Srijeda, 1 Aprila, 2026

Најава радионице: Вештачка интелигенција и предузетништво 2025

0

Савремени алати за развој (само)запошљивости младих

📅 Субота, 13. септембар 2025.
🕓 од 16 часова
💻 онлајн формат
👥 до 30 учесника

Центар за одрживи развој централне Србије, уз подршку Министарства омладине и спорта, реализује пројекат „Вештачка интелигенција и предузетништво – савремени алати за развој (само)запошљивости младих 2025“.

У оквиру овог пројекта биће одржане интерактивне радионице намењене ученицима, студентима, младима из руралних средина, незапосленим младима, младим предузетницима и радницима.

🎯 Шта ћеш научити?

👉 како да направиш свој веб-сајт уз WordPress,
👉 на који начин вештачка интелигенција може да ти помогне у предузетништву,
👉 како да дигиталне алате претвориш у прилику за запошљавање или покретање бизниса.

Зашто учествовати?

Радионице комбинују практичан рад и савете из прве руке, тако да ће учесници одмах стећи знање које могу применити у пракси – било за сопствени бизнис, било за повећање своје запошљивости.

📩 Пријаве и информације

Ненад Рајковић
[email protected]
📞 069 113 3403

✨ Буди део генерације младих која користи иновације и АИ за креирање сопствених шанси!

Potresna poruka vjerenice POGINULOG Novopazarca: „Još uvijek ne mogu da poverujem da te nema…“

0

Tragedija koja je zadesila selo Kosuriće kod Novog Pazara i dalje para srca svih koji su poznavali Danila-Daneta Rakovića (1999–2025). Mladić koji je u nesreći s traktorom izgubio život u 26. godini, iza sebe je ostavio porodicu, prijatelje, ali i vjerenicu s kojom je planirao zajedničku budućnost.

Na društvenim mrežama osvanula je njena emotivna poruka koja je duboko dirnula javnost. U nekoliko rečenica sažela je bol, ljubav i zahvalnost za vrijeme koje su proveli zajedno:

  • „Ljubavi moja, još uvijek ne mogu da poverujem da te nema. Svaki dan se budim s nadom da ću te videti, čuti tvoj glas, osetiti tvoj osmeh. Nedostaješ mi na način koji reči ne mogu opisati. Hvala ti za svaku sekundu koju smo delili, za svu ljubav koju si mi dao i što si bio deo mog života. Naučio si me šta znači voleti iskreno i bezuslovno.“

Dodala je da će Dane zauvijek biti dio nje:

  • „Zauvek ćeš ostati u mom srcu, u svakoj misli, u svakoj mojoj suzi i u svakom mom osmehu. Iako te više nema ovde, znam da me čuvaš odozgo. Volim te zauvek i zauvek ćeš biti deo mene.“

Ova poruka otkriva koliko je bolno što je život mladog Danila prekinut baš na pragu najljepšeg životnog poglavlja – ženidbe. Dane i njegova vjerenica planirali su zajednički dom, porodicu i budućnost, a sada ona kroz suze svjedoči da će mu vječno ostati vjerna u srcu i uspomenama.

Njegova prerana smrt podsjetila je sve koliko je život krhak i koliko su trenutci provedeni s voljenima dragocjeni.

Velika tuga u Novom Pazaru: Nakon nesreće s traktorom preminuo D.R.(26)

0

Selo Kosuriće kod Novog Pazara zavijeno je u crno nakon strašne nesreće koja je odnijela život Danila-Daneta Rakovića (26). Mladić, poznat po svom osmijehu, vedrini i planovima za budućnost, tragično je stradao 1. septembra 2025. godine, kada se njegov traktor prevrnuo oko 15:30 časova, nedaleko od rodnog sela.

Od tog trenutka počela je višednevna borba za njegov život. Najprije je bio zbrinut u Opštoj bolnici u Novom Pazaru, gdje su ljekari danonoćno bdjeli nad njim. Kada su iscrpljene sve mogućnosti, prebačen je u KBC Kragujevac, ali, nažalost, 7. septembra stigla je vijest koju niko nije želio da čuje – Dane je izgubio najtežu bitku.

Posebno bolno zvuči činjenica da je Dane bio pred ženidbom. Imao je vjerenicu i zajedno su planirali budućnost, kuću, porodicu. Njegovi najbliži kažu da je bio sin i brat kakav se samo može poželjeti – vrijedan, skroman i uvijek spreman da pomogne. „Bio je stub naše kuće i naše snage,“ kroz suze govore njegovi najbliži.

Sahrana će se obaviti u utorak, 9. septembra 2025. godine u 12 časova na groblju u selu Kosuriće, dok će povorka krenuti iz porodične kuće u 11 časova. Na posljednji put ispratiće ga majka Gordana, brat Aleksandar, sestre Danijela i Anđela, rodbina, komšije i prijatelji, koji i dalje ne mogu da vjeruju da ga više nema. Dane će ostati upamćen kao momak koji je volio život i ljude, a njegova prerana smrt podsjetnik je koliko je život krhak i nepredvidiv.

Hazbo Mujović: „Sjenica je devastirana, vlast SPP-a uništila sve što je mogla“

0

Bivši predsjednik opštine Sjenica Hazbo Mujović, nekadašnji funkcioner SDA Sulejmana Ugljanina, uputio je oštre kritike aktuelnoj vlasti koju u ovom gradu predvodi SPP Usame Zukorlića.

