Bivša supruga folk pjevača Seja Kalača, Radmila Svedružić Komlenac, s kojim je provela 22 godine u braku, odlučila je javno progovoriti o, kako navodi, godinama nasilja, poniženja i finansijskog urušavanja koje je proživjela s njim. U ispovijesti za bosanske medije, Radmila tvrdi da ni nakon razvoda ona ni njihova odrasla djeca, Emir i Šejla, nemaju mir, jer Sejo i dalje ulazi i izlazi iz njihovih života kako mu odgovara.

Prema njenim riječima, Sejo ih je napustio u najtežem trenutku, uzevši cijelu porodičnu ušteđevinu, založivši stan i kuću kod zelenaša, čime je porodicu ostavio bez doma u Zagrebu. Istovremeno, kako tvrdi, godinama je imao vanbračne afere, a sada, kad se posvađa sa svojom novom partnericom u Njemačkoj, dolazi kod njih, iako je zakonski razveden. Sudska podjela imovine još uvijek traje, ali sudska odluka nalaže da ga Radmila mora pustiti u zajednički stan kada on to zatraži. Nedavno je, prema njenim riječima, došao u pijanom stanju, bacao stvari i lomio po stanu, što je izazvalo ogroman stres kod njihove kćerke, koja je bila primorana da pozove policiju. Sejo je pritvoren samo jednu noć, nakon čega je odmah pušten.

Radmila ističe da protiv njega ne postoji trajna zabrana prilaska jer takva mjera traje do godinu dana, a za novo pokretanje postupka potrebno je da se nasilje ponovi. Dodaje da on nema osjećaj odgovornosti, te da se u stan vraća kad god dođe u konflikt sa svojom novom partnericom. Cijela porodica, kaže, godinama trpi posljedice njegovog ponašanja – alkoholizam, agresiju i nebrigu. Navodi da se Sejo nikada nije trijeznio, da je često bio u delirijumskim stanjima, i da niko od njih više nije mogao izdržati. Sama je potražila pomoć zbog depresije, a djeca su, kako kaže, psihički potpuno iscrpljena.

Sud je naložio da Sejo, zbog Radmiline radne nesposobnosti, mora plaćati izdržavanje u iznosu od 200 eura mjesečno. Međutim, ta praksa je trajala samo nekoliko mjeseci. Potom je, prema Radmili, odbio davati novac, tvrdeći da će umjesto toga plaćati režije – što nikada nije uradio. Zbog nagomilanih dugova, porodica je ostala bez struje tri mjeseca usred zime. Emir je ostao bez posla, dok Šejla još uvijek traži zaposlenje. Računi su blokirani, a dugovi, uključujući i one koje je Sejo napravio tokom braka, svakodnevno rastu.

Radmila kaže da je iscrpljena na svim nivoima – psihički, fizički i finansijski – i da jedino što želi jeste da ih Sejo pusti na miru kako bi pokušali izgraditi normalan život. Posebno je ogorčena činjenicom da, i pored svega što su prošli, i dalje mora objašnjavati ljudima da nije povezana s njegovim poslovima. Tvrdi da su joj čak prijetili jer je Sejo uzeo kaparu za nastup, a nije se pojavio na svadbi. Zaključuje da se nada da će nadležni organi konačno reagovati i pomoći joj da zatvori to poglavlje života. Dodaje i da je zahvaljujući njenom državljanstvu Sejo dobio hrvatski pasoš, te da ne razumije kako njegova porodica, posebno braća, ne preuzmu odgovornost da mu pomognu, jer je, po njenom mišljenju, hitno potreban ozbiljan medicinski tretman. Ističe i da je u periodu dok je boravio kod njih u stanu mjesec dana, nije jednom vidjela da se okupao, navodeći da je bio stalno pijan i zapušten.

