Ponedjeljak, 4 Maja, 2026

Burek i boza koji vraćaju u djetinjstvo: Porodična buregdžinica iz Novog Pazara oduševljava posjetioce

0
  • Buregdžinica “Flamingo” u staroj čaršiji nije samo mjesto okusa, već i priča o mukotrpnom radu, gostoprimstvu i jednoj posebnoj emociji

Novi Pazar – Dok se svijet mijenja, a ukusi sve više uniformišu, postoje mjesta koja ostaju vjerna tradiciji. Jedno takvo mjesto nalazi se u srcu stare čaršije Novog Pazara — porodična buregdžinica “Flamingo”, gdje vas ukus bureka i gutljaj boze vraćaju u djetinjstvo, u neka jednostavnija i toplija vremena.

U improviziranom razgovoru s ocem i sinom — Bajramom i Sanelom Kokorom — otkriva se ne samo priča o bureku i bozi, već i hronika jedne porodice koja je svoj život izgradila od nule, korak po korak, na temeljima poštenja, rada i gostoprimstva.

Bajram Kokora je u Novi Pazar stigao davne 1974. godine s Kosova. Radio je najprije kao konobar, zatim kao zanatlija, sve dok nije otvorio vlastiti lokal. Bez kuće, bez imovine, ali s vjerom i radnom navikom.

  • „Petnaest godina je trebalo da kupimo plac i sagradimo dom, sve od ovog posla. I djeca su stekla stanove, sve od bureka i kolača“, priča Bajram sa skromnim osmijehom.

Njegova boza, kako kaže, kuva se pet sati, bez ijedne hemikalije. “Brašno i voda, pa dugo kuvanje, cijeđenje, odležavanje, i šećer. Kvasac se ne dodaje – koristi se stara boza”, objašnjava on recept koji čuva duh nekih prošlih vremena.

Njegov sin Sanel, koga je jedan od posjetilaca slučajno sreo na ulici, pokazao je pravo gostoprimstvo Pazara — pozvao gosta u svoj lokal i omogućio mu da doživi duh grada iznutra, kroz okus i toplinu domaće atmosfere. “Mi u Pazaru smo takvi ljudi, srdačni. Većinom su svi ovdje dobri i gostoljubivi”, kaže Sanel dok poslužuje vruć burek.

Za ovaj lokal kažu da nema ništa spektakularno — mali, jednostavan, ali s dušom. Smješten blizu Arap džamije, „Flamingo“ čuva okus starinskog bureka, onog koji se nekada čekao u redu, kao najveća poslastica u gradu.

„Nije ovo samo burek, ovo je sjećanje, ovo je ljubav, ovo je miris djetinjstva“, poručuje gost iz Novog Sada koji je posjetio Pazar. Dok kamera bilježi svaki zalogaj, on uz osmijeh zaključuje: „Ko ne vjeruje, neka dođe i proba.“

Jer Novi Pazar nije samo grad ukusa — to je grad ljudi. Grad gdje vas ne puštaju ni gladnog, ni žednog, ni nenasmijanog. Grad u kojem jedna boza i komad bureka postaju veza između generacija, kultura i sjećanja.

Nestala učenica Ekonomske škole u Novom Pazaru pronađena u hotelu pod lažnim imenom

0

Novi Pazar, 10. april 2025. – Zahvaljujući brzoj i profesionalnoj reakciji policijskog službenika Harisa Mehovića, učenica drugog razreda Ekonomske škole u Novom Pazaru, rođena 2008. godine, koja je danas oko podneva prijavljena kao nestala, pronađena je i sigurno vraćena roditeljima.

Nestanak maloljetnice prijavili su roditelji oko 12 sati, nakon čega je obaviještena Policijska uprava. Policajac Mehović, koji je toga dana bio raspoređen kao školski policajac u Ekonomskoj školi, odmah je pristupio operativnom prikupljanju informacija. Kroz brzu i efikasnu istragu, došao je do saznanja da se djevojčica nalazi u jednom od hotela u centru grada, gdje je bila prijavljena pod lažnim imenom i prezimenom.

Na njegov zahtjev, osoblje hotela mu je omogućilo pristup prostorijama, gdje je i pronašao nestalu maloljetnicu. Nakon toga, ona je sprovedena u prostorije Policijske uprave i predata nadležnim službenicima Odjela kriminalističke policije (OKP), a zatim vraćena roditeljima.