  • „U zadnjih pet godina opština Sjenica je devastirana. Uništeno je sve što je moglo da se uništi. Jedan put nije nasut, jedan put nije asfaltiran, ništa nije urađeno iz budžetskih sredstava. Ama baš ništa“, poručio je Mujović.

On je podsjetio da je u vrijeme njegovog mandata realizovano 20 megaprojekata, dok sadašnja vlast, kako tvrdi, ne bilježi nikakve rezultate.

  • „Mi smo svi svjedoci, a čuo sam da je 20 megaprojekata za vrijeme vodstva bivšeg predsjednika realizovano. A sada – ništa“, rekao je Mujović.

Posebnu pažnju skrenuo je na, kako kaže, iznošenje budžetskih sredstava sa računa opštine, u šta su uključeni i predstavnici različitih političkih partija.

  • „Direktori javnih ustanova podnose ostavke da ne bi izvlačili novac sa računa opštine i tako došli u krivičnu odgovornost. Oni time štite sebe jer znaju da ovo drugo neće trajati“, naveo je Mujović.

Mujović je posebno istakao da je aktuelna vlast sklopila štetan ugovor sa Hrastovom toplanom, koji, prema njegovim riječima, opštinu košta milion eura godišnje.

  • „Opština Sjenica je nametnula sama sebi trošak od milion eura godišnje, bez obzira da li se grijanje koristi ili ne. To je 600.000 eura više nego što je ranije plaćano. Neka direktor Andrija i svi direktori škola kažu koliki su troškovi grijanja sada, a koliki su bili prije“, rekao je Mujović.

On je dodao da je zbog ovih i drugih problema aktuelni predsjednik opštine podnio ostavku, „upravo zbog stvari koje je sam sebi nametnuo“. POgledajte video ispod teksta.

 

A šta je to uradila trenutna vlast za svog dosadašnjeg mandata !?

Objavljuje Sda Sjenica u Srijeda, 3. rujna 2025.

Kako je Beograđanka Dušica zbog Mirsada Jahovića prihvatila islam i postala dio porodice Jahović

0

Mirsad Turkdžan, rođeni Novopazarac, ime koje je urezano u istoriju svjetske košarke, ostaje ponos svoga grada i cijelog Sandžaka. Malo je onih koji su prošli put od prašnjavih igrališta Novog Pazara do najjače košarkaške lige svijeta – NBA. Njegova priča je spoj sportskog uspjeha, porodičnih iskušenja i ljubavi koja je nadjačala predrasude.

Rođen 7. juna 1976. godine u Novom Pazaru kao Mirsad Jahović, pripada porodici čije ime i danas nosi posebnu težinu. Kada je, kao mladi talenat, dobio priliku da nastupi za tursku reprezentaciju, morao je po zakonu Turske promijeniti prezime. Tako je postao Turkdžan – ime koje će kasnije odzvanjati evropskim parketima i američkim dvoranama.

Njegova sestra, Emina Jahović, proslavila je prezime na estradi, dok je Mirsad svojom loptom ispisivao sportske stranice istorije. Već 1994. godine debitovao je za turski Efes, a 1998. postao prvi Turčin u NBA ligi kada ga je izabrao Hjuston Rokets.

Turkdžan se nametnuo kao jedan od najboljih skakača u istoriji evropske košarke. U Turskoj su mu povukli dres sa brojem koji je nosio, a ostat će upamćen i kao stub reprezentacije koja je na Evrobasketu 2001. godine stigla do finala protiv ekipe Svetislava Pešića. U punoj Abdi Ipekči Areni bio je na korak od zlata, ali je pehar otišao u ruke tadašnje SR Jugoslavije.

Njegov privatni život često je bio u centru pažnje. Nakon razvoda od prve supruge, manekenke Dine Džanković, Mirsad je pronašao novu sreću pored Beograđanke Dušice Trninić. Njihova ljubavna priča probudila je mnogo komentara – od toga da porodice nisu odobravale njihovu vezu, do nagađanja o porodičnim sukobima.

Istina je da je Dušica zbog Mirsada prešla u islam, što je doživjela kao lični izbor i potvrdu ljubavi. Danas sa suprugom ima dvoje djece, a njih dvoje su vremenom postali skladan i stabilan par. Posebno se ističe njen blizak odnos sa Mirsadovom majkom, što je u javnosti često opisivano kao rijedak primjer porodičnog sklada.

Vremenom je i Emina Jahović pokazala poštovanje prema snahi, angažujući je čak i za promociju vlastitog brenda. Time je nestala svaka dilema – porodica Jahović/Turkdžan dokazala je da, uprkos izazovima i glasovima sa strane, njihova snaga leži u međusobnoj podršci i ljubavi.

Iako je karijeru gradio u Turskoj i širom Evrope, Mirsad nikada nije zaboravio svoj rodni grad. Njegova porodica i danas živi u Novom Pazaru, a on sam često ističe da su mu upravo pazarni sokaci i prva igrališta oblikovala snove.

