažnih sedativa u njenom organizmu.
Zbog sličnosti metoda, javnost ovaj slučaj povezuje s nedavnim procesima koji su potresli Francusku i Evropu, a koji su otvorili pitanje tzv. “hemijske potčinjenosti” – zloupotrebe sedativa u bliskim odnosima. Suđenje Zattareu ponovo je usmjerilo pažnju na sigurnost žena, povjerenje u pseudo-terapijske prakse i potrebu za snažnijom institucionalnom zaštitom žrtava.
Jedan od najuticajnijih estradnih menadžera s prostora bivše Jugoslavije, Sadik Pašić Paja, otvorio je dušu govoreći o čovjeku kojeg publika pamti kao legendu, a prijatelji kao rijetku i tihu dobrotu – Halid Bešlić.
U emotivnom svjedočenju, Pašić je ispričao niz ličnih anegdota koje otkrivaju Halida daleko od reflektora: bez glume, bez foliranja, skroman, neposredan i iskreno posvećen ljudima. Kako kaže, o Halidu se danas govori s poštovanjem ne zato što „tako dolikuje o mrtvima“, već zato što je njegov život takav i bio.
„Kod nas se uvijek govorilo: kakva ti bude dženaza, takav si bio čovjek. Kad se pogleda Halidov ispraćaj – masa ljudi, tišina, suze – sve je jasno“, prisjeća se Pašić. „To se ne može isfolirati. Ljudi osjete ko si.“
Posebno snažan dio razgovora odnosi se na priču koju, kako kaže Pašić, nije ispričao ni Halidovom sinu. U jednom sarajevskom restoranu, kasno navečer, pojavio se nepoznat čovjek – Nijemac, koji je u ruci nosio cedulju s Halidovim imenom. Ispostavilo se da je njegova supruga, Bosanka i slikarka, tokom ratnih godina u Njemačkoj pokušavala da započne novi život. Kada je upoznala Halida, on joj je, bez ikakvog pitanja, dao 5.000 maraka – tada ogroman novac.
„Ta žena je godinama odvajala da mu to vrati. Poslala je muža da ga nađe“, kaže Pašić. „Sjeli smo zajedno, kafana se nije zatvarala. Takav je bio Halid – pomogne, okrene se i ode, bez potrebe da iko zna.“
Iako su sarađivali godinama i ostvarili bezbroj koncerata, Pašić ističe da s Halidom nikada nije potpisao ugovor. „Radili smo na riječ. Sa velikim imenima možeš tako. Sa sitnim dušama – ne“, kaže on, podsjećajući da je Halid uvijek birao pjesmu, a ne marketing, te da je i s njegovom suprugom, pjevačicom Branka Sovrlić, imao uspješan duet.
Najpotresniji dio ispovijesti odnosi se na Halidovu bolest. Pašić tvrdi da mnoge stvari tada nisu bile jasno rečene – ni Halidu, ni njegovoj okolini.
„Rečeno mi je da je u Ljubljani snimana jetra i da je tada postojala mogućnost operacije koja bi mu produžila život. Ne znam zašto se to nije desilo. Jedan doktor iz Banje Luke je kasnije rekao: ‘Njegov život je otišao džabe’. Doktori mu, navodno, nisu govorili sve – da ga ne bi uplašili“, priča Pašić.
Kako kaže, Halid je više brinuo o drugima nego o sebi, o druženjima, ljudima i putovanjima, nego o vlastitom zdravlju. „Bio je čovjek koji je više davao nego što je uzimao.“
Pašić se osvrnuo i na pjesmu posvećenu Sejdi, ističući da je nastala iz lične tragedije. Sejda je bolovala od teške, maligne bolesti i mnogi su očekivali da će ona otići prije Halida. Upravo je njena borba bila trenutak u kojem je Halid, vodeći je po doktorima, saznao i za vlastitu dijagnozu.
