Redakcija Sandžak Danas

Tragični događaj i zvanična verzija

Bivši načelnik Odjeljenja bezbjednosti Rožaje Ernad Kalač (42) pronađen je mrtav u noći 23/24. marta 2011. pored groba svoje petogodišnje kćerke, na seoskom groblju u rodnim Gusnicama. Zvanična verzija koju su te noći prenijeli policija i mediji bila je da je Kalač izvršio samoubistvo hicem iz službenog pištolja u slepoočnicu, navodno iz neizdržive tuge za preminulom kćerkom. Njegova starija kćerka Hana umrla je 2007. tragičnim slučajem (ugušila se komadićem oraha), što je ostavilo dubok pečat na porodicu.

Mjesto na kom je tijelo nađeno – grob djeteta – učvrstilo je pretpostavku da je motiv samoubistva lična porodična tragedija. Uviđaj je obavljen ubrzo nakon pronalaska tijela, a na licu mjesta izuzeti su pištolj, parafinska rukavica i krvava kapa koju je Kalač nosio. Prvo je najavljeno da će obdukcija utvrditi tačan uzrok smrti, ali je porodica navodno insistirala da se od obdukcije odustane, uz poruku da ne sumnjaju ni u kakav drugi uzrok. Kalač je istog dana sahranjen, a saučešće porodici došao je da izjavi i tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović.

Međutim, već tada su postojale neke neobične okolnosti. Te noći kada je nestao, Kalač je supruzi rekao da ide na službeni sastanak u Berane, udaljeni grad, a njoj je poslao SMS da će kasno doći i da ga ne čeka. Umjesto u Berane, odvezao se prema rodnom selu – službeni automobil ostavio je pored kafane “Venecija” na periferiji Rožaja, navodno ostavši bez goriva. Iskusni policajac pješačio je potom 3-4 kilometra do groblja. Oko 23h iste večeri uputio je bratu u Njemačku uznemirujuću poruku: da mu “čuva porodicu, ako se njemu nešto desi”. Smrtonosni hitac ispalio je, prema nalazima istrage, oko jedan sat iza ponoći. Njegovo beživotno tijelo ujutru su primijetili učenici na putu ka školi i obavijestili rođaka, koji je pozvao policiju

Zvanično saopštenje nakon tragedije bilo je šturo: samoubistvo usljed lične porodične drame. Tada niko od nadležnih nije doveo u pitanje taj zaključak – nije pokrenuta kriminalistička istraga, niti obavljena obdukcija koja bi isključila eventualni tuđi trag. Porodica se te 2011. javno nije suprotstavljala policijskoj verziji, pa je slučaj faktički zatvoren kao nesporna suicidna smrt.

Oproštajna pisma na adresama zvaničnika

Dodatnu misteriju otkrili su naknadni nalazi: ispostavilo se da je Kalač prije smrti poslao čak tri oproštajna pisma visokim funkcionerima – tadašnjem premijeru Igoru Lukšiću, direktoru Uprave policije Veselinu Veljoviću i predsjedniku Osnovnog suda u Rožajama Zahitu Camiću. O postojanju ovih pisama u prvim izvještajima nije bilo ni riječi, niti su ona nađena na licu mjesta. Stigla su na adrese primatelja tek nakon Kalačeve smrti, što znači da ih je on poslao neposredno prije nego što je presudio sebi. Njihov sadržaj baca potpuno drugačije svjetlo na slučaj, jer ni u jednom od ta tri pisma Kalač ne pominje smrt djeteta kao motiv očajničkog čina. Umjesto toga, obraća se zvaničnicima sa dvije vrste poruka: (1) lična molba da se pomogne njegovoj porodici nakon njegove smrti, i (2) informacije o kriminalnim radnjama koje više nije mogao da toleriše.