Njegova životna priča ostaje inspiracija mladima – dokaz da i iz malog grada, uz trud i vjeru, možeš stići do najveće svjetske scene.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Dusica Jahovic Türkcan (@dusicadr)

Vlada Srbije duguje Novom Pazaru 76 miliona eura: Najmanji budžet po stanovniku u Srbiji

0

NOVI PAZAR – Najnovija analiza budžeta lokalnih samouprava u Srbiji za 2024. godinu otkriva poražavajući podatak: Novi Pazar, grad sa više od 106.000 stanovnika, ima najmanji budžet po glavi stanovnika u zemlji. Procjene pokazuju da centralna vlast duguje građanima Novog Pazara preko 76 miliona eura kroz neravnomjernu raspodjelu sredstava.

Nesrazmjer u brojkama

Dok gradovi slične ili manje veličine raspolažu znatno većim budžetima, Novi Pazar ostaje na začelju. Budžet po stanovniku u ovom gradu iznosi svega 35.600 dinara, dok se u Čačku, Kruševcu, Valjevu ili Šapcu kreće između 86.000 i 100.000 dinara. Najveća razlika se vidi u poređenju s Novim Sadom, gdje budžet iznosi čak 148.600 dinara po stanovniku.

Uporedni pregled budžeta po stanovniku (2024):

  • Novi Sad: ~148.600 RSD

  • Kragujevac: ~100.000 RSD

  • Niš: ~95.800 RSD

  • Kruševac: ~95.600 RSD

  • Čačak: ~95.200 RSD

  • Šabac: ~86.300 RSD

  • Novi Pazar: ~35.600 RSD

Zašto je Novi Pazar zakinut?

Problem leži u modelu finansiranja lokalnih samouprava. Budžeti se formiraju iz dva izvora: sopstvenih prihoda i transfera iz državnog budžeta.

  • Sopstveni prihodi Novog Pazara su niski, jer grad nema razvijenu industrijsku bazu niti velike kompanije koje bi značajno doprinosile porezima.

  • Transferi države se, međutim, dodjeljuju prema visini tih istih prihoda. To znači da gradovi koji već imaju snažnu privredu dobijaju i veća sredstva iz Beograda, dok Novi Pazar, sa slabijom privredom i velikim potrebama, ostaje dvostruko zakinut.

Problem lokalne poreske discipline

Dodatni problem je i odnos samih građana i privrednika prema poreskim obavezama. Dok se u većini gradova Srbije, pa i u susjednoj Raškoj, za svaku kupovinu – bilo da se radi o kiosku, marketu ili ugostiteljskom objektu – dobija fiskalni račun, u Novom Pazaru to gotovo da nije praksa.

Krojači, pekari, mesari i brojni drugi zanatlije uglavnom posluju paušalno, prijavljuju minimalnu dobit ili čak rade potpuno „na crno“. Radnici su najčešće prijavljeni na minimalac, dok ostatak primaju na ruke. Pored toga, procjenjuje se da u gradu posluju stotine neregistrovanih zanatlija, bez ikakve kontrole ili evidentiranih poreza.

Ovakva praksa direktno smanjuje budžetske prihode i slabi mogućnosti grada da se izbori za veća sredstva. Drugim riječima – nepravda u raspodjeli državnih fondova dodatno je pojačana i unutrašnjim slabostima, odnosno nedovoljnom poreskom disciplinom i niskom sviješću o važnosti doprinosa lokalnoj zajednici.

Situaciju dodatno otežava činjenica da je Novi Pazar grad sa najmlađom i najbrže rastućom populacijom u Srbiji. To zahtijeva veća ulaganja u obrazovanje, vrtiće, škole i socijalne programe, ali bez podrške države i uz slabe lokalne prihode ta obaveza pada na ionako mali gradski budžet.

Neophodne promjene

Stručnjaci upozoravaju da trenutni model raspodjele sredstava ne prepoznaje specifične demografske i ekonomske izazove Sandžaka i Novog Pazara. Ako se ne uvedu sistemske promjene, građani će i dalje biti uskraćeni za osnovne usluge i investicije.

Potrebno je:

  • Revidirati formulu raspodjele državnih sredstava, tako da se uzmu u obzir stvarne potrebe gradova sa specifičnim izazovima.

  • Uvesti posebne programe državne podrške za ekonomski slabije regione.

  • Raditi na jačanju lokalne poreske discipline i stvaranju svijesti kod građana da fiskalni račun i plaćanje poreza nisu samo zakonska obaveza, već i ulaganje u bolju budućnost grada.

  • Privući privatne investicije koje bi povećale sopstvene prihode i otvorile nova radna mjesta.

Bez ovih koraka, tvrde lokalni zvaničnici, Novi Pazar će ostati grad mladih, ali i grad sa najmanje perspektive zbog nepravedne raspodjele državnog novca i slabe lokalne ekonomske odgovornosti.

Protjerivanje Bošnjaka muslimana sa Kopaonika (1878–1913): Balkanski ratovi, egzodus i zaboravljene tragedije

0

Piše Suad K Zoranić

Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, Osmansko Carstvo je izgubilo kontrolu nad velikim dijelom Balkana. Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, a dobila je i pravo držati trupe u Novopazarskom sandžaku kao tampon-zoni između Srbije i Crne Gore. Ova aranžmana značila je de facto prisustvo austrougarske vojske u Sandžaku od 1879. do 1908. godine, iako formalno Sandžak tada ostaje pod osmanskom upravom. Lokalno muslimansko stanovništvo – Bošnjaci – sa zebnjom je posmatralo jačanje austrougarske kontrole, što je dovelo do oružanog otpora u nekim sredinama. Primjer takvog otpora je Mehmed ef. Šemsikadić, pljevaljski muftija, koji je 1878. organizirao bošnjačke dobrovoljce u odbrani od austrougarske okupacije (istakao se u borbama kod Tuzle). Međutim, austrougarska vojska je do jeseni 1878. slomila otpor širom BiH i Sandžaka.

