Novi Pazar – Nemoć, bijes i nepovjerenje – riječima opisuje svoje iskustvo iz prijemne hirurške ambulante u Opšta bolnica Novi Pazar Amra Šehović Crnovršanin, majka dvojice dječaka. Nakon što je njen devetomjesečni sin pao niz stepenice i zadobio vidljive povrede glave i lica, tvrdi da je na adekvatnu ljekarsku pomoć čekala gotovo pet sati. Prema njenim riječima, beba je nakon pada bila crvena u licu, uznemirena i u bolovima. Porodica se najprije javila u hitnu službu, gdje su, kako kaže, dobili hitan uput za hirurgiju uz preporuku da se dijete dalje dijagnostički obradi.

„Pokucala sam na vrata i odmah objasnila da je u pitanju beba od devet mjeseci koja je pala niz stepenice. Rečeno mi je da sačekam jer imaju pacijenta“, navodi ona.

Tvrdi da je u hodniku čekala više od 20 minuta, dok je dijete neprekidno jecalo. Drugi pacijenti su je, kako kaže, ohrabrivali da uđe bez čekanja zbog očiglednog stanja bebe. Situacija se dodatno pogoršala kada je dijete počelo da povraća.

„U tom trenutku mi je kroz glavu prolazilo sve – da li ima potres mozga, izliv krvi, lomove. Nisam znala šta se dešava“, kaže majka.

Navodi da je više puta pokušavala da zatraži prijem preko reda, ali da joj je rečeno da sačeka. U jednom trenutku, tvrdi, upozorena je da će biti pozvana policija ukoliko ne izađe iz ordinacije.

„Osjećala sam se potpuno nemoćno. Moje dijete vrišti i povraća, a ja čekam“, dodaje.

Nakon, kako kaže, insistiranja, ljekar je prekinuo pregled drugog pacijenta i zajedno sa osobljem pregledao dijete. Beba je potom hitno upućena na neurohirurgiju i dodatnu dijagnostiku.

Majku je po izlasku iz ambulante dočekala policija. Prema njenim navodima, službenici su uzeli izjavu i rekli da razumiju njenu reakciju, nakon čega su nastavili svoj posao bez podnošenja prijave. Na neurohirurgiji je, kako tvrdi, uslijedilo novo čekanje – najprije dolazak dežurnog ljekara, a zatim i specijaliste. Ukupno vrijeme do konačne procjene da dijete nema ozbiljne posljedice, prema njenim riječima, iznosilo je oko pet sati.

„Pet sati za bebu da čekamo da saznamo da li je dobro. Šta onda možemo da očekujemo za nešto ozbiljnije?“, pita se ova majka.

Smatra da je važno govoriti o iskustvima pacijenata kako bi se unaprijedio odnos prema najmlađima i hitnim slučajevima.

„Ne možemo promijeniti cijeli sistem, ali možemo uticati da se prema nama i našoj djeci postupa profesionalnije“, poručuje.

Redakcija poziva nadležne u Opšta bolnica Novi Pazar da se očituju o navodima iznesenim u javnosti, kako bi se rasvijetlile sve okolnosti ovog događaja i spriječile slične situacije u budućnosti. Pogledajte potresan video ispod teksta.

Bosna i Hercegovina danas slavi vijest koja vraća vjeru u život i nadu – Amera Malkoč, djevojčica čija je borba protiv karcinoma dirnula cijelu zemlju, potpuno je izliječena. Nakon gotovo tri godine terapija, pregleda i neizvjesnosti, ljekari su zvanično ukinuli sve terapije. Karcinom je – prošlost.

Vijest je 15. februara 2026. godine objavio motivacijski govornik hfz. Nedim Botić na svom Facebook profilu, podsjećajući javnost na početak Amerine borbe i kampanju za organizaciju „Srce za djecu oboljelu od raka“, u kojoj je ova hrabra djevojčica učestvovala 2024. godine.

Amera je bila jedno od zaštitnih lica kampanje „Srce za djecu“, snimljene u martu 2024. godine, u trenutku kada je prolazila kroz najtežu fazu liječenja. Fotografije iz tog perioda danas imaju potpuno drugačije značenje – one su simbol borbe koja je završila pobjedom. U emotivnoj poruci hfz. Nedim Botić je poručio:

„Dobri ljudi, sjećate li se ove djevojčice?
Da, dobri ljudi, ovo je naša Amera Malkoč.
Ameri se ukidaju sve terapije i potpuno je izliječena od karcinoma.
Karcinom je sada definitivno – prošlost!
Bila je čast svjedočiti borbi jedne porodice, roditelja i djeteta, za zdravlje.“

Njegove riječi odjeknule su društvenim mrežama, a čestitke i poruke podrške pristizale su iz svih krajeva zemlje i dijaspore.

