Karajukića Bunari na Pešterskoj visoravni nadaleko su poznati po sibirskim zimama, gdje temperature često padaju daleko ispod nule. Stanovnici ovog kraja navikli su na surove uslove života, ali istovremeno suočeni su s izazovima poput iseljavanja mladih ljudi u potrazi za boljim životom.

„Ime Karajukića Bunari potiče od starog stanovnika kojeg su zbog tamnog tena zvali ‘crni Juka’, a vjeruje se da je njegovo pravo prezime bilo Šabređović. Taj čovjek je nekada posjedovao ovaj kraj i bunare s živom vodom odakle se nekada napajala stoka,“ priča nam Nusret Dacić, jedan od mještana sela.

Danas Karajukića Bunari broje svega petnaestak do dvadeset domaćinstava. Većina stanovnika su stariji ljudi, jer su mladi već odavno krenuli put inostranstva.

„Mlađi ljudi uglavnom odlaze za Njemačku. Posljednjih godina je sve otišlo zbog nedostatka posla i privatizacije. U selu je ostalo samo nas nekoliko starijih koji nemamo kuda,“ ističe Dacić.

Život u selu je težak, ali ljudi ipak nalaze način da se međusobno druže i pomažu jedni drugima. Penzije su male, a stanovnici se najčešće bave stočarstvom.

„Imamo po nekoliko krava, nešto mlijeka, malo premija, malo penzije – tako sastavljamo kraj s krajem. Živjeli smo ovdje u svim uslovima, izdržavali i temperature od minus trideset stepeni danima. Sjećam se 2005. godine, kada su stabla pucala od hladnoće. Ali mi smo navikli, kao Rusi,“ govori kroz osmijeh Nusret Dacić, koji ima više od sedamdeset godina.

Stariji stanovnici, iako suočeni sa surovim klimatskim uslovima, ističu da su srećni što imaju jedni druge. Kažu da su uslovi za život nekada bili još teži, ali zdravlje im je, uprkos hladnoći, dobro služilo.

„Ranije nije bilo ni struje ni puteva, ali se sve lakše podnosilo kada je čovjek mlad. Sada nam jedino teško pada što su mladi otišli i nema ko da naslijedi naše domove i imanja,“ kaže Dacić.

I pored teškog života, stanovnici Karajukića Bunara kažu da se ne žale. Ponosni su na svoju izdržljivost, zajedništvo i bogatstvo koje imaju u porodicama. Nusret Dacić, ponosni otac pet kćerki, zaključuje:

„Ljudi često pitaju zašto nemam muškog nasljednika, ali meni nikada nije bilo važno. Važno je da su djeca zdrava i da se međusobno cijenimo. Sve ostalo će doći ili proći.”

„Da me đed vidi, verovao ne bi“ – rečenica koja je postala simbol jedne priče iz Novog Pazara, priče koja je u samo nekoliko sati obišla region i rasplakala mnoge. Sve je počelo jednostavno – mantijama sa spanaćem.

Na društvenim mrežama ovih dana viralno se deli emotivna objava gospođe Kate Bucik, koja je ispričala događaj iz Novog Pazara, grada poznatog po multikulturalnosti, ali i po tradicionalnim jelima među kojima su mantije s mesom nezaobilazni specijalitet.

Međutim, jedan lokalni pekar odlučio je da napravi nešto drugačije – posne mantije sa spanaćem. Na prvi pogled, ništa posebno. Ipak, kada se otkrije pozadina te odluke, priča prerasta u lekciju iz međuljudskog poštovanja i zahvalnosti.

• „Gledam komšiju pekara kako nosi zeleniš sa pijace… Kaže da mora da spremi mantije sa spanaćem. Otkako znam za sebe, ta porodica ih pravi samo s mesom, nekad sa sirom, ali nikada posne. Pitam ga šta se dešava, a on mi ispriča da mu je kćerka bila na studijama u Nišu i da su joj tamo, tokom Ramazana, pravoslavni domaćini organizovali iftar i sehūr. Bila je to pažnja koja ga je duboko dirnula.“

Pekar nije mogao da ostane ravnodušan na takvu gestu. Njegova porodica, vođena emocijama i željom da uzvrati poštovanjem, odlučila je da pripremi mantije u verziji koja će odgovarati i onima koji poste prema pravoslavnim običajima.

• „Oni su moje dete dočekali kao svoje. I sad kada oni dolaze kod nas, red je da ih dočekamo još bolje. Moje cure su smišljale recept za posne mantije. Da me đed vidi, verovao ne bi. Ali ima da budu najbolje, to ti ja velim…“ – prepričava on.

Kroz jednostavan čin pripreme hrane, nastala je snažna poruka – da solidarnost, empatija i međusobno uvažavanje nadilaze sve razlike. U komentarima ispod objave mnogi su istakli da su priču čitali sa suzama u očima, dok su drugi poručivali da „ova deca danas grade ono što generacije političara nisu mogle ni da zamisle“.

• „Meni je teško da poverujem da će tu porodicu sutra iko moći da ubedi kako ih Srbi mrze. Ne, jer oni su videli drugačije“, zaključuje se u priči.

U vremenu podignutih tenzija i podela, ovakve priče podsećaju nas na ono najvažnije – ljudskost. Jer kada jedni pripremaju iftar, a drugi mantije sa „travom“, tada zaista svi sedimo za istim stolom. I tada, kako kaže jedan od komentara, „ni vera ni nacija nisu prepreka, već povod za razumevanje“.