U pismu premijeru Lukšiću, Kalač je napisao da mu se obraća jer ima “ogromno povjerenje” u njega. Uz pismo je priložio određena dokumenta, za koja kaže da će ostaviti utisak da je on “častan i pošten čovjek, službenik Uprave policije i odani građanin Crne Gore”. Naglašava da je uvijek radio pošteno i u interesu države, i da mu “ljudskost i čast ne dozvoljavaju da bude nečija kolateralna šteta, niti da se pojedinci kriju iza njega, a da on bude korumpirana karika u lancu”. Ističe da “nikada nije uzeo ni novčića od bilo koga ko se bavi kriminalom”, da nema ušteđevinu niti imovinu osim kuće pod kreditom, te da djecu izdržava isključivo od plat. U gotovo testamentarnoj molbi, piše premijeru: ako se njemu nešto desi, neka ne ostave njegovu suprugu i dvoje maloljetne djece “bez ičega”, već bar da djeca ostvare neku porodičnu penziju za njegov 23-godišnji radni staž. “Ne dozvolite da im banka uzme kuću, to je jedino što im ostavljam. Imam beskrajno povjerenje u Vas”, završio je Kalač obraćanje tadašnjem premijeru.

Policijskom direktoru Veljoviću pisao je u sličnom tonu: uz pismo mu je dostavio “par akata na upoznavanje” – dokumenta koja su formalnim putem već trebala stići do Direkcije policije, ali očito nisu. Kalač od šefa policije traži samo jedno: “da moju suprugu i dvoje maloljetne djece ne ostavite na cjedilu”, jer porodicu ostavlja bez ikakve ušteđevine i sa dugom od oko 20.000 eura bankovnog kredita. “Toliko o mojoj korumpiranosti”, dodaje irončno, ukazujući da uprkos visokoj poziciji živi zadužen i skromno. Od Veljovića moli da preko Sindikata policije ili drugih instanci pomogne porodici, da im banka ne oduzme kuću i da djeca dobiju makar nešto od prava koja im sleduju ako je on zaslužio penziju za 23 godine staža. I ovo pismo završava izrazom “beskrajnog povjerenja” u direktora policije.

Treće pismo, koje je navodno upućeno sudiji Camiću, javnosti je najmanje poznato. Mediji ga tada nijesu objavili, ali se pretpostavlja da je i njemu Kalač ostavio sličnu dokumentaciju ili poruku, možda zato što je Camić kao lokalni pravosudni autoritet i porodični poznanik mogao uticati da se rasvijetle određene okolnosti. Suština sva tri oproštajna pisma međutim ostaje ista: Kalač svoj odlazak pravda principijelnim razlozima, borbom sa nečasnim radnjama i pritiscima, a ne ličnom depresijom.

Paradoksalno, upravo ta pisma koja je ostavio za sobom dovode u sumnju zvanično objašnjenje njegove smrti. Dok je policija odmah “servirala priču” da se ubio zbog porodične tragedije, Kalač je svojim adresatima jasno stavio do znanja da ga muče problemi na poslu – organizovani kriminal i korupcija protiv kojih se pokušavao boriti. Takođe, nijedno pismo nije ostavio svojoj supruzi Almi – što je veoma neuobičajeno za nekoga ko bi motiv imao isključivo u porodičnoj sferi. Umjesto toga, on se obraća vrhu države i policije, ostavljajući njima “amanet” da se pobrinu za njegovu porodicu i da znaju razloge zbog kojih odlazi.

Sumnje porodice i ćutanje institucija

Iako je porodica u prvi mah prihvatila verziju o samoubistvu, vrlo brzo su se pojavile sumnje, prije svega kod supruge Alme Kalač. U televizijskoj ispovijesti 2012. godine Alma je iznijela niz detalja koji nikada nijesu rasvijetljeni. Javnosti je prenijela da joj muž nije ostavio nikakvo objašnjenje zašto bi digao ruku na sebe, a posebno je istakla postojanje misterioznih pisama upućenih zvaničnicima – za koja zvanična istraga prvobitno nije ni spominjala da postoje. Time je jasno stavila do znanja da ne vjeruje u “priču” kako je Ernad tobože bio slomljen samo ličnom tugom.

U narednim godinama Alma Kalač postaje glasna u traženju pravde. “Ernadova smrt je još pod velom tajne”, kazala je za dnevni list Dan 2014. godine, više od tri godine nakon događaja. Otkrila je da se bezbroj puta obraćala svim nadležnim institucijama tražeći da se razotkriju okolnosti pod kojima je njen suprug stradao, ali da niko od nadležnih nije pokazao volje da ozbiljno preispita taj slučaj. Frustrirana nedostatkom odgovora, te godine je poručila da će prestati sa javnim istupima i umjesto toga “pokucati na vrata” svakog pojedinačnog organa – od sudstva i tužilaštva do policije – tražeći da joj se kaže ko je ubio njenog muža.