Posljedice austrougarske okupacije bile su teške za muslimansko stanovništvo. Mnogi Bošnjaci koji su pružali otpor ili se nisu htjeli pomiriti s novom vlašću odlučili su napustiti zavičaj. U godinama nakon 1878. zabilježen je masovan egzodus bosanskohercegovačkih muslimana prema područjima pod osmanskom vlašću. Procjenjuje se da je između 1883. i 1905. iz BiH odselilo oko 32.625 Bošnjaka, a od 1906. do 1918. još 24.000. Ukupne brojke su vjerovatno i veće – prema nekim historičarima (npr. Hadžijahić, navodi Noel Malcolm), oko 300.000 Bošnjaka iselilo se u Tursku poslje austrougarske okupacije. Istovremeno, s područja koje su dobile nezavisna kneževina Srbija i Crna Gora 1878. (npr. Niš, Pirot, Podgorica, Nikšić, Kolašin), također su protjerane ili izbjegle desetine hiljada muslimana. Mnogi od tih muhadžira (izbjeglica) sklonili su se u još uvijek osmanske krajeve – Kosovski vilajet i Sandžak. Tako je, primjera radi, znatan broj muslimana iz crnogorskih oblasti Kolašina i Nikšića (koje je Crna Gora pripojila 1878.) našao utočište u okolini Kopaonika, tada pograničnom dijelu Osmanske države. Oni su osnovali ili naselili sela na Kopaoniku, vjerujući da su tamo sigurni.

Balkanski ratovi i etničko čišćenje kopaoničkih sela (1912–1913)

Krajem 1912. godine, izbio je Prvi balkanski rat u kojem su Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka napale Osmansko Carstvo. Sandžak i Kosovo su se našli na udaru srpske i crnogorske vojske. Osmanska vlast u tim krajevima bila je na izmaku snaga – osmanske trupe postojale su samo formalno, bez kapaciteta da odbrane lokalno muslimansko stanovništvo. Nastao je vakuum vlasti u kojem su muslimanska sela ostala nezaštićena, izložena odmazdama i nasilju osvajača. Historijski izvori bilježe da je upravo u to vrijeme profesor Avdija Avdić postavio pitanje: “Zašto tada nije formirana država Sandžak?”, aludirajući na činjenicu da bi možda autonomna sandžačka oblast spriječila bezvlašće i stradanje nevinih. Nažalost, umjesto zaštite, zavladao je teror nad muslimanima.

U oblasti Kopaonika (planinskog masiva na tromeđi Sandžaka, Kosova i južne Srbije) odigralo se posebno brutalno etničko čišćenje. Odmah nakon ulaska srpske vojske, djelovale su i neregularne paravojne formacije četnika pod vođstvom proslavljenog komitskog vojvode Koste Pećanca. Oni su sistematski napadali bošnjačka (muslimanska) sela na padinama Kopaonika. U tim napadima 1912. godine došlo je do masakara i progona stanovništva. Hronike bilježe da su “mnogi izgubili živote, a preživjeli su bili prisiljeni da pobjegnu”. Primjer takve sudbine je selo Borčane: u Borčanima je tada živjelo oko 800 muslimanskih domaćinstava, uglavnom porodice koje vuku porijeklo iz Kolašina (ranije protjerane odatle). Pećančevi odredi su u naletu selo sveli na zgarište – spalili su kuće i ubili brojne mještane. Preostali preživjeli stanovnici, sa strahom u srcu, pobjegli su u susjedno selo Ceranje tražeći spas. Slično je prošlo i jedno obližnje selo od oko 700 kuća – ostalo je potpuno ispražnjeno od svojih bošnjačkih stanovnika. Drugim riječima, čitav taj kraj Kopaonika, koji je do tada imao značajnu bošnjačku populaciju (uključujući potomke ranijih muhadžira iz Crne Gore), ostao je etnički očišćen.

Prema svjedočenjima potomaka, srpske vlasti su potom nastojale onemogućiti povratak izbjeglih muslimana i asimilirati one malobrojne koji su možda ostali. U okolini Kosovske Mitrovice prepričava se kako je Kosta Pećanac zahtijevao da preživjeli muslimani “govore jezik kojim govore Đakovčani” (aludirajući na albanski), zapravo namećući im srpski jezik pod drugim imenom. U selu Ceranje je nakon pokolja u Borčanima stanovništvu obećano da neće biti dirano ako se smire, ali je ubrzo uslijedila prisilna obustava nastave na bosanskom i uvođenje nastave navodnog “albanskog” (srpskog) jezika – što je prekinuto tek dolaskom Austro-Ugara 1915. godine. Ove epizode svjedoče o atmosferi straha i pritiska kojoj su muslimani bili izloženi.

