Selo Raduša kod Tutin oduvijek je važilo za mjesto čestitih, vrijednih i gostoprimljivih ljudi, a među njima se posebno izdvaja Faruk Ćatović – domaćin koji svojim životom, radom i riječima svjedoči o pravim vrijednostima Pešterske visoravni. Njegova priča nije samo priča jednog čovjeka, već priča cijelog kraja u kojem se pošten rad, porodica i međusobno pomaganje i danas smatraju najvećim bogatstvom. Faruk otvoreno govori o životu na selu, odlasku omladine u inostranstvo, mukama stočara, ali i o sreći kada se porodica okupi oko starog ognjišta.
„Opustilo je većina koja je svud otišla. Ostalo je još pomalo ovo. Dok smo po dvoje, dobro je. Dok se nismo porazdvajali i dok nije umrlo jedno od nas, dobro je“, priča Faruk na početku svog govora, opisujući stvarnost mnogih sela na Pešteri.
Govoreći o omladini koja je otišla u Njemačku i Austriju, Faruk bez gorčine kaže da svako traži svoju nafaku:
„Ta omladina tišla po svijetu svud, kao i po Nemačkoj, Austriji… svako je otišao za svojom nafakom. Mi smo tu ostali, nas dvoje, imamo nešto krava, držimo tu.“
Ćatović ističe da život na selu nikada nije bio lak, posebno posljednjih godina kada su stočari prolazili kroz velike krize zbog skupog sijena i problema sa mljekarama.
„Lanska godina je bila bez sijena, bez ičega. Skupile se bale… svaka krava je sebe pojela. Ko je kupovao sijeno, to je bila katastrofa“, govori Faruk, dodajući da su pojedine bale dostizale ogromne cijene.
Ipak, uprkos svim teškoćama, on i supruga nisu odustali od života na svom imanju. Kaže da prodaju mlijeko i mladi sir, koji njegova supruga pravi i nosi u grad.
„Žena radi mladi sir. Nosim dolje u prodavnici, prodajemo to. Za nas dvoje ispada dobro“, kaže Faruk.
Posebno emotivno govori o djeci i unučadima, koji, iako žive širom Evrope, nikada nisu zaboravili svoje selo i roditelje.
„Nema kuće da neko nije u inostranstvu. Sve je omladina otišla… ali opet, hvala Bogu, imaju tamo nafaku, radu, zarađuju“, kaže on.
Faruk sa ponosom priča kako mu djeca i zetovi dolaze čim mogu, posebno tokom ljeta i poljskih radova.
„Dođu iz Nemačke, zetovi, unuča… svi trče da pomognu. Poslije ostanu malo na odmor pa opet odu na poslove po Nemačkoj i Austriji.“
Iza njegovih riječi osjeća se posebna toplina kada govori o unucima.
„Kad se skupe, to ti je kao dječji vrtić. Deda napravi ovo, deda napravi ono… Mene nije mučno. Ako nisam mogao vama da priuštim, makar mogu unučadima dok sam jači“, govori Faruk sa osmijehom.
Njegova životna priča dodatno dobija na težini kada otkriva da je i sam godinama radio u Njemačkoj.
„Bio sam 12 godina u Nemačkoj. Imao sam vize i papire, ali sam se vratio. Majka mi preselila, djeca malo porasla… nisam mogao sve da ostavim“, priča Faruk.
Iako danas ima kuće u Bijelom Polju i mogućnost da siđe u grad, kaže da ga srce i dalje vuče Raduši i Pešteri.
„Ne mogu ja da siđem. Još se osjećam da mogu da radim. Baš da ti kažem – ne mili mi dalje da idem“, iskreno govori ovaj pešterski domaćin.
Faruk ne krije da život na selu opstaje zahvaljujući dijaspori i novcu koji ljudi šalju iz inostranstva.
„Da nije tih njihovih para, ovdje bi život bio problematičan. Oni donesu novac, pa prodaš tele, mlijeko… svako ima hajra“, zaključuje Ćatović.
Njegove riječi danas odzvanjaju mnogo dalje od Raduše i Tutina, jer podsjećaju na ono što Pešter oduvijek čuva – porodicu, pošten rad i vezu sa rodnim krajem koju ni hiljade kilometara ne mogu prekinuti.