Alma kategorično odbacuje tezu da se Ernad ubio zbog smrti njihove kćerkice: “Iza sebe je ostavio još dvije kćerke zbog kojih je morao da živi”, ističe ona. Umjesto toga, njene tvrdnje su šokantne: uvjerena je da je Ernad ubijen ili natjeran na suicid zbog posla koji je radio. Sumnja da su na njega vršeni ogromni pritisci povezani sa organizovanim kriminalom. “Sva moja saznanja upućuju na sumnju da je Ernad, zbog pritiska koji je trpio od pretpostavljenih, digao ruku na sebe, ili je pak stradao od nečije ruke”, izjavila je Alma Kalač. Za svog supruga kaže da je bio “pošten i častan” i da “nije mogao da podnese kriminalne radnje koje je morao da aminuje” na službi. Kao bivši vojnik, bio je izuzetno disciplinovan, pa ga je to stavilo u konflikt – pritisci da žmuri pred nečasnim radnjama su ga neizmjerno opterećivali i naveli ga da se suprotstavi nadređenima, koji su mu, sigurna je, došli glave.

U javnosti se otvoreno počelo govoriti da je “duvanska mafija” umiješana u ovaj slučaj. Alma Kalač godinama tvrdi da iza smrti njenog supruga stoji upravo klan krijumčara cigareta, “u čijim raljama njen muž nije želio da okalja svoju ljudsku i profesionalnu čast”. Smatra da je zbog takvog otpora na kraju i povukao obarač. Njene riječi podupiru i konkretne prijetnje koje su isplivale u javnost: u aprilu 2013. Rožajac po imenu Muharem Fejzić javno je svjedočio da su mu lokalni šverceri cigareta zaprijetili “da će završiti kao Ernad” ukoliko nastavi da prikuplja dokaze o njihovim nelegalnim poslovima. Taj slučaj digao je dodatnu prašinu – Alma je nakon Fejzićevog istupa izjavila da će tražiti odgovornost i od određenih pripadnika tajne službe za koje sumnja da su umiješani (imenovala je Envera Murića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost). No, nadležno tužilaštvo ni na te navode tada nije reagovalo – “tužilaštvo i dalje ćuti, ali ja ne prestajem da tragam”, poručila je Alma te 2013, naglasivši da dvije godine uporno tvrdi da Ernad ne bi digao ruku na sebe bez velikog razloga.

Njena upornost nije davala konkretne rezultate u prvim godinama. Policijski sindikat joj, prema sopstvenim riječima, nikada nije odgovorio na apele za pomoć. U međuvremenu, država je zvanično ostajala pri svojoj verziji. Vrhovno državno tužilaštvo (na čijem je čelu tada bila Ranka Čarapić) doduše jeste formalno otvorilo istragu o Kalačevoj smrti nakon medijskih pritisaka. No, kako su godine prolazile bez pomaka, izgledalo je kao da se slučaj drži u fioci i čeka zaborav. Konačno, avgusta 2015. – više od četiri godine poslije događaja – iz Tužilaštva je saopšteno da je višegodišnja provjera okončana zaključkom da nema osnova sumnjati na ubistvo, te da je Kalač sam sebi oduzeo život. “Na osnovu prikupljenih dokaza, Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju ocijenilo je da ne postoji osnovana sumnja da je Ernad Kalač lišen života od strane nekog lica, već da je izvršio samoubistvo”, glasio je odgovor tužilaštva dostavljen dnevniku Vijesti. Drugim riječima, slučaj je i zvanično zatvoren kao samoubistvo – uprkos tome što ključna pitanja porodice i dalje nisu dobila odgovor. Iz VDT-a su tek načelno naveli da su “preduzeli brojne radnje” da utvrde kako je došlo do smrti, ali javnosti nisu predočili detalje.

Jedno od pitanja na koje nije odgovoreno bilo je i – gdje su završila Kalačeva pisma i zabilješke koje je poslao nadređenima? Primjer je pismo upućeno direktoru policije Veljoviću: internim provjerama je utvrđeno da je taj dopis stigao u Direkciju policije 28. marta 2011, ali nema evidencije da je ikada proslijeđen nadležnom sektoru kriminalističke policije na dalje postupanje. Štaviše, u arhivi Uprave policije nije utvrđeno ni gdje se fizički nalazi taj dokument niti išta o “daljem kretanju” pisma. Drugim riječima, ključni dokazni materijal koji je načelnik policije poslao pretpostavljenima prosto je “zaturen”. Ni do danas nije poznato ko je i zašto sklonio to pismo. Alma Kalač je takođe tvrdila da je nakon muževljeve smrti neko obrisao podatke iz njegovog službenog laptopa, no iz Tužilaštva nikad nije potvrđeno da li su te njene navode uopšte ispitivali.