Izbjeglički egzodus i tragedija muhadžira

Nasilje u Kopaoničkom kraju i šire na području Sandžaka i Kosova izazvalo je talas izbjeglištva biblijskih razmjera. Hiljade bošnjačkih i albanskih muslimanskih porodica u kasnu jesen 1912. krenule su na put spasa, napuštajući svoja ognjišta pred nadirućom srpskom i crnogorskom vojskom. Većina je pješice, kolskim zapregama ili kakvim vozilima mogla naći, krenula ka jugu – preko Kosovske Mitrovice i Prištine prema Skoplju, a zatim dalje ka Skoplju i Solunu, odnosno ka Istanbulu. Mnoge izbjeglice su se zadržale neko vrijeme u Skoplju i drugim gradovima, čekajući transport ili dokumente za dalje putovanje. Već 1913. godine u Skoplju su postojale čitave “Muhadžer mahale” (izbjegličke četvrti) naseljene Bošnjacima iz Sandžaka.

Kosovska Mitrovica, koja je prije 1912. imala većinsko muslimansko stanovništvo i gdje se pretežno govorilo bosanski ili turski, doživjela je dramatičnu promjenu demografske slike. Poslije 1912. došlo je do “velikog iseljavanja Bošnjaka iz Mitrovice, obližnjih sela i Vučitrna u periodu između 1912. i 1925. godine”, pa je dotadašnja bošnjačka kultura i jezik u Mitrovici gotovo iščezla. Slična sudbina zadesila je i mnoge gradove Sandžaka: muslimani koji nisu uspjeli pobjeći često su bili izloženi represiji ili su se kasnije iselili uslijed pritisaka.

Dolaskom u Istanbul, tadašnju osmansku prijestolnicu, izbjeglička drama je dostigla vrhunac. Fotografije iz novembra 1912. zabilježile su kolone iscrpljenih muhadžira na pristaništu Karaköy kako čekaju brodove koji su ih trebali prevesti preko Mramornog mora do gradova Yalova i Bandırma (Anadolija). Savremenici opisuju scene u kojima “stotine balkanskih izbjeglica na Karaköy iskelesi nose tugu napuštenog zavičaja na licima”. Izbjeglice su često sedmicama boravile pod vedrim nebom ili u improvizovanim skloništima po istanbulskim parkovima i džamijama, čekajući daljnji transport. Prema izvještaju Međunarodne komisije iz 1914. i drugim izvorima, muslimanska sela u mnogim oblastima su sistematski spaljivana tokom Balkanskih ratova, što je uzrokovalo masovnu seobu stanovništva. Procjene govore da je poslije Prvog balkanskog rata najmanje 346.500 ljudi moralo izbjeći (među njima najviše muslimana) zbog promijenjenih granica. Nakon Drugog balkanskog rata 1913. dodatno je raseljeno oko 390.000 osoba raznih etničkih skupina. Ove brojke uključuju i Bošnjake i Albance sa područja Sandžaka, Kosova i Makedonije koji su se masovno sklanjali u Osmansko Carstvo.

Izbjeglička golgota nije završavala dolaskom na osmansku teritoriju. Osmansko društvo bilo je preplavljeno izbjeglicama (muhadžirima) sa Balkana – u periodu 1912–1914. stiglo je stotine hiljada prognanika kojima je trebalo osigurati smještaj, hranu i lijekove. Turski izvori navode da je u to vrijeme oko 100.000 muslimana iz južne Srbije, Kosova i Makedonije naseljeno po Anadoliji, a samo u okolini Istanbula bilo je desetine hiljada izbjeglica u privremenim logorima. Mnogi su bili bolesni, izgladnjeli i traumirani. Humanitarne organizacije poput Osmanskog Crvenog polumjeseca (Hilal-i Ahmer) pokušavale su pomoći – otvarane su javne kuhinje i prihvatilišta. Ipak, lokalno stanovništvo Istanbula nije uvijek blagonaklono gledalo na pridošlice; postoje zapisi koji svjedoče da su se domaći stanovnici žalili na “došljake puni vaški i bolesne djece” u parkovima, zahtijevajući od vlasti da ih udalje. Uprkos svemu, Osmanska vlada je nastojala trajno naseliti muhadžire – velik dio je upućen brodovima dalje u Anadoliju, gdje su im dodjeljivane napuštene ili državne zemlje za obnovu života.

Tragična sudbina kopaoničkih Bošnjaka tako je postala dio mnogo šireg egzodusa muslimana sa Balkana početkom 20. vijeka. U kolektivnom pamćenju bošnjačkog naroda ovi događaji ostavili su duboke traume: praktično svaka bošnjačka porodica iz Sandžaka i Kosova ima predanje o precima koji su bili muhadžiri ili su stradali u tom periodu. Danas u Turskoj živi potomstvo tih iseljenika – neke procjene kažu da više od 2 miliona ljudi u Republici Turskoj ima bošnjačko porijeklo, što svjedoči o razmjerama iseljavanja.

Posljedice i međuratni period (1918–1939)