Direktor Ekonomske škole i razrednici zahvalili su se policajcu Mehoviću na brzoj intervenciji, ističući njegovu profesionalnost i predanost u zaštiti učenika.

Ovaj slučaj još jednom pokazuje da policijski službenici, osim borbe protiv kriminala, svakodnevno pokazuju i duboku brigu za sigurnost svojih sugrađana, posebno djece i omladine.

Sandžak u suzama: Poznat termin dženaze Asmira Kalača iz Rožaja, koji je preselio na ahiret u 32. godini života

0

Rožaje i sandžačka dijaspora zavijeni su u crno nakon vijesti da je Asmir (Safet) Kalač preminuo u 32. godini života. Njegova smrt duboko je pogodila mnoge, kako u rodnom kraju, tako i u inostranstvu, gdje je posljednjih godina živio sa porodicom.

Prema informacijama objavljenim u zvaničnoj čitulji, Asmir Kalač preselio je na ahiret 18. aprila 2025. godine. Dženaza-namaz će se klanjati istog dana, u petak, 18. aprila, u 18:00 sati, u prostorijama džemata CCIL u Mameru, Luksemburg.

Adresa na kojoj će se obaviti dženaza je:
2, route d’Arlon, L-8210 Mamer.

Ukop će se potom obaviti u njegovom rodnom gradu, Rožaju (Crna Gora), čime će se Asmir vratiti zemlji koju nikada nije zaboravio, iako je život proveo u dijaspori.

U bolu i tuzi ostaju njegov otac Safet, majka Munirka, supruga Sabina, djeca Dinn, Aydin i Lejla, brat Amar, sestra Ajla, kao i ostala rodbina i brojni prijatelji širom svijeta.

Asmir je bio poznat kao vedar, snažan i pravedan mladić, omiljen u društvu i duboko vezan za svoju domovinu. Iako je posljednjih godina boravio u Luksemburgu, njegovo srce nikada nije napustilo Sandžak, što se vidi i po tome što će njegov vječni smiraj biti upravo u rodnim Rožajama.

Od ranih jutarnjih sati, društvene mreže preplavljene su emotivnim oproštajima i zajedničkim fotografijama. “Allah ti podario Džennet, brate Asmire”, “Asko moj, nikada te nećemo zaboraviti”, “Neka ti zemlja bude lahka i vječno svjetlo tvoje duše” – samo su neke od poruka koje se dijele uz tugu i nevjericu.

Njegov prerani odlazak ostavlja prazninu koja se ne može ispuniti, ali i podsjetnik na prolaznost života i važnost dobrote, ljubavi i porodičnih vrijednosti koje je Asmir živio.

“Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo” (Kur’an, 2:156) – stoji na kraju čitulje, kao vječna istina koju u bolu ponavlja njegova porodica, prijatelji i cijela zajednica.

El-Fatiha.

ORA Novi Pazar stala uz Fehima Seleka, Munira Mušića i Nedžada Dragolovčanina: “Cijeli Sandžak je uz vas!”

0

ORA Novi Pazar, na čijem čelu se nalazi Kasim Zoranić, uputila je snažnu poruku podrške poznatim humanitarcima i uspješnim biznismenima Fehimu Seleku, Muniru Mušiću i Nedžadu Dragolovčaninu, koji se, kako navode, trenutno nalaze u izazovnom periodu svog života.

U saopštenju objavljenom putem društvene mreže Facebook, ORA podsjeća na brojna dobra djela ove trojice istaknutih Sandžaklija, naglašavajući da su u svakom trenutku stajali uz narod, posebno kada je bilo najteže.

  • “Fehim Selek, Munir Mušić i Nedžad Dragolovčanin su uspješni privrednici, poznati humanitarci i prije svega – dobri ljudi koji zaslužuju podršku svakog dobronamjernog čovjeka, a naročito Sandžaklija, ma gdje živjeli”, poručuju iz ORA-e.

Stotine porodica zahvaljujući njima imaju krov nad glavom i topli obrok

Njihov humanitarni rad proteže se kroz godine. Pomagali su siromašnim porodicama širom Sandžaka – obezbjeđivali ogrev, hranu, gradili i obnavljali kuće onima koji su ostali bez doma uslijed požara ili poplava.

