Historijski kontekst i četnička prijetnja – Autor redakcija Sandžak Danas
Početkom 1940-ih Plav i Gusinje bili su na udaru velikosrpskih planova četničkog pokreta. Pavle Đurišić, jedan od najistaknutijih četničkih komandanata u Crnoj Gori, sproveo je strategiju etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva Sandžaka i istočne Bosne, u skladu s Instrukcijama Draže Mihailovića krajem 1941. godine. Cilj je bio stvaranje etnički homogene „Velike Srbije“, “čišćenjem Sandžaka od albanskog i muslimanskog življa”. U prvim mjesecima 1943. to je dovelo do masovnih pokolja nad Bošnjacima/Muslimanima sjeveroistočnog Sandžaka. U januaru-februaru 1943. jedinice Pavla Đurišića uništile su desetine sela i ubile na hiljade muslimanskih civila na Limu i u pljevaljskoj oblasti. Izvještaj samog Đurišića nakon pohoda u bjelopoljskom srezu (10. januara 1943) navodi “400 naoružanih Muslimana” i oko “1000 žena i djece” kao žrtve, uz spaljivanje 33 sela.
U tom kontekstu Plav i Gusinje – naseljeni pretežno muslimanskim (bošnjačkim i albanskim) stanovništvom – našli su se pred neposrednom opasnošću. Italijanski okupator je 1941. ovu oblast priključio marionetskoj Velikoj Albaniji, pa je lokalno stanovništvo uglavnom podržalo italijansku upravu i težnje da se Plav-Gusinje pripoje Albanskoj državi. Za zaštitu svojih krajeva formirana je milicija vulnetara (dobrovoljačka seoska straža) od lokalnih Albanaca i Bošnjaka, pod pokroviteljstvom fašističke Italije. Ove jedinice su bile naoružane i opskrbljene od Italijana, prvenstveno za borbu protiv partizana, ali su istovremeno predstavljale i lokalnu odbranu od četničkih napada.
Jusuf Čelić – Vođa lokalne Milicije
Jusuf Čelić (takođe poznat kao Isuf Kamer Čeljaj) iz Vusanja (Gusinje) istakao se kao vođa i organizator te lokalne milicije. Obavljao je dužnost komandira jedne čete vulnetara u plavsko-gusinjskoj oblasti. Prema izvorima, ta četa je brojala oko stotinjak naoružanih ljudi i uključivala dobrovoljce iz Plava, Gusinja i susjednih albanskih krajeva. Čelić je, kao lokalni prvak, usko sarađivao s italijanskim vlastima (do kapitulacije Italije 1943) i kasnije s njemačkim garnizonima, nastojeći da obezbijedi zaštitu muslimanskog stanovništva od četničkih upada. Njegov položaj je, međutim, kontroverzan: zvanična crnogorska historiografija dugo ga je tretirala kao kolaboracionistu, dok ga lokalno stanovništvo pamti kao branitelja svog naroda. Nacionalni savjet Albanaca ističe da Čelić “nije bio saradnik okupatora, već uvaženi borac za slobodu svog naroda i mještana u Plavu i Gusinju”, koji je mnoge porodice sačuvao od progona. Čelić se u albanskoj tradiciji slavi kao heroj koji se borio protiv četnika Pavla Đurišića.
Četnički Napadi 1943. i Odbrana Plava i Gusinja
Iako su u zimskim operacijama 1943. četnici nanijeli teške gubitke muslimanskom stanovništvu sjevernije od Plava (u Bukovici, Bihoru, bjelopoljskom srezu, itd), Plav i Gusinje su te godine uglavnom izbjegli sudbinu većih pokolja zahvaljujući kombinaciji faktora. Prvo, do italijanske kapitulacije (septembar 1943) ova oblast je bila pod zaštitom italijanske vojske i albanske žandarmerije, pa četnici nijesu mogli lako ući. Drugo, lokalna milicija vulnetara držala je stražu na prilazima Plavu i Gusinju. Prema naknadnim istraživanjima, Pavle Đurišić jeste planirao “čišćenje” plavsko-gusinjskog kraja u sklopu šire akcije u Sandžaku. Štaviše, izvori navode da su četničke formacije mobilisane krajem 1942. i početkom 1943. upravo za napade na muslimanske zone – Đurišić je naređivao hitnu mobilizaciju hiljada četnika iz kolašinskog, pljevaljskog i mileševskog kraja radi tih pohoda.