Poslije okončanja Prvog svjetskog rata 1918. i stvaranja Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije), mnogi protjerani Bošnjaci nisu se mogli vratiti svojim domovima na Kopaoniku i Sandžaku – njihova imanja često su zauzeli doseljeni Srbi ili su jednostavno ostala pusta. Tek ponegdje su se grupice preživjelih vratile, ali u sasvim izmijenjene okolnosti u novoj državi. U Kraljevini SHS, Bošnjaci (koji su zvanično nazivani “jugoslovenski muslimani”) bili su građani drugog reda, bez kolektivnih prava. Nastavilo se njihovo iseljavanje, i to sada uz podsticaj države. Već 1920. godine premijer Nikola Pašić slao je Kostu Pećanca natrag u Sandžak – ovaj put ne više ratom, nego da “agituje” i zastraši muslimane kako bi se što manje njih usudilo glasati na izborima ili kako bi se lakše odlučili na odlazak. U takvoj atmosferi dogodio se i zloglasni pokolj u Šahovićima (novembar 1924.), kada su crnogorske vlasti prešutno omogućile linč nad bošnjačkim stanovništvom sela Šahovići (danas Tomaševo kod Bijelog Polja). Tom prilikom je ubijeno više stotina muslimana, a selo potpuno spaljeno. Preživjeli bošnjački živalj iz tog kraja masovno je izbjegao – najvećim dijelom u Tursku. Njihov put vodio je preko Skoplja, gdje su neko vrijeme boravili u improviziranim naseljima (Bošnjačka mahala u Skoplju nastala je upravo tada), dok nisu dobili dozvole za dalje iseljenje.

Jugoslavenska vlast je 1930-ih aktivno radila na “planskom iseljavanju muslimana”. Između Kraljevine Jugoslavije i Republike Turske vođeni su pregovori sa ciljem trajnog preseljenja znatnog broja preostalih muslimana (Bošnjaka, Albanaca i dr.) u Tursku. Ovi pregovori rezultirali su potpisivanjem posebne konvencije 11. jula 1938. godine. Istanbulska konvencija 1938. predviđala je iseljavanje 40.000 porodica (oko 200.000 osoba) muslimanske vjeroispovijesti sa teritorije Jugoslavije u Tursku u roku od pet godina. Jugoslavija se obavezala da za svaku iseljenu porodicu plati Turskoj po 500 lira pomoći za naseljavanje. Plan je bio da se većina iseljenika naseli u istočnoj Anadoliji (predjeli prema sirijskoj i iračkoj granici, gdje je Turska željela pojačati muslimansko stanovništvo). Jugoslovenske vlasti su još 1939. počele provoditi ovu konvenciju – organizovani su transporti i iseljeničke kancelarije (otvorena je čak i ambasada Kraljevine Jugoslavije u Ankari radi ubrzanja procedura). Međutim, izbio je Drugi svjetski rat koji je omeo punu realizaciju ovog plana. Do 1941. iseljen je samo manji dio predviđenih ljudi, ali i to je doprinijelo da je broj Bošnjaka u Sandžaku i na Kosovu dalje opadao.

Ova politika govori da su progoni Bošnjaka sa Kopaonika i okolnih krajeva 1912–1913. bili samo početak kontinuiranog procesa deosmanizacije i etničkog inženjeringa na Balkanu, koji je trajao sve do sredine 20. vijeka. Posljedica tog procesa jeste da su nekadašnje kompaktne zajednice bošnjačkih muslimana u mnogim dijelovima Srbije, Crne Gore i Kosova praktično prestale postojati. Demografska i društvena slika regije trajno je izmijenjena, a čitave generacije su odrastale u izbjeglištvu, daleko od zavičaja svojih predaka.

Nužnost istraživanja i otvaranja arhiva

Prošlo je više od jednog stoljeća od ovih tragičnih događaja, ali mnoga pitanja ostaju otvorena. Protjerivanje Bošnjaka muslimana sa područja Kopaonika i sandžačko-kosovskih krajeva općenito još uvijek nije do kraja istraženo niti osvijetljeno u historiografiji. Veliki dio dokumentacije rasut je po raznim arhivima – od lokalnih (općinskih i crkvenih zapisa u Srbiji), preko državnih arhiva u Beogradu i Podgorici, do nekadašnjih austrougarskih arhiva u Beču i osmanskih arhiva u Istanbulu. Historičari i potomci prognanih vjeruju da će tek sistematičnim otvaranjem tih arhiva i međunarodnim istraživačkim projektima biti moguće dobiti cjelovitu sliku razmjera progona i egzodusa muslimana sa Balkana početkom 20. vijeka.

Posebno bi vrijedno bilo istražiti primarne izvore – npr. izvještaje austrougarskih konzula o stanju u Sandžaku prije Balkanskih ratova, dokumente srpske vojske o “čišćenju” teritorija 1912–1913, osmanske popise muhadžira pristiglih u Tursku, kao i lična svjedočanstva preživjelih. Postoje indicije da se u turskim arhivima čuva obilje građe (poput spiskova izbjeglica, dodijeljenih zemljišta, izvještaja Crvenog polumjeseca), ali to tek treba proučiti i povezati sa balkanskim izvorima. Lokalna usmena tradicija također je važna – pjesme, sevdalinke i porodične priče još čuvaju fragmente sjećanja na ta burna vremena.

Interes akademske zajednice za ovu temu u porastu je posljednjih decenija. Objavljeno je nekoliko značajnih radova i knjiga koje se dotiču stradanja Bošnjaka u Sandžaku i iseljavanja u Osmansko Carstvo. Naprimjer, historičar Avdija Avdić obradio je jugoslovensko-turske pregovore o iseljavanju muslimana između dva svjetska rata, dok je Semir Mustafačević analizirao procese “deosmanizacije Balkana (1912–1923)” i tu iznio niz dokumenata o zločinima nad Bošnjacima. Također, postoji knjiga “Krvavi pečat” koja govori o genocidima nad Bošnjacima, uključujući događaje u Sandžaku. Ipak, cjelovita monografija posvećena baš protjerivanju bošnjačkih muslimana sa područja Kopaonika tek treba da bude napisana.