Tokom pandemije COVID-19, njihova pomoć bila je od neprocjenjive važnosti. Donirali su vizire, zaštitnu opremu, desetine hiljada maski, kao i medicinske uređaje poput koncentratora kiseonika koji se i danas koriste u liječenju pacijenata u novopazarskoj bolnici.

ORA podsjeća i na njihovu ulogu u radu humanitarnih organizacija kao što su “Otvorena ruka” i “Sevap”, gdje su bili među glavnim donatorima.

U Njemačkoj, gdje godinama uspješno posluju, zapošljavaju na hiljade ljudi s prostora Sandžaka, pomažući tako cijelim porodicama da opstanu i poboljšaju svoje uslove života.

U rodnom kraju nisu zaboravili da investiraju – kroz razne projekte ulažu vlastita sredstva i na taj način doprinose razvoju Sandžaka. U više navrata donirali su i ambulantna vozila, medicinsku opremu, te lijekove domovima zdravlja i bolnicama širom regije.

Takođe, svih ovih godina bili su među najvjernijim sponzorima Fudbalskog kluba Novi Pazar, i to bez ikakvih ličnih interesa.

Na kraju, iz ORA Novi Pazar upućuju otvorenu poruku zahvalnosti:

  • “Feša, Nedžo, Munire – veliko hvala za sve što činite za naš narod. Cijeli Sandžak je uz vas. Ne sumnjamo da ćete i ovu životnu bitku pobijediti!”

Ova objava naišla je na brojne pozitivne komentare i poruke podrške iz dijaspore i domovine, potvrđujući da su Selek, Mušić i Dragolovčanin postali simboli humanosti, solidarnosti i patriotizma.

“Otvorena ruka” stala uz Fehima Seleka, Munira Mušića i Nedžada Dragolovčanina: “Sandžak pamti i cijeni dobrotu!

0

Udruženje građana Otvorena ruka, poznato po svojoj posvećenosti pomoći najugroženijima, objavilo je na svojoj zvaničnoj Facebook stranici emotivnu poruku podrške trojici istaknutih Sandžaklija – Fehimu Seleku, Muniru Mušiću i Nedžadu Dragolovčaninu – ljudima koji, kako kažu iz udruženja, “nisu samo uspješni privrednici i humanitarci, već prije svega dobri ljudi.”

U trenutku kada se ova trojica, kako navode, nalaze u “turbulentnom periodu života”, iz udruženja pozivaju sve dobronamjerne ljude da stanu uz njih – barem verbalnom podrškom – kao znak zahvalnosti za sve što su do sada činili za Sandžak i njegove ljude.

U objavi su podsjetili na neka od najvažnijih djela ovog humanitarnog trija:

  • Pomoć siromašnima: Uvijek su odgovarali na pozive u pomoć – obezbjeđivali su hranu, ogrev, obnavljali i gradili domove za one koji su ostali bez krova nad glavom zbog siromaštva, poplava ili požara.

  • Podrška tokom pandemije: Tokom najtežih dana COVID-19 pandemije, obezbijedili su vizire, zaštitna odijela, desetine hiljada maski, više šlepera vode za Opštu bolnicu, kao i medicinsku opremu poput koncentratora kiseonika koji se i danas koriste.

  • Zapošljavanje dijaspore: Kroz svoje firme u Njemačkoj zapošljavaju na hiljade Sandžaklija, omogućavajući tim porodicama dostojanstven život.

  • Investicije u Sandžak: I pored svih izazova poslovanja u inostranstvu, ulažu značajna sredstva u projekte u domovini – bez pompe i samopromocije.

  • Donacije zdravstvu: Kupovali su ambulantna vozila, medicinsku opremu, lijekove – sve što je bilo neophodno bolnicama i domovima zdravlja.

  • Podrška sportu: Svi su u različitim periodima pomagali FK Novi Pazar – bez ikakvih uslovljavanja ili zahtjeva za protuusluge.

Na kraju objave, udruženje “Otvorena ruka” poručuje:

“Feša, Nedžo, Munire – veliko hvala za sve što činite za naš narod. Ceo Sandžak je uz vas. Ne sumnjamo da ćete i ovoga puta pobijediti!”

