U samom srcu Vlašića, u selu Mudrike, život teče drugačijim ritmom. Dok se iz mnogih bosanskih sela mladi iseljavaju, ovdje su ostali – zajedno sa svojim porodicama i vrijednim ženama koje ih svakodnevno inspirišu. Smaila Mehić, mještanka ovog sela već 40 godina, otkriva nam tajnu ove posebne zajednice.

Smaila, žena puna energije i optimizma, već decenijama živi od poljoprivrede i stočarstva.

• “Na Vlašiću se ne odmara, uvijek se nešto radi. Ovdje smo poznati po našem siru, koji predstavljamo na sajmovima širom Bosne i Hercegovine. Ovaj naš sir ima posebno ime, ali ja poštujem i sir drugih proizvođača – svi imamo svoju vrijednost”, priča Smaila.

Posebnost sela Mudrike nije samo u kvalitetnim proizvodima već i u činjenici da mladi ostaju, uprkos svim izazovima.

• “U našem selu niko ne ide van granica. Mladi parovi ostaju ovdje, rade zemlju, bave se stočarstvom. Tu su im porodice, tu su rođeni i tu žele ostati”, dodaje ona.

Zanimljivo je da većinu poljoprivrednih poslova obavljaju mlade žene.

• “Imaju poslove u gradu, ali poslije toga idu na njive i štale. Voze džipove, brinu o 20 krava, rade sve poslove bez problema. Ne znam gdje ih ima takvih – možda ih ova planina stvara takvim”, ponosno kaže Smaila.

Ipak, život na planini nije uvijek lak.

• “Mi nemamo bogatu zemlju kao drugi dijelovi Bosne, ali ovdje imamo ono najvažnije – djecu koja ostaju s nama. Ne bismo ovu našu ljepotu mijenjali ni za kakvu Njemačku ili drugu zemlju”, iskreno govori naša sagovornica.

U Mudrikama vlada posebno jedinstvo. Komšije se poštuju i podržavaju jedni druge. Ispred gotovo svake kuće nalazi se mala radnja sa domaćim proizvodima, a konkurencije nema – svako ima svoju nafaku.

• “Ovdje nema svađe, nema ljubomore. Svi rade, svi proizvode i svi žive od svoga rada. U našem selu ima mnogo udovica, muževi su nam rano umrli, ali žene nisu posustale. Svojim radom, primjerom i upornošću sačuvale su porodice i selo. Naša djeca vide taj primjer i nastavljaju ga”, kaže Smaila.

Selo Mudrike je mjesto gdje se poštuju tradicija i rad. Gdje se mladi ne odriču svojih korijena, već s ponosom nastavljaju rad svojih roditelja. Ova zajednica pokazuje kako se ljubav prema rodnom kraju može pretvoriti u život dostojan divljenja, daleko od svakodnevnog kukanja i žalbi.

• “Ništa od ležanja nema koristi. Što više radiš, to ti je život ljepši. Ja svakom kažem, ustani, prošetaj, pokreni se – bit će ti lakše i ljepše”, zaključuje ova energična nana iz Mudrika, šaljući snažnu poruku svima nama.

• Redakcija Sandžak Danas otvara pitanje javne odgovornosti i identitetske svijesti među umjetnicima muslimanskog porijekla

Novi Pazar – april 2025.
U vremenu kada su vjerski i kulturni identiteti često na udaru relativizacije, sve češće svjedočimo primjerima pojedinaca koji, iako rođeni i odrasli u muslimanskim porodicama, javno prigrle običaje druge vjere. Ova tema ne bi izazvala toliku pažnju da se ne radi o osobama čiji uticaj na široke mase, posebno među mladima, nije zanemarljiv. Redakcija Sandžak Danas, kao glas muslimanske većine u ovom dijelu Srbije, osjeća odgovornost da otvori razgovor o granici između lične slobode i javne poruke koju šalju ovakvi postupci.