U proljeće 1943. stigle su i prve vijesti o četničkim zločinima u okolini Plava. Jedan svjedok piše da su četnici 1943. zvjerski ubili oca i amidžu jednog mladića iz plavskog sreza, spalivši im kuću i imanje. Ovakvi incidenti pokazivali su realnu prijetnju. Međutim, do opsežnijeg četničkog napada na samo gradsko jezgro Plava i Gusinja nije došlo tokom 1943. godine. Istoričar Radoje Pajović navodi da je od planiranog “čišćenja” dijela Sandžaka ostao pošteđen krajnji jugoistok – područje Plav-Gusinje – dijelom zbog otpora lokalne milicije, a dijelom jer je taj kraj bio izvan dometa četnika do kapitulacije Italije. Nesumnjivo je i prisustvo njemačkih snaga od jeseni 1943. odigralo ulogu; Nijemci su u Plav i Gusinje doveli dvije čete sastavljene većinom od kavkaskih muslimana (Čerkeza) upravo da bi zadobili povjerenje lokalaca i zajedno branili region.
Jusuf Čelić je u tom periodu direktno komandovao odbranom svojih sela. Prema lokalnim izvorima, Čelićevi vulnetari su u više navrata sprečili četničke izvide i odbili manje napade na rubnim dijelovima plavsko-gusinjske doline. Tako se spominje da četnici iz pravca Andrijevice nisu uspjeli prodrijeti u Gusinje zahvaljujući dobro organizovanoj zasjedi Čelićeve milicije na planinskom prevoju. Takođe, početkom jeseni 1943, kada je nastao vakuum vlasti poslije odlaska Italijana, plavsko-gusinjski prvaci (među kojima Čelić) organizuju seoske straže i utvrđuju položaje oko ključnih tačaka – čime su obeshrabrili lokalne četničke grupice da uđu u gradove. Ovi događaji nisu detaljno zabilježeni u partizanskim izvještajima (jer milicija formalno nije bila dio NOP-a), ali se u narodnom pamćenju i nekim memoarima pominje “odbrana Gusinja od četnika 1943.”, u kojoj je Čelić navodno imao glavnu riječ (ti navodi tek čekaju potpuniju naučnu potvrdu).
Ono što je nepobitno jeste činjenica da Pavle Đurišić i njegovi odredi nisu ostvarili svoje namjere u Plavu i Gusinju 1943. godine. Masakr širih razmjera nad tamošnjim stanovništvom nije se dogodio, za razliku od drugih dijelova Sandžaka. Izvori naklonjeni Čeliću navode da je “četnička ofanziva na Plav 1943. osujećena hrabrom odbranom domaće milicije”, uz minimalne žrtve među braniocima. S druge strane, pristrasni izvori optužuju upravo Čelićevu miliciju za zločine nad lokalnim srpskim (pravoslavnim) selima tokom tog perioda. Npr., u srpskim verzijama događaja navodi se da su Čelićevi ljudi vršili odmazde i ubistva srpskih civila u okolini Plava, što oni smatraju razlogom zbog kojeg je Đurišić planirao osvetu. Važno je naglasiti da ove optužbe treba sagledati kroz prizmu rata propagande i poslijeratnih političkih obračuna – nijedan sudski dokaz ili presuda nakon rata nije konkretno teretila Jusufa Čelića za ratne zločine. Zapravo, kako je utvrdio istoričar Šerbo Rastoder, ime Jusufa Čelića ne nalazi se na zvaničnoj listi ratnih zločinaca u Jugoslavi.