Stradanja bošnjačkih muslimana Kopaonika i okolnih sela u periodu 1912–1913. predstavljaju jedno od najmračnijih poglavlja historije ovih prostora. U krvavim ratovima i nacionalističkim projektima, hiljade nevinih ljudi izgubile su svoje domove i živote samo zbog vjere i identiteta. Njihov egzodus ostavio je traga od Balkana do Male Azije. Danas, potomci ovih muhadžira žive raštrkani, ali uspomena na rodni kraj i pretrpljenu nepravdu živi u njihovim predanjima. Za buduće generacije, od izuzetnog je značaja da se ove priče dokumentuju i prouče – ne samo radi odavanja počasti žrtvama, nego i radi razumijevanja historijskih procesa koji su oblikovali moderne nacije na Balkanu. Otvaranje arhiva i interdisciplinarna istraživanja pomoći će da se popuni praznina u našoj kolektivnoj memoriji, kako bi istina o protjerivanju Bošnjaka sa Kopaonika izašla na vidjelo i postala dijelom šire historiografije balkanskih ratova. Jedan od potomaka napisao je fb stauts koji je povod ovog našeg članka.

Literatura i izvori:

  • Tamara Scheer, “Sanjak of Novi Pazar”, u: 1914-1918 Online Encyclopedia, 2015.

  • Esad Sarajlić, “Austrougarski period (1878–1918.)”, Gradačac u prošlosti, 2020.

  • Arhivski podaci (preko Noel Malcolm): broj iseljenih Bošnjaka nakon 1878..

  • Safet Glogić, tekst u Sandžak Danas, 28. jula 2023: “Stanovnici Kosovske Mitrovice su do 1912. govorili bosanski ili turski…”.

  • Carnegie Endowment Report (izvještaj Međunarodne komisije o Balkanskim ratovima, 1914) – navodi o sistematskom spaljivanju muslimanskih sela.

  • Şevin Sağnıç, “Refugee Reception in the Ottoman Empire…”, u: People Forced to Flee – UNHCR (2022).

  • Redžep Škrijelj, “Sandžački Bošnjaci u Makedoniji” – navodi o Šahovićima 1924. i iseljeničkim naseljima u Skoplju.

  • Avdija Avdić, “Jugoslovensko-turski pregovori o iseljavanju muslimana (1918–1938)”, Novopazarski zbornik br.15, 1991.

Akif Selmanović Alen: Posljednji boss sandžačke kaldrme i legenda Beča

0

Beč i danas pamti ime Akifa Selmanovića Alena, čovjeka kojeg su mnogi opisivali kao gospodina sa asfalta, obrazovanog Sandžakliju i vlasnika čuvene pizzerije “Palermo”. Njegova životna priča, nedavno objavljena na popularnoj Facebook stranici “Legende devedesetih”, izazvala je veliki broj komentara i sjećanja.

Akif Selmanović Alen rođen je 17. novembra 1947. godine u selu Gurdijelje kod Tutina. Put ga je, kao i mnoge Sandžaklije, najprije odveo u Beograd, a zatim u Austriju, gdje je izgradio ime i reputaciju. U Beču je postao simbol sandžačke dijaspore, poznat i cijenjen među Jugoslovenima, ali i u ruskoj zajednici.

Za razliku od stereotipa o “bossevima s asfalta”, Alen je, kako se navodi, bio gospodin koji nikada nije maltretirao ljude, a ipak je imao ogroman autoritet. Bio je vlasnik pizzerije “Palermo”, mjesta okupljanja mnogih gastarbajtera i poznatih Bečlija.

Alen je važio za osobu izuzetne naobrazbe – ljubitelj istorije, filozofije i knjige. Bio je i strastveni kockar, poznat po partijama barbut-a, u kojima je stekao znatan novac. “Bio je profesor sandžačkim momcima, veoma načitan, a o knjigama i filozofiji govorio je s mladima koji su ga slušali kao sunđer”, piše u statusu.

Njegov najbliži prijatelj bio je poznati Giška Božović. Njihovo prijateljstvo opisuje se kao neraskidivo, a upravo zbog takvih odnosa Alen je stekao poštovanje i među onima koji su u Beču važili za najopasnije.

Iako je važio za autoriteta, Alen je bio i porodičan čovjek – oženjen, otac troje djece. Njegov život obilježila je tragedija kada je 2008. godine u Beču stradao njegov drug Edip Šećović Šećo, šampion u boksu. Od tuge i žalosti, Alen je doživio moždani udar i preminuo dvije godine kasnije.

Objava na stranici “Legende devedesetih” izazvala je brojne komentare onih koji su ga poznavali:

  • “I Alen i Šećo su bili ljudine. Beč i danas tuguje za njima. Slava im”, napisao je jedan korisnik.

  • “Edip Šećović Šećo je bio ljudska gromada, čovek koji je voleo sve i pomagao svima”, dodao je njegov prijatelj.

  • “Za mene najveća ljudina i najopasniji čovek iz tog kraja je Munir Fiuljanin – Muki Estrada”, prisjetio se drugi komentator, ukazujući na još jedno poznato ime iz dijaspore.

U komentarima se pominju i drugi ljudi iz Sandžaka koji su obilježili gastarbajterski život u Beču – džudista i pjevač Munir Fiuljanin Muki, Edip Šećović Šećo, kao i klub “Golden gejt” koji je vodio Alenov brat Sali.