Povezanost sa organizovanim švercom: šta je Ernad znao?

Slučaj Ernada Kalača od samog početka prate indicije da se u pozadini nalazi lanac organizovanog šverca – prije svega cigareta, ali i drugih roba – na sjeveru Crne Gore. Rožaje, pogranični grad ka Kosovu, godinama je slovio kao žarište krijumčarenja. Kada je Kalač u ljeto 2009. postavljen za šefa rožajske policije, vjerovatno nije slutio da stupa na dužnost usred “epicentra jednog od najvećih državnih švercerskih lanaca” ka Kosovu. Upravo u periodu 2009–2011. otvorene su ozbiljne afere: razotkriven je masovni šverc cigareta preko legalnih i ilegalnih prelaza, kao i šema fiktivnog izvoza nafte preko graničnog prelaza Kula kod Rožaja.

Već početkom 2010. Kalač se suočio sa pritiscima zbog cigareta. U službenoj zabilješci od 20. januara 2010. (koju je priložio svojim oproštajnim pismima) opisao je kako ga je tokom jedne akcije nazvao načelnik policije u Beranama Novo Veljić i naredio da se obustavi akcija zapljene švercovanih cigareta u krugu bivše fabrike “Goša” u Rožajama. “Navodno, Veljić je Kalaču rekao da su ga zvali ‘odozgo’”, stoji u tom izvještaju. Kalač je precizirao i detalje: te noći je praćen pretovar sanduka cigareta marke “Alhamraa” (arapske cigarete bez akciznih markica) iz kamiona registarskih oznaka RO-AC-662 (vlasnik Mujo Mujević iz Rožaja) u kombi RO-AB-972 (vlasnik Bajram Mujević iz Balotića). Upravo braća Mujević, kako će se ispostaviti, bili su glavni akteri šverca u tom kraju – njihove aktivnosti Kalač je dokumentovao.

Nedugo zatim uslijedio je sastanak Kalača i Veljića u februaru 2010, na Veljićev zahtjev, na temu krijumčarenja cigareta. Kalač je tom prilikom iznio šefu iz Berana precizne podatke: da je u Rožajama glavni boss šverca cigareta izvjesni Mujo Mujević, da se pretovar vrši na nekoliko lokacija (napuštena fabrika “Goša”, privatne kuće i garaže u okolnim selima), te da se duvan doprema u Rožaje kamionima iz Podgorice i Bara, često uz korišćenje specijalnih bunkera u kamionima. Veljić mu je tada navodno rekao da “postoji neki program” zbog kojeg policija neko vrijeme ne treba da se miješa u taj posao i da će mu se javiti krajem februara po povratku iz Podgorice. Drugim riječima, Kalaču je stavljeno do znanja da je šverc pod zaštitom viših struktura – ili bar pod izgovorom neke tajne operacije koju ni lokalni načelnik ne treba da ometa.

Kalač je nastavio da bilježi ilegalne aktivnosti. U jednoj službenoj zabilješci iz oktobra 2010. piše da su ga njegovi policajci obavijestili kako se “najmanje četiri godine vrši transport cigareta” određenim šumskim putevima prema Kosovu. Navodi da pouzdano zna i za korupciju unutar policije: šverceri plaćaju oko 4.000 evra da pojedini putevi budu sedmicu dana “slobodni” za prolaz robe, a dvojica policajaca (navodi ih inicijalima) su “radili” za izvjesnog B.M. tako što su mu javljali kretanje patrola i službenim terenskim vozilima čak prevozili cigarete. “Uzimali su novac od kriminalaca za svaku uslugu koju su im pružili”, stoji u tom izvještaju. Ovi šokantni navodi pokazuju da je Kalač imenom i prezimenom identifikovao švercere cigareta (Mujeviće, ali i druge) i čak kolege policajce koji su bili u njihovoj službi. Sve te dokumentovane informacije on je neposredno pred smrt prosledio vrhu policije i državi.

