Svako historijsko kazivanje o Isabegovoj džamiji u Novom Pazaru završava se uobičajenom, ali nažalost pogrešnom konstatacijim, da je najstarija novopazarska i sandžačka džamija zbog navodne dotrajalosti do temelja srušena 1938. godine, nakon čega je na njenom mjestu sazidano novo zdanje, poznato pod nazivom Islamske ustanove.
Ovaj pogrešan datum koji se pojavljuje kod najvećeg sandžačkog historičara dr Ejupa Mušovića je bez provjere i nekritički bukvalno prepisivan i spontano prenošen u sva druga djela u kojima se govorilo i o Isabegovoj džamiji.

Međutim, niti je džamija bila dotrajala, niti je datum kada je porušena i kada je izgrađena zgrada Islamskih ustanova tačan.

Jednostavno tadašnje sresko Vakufsko-mearifsko povjereništvo na čijem čelu je bio šerijatski sudija hafiz Ibrahim-efendija Riđanović (1895-1989), porijeklom mostarac, uz pomoć i posredovanje vakufskog vijećnika Aćif-efendije Hadžiahmetovića, dobilo je dugoročan i povoljan zajam od vakufskog centralnog fonda pri Vakufsko-mearifskom vijeću u Skoplju, sa namjerom da na mjestu Isabegove džamije i prostoru Isa-begovog vakufa u samom centru Novog Pazara izgradi kako su govorili „Islamski Dom“ , koji će biti najimpozantnije zdanje poslije onog u Skoplju. Samo su pri tom zanemarili da će žrtva ovog projekta biti najznačajniji i najstariji sandžački sakralni historijski spomenik – Isabegova džamija, koja je izgrađena krajem šeste decenije XV vijeka i spadala je u red kupolnih džamija.

Namjera je bila da se u Islamskom domu, odnosno Islamskim ustanovama smjeste sva islamska nadleštva. Prema savremenom novinskom izvještaju namjere su bile sljedeće: „Naime, u ovome domu a na gornjem spratu će biti smještene sve ovdašnje islamske ustanove: Muftijstvo, Sresko vakufsko-mearifsko povjereništvo i Imamati. Na sredini sprata je jedna veća sala, koja će služiti za održavanje sjednica Povjereništva i po potrebi za održavanje zajedničkih sjednica sviju džematskih medžlisa sreza deževskog i štavički (ima ih 16) a u svrhu davanja direktiva pojedinim džematskim medžlisima u njihovu radu, kako bi se izazvala jednodušnost rada svih džematskih medžlisa na promicanju ciljeva islamske vjerske zajednice.

Zgrada će u prizemlju imati tri dućana, jednu oveću kafanu sa svojom čitaonicom, kroz koju imade otvoren prolaz u baštu, kao i dva velika odjeljenja za mekteb. Ovaj će mekteb biti glavni mekteb i u njemu će se praktično proučavati preko ferija kandidati za sibjan mualime sviju mekteba na području ovdašnjeg Vakufskog povjereništva. Mekteb će dakle imati karakter jednog sibjan mekteba, koji bi pored rada u njemu davao direktive u radu drugim sibjan mektebima. Time će se jednoobraziti rad u svima mektebima i njihov se broj umnožiti i po selima, koji su veoma potrebni u ovim krajevima gdje se od nazad dvije decenije i više to nije ni pomišljalo. Ta je strana i rukovodila, kako čujemo, ovdašnje Vakufsko povjereništvo, da u ovome Islamskom domu predvidi i posebne prostorije za mektebi iptidaiju.

Mektebske prostorije će osim toga, služiti i za večernju mektebsku školu, koju Vakufsko povjereništvo namjerava osnovati, da bi se na taj način odraslijoj islamskoj omladini bez obzira na profesiju dala prilika i mogućnost da šire i bolje upozna nauk svoje vjere.

A kafana sa čitaonicom i baštom? Ovo ne samo što će, kao i dućani, biti koristonona odjeljenja, već će tu imati prilike ovdašnji muslimanski svijet da se sastaje i da na taj način bude i šire društvenu svijest, ovdje takoreći, jer se u tim prostorijama namjerava smjestiti jedno muslimansko dobrotvorno društvo, koje će se ovih dana da osnuje.

Tako će u tome društvu i u ovim društvenim prostorijama imati priliku, i stariji i mlađi, da međusobno izmjenjuju svoje misli i da stariji utječu na mlađe na islamsko-moralnom vaspitanju a mlađi opet na starije u odvraćanju zastarjelih shvaćanja. Ovim će se ubrzati proces prilagođavanja starih i mladih iz ovih društvenih prostorija će se kao centra ovdašnjih muslimana buditi društvena svijest kako u gradu tako i po selima, koja je u ovim krajevima vrlo malo razvijena. Tu će se održavati i razna korisna i poučna predavanja, da bi se razvila ljubav prema islamskoj vjerskoj zajednici i ljubav prema naciji i našoj otadžbini, a uz to će se preko društva i njegove uprave ublažiti bijeda ovdašnjih siromaha dijeljenjem stalne mjesečne potpore starcima i nevoljnicima i upućivanje sirotana na školovanje i razne savremene zanate. Dakle značaj osnovanja ovoga Islamskog Doma u Novom Pazaru je zaista veliki kako za sami Novi Pazar tako i za našu islamsku zajednicu izvan novopazarskog područja, jer je Novi Pazar centar Sandžaka i sandžačkih muslimana, kojima je potrebna pomoć na buđenju i podizanju islamsko-prosvjetne i uopšte kulturne svijeste.“
Dakle namjere su bile plemenite i korisne, ali žrtva je bila ogromna – rušenje neprocjenjivo važnog bošnjačkog kulturnog spomenika – Isabegove džamije.

Prema novinskom izvještaju očekivalo se da će Islamski dom ili Islamske ustanove biti završene krajem 1935. godine, a svečano otvaranje je bilo predviđeno da se obavi u oktobru 1935. godine u prisusrvu velikog broja zvanica.
Sve gore rečeno ukazuje da je Isabegova džamija srušena i uništena 1934. godine ili najkasnije početkom 1935. godine, a Islamski dom ili Islamske ustanove su svečano otvorene oktobra 1935. godine. Hafiz Ibrahim-efendija Riđanović je pomenute dužnosti obavljao u Novom Pazaru od 9. avgusta 1930. do aprila 1936. godine, nakon čega će u istom svojstvu do septembra 1936. godine obavljati službu u Sjenici, da bi sve do svog penzionisanja obavljao najviše dužnosti u Islamskoj zajednici BiH. Njegov sin je poznatii bošnjački intelektualac dr Mihad Riđanović.

Prema tome, iz cjelokupne historijske literature treba izbrisati 1938. godinu kao datum kada se srušena Isabegova džamija, jer je to učinjeno najmanje tri godine ranije.
Esad Rahić