„Tako mu je pao grah“, kaže Pašić tiho. „Bio je duša. Mnogi su se kasnije kitili njegovim imenom, baš kao u stihu: ‘Gdje si bio kad sam bio niko?’“
Na kraju, priznaje da ga je zaboljelo i ponašanje dijela estrade na Halidovoj sahrani. „Neki su došli samo da se slikaju. Ja nisam mogao zbog zdravlja. Ali znam jedno – da je bio loš čovjek, rekao bih to. Nije bio. Bio je duša.“
Ova ispovijest još jednom potvrđuje ono što publika odavno zna: Halid Bešlić nije bio samo glas jedne epohe, već čovjek čija je ljudskost ostavila trag dublji od bilo koje pjesme.
Porodicu Beqiri iz sela Bajgora, u opštini Mitrovica, zadesila je nezapamćena tragedija koja je potresla ne samo njihovu porodicu, već i širu zajednicu. U razmaku od svega tridesetak minuta, preminuli su otac i kćerka – Riza Beqiri, veteran Oslobodilačke vojske Kosova, i njegova kćerka Syleme Beqiri – Shabani.
Prema informacijama koje su potvrdili članovi porodice, najprije je stigla vijest o smrti Rize Beqirija. Dok su se porodica i rodbina još nalazili u šoku zbog tog gubitka, svega pola sata kasnije uslijedila je još teža vijest – iznenadna smrt njegove kćerke Syleme, što je dodatno produbilo bol i nevjericu.
Vijest o dvostrukoj tragediji brzo se proširila Bajgorom, Mitrovicom i drugim dijelovima Kosova, izazvavši snažne emocije i brojne poruke saučešća. Riza Beqiri bio je poznat i poštovan kao ratni veteran, dok je Syleme ostala upamćena kao brižna kćerka, sestra i majka, omiljena među rodbinom i prijateljima.
Porodica Beqiri obavijestila je javnost da će dženaza Rizi Beqiriju i njegovoj kćerki Sylemi Beqiri – Shabani biti klanjana danas, a ukop obavljen na gradskom mezarju u Shipolju, nakon ikindije-namaza, u 14:06 sati.
U objavi porodice navodi se:
“Sa slomljenim srcima i dubokim bolom obavještavamo rodbinu, prijatelje i poznanike da je iznenada na ahiret preselila naša draga Syleme Beqiri – Shabani.”
Novi Pazar se godinama suočava s nelegalnom gradnjom, uzurpacijom javnog prostora i improvizovanim nadogradnjama. Međutim, slučaj koji donosimo u ovom tekstu daleko prevazilazi uobičajene urbanističke zloupotrebe. Ako se sutra u Novom Pazaru dogodi urušavanje zgrade, požar sa žrtvama ili tragedija u kojoj ljudi ne budu imali kuda da pobjegnu – krivci su već danas poznati, a institucije su na vrijeme upozorene.
Ono što se dešava ispod dvije stambene zgrade nije urbanistički haos, već otvoreno igranje ruske rulete s ljudskim životima. Nelegalna gradnja, rušenje nosećih stubova, kopanje tunela ispod temelja i blokiranje protivpožarnog puta stvorili su tempiranu bombu u samom centru grada. Svaki dan ćutanja nadležnih povećava rizik da se Novi Pazar probudi uz sirene, ruševine i crnu hroniku.
Prema dokumentovanim činjenicama i fotografijama, Fikret Idrizović, u javnosti poznat kao Fikro Taliban, nije se zaustavio na nelegalnoj nadogradnji na samoj zgradi. Uzurpirao je javni put, podigao lokal uz samu zgradu – direktno na saobraćajnici – a zatim otišao korak dalje: iza tog lokala zatvorio je protivpožarni put i pretvorio ga u vešeraj, čime je stanarima onemogućio jedini mogući pravac bjekstva u slučaju požara.
Tu se nije zaustavio. Iz prostora koji je nezakonito zauzeo, probio je temelj zgrade i ušao u podrum. To više nije bahatost. To je svjesno zatvaranje izlaza ljudima koji u slučaju požara mogu ostati zarobljeni u plamenu.
Lokal na javnom prostoru i zauzeće protivpožarnog puta
Lokal na javnom prostoru i zauzeće protivpožarnog puta
U susjednoj zgradi, nakon kupovine podruma, porušio je noseće stubove, čime je direktno narušena statika objekta. Dodatno, prostor ispod zgrade i ispod javnog parkinga proširen je tunelima, izvan gabarita objekta, što predstavlja teško ugrožavanje stabilnosti tla i same konstrukcije. U slučaju čak i umjerenog zemljotresa, rizik od urušavanja nije hipotetički, već realan.
