Sarajevo / Sjenica – Mladi akademac iz Sjenice, Damir Mahmutović, uspješno je odbranio magistarski rad na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i stekao zvanje magistra politologije.

Njegov magistarski rad pod naslovom „Kulturni i politički identitet regije Sandžak u kontekstu savremenog regionalizma“ izazvao je veliko interesovanje akademske i društvene javnosti. U radu se Mahmutović fokusira na Sandžak kao prostor kulturne otvorenosti, identitetskog bogatstva i savremenog regionalnog povezivanja, nudeći novu perspektivu jedne od najvažnijih tema za cijeli jugozapadni Balkan – identiteta Sandžaka u modernom dobu.

Tokom studija, Mahmutović je ostvario prosjek ocjena 9.8, čime se svrstao među najbolje studente svoje generacije. Za izuzetne rezultate nagrađen je Srebrenom značkom Univerziteta u Sarajevu, jednim od najviših priznanja koje ova ugledna visokoškolska institucija dodjeljuje.

Njegov uspjeh prepoznat je i izvan univerziteta. Grad Sarajevo mu je 2024. godine uručio Zlatnik Grada Sarajeva, koji mu je lično predala gradonačelnica Benjamina Karić, dok ga je njemačka fondacija Konrad Adenauer izabrala za svog stipendistu, prepoznavši njegov akademski i društveni angažman.

Pored naučnog rada, Mahmutović je aktivan i u nevladinom sektoru, gdje učestvuje u projektima koji promovišu regionalno pomirenje, dijalog i evropske vrijednosti. Njegov cilj, kako ističe, jeste da doprinese stvaranju novog narativa o Sandžaku – onog koji se temelji na zajedništvu, razvoju i saradnji.

Najavljuje da će svoj magistarski rad uskoro pretočiti u knjigu koja će, kako kaže, ponuditi „novo razumijevanje Sandžaka, oslobođeno stereotipa prošlosti i fokusirano na njegov potencijal“.

“Sandžak vidim kao prostor susreta, dijaloga i mogućnosti. Vrijeme je da o njemu govorimo kao o regiji budućnosti, a ne o regiji podjela”, poručio je Mahmutović.

Vladeta Jerotić, jedan od najuglednijih srpskih akademika, psihijatar, teolog i mislilac, ostavio je iza sebe bogato naslijeđe – ne samo u knjigama i predavanjima, već i u mudrosti koja i danas služi kao moralni kompas mnogima. Među temama o kojima je govorio sa posebnom snagom i dubinom bila je — prevara.

Na jednoj od svojih tribina, Jerotić je analizirao složenu psihologiju žene koja vara. U svom prepoznatljivom stilu, bez osude, ali sa dubokim razumijevanjem ljudske duše, kazao je:

„Ako voliš, imaš normalne odnose. A žena koja je prevarila bez ljubavi jer je zgodan taj koji joj se udvara, bude frigidna sa ljubavnikom, a normalan orgazam ima sa mužem. To je jedna varijanta. Druga je suprotna – sa mužem ništa ne doživljava, pa se pojavi neka muškarčina s kojim prvi put doživi orgazam. To su vrlo opasne stvari.“

Ove riječi, izrečene bez imalo senzacionalizma, u suštini govore o dubokoj unutrašnjoj borbi žene između tijela, duše i savjesti.

Kada su ga jednom pitali šta žena treba da uradi nakon što prevari muža, Jerotić je dao odgovor koji je izazvao i divljenje i nelagodu kod publike:

„Budite hrišćanka i vratite se mužu, iako on možda nije dobar u krevetu. U dugogodišnjoj karijeri nisam video ni muškarca ni ženu da su poludeli ako su apstinirali.“

Ovim riječima, Jerotić nije branio čin izdaje, već je ukazivao na dublju dimenziju braka — onu koja nadilazi fizičku privlačnost i prolazne strasti.

Prema Jerotiću, prevara često nije samo čin tijela, već i odraz emocionalnog bola, osvete ili želje za potvrdom. „Žene ponekad prevare iz osvete, ako ih je muškarac prvi izdao“, kazao je.

U svojim analizama, poseban značaj pridavao je ljubomori, koju je smatrao složenim psihološkim mehanizmom:

„Ljubomora počiva na kaptativnoj ljubavi, u osnovi egoističnoj i pohlepnoj. Afektivna osnova ljubomore je strah od odvajanja i strah od gubitka. Ljubomora je manje seksualna strast, više težnja za moći.“

Po njegovom mišljenju, upravo taj osjećaj moći i posjedovanja često uništava ono što je ljubav izvorno bila — sloboda i povjerenje. Jerotić je duboko vjerovao u moć obnove. U jednoj od svojih knjiga zapisao je:

“Ne gubimo nadu. Bračna savetovališta danas imaju pune ruke posla, ali često uspješno obavljaju svoj plemeniti, stručni i duhovni zadatak. Sve se može u životu popraviti, zalečiti ili izlečiti, zašto ne onda i neki brak, pod uslovom da se u njemu nisu ugasili plamičci ljubavi i duhovnosti.”

Za njega, brak nije bio ugovor, već zajedničko duhovno putovanje dvoje ljudi koji, uprkos padovima, teže razumijevanju i opraštanju. Na kraju, Jerotić je podsjetio da ljubav nije samo emocija, već i odluka:

„Nije lako voleti čoveka onakvog kakav jeste, ali samo ako budemo u stanju da ga ne samo prihvatimo, već i zavolimo upravo takvog, podstaći ćemo ga da postane onakav kakav može da bude. Zato, ako nekoga stvarno volite, pokušajte da ga promenite svojom ljubavlju, a ne ultimatumima.“

Vladeta Jerotić nije davao recepte, već putokaze. Njegove riječi o ljubavi, prevari i oprostu i danas djeluju kao ogledalo u kojem svako od nas može prepoznati dio sebe.
Jer, kako je govorio — „Sve dok u čovjeku postoji i najmanja iskra duhovnosti, postoji nada da se on, i njegov brak, mogu spasiti.“