Nije teško zamisliti koliko je takav potez mogao biti opasan. U rožajskom kraju krijumčarenje cigareta bilo je unosan “biznis” decenijama unazad – “višedecenijski šverc”, kako ga naziva svjedok Muharem Fejzić. Prema Fejzićevom svedočenju, braća Mujević time su se bavila 20 godina, uz prećutnu podršku dijela policije i tajne službe. Fejzić, koji je iz sela Balotići odakle i jedan od Mujevića, posvjedočio je da su ga lokalni šverceri proglasili “špijunom” pa je počeo da ih potajno snima i fotografiše u ilegalnom poslu. Kada su to saznali, počele su prijetnje smrću: prvo su mu, tvrdi, obrisali snimke iz telefona u prostorijama policije preko veze u tajnoj službi (pomenuti agent Murić). Zatim su mu poručili da će “proći kao Kalač” – postati kolateralna žrtva – i da ga mogu u svakom času namjestiti (pominjali su čak podmetanje droge u automobil). Fejzić je opisao i zastrašujuće scene: crni džip sa četvoricom ljudi parkiran pred njegovom kućom jedne noći, te upozorenje da odmah prestane ili će biti likvidiran – uz naglasak da mu je to “posljednja opomena”. Prijetnje su mu ponovljene i uživo, na ulici, od strane visokog krupnog čovjeka koga nije poznavao, a koji mu je rekao: “Pratiš opet ono gore, imaćeš posljedice”. Fejzić vjeruje da su ga na taj način zastrašivali ljudi povezani s braćom Mujević ili sa državnom bezbjednošću – ili zajednički.

On je slučaj prijavio policiji i čak predao dokaze o švercu nadležnima, ali se, kako kaže, tužilaštvo dugo nije izjašnjavalo. U međuvremenu je primijetio da su krijumčari promijenili taktiku trase (ne idu više duboko na kosovsku teritoriju, već kupci sa Kosova preuzimaju robu na crnogorskoj strani), očito u strahu od snimaka koje je napravio. Fejzić je 2013. dao izjave medijima i spremio svu dokumentaciju, tvrdeći da je voljan svjedočiti o kompletnom lancu: od gradova odakle dolazi roba, mjesta pakovanja, ruta transporta, do imena glavnih švercera u Rožajama i policajaca koji su umiješani. Jedino što je tražio bila je zaštita – prvo od države Crne Gore, a ako je ne dobije, onda od međunarodnih institucija. “Siguran sam da hoće da me likvidiraju”, upozorio je tada dramatično. Ujedno je izjavio i nešto što potcrtava značaj Kalačevog slučaja: “Nemam dokaz da je on ubijen, ali poslije takvih prijetnji počinjem da sumnjam da jeste. Pokušaću da dokažem da šverceri cigareta i pojedini službenici Uprave policije i DB znaju tačno šta je sa Ernadom bilo”.

Fejzićeve tvrdnje nijesu izolovane. Još 2011. nakon Kalačeve smrti počele su kolati priče da mnogi “znaju, ali ćute” šta se desilo. Nedžad Kuč, bivši granični policajac iz Rožaja, ispričao je Monitoru krajem 2011. da se većina njegovih kolega koje su nešto znale o prekograničnom švercu sklonila u inostranstvo zbog prijetnji, te da je on ostao praktično sam i u strahu. Naveo je imena više bivših policajaca koji su pobjegli ili otpušteni pod sumnjivim okolnostima. Kuč je nagovijestio da bi jedan od otpuštenih policajaca uskoro mogao progovoriti o svim dešavanjima u Rožajama tih godina – uključujući i okolnosti Kalačevog stradanja. “Ako taj svjedok progovori o svemu, ne bi preostalo ništa drugo osim da specijalci helikopterima dođu i pohapse sve redom, u dugom lancu odgovornosti”, rekao je Kuč za Monitor. Tvrdio je da su on i kolege već nudili nadležnima mnogo dokaza i imena, ali da “nije bilo interesovanja” da se stvar raščisti. Posebno je istakao da taj policajac (svjedok) posjeduje obilje dokumentacije o pritiscima da se žmuri na šverc kojima su rožajski policajci bili izloženi. “Siguran sam da on ima mnogo papira i argumenata koji svjedoče o tome ko je i kako nalagao da se žmuri na šverc”, kazao je Kuč. Ove riječi jarko odjekuju u kontekstu Kalačeve smrti – jer upravo je on, kao načelnik OB Rožaje, bio u poziciji da zna ko je “odozgo” zvao da zaustavi istrage. Sudeći po spisima koje je ostavio, on je te informacije i podijelio sa vrhom policije i države.