U vremenu kada društvo često donosi brze i površne sudove, priča Mahire Hajdarpašić iz Sarajeva ističe se kao snažan podsjetnik na to koliko malo znamo o tuđem životu – i koliko su riječi lako izgovorene, a teško podnesene. Nakon što je provela 16 godina pored teško oboljelog supruga Eseda, posvetivši mu mladost, zdravlje i svaki djelić svoje svakodnevice, Mahira je ostala sama. Esed je preminuo u martu 2022. godine, a godinu i po kasnije, Mahira se udala za Saladina Hajdarpašića. Umjesto razumijevanja i podrške, dočekala je osudu, komentare i neugodna preispitivanja njenog prava na sreću.

Godine koje je provela sa Esedom bile su ispunjene neprestanim izazovima. On je bolovao od multiple skleroze, bolesti koja razara i tijelo i duh, a Mahira je, bez ikakve pompe ili patetike, svakodnevno brinula o njemu. Kupala ga je, hranila, nosila u naručju kada više nije mogao da hoda, budila se svakih nekoliko sati da ga okreće kako ne bi zadobio rane od ležanja. Vodila ga je u bolnice širom svijeta, tragajući za spasenjem koje nije stiglo. Istovremeno, brinula je o djeci, njihovim školskim i životnim potrebama. Nije se žalila, niti tražila sažaljenje. Njena tiha požrtvovanost postala je simbol snage žene koja ne odustaje, čak i kad bi je sam suprug, svjestan tereta koji joj nosi, molio da ga ostavi.

Nakon njegove smrti, Mahira se suočila sa ogromnom prazninom. Ta praznina nije bila samo emotivna, već i fizička – odsustvo čovjeka kojem je sve podredila. Godinu i po dana kasnije, život joj je ponudio novu priliku kroz Saladina – čovjeka koji je nije posmatrao kao “udovicu”, već kao ženu dostojnu poštovanja i ljubavi. On je s iskrenošću prihvatio njenu djecu, njenu prošlost, njene rane. No, dok su njih dvoje gradili novi život u tišini i miru, društvo ih nije ostavilo na miru.

Na društvenim mrežama pojavili su se komentari puni osude. Mnogi su tvrdili da je prerano nastavila dalje, da je zaboravila, da ne poštuje uspomenu na pokojnog muža. Ipak, Mahira nije odgovarala uvredom na uvredu. Njen odgovor bio je dostojanstven, smiren i prožet emocijama. Objavila je poruku u kojoj kaže: „Nikad nikom nažao učinila nisam. Šesnaest godina sam bila sama. Onda Allahovom voljom čovjek preseli, preseli zadovoljan mnom. Nakon godinu i po upoznam čovjeka i udam se. Nikog nisam povrijedila, nikog slagala.“

Najemotivniji odgovor, međutim, nije došao od Mahire, već od njenih sinova. Oni su očuhu Saladinu napisali pismo koje je Mahira odlučila da podijeli s javnošću. U tom pismu, jednostavnim i toplim riječima, djeca su mu zahvalila što je ušao u njihove živote, što ih je prihvatio i volio bez potrebe da ikoga zamijeni. Taj čin – spontan, iskren i lišen svakog interesa – ućutkao je većinu onih koji su Mahiru osuđivali.

Danas, godinu dana nakon vjenčanja, Mahira i Saladin žive skromno, ali ispunjeno. Na društvenim mrežama, Mahira je nedavno objavila: „Sretna nam prva, ali mnogo bitna godišnjica. Izdržali smo sve. Hvala Allahu što nas je spojio.“ Njene riječi nisu vapaj za opravdanjem, već svjedočanstvo žene koja zna šta znači dati sebe do kraja – i onda, kad sve utihne, imati hrabrosti da ponovo voli.

Priča Mahire Hajdarpašić nije priča o izdaji, već o ljudskoj snazi, o pravu na novi početak. Ljubav prema Esedu bila je sveta, ali ta svetost ne poništava mogućnost da srce ponovo zadrhti. U društvu koje brzo sudi, ali sporo razumije, Mahira je pokazala da dostojanstvo nije u tišini, već u istini. A njena istina je jednostavna: niko ne zna tuđu bol osim onoga ko je u njoj živio. I niko ne bi smio da uzima sebi pravo da određuje kad je vrijeme za sreću.