Ova objava izazvala je lavinu komentara podrške, dijeljenja i riječi zahvalnosti širom društvenih mreža. Podsjetnik je to da narod nikada ne zaboravlja one koji su u najtežim trenucima bili uz njega – tiho, predano, iz srca.

#OtvorenaRuka #Sevap #SandžakPamtiDobro

Tuga iz Frankfurta: Muamer Hukić slomljen smrću bliskog prijatelja /VIDEO/

0

Frankfurt / Köln – Vijest o smrti njemačkog repera Xatara (Giwar Hajabi), koji je preselio na ahiret 8. maja u svom domu u Kelnu, pogodila je brojne ličnosti iz muzičkog, sportskog i javnog života Njemačke. Ipak, jedan od najpotresenijih bio je slavni bokser Muamer Hukić, poznat kao Marco Huck, koji se sa Xatarom godinama unazad dijelio ne samo javne nastupe, već i istinsko prijateljstvo – ono koje ne prestaje s aplauzom publike, već traje i kad reflektori utihnu.

Na svom Instagram nalogu, Hukić je podijelio emotivne poruke i fotografije u čast prerano preminulog prijatelja, uz riječi koje su dirnule i fanove i širu javnost:

“Bio si jedan od rijetkih koji ne samo da pričaju, nego i reaguju. Počivaj u miru, legendo…”

 

Bratstvo izvan granica profesija

Xatar i Marco Huck dolaze iz različitih svjetova – jedan iz brutalnog podzemlja njemačkog rapa, drugi iz krvavih ringova profesionalnog boksa. Ipak, spojila ih je slična životna sudbina: oba su porijeklom iz migrantskih porodica (Xatar iz Irana, Hukić iz Sandžaka), odrasli u teškim okolnostima, na rubu sistema, i vlastitim rukama ispisivali svoje biografije u zemlji koja im je dala drugu šansu.

Njihovo prijateljstvo nije bilo površno – bilo je to bratstvo koje su gradili godinama. Pojavljivali su se zajedno na javnim događajima, dijelili video klipove iz zajedničkih izlazaka i promovirali jedan drugoga. Xatar je znao da podrži Hukića uoči mečeva, nazivajući ga “šampionom”, dok je Marco Huck bez ustručavanja stajao uz Xatara i kada je bilo najlakše okrenuti glavu zbog njegove burne prošlosti.

Jedna od najupečatljivijih zajedničkih tačaka bila je Xatarova mini filmska serija iz 2016. godine, „Der Holland Job“, u kojoj se Marco Huck pojavljuje u cameo ulozi. Time je bokser ne samo podržao repera na umjetničkom planu, već i simbolično pokazao da njihovo prijateljstvo nadilazi granice profesija.


(Isečak iz rap spota Xatara u kome Hukić ima cameo ulogu)

Smrt koja je pogodila kao udarac

Smrt Xatara, koji je bio poznat po turbulentnom životu i nevjerovatnoj transformaciji od osuđenog kriminalca do muzičkog mogula, iznenadila je mnoge. Njegovo beživotno tijelo pronađeno je u stanu u Kelnu, a okolnosti smrti i dalje nisu do kraja rasvijetljene. Imao je samo 43 godine. Iza sebe je ostavio suprugu Farvu i petero djece.

Muamer Hukić nije se suzdržavao da iskaže svoju bol. Njegove objave na društvenim mrežama jasno pokazuju koliko ga je Xatarova smrt pogodila. Uz slike iz zajedničkog života, dodao je i jednostavnu, ali snažnu poruku:

“Du warst einer der Wenigen, die nicht nur geredet, sondern auch gehandelt haben… voller Herz, einfach ein Original.”
(Bio si jedan od rijetkih koji nisu samo govorili, već i djelovali… pun srca, jednostavno original.)

Te riječi prenijeli su i brojni njemački i regionalni mediji, svjedočeći koliko je ovaj gubitak duboko ličan za Hukića.

 

Prijateljstvo koje ostaje

Iako se njihovi putevi sada fizički razdvajaju, priča o Xataru i Hukiću ostaje zapisana kao primjer lojalnosti, poštovanja i međusobne podrške u svijetu u kojem se prijateljstva često prodaju za naslovnice. Marco Huck, poznat po čeličnoj disciplini i nepopustljivosti u ringu, ovih dana pokazuje drugu stranu – onu ljudsku, emotivnu i ranjivu.