Sukobi tokom 1944. i Pogibija Čelića
Početkom 1944. sukobi u plavsko-gusinjskoj oblasti dostižu vrhunac. Težište rata u Crnoj Gori tada se premješta ka sjeveroistoku zbog pojačane aktivnosti Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) i nastojanja Nijemaca i kolaboracionista da osiguraju komunikacije prema Peći i Prištini. U januaru 1944. Pavle Đurišić ponovo usmjerava pažnju na Plav i Gusinje, ovaj put u sadejstvu s njemačkom vojskom. Prema partizanskim hronikama, 25. januara 1944. u zoru je pokrenut napad na području Plava: kombinovane snage od oko 2.000 vojnika – koje su činili njemački odred, lokalne kvislinške formacije s Kosova, muslimanska milicija iz Plava i Gusinja (vulnetari) i četnički odred iz Vrmoše (obližnje baze u sjevernoj Albaniji) – koordinisano su napale partizanske jedinice Komskog NOP odreda i italijanske partizanske Divizije “Garibaldi” u dolini. Očigledno je došlo do paradoksalne situacije da su se dotadašnji ljuti neprijatelji – Čelićevi ljudi i Đurišićevi četnici – našli na istoj strani pod okriljem njemačke ofanzive, svaki iz svojih interesa (jedni da potisnu partizane, drugi da se domognu teritorije). U početku su napadači imali uspjeha, potisnuvši partizane prema Andrijevici. No, već 26. januara 1944. uslijedio je partizanski protivnapad: Četvrta proleterska (crnogorska) brigada NOVJ snažno je udarila na neprijatelja i nanijela mu težak poraz. Na oba pravca (prema Murini i prema Plavu) četnici i ostale kolaboracionističke snage bili su razbijeni. Partizanski izvještaj navodi 67 poginulih neprijateljskih vojnika na bojnom polju, dok su 36 četnika zarobljena. Gubici NOVJ bili su minimalni – 2 poginula i 2 ranjena borca. Ovaj okršaj predstavljao je značajan poraz za Đurišićeve odrede u blizini Plava.
Nakon sloma januarske ofanzive, četnici su se povukli ka Andrijevici i dalje prema sjeveru, a kontrolu nad Plavom i Gusinjem preuzeli su Nijemci i lokalna milicija. Međutim, ubrzo su među samim saveznicima izbile tenzije. Četnici Pavla Đurišića nijesu odustajali od namjere da jednom za svagda kazne plavsko-gusinjske “odmetnike”. S druge strane, muslimanska milicija se našla stiješnjena između dotadašnjih njemačkih saveznika i sve prisutnijih partizana, dok je od četnika i dalje prijetila odmazda.
U tim previranjima Jusuf Čelić je izgubio život početkom 1944. godine. Prema izjavama albanske zajednice, Čelić je poginuo “početkom 1944. u 35. godini života u borbi protiv četničkih snaga”. Najvjerovatnije se to dogodilo krajem januara ili u prvim danima februara 1944, tokom jedne od čarki s preostalim četničkim grupama koje su se povlačile ili pokušavale prodrijeti iz pravca Andrijevice. Postoji kazivanje da je Čelić stradao u selu Ulotina kod Plava (pominje se datum 26. januar 1944.), gdje su se sukobili lokalni vulnetari i jedna četnička četa u povlačenju. Ovo bi se poklapalo s periodom nakon opisane bitke – moguće da je prilikom čišćenja terena ili u zasjedi četničkih ostataka Čelić smrtno ranjen. S druge strane, srpski izvori osporavaju ovaj datum, tvrdeći da je Čelić preživio rat i da ga je Ozna likvidirala nakon završetka rata (navodno zbog kolaboracije). Ipak, nema vjerodostojnih dokumenata koji potkrepljuju tu tvrdnju; zvanični zapis Zemaljske komisije za ratne zločine bilježi Čelićevu smrt tokom rata (spominje februar 1944). Većina neutrasnih istoričara stoga prihvata da je Jusuf Čelić poginuo prije proljeća 1944., što potvrđuju i nadgrobni natpis i sjećanja savremenika.
Rezultati Sukoba i Istorijski Izvori
U bilansu događaja 1943–44, može se zaključiti da četnički planovi Pavla Đurišića prema Plavu i Gusinju nisu ostvareni. Četnici nisu uspjeli zauzeti ovaj kraj niti istrijebiti njegovo stanovništvo, uprkos više pokušaja i mobilizaciji značajnih snaga. Tome su doprinijeli kombinovani faktori: prisustvo okupacionih (italijanskih, potom njemačkih) trupa koje su imale svoje interese u održavanju reda; aktivnost partizana u okolnim oblastima; ali nadasve otpor lokalne milicije pod vođstvom Jusufa Čelića. Lokalna muslimanska odbrana pokazala je da može organizovano parirati četnicima na svom terenu. Istina je da je taj otpor u određenim momentima bio podržan okupatorskim savezom – no, iz ugla mještana, to je bilo pitanje opstanka.