Osim šverca duvana, i druge ilegalne radnje potresale su taj kraj u istom periodu. Afera sa fiktivnim izvozom nafte preko prelaza Kula izbila je početkom 2011. – otkriveno je da su crnogorski policajci i carinici umiješani u lažnu dokumentaciju o navodnom izvozu goriva, koje je zapravo prodavano na crnom tržištu. O ozbiljnosti pritisaka svjedoči i slučaj sa kosovske strane: samo mjesec dana prije Kalača, u februaru 2011, samoubistvo je izvršio kosovski granični policajac Ljuan Ademaj na prelazu Kula. Za sobom je ostavio pismo u kome je naveo da više ne može da izdrži pritiske kosovskih vlasti da toleriše organizovani šverc na granici. Dakle, paralelno na obje strane granice službenici su bili izloženi pritisku da zatvaraju oči pred kriminalom – jedan je to riješio pucnjem u sebe u februaru, drugi (Kalač) u martu te godine. Ta podudarnost jača sumnje da Kalačeva smrt nije bila “običan” emotivni čin nesrećnog čovjeka, već posljedica sistemskog kriminala.

Vremenom je sve jasnije isplivalo da je krijumčarski lanac u Sandžaku imao i političku pozadinu. U posljednjih par godina crnogorska vlast napokon je priznala postojanje “švercerske hobotnice” koja se godinama tolerisala, pa i koristila u finansijske i političke svrhe. Čak su se pojavile tvrdnje da je čitav taj lanac bio “državni projekat” u sjenci. Ako je to tačno, onda Ernad Kalač nije bio suočen samo sa lokalnim kriminalcima, već potencijalno i sa mnogo jačim, institucionalnim protivnikom – što njegovu odluku da progovori (i tragičnu sudbinu) čini razumljivijom.

Hronologija ključnih događaja

• 2007: Porodična tragedija – od posljedica gušenja hranom umire petogodišnja kćerka Ernada Kalača, Hana.

• 2009: Kalač napušta vojnu službu i postaje načelnik policije u Rožajama (OB Rožaje). Ubrzo se suočava sa švercerskim aferama na granici (krijumčarenje cigareta, nafte) i internim pritiscima.

• 2010: Kalač učestvuje u akcijama protiv krijumčara cigareta, ali dobija naređenja “odozgo” da obustavi istrage. Bilježi službene zabilješke o umiješanosti policije u šverc i dostavlja ih pretpostavljenima (Novo Veljić).

• 23/24. mart 2011: Kalač odlazi od kuće navodno na sastanak, ali umjesto toga odlazi na grob svoje kćeri. Nakon ponoći je nađen mrtav hicem u glavu. Policija pronalazi pištolj i tragove baruta, zaključujući samoubistvo. Od obdukcije se odustaje na zahtjev porodice.

• Mart 2011.: Otkriva se da je Kalač prije smrti poslao pisma premijeru Lukšiću, direktoru UP Veljoviću i sudiji Camiću. Sadržaj pisama tada nije objelodanjen javnosti; nadležni ih preuzimaju, ali ne reaguju.

• 2012: Udovica Alma Kalač prvi put javno izražava sumnju u zvaničnu verziju i traži istragu.

• 2013: Bivši policajac Nedžad Kuč i građanin Muharem Fejzić iznose u medijima optužbe da je Kalač stradao zbog sukoba sa “duvanskom mafijom”. Fejzić tvrdi da su mu prijetili da će “završiti kao Ernad” zbog prikupljanja dokaza o švercu. Alma Kalač pojačava pritisak na institucije i povezuje smrt muža sa organizovanim kriminalom.

• 2014: Alma u intervjuima otvoreno kaže da je njen suprug ubijen ili natjeran na samoubistvo od strane nadređenih koji su ga pritiskali da štiti šverc. Najavljuje obraćanje tužilaštvu, sudu i policiji pojedinačno tražeći istinu. VDT formalno vodi predistražne radnje, ali bez rezultata.