Drugim riječima – narušena je statika zgrada u kojima ljudi spavaju, odgajaju djecu i žive, bez ikakve kontrole, bez projekta, bez struke. Jedan jači zemljotres. Jedan požar. Jedno slijeganje tla. Ishod je jasan svima koji imaju elementarno građevinsko znanje: urušavanje. Smrt. Katastrofa.Ovdje više nema prostora za relativizaciju. Ovo nije prekršaj – ovo je krivično djelo s elementima teškog ugrožavanja opšte sigurnosti.
Srušio noseće stubove i nelegalnim tunelima izašao je izvan gabarita zgrade.
Srušio nosećestubove i nelegalnim tunelima izašao je izvan gabarita zgrade.
Posebno zabrinjava činjenica da je Fikro Taliban osoba s bogatim kriminalnim dosijeom, koja je, prema dostupnim informacijama, više puta osuđivana, a trenutno se nalazi u pritvoru zbog napada na odbornika koji je zahtijevao da se ispita upravo ovaj kriminalni poduhvat. Javnosti je poznato i da jedan od njegovih sinova izdržava zatvorsku kaznu zbog kriminalnih aktivnosti. U takvoj atmosferi straha, stanari nisu smjeli da prijavljuju bilo šta – jer su znali s kim imaju posla.
Jedina osoba koja je skupila hrabrost i podnijela prijave jeste Jasmina Nušević, šefica apoteke u zgradi kojoj je zatvoren protivpožarni put. To govori dovoljno – ne o njenoj „hrabrosti“, već o stepenu zastrašenosti ostalih stanara.
Da stvar bude gora, lokal sagrađen na putu jeste u postupku rušenja jer je ulica ucrtana. Ali rušenje tog lokala neće riješiti suštinu problema. Ako se objekat ukloni, a ispod zemlje ostanu tuneli, porušeni stubovi i oštećeni temelji, opasnost ostaje ista. Zato ovim putem javno i bez uvijanja poručujemo lokalnim vlastima:
– Ako se sada ne reaguje, vi snosite odgovornost. – Ako se desi tragedija, niko se neće moći sakriti iza birokratije.
Zahtijevamo HITNO:
– Uzimanje originalnih projekata zgrada i vanrednu statičku ekspertizu od nezavisnih stručnjaka; – Zapečaćenje svih nelegalnih podzemnih i nadzemnih prostora; – Momentalno oslobađanje protivpožarnog puta; – Krivičnu odgovornost svih učesnika, bez obzira na ime, prezime ili dosije; – Javno saopštenje o tome šta je urađeno i u kojem roku.
Ovo je posljednje upozorenje. Redakcija će iz dana u dan pratiti reakcije institucija. Ukoliko se pokuša zataškavanje, odugovlačenje ili „dogovor ispod stola“, slučaj će biti proslijeđen svim relevantnim medijima u Srbiji. Jer ovdje više nije riječ o Fikru Talibanu. Riječ je o ljudskim životima.
U ulici Ali Hadri u Prizrenu sinoć je došlo do ozbiljnog incidenta u kojem je upotrijebljeno vatreno oružje, a dvije osobe su povrijeđene, potvrđeno je iz Policije Kosova.
Prema zvaničnim informacijama, pucnjava se dogodila oko 22:50 sati, nakon čega su policijske patrole i hitna pomoć odmah izašle na lice mjesta. Povrijeđeni su F.T. i V.H., obojica iz Prizrena, koji su nakon ukazane prve pomoći hitno prebačeni u regionalnu bolnicu. Ljekari su potvrdili da je zdravstveno stanje povrijeđenih stabilno i da se nalaze van životne opasnosti.
Policija Kosova saopštila je da je mjesto događaja osigurano, da je obavljen uviđaj te da se incident tretira kao krivično djelo pokušaja ubistva. Prema nezvaničnim informacijama koje prenose kosovski portali, identifikovana su tri osumnjičena lica, za kojima policija intenzivno traga.
