Autor Suad K Zoranić
Novi Sad: U Malom likovnom salonu otvorena je izložba “Damar jednog vremena” profesora Ervina Ćatovića, jednog od najautentičnijih slikara našeg regiona. Rođen 1966. godine u Prištini, Ćatović već više od tri decenije gradi prepoznatljiv umjetnički izraz, kombinujući duhovnost, boju i ekspresiju.
Diplomirao je i magistrirao na Fakultetu umetnosti u Prištini, a svoje znanje je usavršavao na studijskim boravcima u Italiji i Francuskoj, 53- samostalne izložbe u prestižnim galerijama u zemlji i inostranstvu. Danas je redovni profesor na Fakultetu umetnosti u Zvečanu i na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, dok sa beogradskim Pedagoškim fakultetom sarađuje još od 1999. godine.
Njegov stvaralački opus obuhvata slikarstvo, crtež i vizualizaciju, a iza sebe ima više od 280 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, kao i učešće na dvadesetak prestižnih likovnih kolonija.
U jedinstvenom spoju boja, materije i unutrašnjih titraja, profesor Ćatović nastavlja da pomera granice savremenog slikarstva. Njegova nova izložba “Damar jednog vremena” nije tek ciklus slika, već vizuelna filozofija – razotkrivanje duše kroz pigment, kompoziciju i ekspresiju. U tihom dijalogu s platnom, Ćatović slika ono što se ne može izreći riječima – kolektivne traume, snove, žudnje, sjećanja, ali i nove početke.
– Svako vrijeme nosi svoju težinu i svoju inspiraciju. Ja sam jedan od onih koji impuls današnjice doživljava vrlo intenzivno i pokušavam ga pretočiti u sliku – kroz boju, pokret, atmosferu, izjavio je Ćatović za naš portal prilikom otvaranja izložbe.
Iz bogatog ciklusa od pedeset djela, umjetnik je pažljivo izabrao osam radova koji čine ovu postavku. Njegova platna odišu duhovnošću, zrelošću forme i ekspresivnošću koja ne ostavlja posmatrača ravnodušnim. Kritičarka Olivera Vukotić, u katalogu izložbe, piše da Ćatović „elaborira likovne probleme sa nesumnjivom erudicijom, kreirajući djelo koje posjeduje sve vrednosti zrelog slikarstva“.
Njegove slike zrače plastičkom dramom – hromatske bujice, ekspresivni potezi i monohromna pozadina stvaraju snažan vizuelni naboj, gdje se prepliću svjetlost i tama, tradicija i modernizam, znanje i intuicija.
– Vreme je burno, temperamentno. Pokušao sam da tu energiju prenesem na platna, ali na način koji ostavlja prostor i za nadu, i za novo vrijeme koje dolazi – poručuje Ćatović, ističući kako je svaki rad most između prošlosti i budućnosti, ali uvijek sa jednim okom u sadašnjosti.
Vulkan unutrašnjih svjetova
Na slici dominira tamnim crvenim i crnim površinama uz iznenadne izlete žute i bijele boje, prisutna je tenzija između destrukcije i obnove. Tamne mase poput ranjenog platna otkrivaju tragove emocionalne erupcije, dok žuti krugovi lebde poput nada. Ovdje Ćatović koristi gustu pastu, gotovo kiparski nanoseći boju, čime dodatno naglašava dramatičnost izraza. Ta slika ne govori – ona vrišti.
Boja kao refleks života
Nasuprot tome, druga slika donosi rapsodiju boja – plava, zelena, ljubičasta i crvena razigrano plešu preko površine platna. Ovdje se vidi likovna sloboda karakteristična za umjetnika koji ne priznaje granice forme. Boja se pretače u boju, prostor se otvara i zatvara u istom dahu. To je slika u pokretu, vizuelni dnevnik jednog lirskog trenutka.
Apoteoza prirode
Treća i četvrta slika su omaž prirodi, ali ne kroz pejzaž u klasičnom smislu, već kroz emociju prirode. U trećem djelu – vatrena krošnja drveta eksplodira u crvenim, narandžastim i zelenim tonovima, dok u četvrtoj slici vidimo tiši, kontemplativniji pejzaž, sa slojevitim zelenim valovima i plavim nebom koje sugeriše unutrašnji mir. Ovdje Ćatović svjesno izbjegava narativnu doslovnost – pejzaž nije pejzaž već stanje duha.
Cvjetanje tame
Peta slika je možda najintrigantnija – cvjetovi u eksploziji plave i narandžaste izranjaju iz crne pozadine. Kao da se radost probija iz tame, kao da život – u svoj svojoj nesavršenosti – ipak pobjeđuje. U njoj se osjeća spoj apstraktnog ekspresionizma sa orijentalnim senzibilitetom, gdje i najmanja boja ima svoju molitvu.
Ćatovićeve slike nisu tihe – one vas pozivaju da uđete u njih, da ih oslušnete, da se izgubite u njima. U vremenu kada slikarstvo sve češće ustupa mjesto digitalnim formama, Ćatović ostaje vjeran potezu, teksturi, ličnom izrazu. Njegovo slikarstvo je spoj discipline i intuicije, znanja i osjećaja, forme i slobode.I zaista, Damar jednog vremena nije samo naziv postavke – to je metafora za umjetnikov pogled na svijet. On ne slika stvarnost kakva jeste, već kakva je mogla biti – i kakva bi, uz dovoljno boje i duha, možda i mogla postati.
Poruka Autora:
- Iako je Ervin moj prijatelj s kojim rado popijem kahvu, već danima gledam njegove slike i pokušavam da dokučim skrivenu poruku koju su mu donijeli kist i platno. Nisam mogao odmah da ispratim galeriju – ne zbog nedostatka vremena, već zbog viška osjećaja koje ne umijem odmah imenovati. Kao laik za umjetnost, moram priznati: za mene je u svemu tome pomalo previše enigme i zagonetnosti. Ipak, upravo u toj tišini između boja i pogleda, možda i leži snaga Ćatovićevog slikarstva – ono ne traži da bude shvaćeno, već da bude doživljeno.