• Kada slava zasjeni vjeru

Tri imena se često navode kao simboli te “pop-kulturne tolerancije”: Šaban Šaulić, Lepa Brena i Džej Ramadanovski. Svako od njih je imao svoj put i odnos prema vjeri, ali ono što ostaje kao gorak utisak jeste – njihovo skoro potpuno odbacivanje korijena i vjerskog identiteta iz kojeg su ponikli.

• Šaban Šaulić – umjetnik bez vjerskog okvira

Šaban Šaulić, iako porijeklom iz muslimanske porodice u Šapcu, nikada nije kročio u džamiju. Njegova supruga Gordana slavila je krsnu slavu – pravoslavni običaj koji Šaban nije samo poštovao već i prihvatio, učestvujući u slavama, muzici i veselju, dok istovremeno nikada nije pokazao javnu povezanost sa islamskom tradicijom. Čak je i njegova sahrana, prema dostupnim informacijama, protekla bez ikakvog vjerskog obreda, što je izazvalo tiho razočaranje među mnogim Bošnjacima.

• Lepa Brena – potpuna asimilacija

Možda i najeklatantniji primjer potpune vjerske asimilacije jeste Fahreta Jahić, javnosti poznata kao Lepa Brena. Rođena u Brčkom u muslimanskoj porodici, danas javno slavi Aranđelovdan sa porodicom Živojinović, a u njenom domu ikone i crkvene sveće postale su uobičajeni prizor. Njen prelazak u pravoslavlje nije samo lični čin, već i snažna javna poruka – poruka koja zbunjuje i vrijeđa osjećaje onih koji su s njom odrasli i kojima je nekada predstavljala simbol zajedničkog jugoslovenskog identiteta, bez potrebe za napuštanjem vlastitog.

• Džej Ramadanovski – između poštovanja i zaborava

Džej Ramadanovski, iako nikada nije formalno promijenio vjeru, često je viđan u crkvama, kako pali svijeće i moli se kod kapele Svete Petke. Njegov emotivan susret sa patrijarhom Pavlom, iako ljudski dirljiv, postavlja i pitanje – gdje je u njegovom životu bila džamija? Njegova djeca i nasljednici rijetko su javno govorili o islamskoj vjeri svoga oca. Iako je Džej pokazivao humanost i toplinu, izostala je jasna poruka vjernosti svojoj vjeri.

• Zaboravljeni zov džamije

Ono što je zajedničko za sve troje jeste – potpuni izostanak identifikacije s džamijom, islamskom zajednicom, bajramima, postom, dovom, ili bilo kojom odrednicom muslimanske duhovnosti. I sve to dok su imali moć da kao idoli miliona pokažu da vjera nije prepreka karijeri, već njen oslonac.

U vremenu kada su Bošnjaci i muslimani u Srbiji i regionu i dalje suočeni sa stereotipima, asimilacijskim pritiscima i diskriminacijom, ovakvi primjeri ne doprinose izgradnji dostojanstva zajednice. Naprotiv – šalju poruku da se uspjeh mjeri prihvatanjem tuđe, dominantne kulture, a ne čuvanjem vlastite.

• Pravo na izbor, ali i dužnost prema narodu

Redakcija Sandžak Danas ne osporava ničije pravo na lični vjerski put. Međutim, kada javna ličnost – idol hiljada – izabere da ignoriše svoje naslijeđe, tada to više nije privatna odluka. Tada to postaje poruka. A poruka je, nažalost, da muslimanska vjera i identitet nisu vrijedni da se nose na sceni, pred kamerama, u velikim momentima života.

Zato se s pravom pitamo: kada će neki od naših velikana javno proslaviti bajram, proučiti dovu, pomoći izgradnju džamije ili izgovoriti da je njihovo ime ne samo na papiru – već i u srcu muslimansko?

Jer biti umjetnik znači biti glas naroda. A narod kojem pripadaš ne zaboravlja.

Sandžak Danas – Vaš glas. Vaša vjera. Vaša istina.