Za sada nisu saopšteni detalji o motivima napada, niti o tome da li su osumnjičeni međusobno poznati s povrijeđenima. Istraga je u toku, a policija prikuplja dodatne dokaze i izjave svjedoka.
Građani koji imaju bilo kakve informacije koje bi mogle pomoći u rasvjetljavanju ovog slučaja pozvani su da se jave Policiji Kosova. Očekuje se da će nadležni organi u narednim satima objaviti više informacija o ovom incidentu koji je uznemirio stanovnike Prizrena. Pogledajte video ispod teksta.
Novogodišnja noć u Prijepolju, umjesto slavlja, pretvorila se u noć straha i nasilja za starijeg i teško bolesnog čovjeka. Milorad Golubović, hronični bolesnik koji živi sam i bez porodične zaštite, tvrdi da je brutalno pretučen od strane Stefan Drobnjak, zaposlenog u Hitnoj pomoći.
Prema navodima koje je Golubović iznio u svom svjedočenju, incident se dogodio u ranim jutarnjim satima, kada je pozvao Hitnu pomoć zbog lošeg zdravstvenog stanja. Umjesto pomoći, kako tvrdi, doživio je fizički i verbalni napad.
Golubović navodi da je napad započeo već prilikom ulaska u vozilo Hitne pomoći, gdje je, prema njegovim riječima, bio izložen teškim uvredama i višestrukim udarcima. Tvrdi da je bio fizički savladan, oboren i ostavljen u stanju šoka i povreda.
Situacija se, kako dalje navodi, dodatno zakomplikovala po dolasku u zdravstvenu ustanovu, gdje je, prema njegovom svjedočenju, napadnut i dežurni ljekar na prijemnom odjeljenju, zbog čega su medicinske sestre bile prinuđene da pozovu policiju.
Iako je policija intervenisala, Golubović tvrdi da napadač nije uhapšen, već je samo odveden na tzv. trežnjenje u Dom zdravlja. Ovakav epilog dodatno je uznemirio porodicu, prijatelje i aktiviste, koji strahuju da bi cijeli slučaj mogao biti zataškan.
Posebnu zabrinutost izazivaju navodi o mogućim vezama napadača sa rukovodećim strukturama zdravstvenih ustanova u Prijepolju, što, prema tvrdnjama aktivista, otvara ozbiljno pitanje političkog i institucionalnog pritiska.
Zbog straha da bi slučaj mogao ostati nekažnjen, Golubović se obratio humanitarnom i građanskom pokretu „Ljubav, Vjera, Nada“, koji je odlučio da njegovo svjedočenje iznese u javnost.
– Ovo nije samo napad na jednog starog i bolesnog čovjeka. Ovo je test za institucije – da li će zaštititi slabog ili privilegovanog– poručuju iz pokreta.
Golubović navodi da je dao izjavu policiji i podnio prijavu, ali da do danas nema informacije šta će dalje biti sa slučajem. Zbog povreda glave i tijela, i dalje trpi posljedice napada, kako fizičke, tako i psihičke. Javnost sada s pravom očekuje odgovore: Da li će institucije reagovati nepristrasno? Hoće li nasilje nad starim i nemoćnim čovjekom dobiti sudski epilog ili će biti gurnuto pod tepih?Redakcija će nastaviti da prati ovaj slučaj. Potresbi svjedočenje pogledajte ispod teksta.
PRIJEPOLJE – Zbog izlivanja rijeke Lim, tokom jutarnjih sati došlo je do plavljenja više objekata na teritoriji opštine Prijepolje, a jedna porodica preventivno je evakuisana iz kuće koju je voda potpuno opkolila.
Najkritičnija situacija zabilježena je u naseljima Zalug, Ivanje i Brodarevo, koja se u gotovo svakom poplavnom talasu nalaze na udaru. Nadležne službe su na terenu, a stanje se prati iz minuta u minut.
„U dijelu Zaluga ugroženo je nekoliko objekata. Iz jednog doma porodica je izašla preventivno jer je voda opkolila objekat. Tim za spasavanje i rad na vodi Sektora za vanredne situacije je u pripravnosti i u stalnoj smo komunikaciji sa građanima“, izjavio je Miloš Milenković iz Sektor za vanredne situacije pri Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije.