U javnosti je poznat kao borac, ali Xatar je u Hukiću prepoznao čovjeka. Njihov odnos bio je više od PR fotografije – bio je to savez dvojice ljudi koji su znali šta znači stajati sam protiv svih, ali i šta znači imati rame oslonca u teškim trenucima.

U svijetu prepunom površnosti, njihovo prijateljstvo ostaje podsjetnik da prava lojalnost ne poznaje razliku između repa i rukavica. A Xatar, kako reče Hukić, ostaje “original pun srca”.

Pogledajte video spot u kome Hukić gostuje kod Xatara:

Islam Aličić: „Majka mi je rekla – ubij se, ili ću te ja ubiti“

0

Tešanj – Islam Aličić, mladić iz Tešnja, ispričao je svoju tešku i potresnu životnu priču koja ostavlja bez riječi. Rođen 1998. godine, Islam je već od treće godine bio prepušten institucijama, nakon što ga je majka napustila, izložila nasilju i zanemarivanju, dok je očuh nad njim, kako navodi, vršio zlostavljanje. Njegovo svjedočenje pred kamerama emisije „Tata Brada“ rasvjetljava bolnu svakodnevicu djece bez adekvatne roditeljske brige u Bosni i Hercegovini.

  • „Majka me je nazivala kopiletom i tvrdila da nisam njen sin. Jednom mi je rekla – ubij se, ili ću te ja baciti u rijeku“, govori Islam, opisujući period djetinjstva proveden u Zavodima, sigurnim kućama i centrima za zbrinjavanje.

Kako navodi, bio je žrtva i seksualnog nasilja, ne samo od odraslih već i vršnjaka u jednom dječijem selu. O tim slučajevima nikada nije sproveden ozbiljan sudski postupak. „Bili su možda zatvoreni jedan dan i vraćeni kući. Niko nije odgovarao“, kaže Islam.

Majka mu je, uz podršku institucija, oduzela poslovnu sposobnost, iako, kako tvrdi, samostalno funkcioniše, piše knjige, pohađa terapije, te aktivno učestvuje u humanitarnim projektima. Njegova najveća želja je povratak poslovne sposobnosti kako bi mogao raditi i živjeti nezavisno.

Uprkos svemu što je preživio, Islam Aličić je završio školu za krojača i njegovatelja, a uz podršku pojedinih centara objavio je dvije zbirke poezije – „Tragovi istine“ i „Potuđen krov“. Trenutno piše autobiografsku knjigu pod nazivom „Priča zaboravljenog dječaka“, koju će promovisati u Goraždu. Kroz stihove piše o boli, nadi, i ljubavi prema sestri koju rijetko viđa.

„Majko moja, što sa sinom nisi, nadam se da na mene misliš…“ – stihovi su iz njegove pjesme koju je posvetio majci, uprkos svemu što je doživio.

Islam trenutno živi u jednom centru za odrasle osobe u potrebi, gdje ima, kako kaže, sve uslove za život, podršku osoblja, te mogućnost da doprinosi zajednici. Aktivno učestvuje i u izgradnji kuća za stare i iznemogle osobe, prikupljajući donacije.

Islam nije tražio ništa više osim – sata. „Pokvario mi se. Volio bih da imam sat, malu stvar, ali bi mi mnogo značila“, rekao je na kraju razgovora.

Njegova poruka za kraj bila je jasna: „Ne bojte se zlostavljača. Pozovite i prijavite. Onaj koji zlostavlja – mora odgovarati.“

Dirljiva VIDEO priča: Adnan ostao bez supruge, bez noge i bez pomoći – ali nije bez nade

0
  • Sam, bolestan i u bolovima, Adnan Salkić iz Lukavca zahvaljujući dobrim ljudima iz dijaspore i dalje vjeruje da nije zaboravljen

U vremenu kada vijesti često preplavljuju tamne priče o podjelama i zaboravljenim ljudima, priča o Adnanu Salkiću iz Lukavca ostavlja bez daha i tjera suze na oči. Nakon što je prošle godine ostao bez voljene supruge Samire, s kojom je živio 19 godina u skladnom i toplom braku, Adnan se danas bori sam sa životom – bez osnovnih sredstava za život, bez lijeve noge i bez stabilnog zdravstvenog osiguranja.