• 2015: Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju zaključuje istragu i zvanično saopštava da nema dokaza o ubistvu, već da je Kalač počinio samoubistvo. Dnevnik Vijesti objavljuje delove Kalačevih pisama i zabilješki, otkrivajući njegovu borbu protiv šverca i imena umiješanih lica. Alma Kalač i dalje odbija zvanični nalaz i nastavlja da traga za pravdom.

• 2020–2023: Crnogorska policija i tužilaštvo, pod novom upravom nakon promjene vlasti, pokreću akcije protiv šverca cigareta. Otkriva se široka mreža krijumčarenja uz učešće bivših državnih funkcionera (“državni šverc”).

• 2025: Novinar Tufik Softić pokreće medijsku inicijativu da se slučaj Ernada Kalača ponovo preispita u svjetlu novih dokaza o državnom švercu preko Rožaja. Njegov tekst na RTCG postavlja pitanje: ako je kriminal u policijskom vrhu sada dokazan, da li je moguće da je Kalač eliminisan jer mu se suprotstavio? Pritisak javnosti da se utvrdi istina ponovo raste.

Zataškavanje ili pravda?

Od prvog dana nakon Kalačeve smrti, mnogi detalji nisu imali logično objašnjenje. Zašto iskusan policajac nije primijetio da u vozilu nema goriva, pa da ostane nasred puta? Zašto se zaputio pješice u mrklu noć ka udaljenom selu umjesto da pozove pomoć ili nekoga od rodbine? Zbog čega porodica prvobitno nije tražila ni obdukciju ni dublju istragu – da li zato što zaista nisu sumnjali, ili zato što im tada nije bilo dozvoljeno da sumnjaju? Konačno, najveće pitanje: kakav to čovjek u očaju šalje pisma premijeru i šefu policije, a ne svojoj porodici? Sve su to nelogičnosti na koje godinama nema odgovora. Zvanična istraga nikada nije objasnila te aspekte, niti je razuvjerila skeptike.

Kalač je iza sebe ostavio tragove koji govore više od zvaničnih saopštenja. Njegove bilješke i pisma svjedoče o sistematskoj korupciji i pritisku “odozgo”. Ako je vjerovati tim dokumentima (a nijedan nadležni ih nije demantovao), on je bio policajac koji nije htio da bude marioneta u lancu šverca. Time je stupio na vrlo opasan teren – i ostao bez zaštite. Umjesto zaštite, dočekala ga je izolacija: kako je posvjedočila Alma, nadređeni su ga ostavili na cjedilu, nisu reagovali na njegova upozorenja, niti su mu pružili podršku dok je tonuo u bezizlaznu situaciju.

Posljednjih godina isplivali su dokazi da je upravo kroz Rožaje i sjever Crne Gore godinama tekao državno tolerisani šverc cigareta i nafte – onaj isti protiv kog se Kalač borio. Mnogi akteri te priče danas su na optuženičkim klupama, a Specijalno tužilaštvo ispituje kako je šverc decenijama funkcionisao. U takvom novom svjetlu, ime Ernada Kalača poprima značenje potencijalnog uzbunjivača kojeg je sistem “progutao”. “Kao da je postojao nevidljivi sistem zataškavanja” – istrage pokretane 2010-2011. završavale su u ladicama. Danas, kada se raspliću niti tih zataškavanja, prirodno se postavlja pitanje: da li je neko želio da ućutka Ernada? I ako jeste – zašto je to nazvano “samoubistvom”?

Ernad Kalač je sahranjen 2011. kao samoubica koji “nije prebolio gubitak djeteta”. Ali sve što je izašlo na vidjelo ukazuje da je on prije mogao biti častan policajac koji se nije pomirio sa kriminalom. Njegova porodica vjeruje da zaslužuje pravdu i istinu. Država Crna Gora toj porodici duguje odgovore – ne samo radi pokojnog Ernada, već i radi svog obraza. Jer ako je zaista neko izgubio život samo zato što nije pristao da bude saučesnik u zlu, onda je obaveza društva da tu nepravdu ispravi. Nakon 14 godina ćutanja, vrijeme je da se činjenice do kraja rasvijetle i da se konačno sazna šta se zaista desilo one mračne noći na groblju u Gusnicama. Porodica Kalač, Rožaje i javnost zaslužuju zatvaranje ove priče – jedino istinom.