Zbog opasnosti od daljeg izlivanja Lima, Opštinski štab za vanredne situacije uveo je vanrednu situaciju u četiri mjesne zajednice: Prijepolje, Ivanje, Velika Župa i Brodarevo. Odluka je donesena na vanrednoj sjednici, uz procjenu da je neophodna povećana pripravnost svih službi.
Tanjug
Situaciju dodatno komplikuje topljenje snijega koje je počelo nakon padavina prethodne noći, što može dovesti do novog porasta vodostaja. Nadležni poručuju da su spremni da, ukoliko bude potrebno, preduzmu dodatne mjere zaštite stanovništva i imovine, uključujući nove evakuacije i postavljanje privremenih barijera.
Građanima se preporučuje oprez, izbjegavanje kretanja u blizini nabujalih vodotokova i praćenje zvaničnih obavještenja kriznih štabova i nadležnih službi.
Porodicu, prijatelje i širu javnost duboko je pogodila vijest da je Melisa (Ihmija) Lekić preselila na Ahiret u ponedjeljak, 5. januara 2026. godine, u 38. godini života, nakon duge i teške bolesti.
Melisa je svoju životnu borbu nosila dostojanstveno, tiho i hrabro, oslonjena na vjeru i podršku najbližih. I u najtežim trenucima nije gubila nadu, ostajući primjer strpljenja, smirenosti i unutrašnje snage. Oni koji su je poznavali pamtiće je kao osobu blage naravi, dobrog srca i iskrenog osmijeha, uvijek spremnu na lijepu riječ i razumijevanje.
Melisa (Ihmija) Lekić potiče iz porodice sa Pešterske visoravni, odakle njeni korijeni vode iz Sandžaka. Porodica Lekić se prije više godina odselila u Sarajevo, gdje je Melisa živjela i gdje je, okružena najbližima, vodila svoju tešku, ali dostojanstvenu životnu borbu.
Vijest o njenom preranom odlasku izazvala je veliku tugu među rodbinom, komšijama i prijateljima, koji se od Melise opraštaju s osjećajem gubitka, ali i poštovanja prema načinu na koji je nosila svoju životnu kušnju.
Dženaza-namaz će se obaviti u srijedu, 7. januara 2026. godine, u 13:00 sati na Gradskom mezarju Vlakovo, gdje će biti obavljen i ukop. Tevhid će se proučiti istog dana u 13:00 sati u džamiji Bačićko Polje.
U dubokoj boli ostali su njen otac Ihmija, majka Zada, sestra Alisa, zet Kemal, kao i brojna rodbina, prijatelji i komšije. Porodica se zahvaljuje svima koji će prisustvom, dovom i riječima podrške podijeliti tugu zbog ovog velikog i nenadoknadivog gubitka. Rahmetullahi alejha rahmeten vasiah.
Na sjeverni Kavkaz krenuli smo uprkos predrasudama i dugogodišnjoj negativnoj medijskoj slici o ovom dijelu Ruske federacije. Ipak, već nakon prvih dana postalo je jasno da stvarnost ima potpuno drugačije lice – slojevito, moderno, religiozno, ali i turistički sve otvorenije.
Nakon Dagestana stigli smo u Čečeniju i već prvog dana upoznali Grozni, glavni grad Čečenske republike. Samo nekoliko sati bilo je dovoljno da ga okarakterišemo kao “mali Dubai” – grad širokih bulevara, savremenih zgrada, urednih ulica i izraženog osjećaja za simboliku prostora. Tragom religije, kulture i gastronomije vodila nas je Aljina, Čečenka koja s lakoćom spaja lokalnu tradiciju i gostoprimstvo prema turistima.