Njegova sudbina potresla je mnoge koji su putem video priloga čuli njegovu ispovijest. Upravo zbog toga, jedna porodica iz Sjedinjenih Američkih Država – Amira Husejnović – odlučila je da mu tokom ramazana uruči zekat i vitre, kako bi mu barem malo olakšala teške dane.

  • „Ostao sam sam. Samira je preselila 10. augusta prošle godine. Imala je samo 43 godine. Bila je vjeroučiteljica, predavala u školama, završila je medresu i dva fakulteta – islamske nauke i historiju. Bila je magistar. Žena puna znanja, ljepote i vjere“, kaže Adnan dok se prisjeća posljednjih trenutaka sa svojom suprugom.

Njihova ljubav bila je posebna. „Uvijek me dočekivala sa kahvom, bila mi oslonac, radost i mir. Kada je preselila, kao da je nestalo pola mog svijeta.“

Nakon Samirine smrti, Adnana su zadesile i ozbiljne zdravstvene komplikacije. Zbog gangrene je ostao bez stopala. „Prvo je crnio mali prst, a onda se proširilo. Išao sam kod doktora, rekli su da nije ništa. Sedam dana kasnije, cijela noga je bila zahvaćena. U bolnici sam preživio pravu dramu. Tri čovjeka su me držala dok su mi živom skalpelom skidali inficirano tkivo.“

Adnan danas uzima 18 tableta dnevno – za bubrege, srce, pritisak, bolove. „Pola lijekova nemam, preskakam terapije. Kad imam, jedem. Kad nemam – gledam da preživim.“

Zima mu je bila posebno teška. „Drva sam nabavio koliko sam mogao, ali hladnoća je drugačija kad si sam. Niko te ne zagrli, ne kaže da će sve biti dobro.“

Uprkos svemu, Adnan ne gubi vjeru. Zahvaljuje ljudima koji mu pomažu, posebno porodici iz Amerike: „Amira Husejnović me je obradovala. Poslala je zekat i vitamine – 272 marke. Neka joj Allah podari svaki hajr. Hvala joj što nije zaboravila nekoga ko je zaboravljen od sistema.“

Adnan ističe i zahvalnost čovjeku koji mu je izradio i postavio nišan za Samirin mezar, iako još uvijek nije imao novac da plati. „Dao mi je rok kad budem mogao da dam. Samo je rekao – hajde, koliko imaš, da ti duša ne bude teška.“

Na kraju razgovora, Adnan kaže tiho, ali odlučno: „Volio bih da me Allah spoji sa mojom Samirkom u Džennetu. Ali dok sam ovdje, zahvaljujem svakom ko me se sjeti. Nisam sam dok vas imam.“ Pogledajte video ispod teksta,

Samir Lekić: Puna podrška uhapšenim privrednicima – Muniru Mušiću, Fehimu Seleku i Nedžadu Dragolovčaninu

0

Predsjednik Sandžačke demokratske partije (SDP) Samir Lekić oglasio se na svom zvaničnom Facebook profilu, izrazivši snažnu podršku trojici istaknutih sandžačkih privrednika – Muniru Mušiću, Fehimu Seleku i Nedžadu Dragolovčaninu – koji su prethodnih dana uhapšeni u Njemačkoj.

Lekić je u svom obraćanju istakao da Sandžak s nevjericom prati vijesti o hapšenju trojice, kako ih je nazvao, “braće – privrednika, lokalnih patriota i humanitaraca” te poručio da, kao neko ko vjeruje u pravdu i pravičnost, pruža punu i nedvosmislenu podršku njima i njihovim porodicama.

  • – Munir, Fehim i Nedžad nisu samo uspješni privrednici. Oni su ljudi koji su svojim radom i zalaganjem ostavili dubok trag u razvoju Sandžaka, naveo je Lekić, dodajući da su njihove firme otvorile stotine radnih mjesta, omogućivši mnogim porodicama dostojanstven i siguran život.

Osim doprinosa ekonomskom razvoju, Lekić je naglasio i njihovu značajnu humanitarnu ulogu, rekavši da su pomagali ne samo u Sandžaku, već i širom Balkana.