Historijska građa koja potkrepljuje ulogu Jusufa Čelića obuhvata više vrsta izvora. Tu su partizanski vojni izvještaji (koji indirektno osvjetljavaju situaciju u Plavu i Gusinju kroz opise borbi), zatim poslijeratne analize i dokumenti o četničkim zločinima (gdje se pominju i stradanja u plavskom kraju), kao i memoarska literatura lokalnih aktera. Akademska istraživanja poslednjih godina ponovo preispituju ovaj period. Nedavno objavljen rad istoričara Aleksandra Stamatovića i Filipa Vučetića (2024. g.) detaljno analizira događaje u Plavu i Gusinju za vrijeme rata. Prema sažetku tog rada, veliki dio muslimanskog stanovništva Plava i Gusinja „aktivno je sarađivao s italijanskim i njemačkim okupatorima“ i počinio zločine nad lokalnim Srbima. Autori navode da su tokom vlasti Velike Albanije izvršeni masakri nad srpskim civilima u tom kraju, te da su počinioci kasnije uglavnom izbjegli stroge kazne. Ovakav zaključak implicira da je i Čelićeva milicija, boreći se protiv četnika, vršila i odmazde nad srpskim selima. Ovi navodi moraju se kritički sagledati i uporediti s drugim izvorima – posebno sa Zbornikom dokumenata NOR-a i arhivima bivše Jugoslavije – kako bi se utvrdio puni obim događaja.
Ishod sukoba u plavsko-gusinjskoj oblasti 1943–44 može se sumirati ovako: lokalna milicija pod komandom Jusufa Čelića očuvala je Plav i Gusinje od preuzimanja od strane četnika Pavla Đurišića. Do direktnog vojnog poraza Pavla Đurišića u tom kraju došlo je januara 1944, kada su snage njegovih Limsko-sandžačkih odreda razbijene u okršaju sa partizanima kod Plava. Time je otklonjena neposredna četnička prijetnja tom stanovništvu. Ubrzo potom, ljeti 1944, Nijemci su pretrpjeli poraz na ovom sektoru od NOVJ i Plav je konačno oslobođen od okupatora u oktobru 1944.
Što se tiče Jusufa Čelića, on je u kolektivnom pamćenju Bošnjaka i Albanaca Plavsko-gusinjskog kraja ostao simbol otpora. Njegov direktan doprinos odbrani manifestovao se u organizaciji straža, komandovanju lokalnim borcima i ulivanju hrabrosti da se suprotstave nadmoćnijem neprijatelju. Poginuo je “u borbi protiv četničkih snaga” braneći svoj zavičaj. O značaju te odbrane svjedoči i podatak da Plav i Gusinje tokom rata nisu doživjeli masovni pokolj od strane četnika, za razliku od nekih susjednih područja.
Dostupni istorijski izvori – od ratnih dokumenata do novijih naučnih studija – pružaju raznoliku sliku uloge Jusufa Čelića. Nesporno je, međutim, da je on bio ključna ličnost organizacije oružanog otpora četnicima u plavsko-gusinjskoj oblasti 1943–44. Sa vojnog stanovišta, njegovi vulnetari su bili dio šire protivčetničke koalicije (bilo u saradnji sa okupatorom ili spontano), koja je spriječila Pavla Đurišića da ostvari svoje zločinačke naume na tom prostoru. Iako je Čelićeva saradnja sa italijanskim fašistima i njemačkim nacistima problematična u širem kontekstu antifašističke borbe, lokalno stanovništvo je njegove poteze tumačilo kao nužnu odbranu od istrebljenja. Zato ga i danas mnogi u Gusinju pamte kao narodnog heroja, dok ga drugi označavaju izdajnikom – slika koja svjedoči o složenosti građanskog rata na ovim prostorima.
Izvori: Istorijska građa korišćena u izradi ovog izvještaja obuhvata arhivske dokumente NOR-a, naučne radove (npr. R. Pajović, A. Stamatović), te relevantne članke i vijesti koje reflektuju nedavni diskurs o Čeliću. Svi citirani izvori navedeni su radi provjere navoda i pružanja što objektivnije rekonstrukcije događaja.