Drugi dan put nas je odveo van glavnog grada, u Argun, najbliži grad Groznom, koji se ponosi jednom džamijom kakva se rijetko viđa. Džamija poznata kao “Srce majke” ističe se hi-tech islamskim stilom, jedinstvenim u okviru Ruske federacije. Danju, u zavisnosti od sunčeve svjetlosti, njena fasada prelama boje u širok spektar nijansi, dok noću savremena rasvjeta pretvara cijelo zdanje u svjetlosnu atrakciju. Prema riječima vodiča, džamija je podignuta po nalogu Ramzana Kadirova i posvećena njegovoj majci Ajmani Kadirovoj, koju lokalno stanovništvo opisuje kao ženu velikog srca zbog dugogodišnjeg humanitarnog rada. Zbog toga će je mnogi, čak i kada ne koriste zvanični naziv, jednostavno nazvati “Majčinsko srce”.
Impozantni detalji prate ovu priču i kroz brojke: u gradnju je ugrađeno oko 750 tona mramora iz turske provincije Adana i oko 250 tona granita iz Čeljabinska. Unutrašnjost, međutim, ostavlja još snažniji utisak – veliki stakleni otvori, visok sjaj interijera, osvetljena gravirana imena Allaha na kupoli i grandiozni lusteri sa stotinama kandila. Džamija je otvorena za besplatne posjete uz poštovanje osnovnih pravila odijevanja i ponašanja, a zbog snimanja putopisa napravljen je i rijedak izuzetak: Aljini je omogućeno da bude u prizemlju, iako žene obično borave na galerijama.
Nakon Arguna uputili smo se u Šali, gdje se nalazi najveća džamija u Evropi – monumentalno zdanje koje već iz daljine dominira gradom. Bijela boja mramora, četiri minareta visoka 63 metra, te noćna rasvjeta koja daje srebrne i zlatne prelive, ostavljaju utisak kakav se obično veže za svjetske metropole, a ne za relativno mali grad na Kavkazu. Vodič je ovu džamiju opisao kao “biser” i za islamsku ummu i za arhitekturu, a mnogi je zbog estetike porede i s Taj Mahalom. Tokom posjete zatekli smo vjernike na redovnoj molitvi, a snimanje nam je bilo dozvoljeno iako to, kako nam je rečeno, nije uobičajena praksa.
Čečeniju smo upoznali i kroz vidikovac iznad Groznog, poznat kao “Stepenice ka nebu”, s kojeg se grad vidi kao na dlanu. Na tom mjestu, pored prirode i pogleda, ponovo se osjeti snažna poruka identiteta i kulture, kroz citate i simbole koji podsjećaju na ulogu tradicije u savremenoj Čečeniji.
Jedno od većih iznenađenja bio je i “engleski dvorac”, objekat povezan s istorijom naftnih kompanija, koji danas funkcioniše kao muzej na otvorenom i popularno mjesto za mlade. Zidovi nose tragove burne prošlosti, a u dvorištu se mogu vidjeti i oldtajmeri iz kolekcije koja je postala dio muzejske postavke. Fotografije Groznog “prije i poslije” dodatno podsjećaju da ovaj prostor nije građen samo betonom i mramorom, već i složenim istorijskim iskustvom.
Kulturu smo doživjeli i kroz teatar Nohči, gdje folklorni ansambl njeguje ples, nošnju i običaje. Razgovor s umjetnicima otvorio je i temu odnosa mladih i starijih, poštovanja, te načina na koji se identitet prenosi kroz scensku umjetnost. Posebnu pažnju privukla je informacija da su lokalne institucije razmatrale pravila o muzičkom tempu radi očuvanja tradicionalnih ritmova – što je izazvalo rasprave, ali i ukazalo koliko se ovdje ozbiljno shvata kulturno naslijeđe.
Dan smo završili gastronomijom, u restoranu koji je ujedno i muzej. Na stolu su se našla jela od kukuruznog brašna, mliječni sosovi, domaći specijaliteti i mantije koje, iako nisu pečene kao sandžačke, ukusom podsjećaju na domaći kraj. Taj detalj najbolje pokazuje kako putovanja često spajaju svjetove koje smo mislili da su daleki.
Čečenija koju smo vidjeli nije samo priča o najvećim džamijama Evrope i modernom Groznom. To je priča o prostoru kontrasta, u kojem se tradicija čuva, modernizacija pokazuje, a predrasude padaju čim se zemlja pogleda vlastitim očima.