  • – Njihov doprinos nije bio samo ekonomske prirode, već i društveno i moralno važan. Kroz zapošljavanje i ulaganja, dali su snažan podsticaj razvoju regiona, doprinoseći njegovoj stabilnosti i napretku, navodi se u njegovoj objavi.

Predsjednik SDP-a podsjetio je i na njihovu trajnu vezanost za zavičaj, ističući da su godinama djelovali isključivo u interesu zajednice i s dubokim poštovanjem prema sopstvenim korijenima.

  • – Danas je najvažnije da budemo uz njihove porodice, da im damo snagu i podršku, poručio je Lekić, apelujući na zajednicu da pokaže jedinstvo, solidarnost i poštovanje prema ljudima koji su, kako je istakao, dali mnogo za Sandžak.

Na kraju, Lekić je izrazio uvjerenje da će pravda pobijediti, rekavši da “s punim povjerenjem i vjerom u istinu i pravdu” ponovo ističe svoju podršku Muniru Mušiću, Fehimu Seleku i Nedžadu Dragolovčaninu.

Životna priča nane : “Četvero djece ostavila kući i došla za svekra”

0

Rosule/Vogošća – U vremenu kada mnogi razmišljaju o odmoru i zasluženom miru u starosti, jedna nana iz sela Rosule u općini Vogošća svjedoči o potpuno drugačijem pogledu na život – onom u kojem se radilo danju i noću, bez pauze, dok tijelo ne kaže “dosta”.

Nana, čije ime ostaje u tišini sela i poštovanju komšija, ispričala je svoju životnu priču za emisiju „Bosanska sehara“. Sjećanja su joj živa – od ratnih dana, do poljoprivrednih sezona, od skrbi o vojsci do brige o djeci, kravama i voćnjacima. Kaže da je radila sve: od izrade sira i kajmaka, do branja voća, pravljenja pita, pekmeza i prodaje jaja i mlijeka na pijacama.

  • „Nisam prestajala da radim dok nisam pala u postelju. I danju i noću, djeca spavaju, a ja razvijam pite, kuham, punim frižidere“, prisjeća se nana.

U ratnim vremenima, kuća joj je bila utočište – za vojsku, komšije, putnike. Kaže da je jednom vojniku volovima vukla hranu kroz granatama zahvaćeno selo. „Narod je nahranio vojsku, ne bi vojska preživjela da nije bilo seljaka.“

Njen dom nije bio samo krov nad glavom – bio je i magazin, i narodna kuhinja. Mnogi su dolazili praznih ruku, a odlazili siti i sa punim vrećama. Nana je uvijek govorila: „Ako neš’ posijat, neš’ ni požet.“

Posebno se sjeća žene koja je, ostavivši četvero djece, došla da živi sa njenim svekrom. Bila je udovica, a nova vremena donosila su i nova pravila – djeca su ostala, a žena krenula u novi život. „Nije mogla povesti djecu sa sobom, takva su bila vremena“, priča nana bez osude, ali s dozom sjete.

Rat je ostavio trag i na nanu. „Kuću mi pogodila granata. Bježali smo u Kortnjik, Dabravine… Ostali smo bez volova, krava, a opet smo se dizali.“

Iako danas teško hoda, oslanjajući se na pomagalo koje joj je zet iz Sarajeva donio, i dalje brine o svemu i svima. Njeni sinovi i dalje u selu drže po nekoliko krava, a ona, iako slabog zdravlja, nadgleda kako sve funkcioniše.

  • „Danas kad odem na pijacu, sjetim se kako smo nekad sve prodavali. Nije bilo da se ide, a da se ne proda“, dodaje, prisjećajući se sarajevskih Markala, gdje je često prodavala mliječne proizvode.

Nana je simbol jedne epohe, jednog naroda koji se nije štedio, ni u muci, ni u dobru. Njena priča je priča o radinosti, poštenju, istrajnosti, ali i o jednom vremenu koje polako odlazi sa posljednjim generacijama koje su znale šta znači „halal zalogaj“.

Na kraju emisije, sa osmijehom i blagim umorom, kaže:

„Sad mogu odmarat, ali vjeruj mi – i dalje sve vidim, sve čujem i sve znam. I neka vam je svima selam, od srca, iz Rosula.“