Posebnu simboliku nosi činjenica da Amerin 14. rođendan, 1. marta, prošle godine padao u mjesecu ramazanu. Porodica Malkoč sada taj datum dočekuje s potpuno drugačijim emocijama – umjesto bolničkih hodnika i terapija, tu su zahvalnost, zdravlje i osmijeh. Amera je ranije javnosti uputila poruku nade:

„Prošlog sam ramazana bila bolesna. Ovog sam ramazana zdrava. Rak ne mora biti kraj. Dragi ljudi, draga djeco, ne gubite nadu. I vi možete biti dobro.“

Njene riječi danas imaju još snažniju težinu. Priča o Ameri Malkoč nije samo medicinska pobjeda – to je pobjeda porodice, zajednice i svih dobrih ljudi koji su pružali podršku kroz humanitarne akcije i molitve. Kampanja „Srce za djecu“ dobila je svoje najljepše svjedočanstvo – dokaz da nada, upornost i vjera mogu pobijediti i najteže dijagnoze.

Amera danas simbolizira novi početak, život bez terapija i budućnost ispunjenu planovima, školom, prijateljima i snovima koje tek treba ostvariti. Bosna i Hercegovina ima razlog za osmijeh – mala heroina Amera Malkoč ispisala je jednu od najljepših pobjeda.

Kaže se: “Nema brata dok ga majka ne rodi.”

Ali život ponekad napiše drugačiju istinu – da brat može biti i onaj koji ti pruži ruku kad ti je najteže, koji dijeli tvoju bol, tvoju borbu i tvoju sudbinu.

Priča o Kasimu i Hasanu Hodžiću svjedoči upravo o tome. Kasim Hodžić rođen je 9. maja 1966. godine u Vilićima kod Ilijaša. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu živio je mirnim porodičnim životom, a ratne godine proveo je kao pripadnik Armije Republike BiH, stekavši časnu deredžu gazije. Nakon rata vratio se na opustošeno imanje – kuća razorena, zemlja zapuštena, život ispočetka.

Hasan Hodžić je prije rata živio u Stoboranima, općina Han-Pijesak. Tokom agresije branio je Žepu, jednu od UN-ovih enklava. Nakon njenog pada i teškog proboja do Sarajeva, započeo je novi život u glavnom gradu, gdje se zaposlio u JP “Sarajevske šume”.

Njih dvojica tada se nisu ni poznavali. Nisu bili rodbina. Nisu imali zajedničku prošlost. Ali su imali isto iskustvo – rat, izbjeglištvo i borbu za opstanak. Sudbina ih je spojila upravo u “Sarajevskim šumama”. Hasan je ubrzo postao poslovođa, a među radnicima je upoznao Kasima. Od prvog dana osjetila se bliskost.

Hasan je najveći dio slobodnog vremena provodio pomažući Kasimu u obnovi imanja u Vilićima. Bez interesa, bez kalkulacije – samo ljudski, iskreno.

Iz tog zajedničkog rada rodilo se bratstvo. Kasim je u Hasanu prepoznao čestitost, plemenitost i dobrotu. Hasan je u Kasimu vidio čovjeka kojem se može vjerovati. A povjerenje je temelj svakog pravog odnosa.

Godine su prolazile, a onda je stigla vijest koja je sve promijenila – Hasanu su otkazala oba bubrega. Dijaliza je postala svakodnevica. Nada u transplantaciju – neizvjesna.

U jednom trenutku Hasan je otišao u Tursku, gdje je utvrđeno da prethodno ponuđeni donor ne odgovara. Tada je Kasim donio odluku koja se ne donosi olako. Ponudio je – svoj bubreg. Hasan je u početku odbijao. Nije želio da brat po srcu prolazi kroz operaciju i rizik. Ali Kasim je bio odlučan.

U Turskoj su urađena testiranja. Rezultat je bio gotovo nevjerovatan – potpuna podudarnost. Dana 20. novembra 2022. godine izvršena je transplantacija. Operacija je prošla uspješno. Obojica su se brzo oporavili.

“Bio sam presretan kada sam saznao da moj bubreg odgovara Hasanovom organizmu. Sama pomisao da mogu olakšati život bratu – to je bio osjećaj koji se ne može opisati”, kazao je Kasim.

Danas su obojica u mirovini. Najviše vremena provode zajedno. I dalje pomažu drugima – posebno povratnicima u hanpjesačkim selima, obnavljajući porušene kuće i imanja.

Njihova priča nije samo priča o transplantaciji. To je priča o zahvalnosti, o dobročinstvu i o hadisu koji kaže da je najbolji čovjek onaj koji najviše koristi drugima.Kasim i Hasan nisu braća po rođenju. Ali jesu po djelu. I možda je baš to najjače bratstvo – ono koje ne nastane u kolijevci, već u iskušenju.