Iako je prošlo više od decenije od njegove smrti, ime Akifa Selmanovića Alena i danas se s poštovanjem spominje u Sandžaku i Beču. Za mnoge on ostaje simbol vremena kada su se u inostranstvu isprepletali čast, prijateljstvo i život na ivici.

Velika hajrli akcija u Sjenici: Pomozimo izgradnju Musafirskog hana

0
izgradnja musafir centra Sjenica

U Sjenici je u punom jeku izgradnja Musafirskog hana, vakufskog objekta koji nastaje u sklopu Musafir džamije i koji će služiti kao značajan vjerski i društveni centar. Zidovi objekta već su podignuti do drugog sprata, a prioritet u narednom periodu jeste da se han ukrovi prije dolaska zime.

Pokrenuta je velika akcija prikupljanja sredstava, u kojoj su pozvani ambasadori hajra da se uključe i u svom okruženju pokušaju prikupiti sredstva. Organizatori naglašavaju da je svaki iznos dragocjen i da doprinos, ma koliko bio, donosi ogromnu vrijednost i nagradu kod Allaha.

  • „Čak i ako ne skupite puni iznos, vaš trud i podrška su izuzetno važni. Godinama unazad pokazalo se da su akcije s ambasadorima bile veoma uspješne. Ovaj objekat će biti od velikog značaja za našu zajednicu, a svako dobro koje uložimo ostavlja trajni trag i na ovom i na onom svijetu,“ poručuju organizatori.

Kako se možete uključiti?

Građani i ljudi dobre volje mogu se uključiti na dva načina:

  • kao ambasadori hajra, prijavom do 08.09.2025., nakon čega slijedi zajednička akcija,

  • ili donacijom putem PayPal-a na adresu [email protected]

Za sve informacije i prijave dostupni su kontakti:

  • Azra Šemsović – 00381 63 394297

  • Emina Bajrami – 00381 62 8324232

Prema vizualizacijama, Musafirski han će biti moderan objekat na tri nivoa, sa prostorijama prilagođenim potrebama vjernika i zajednice. Biće to mjesto okupljanja, podrške i dobrodošlice, ali i trajni vakufski kapital.

Organizatori pozivaju sve koji su u mogućnosti da se uključe, naglašavajući da je ključno da se objekat ukrovi do zime, kako bi radovi mogli teći nesmetano i u narednim fazama.

Emir Brunčević na svadbi: Kiša eura, spektakl i lavina komentara na društvenim mrežama (VIDEO)

0
emir bruncevic

Atmosfera na svadbamana Balkanu oduvijek je posebna, ali jedna proslava nedavno je podigla ljestvicu kada je mikrofon uzeo poznati pjevač iz Novog Pazara, Emir Brunčević. Njegov nastup pretvorio je veselje u pravi spektakl, dok su gosti – očarani njegovim glasom i energijom – obasipali pjevača eurima.

Čim je Emir zapjevao, uslijedila je prava kiša novčanica. Euri su letjeli u zrak, padali po bini i podu, a gosti su u ritmu muzike nastavljali veselje. Toliko je novca bilo razbacano da su pojedini prisutni, u igri i veselju, nogama gurali hrpe eura, dok je muzika neprestano odjekivala salom.

Iako je pod bio prekriven novcem, Emir Brunčević nije prekidao pjesmu. Naprotiv, njegova smirenost i profesionalizam dodatno su oduševili goste, koji su ga ovacijama nagradili. Njegov glas, u kombinaciji s nevjerovatnom atmosferom, podsjetio je mnoge na svadbe u Turskoj i arapskom svijetu, gdje je ovakav običaj čest prizor.

Snimak ovog nesvakidašnjeg prizora brzo se proširio društvenim mrežama i izazvao lavinu komentara. Dok su jedni komentarisali s nevjericom količinu bačenih eura, drugi su sa osmijehom isticali da ovakvu atmosferu mogu prirediti samo svadbe na Balkanu.

Komentari su, međutim, bili podijeljeni: „A djecu ćemo liječiti SMS porukama…“ – napisao je jedan korisnik, dok mu je drugi odgovorio:

  • „To krivi Predsjednika, a ne Emira…“
  •  „Ne krivim ja njega, pjevač nije kriv. Pričam o tome da će narod dati hiljade maraka na muziku nego nekome za pomoć.“
  • „Ima li ko da tolike pare pošalje u Palestinu?“ – glasio je još jedan od komentara koji je izazvao mnogo reakcija.
  •  „Jedan je Emir Brunčević!“ – poručili su njegovi fanovi.
  •  „Ovi se bahate sa parama dok drugi nema ni za večeru. Koja pravda od Boga?“ – kritikovala je jedna korisnica, dok je drugi dodao: „Imati – a bacati na gluposti, strašno.“

Obasipanje pjevača novcem na svadbama odavno je dio tradicije Balkana, ali ovakvi prizori svaki put iznova otvaraju polemike. Dok jedni to vide kao izraz veselja i raskoši, drugi smatraju da se radi o rasipanju i pogrešnim prioritetima.

Jedno je sigurno – Emir Brunčević je svojim nastupom pokazao da zna kako da podigne atmosferu i ostavi goste bez daha, a snimci s proslave postali su viralni dokaz jedinstvene svadbene euforije.

Pogledajte video:

@emce.nur6

♬ Originalton – EmCe Nur