Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Visoki funkcioner Sandžačke demokratske partije, dr. Adel Slatina, prisustvovao je svečanom bajramskom prijemu kod glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Priboj. U duhu međusobnog poštovanja i zajedništva, tokom prijema vođeni su konstruktivni razgovori o ključnim pitanjima za vjernike ovog kraja.
Dr. Slatina je tom prilikom istakao da je jedinstvo Islamske zajednice ne samo vjersko, već i nacionalno pitanje za Bošnjake, naročito u sredinama poput Priboja koje zahtijevaju dodatnu pažnju i posvećenost.
– Očuvanje jedinstva Islamske zajednice od suštinskog je značaja za očuvanje našeg identiteta. Moramo svi zajedno raditi na rješavanju problema koji pogađaju vjernike – od infrastrukturnih izazova do položaja vjerskih institucija, poručio je Slatina.
Poseban akcenat tokom prijema stavljen je na pitanje uređenja mezarja u Priboju, kao i potrebu za izgradnjom nove džamije u Naselju. Dr. Slatina je naglasio da će, uz podršku svih nadležnih institucija, raditi na sistemskom pristupu ovim pitanjima, uz puno uvažavanje potreba vjernika i lokalne zajednice.
U razgovorima je istaknuta i važnost jačanja saradnje između Islamske zajednice i društvenih faktora koji mogu doprinijeti poboljšanju položaja Bošnjaka u Priboju i šire.
Ovaj susret još jednom je pokazao značaj dijaloga, zajedničkog djelovanja i međusobnog razumijevanja u očuvanju vrijednosti koje su temelj kulturnog i vjerskog identiteta Bošnjaka u Sandžaku.
Na sjeveru Gornje Pešteri, na nadmorskoj visini između 1100 i 1170 metara, smjestilo se selo Žitniće – dolinsko naselje okruženo prostranim pašnjacima, razuđenim brdima i toplinom ljudi koji stoljećima čuvaju duh ovog kraja.
Selo se proteže duž Žitnićke rijeke, koja izvire iz Draževića i uliva se u Brničku rijeku. Ova voda, iako zna oslabiti u sušnim periodima, bila je izvor života i snage – pokretala je niz vodinica, među kojima su se isticale one Veve Brojnje, Halila Fiuljanina, Spaha Muratovića i druge.
Okruženo brdima poput Bijelog brda, Plandišta, Vućije jame i Velike glavice, Žitniće je dugo i široko, mirno i pregledno selo. Ljeti, mještani tradicionalno sele na stanove – mjesta pogodna za stoku, torove i mljekare.
Žitniće se prvi put spominje u turskom popisu iz 1455. godine kao „Žitnik“, timar Hranka i Todora. Tada je imalo deset domaćinstava, a već krajem 16. vijeka taj broj se udvostručio. Tokom vjekova selo je bilo u posjedu različitih begova, među kojima su Agija Jahija i Mušan-beg u 18. vijeku.
Danas, površina imanja sela iznosi oko 1700 hektara, a broj stanovnika kroz decenije varirao je između 540 i 700. U selu su nastanjene brojne porodice, uključujući Bilaloviće, Muratoviće, Mahmutoviće, Bogućanine, Nuhoviće, Tvijuljanine, Husoviće i Zorniće.
Selo još uvijek nema centralizovanu vodovodnu mrežu, pa se vodom snabdijeva sa brojnih česama i izvora – među najpoznatijima su Bilalovska česma, Šemov izvor ispod Borića i Vrelo Kadijača.
U Drugom svjetskom ratu, Žitniće je bilo pod njemačkom okupacijom. Mnogi mještani su prisilno mobilizirani u SS trupe – neki se nikada nisu vratili kući. Ipak, narod ovog sela nije izgubio vjeru – 1980. sagrađen je mekteb, a od 2015. selo ima i svoju džamiju.
Razuđenost sela ogleda se i u brojnim grobljima: Brojnsko, Bogućansko, Muratovsko, Bilalovsko… pa čak i groblje u kojem su ukopani samo Mujo Zornić i njegova supruga.
Elektrifikacija je stigla 1965. godine, a značajan doprinos dao je poznati graditelj Selmo Muratović. Putna infrastruktura modernizovana je 2010. asfaltiranjem puta iz pravca Duge Poljane.
U posljednjim decenijama, veliki broj radno sposobnih Žitnićana odlazi u zemlje Evropske unije. Od novca iz dijaspore nikli su novi domovi, minifarme, mehanizacija… ali i snažnija veza s korijenima.
Sjeverna strana sela grli se sa šumskim grebenom Trebinac, dok je ostatak teritorije pretežno goleti. Značajne promjene u pejzažu došle su kroz savezne omladinske radne akcije – Pešter 78 i SORA, u okviru kojih je pošumljeno više od 12.000 hektara sa 24 miliona sadnica četinarskih vrsta.
Brda kao što su Smiljevac, Žitnička brda, Crni vrh i Jadovnik danas su bogatija za svoje boriće – simbol života i nade ovog surovog ali čarobnog kraja.
Žitniće je poznato i po svome vašaru koji se svake godine održava 4. jula. Trka konja, bacanje kamena s ramena, parada lijepih cura i igre pod zvuke Ripovog orkestra okupe mještane i goste iz svih krajeva.
Ljudi ovog sela ponosni su, čestiti i merhametli. Vole muhabet, drže do obraza i jedni drugima priteknu u nevolji. Ako ih pitate na čemu su najviše zaradili – stidljivo će reći: na poštenju, uz blagoslov roditelja, dobru ženu i još bolju djecu.
U toj filozofiji jednostavnosti i dostojanstva leži istinska ljepota Žitnića – sela koje pamti, čuva i gradi. Pogledajte tv prilog ispod teksta.
Pljevlja – Kada je prije gotovo četiri decenije na svijet donijela sina Kerima, Azema Memić nije mogla ni naslutiti koliko će životne snage, posvećenosti i ljubavi biti potrebno da ga prati kroz svijet koji nije lako razumio niti prihvatao autizam. Danas, u 2025. godini, dok njen sin ima 43 godine, Azema i dalje stoji uz njega – kao stub, oslonac i tihi borac.
U emotivnoj ispovijesti za emisiju “Vaše priče”, Azema je podijelila kako su izgledali prvi dani sumnje, suočavanja sa dijagnozom i život u vremenu kada se o autizmu gotovo ništa nije znalo.
– Moj sin je rođen kao zdrava beba. Oko druge godine primijetili smo promjene. Išli smo od Pljevalja do Beograda, i tamo prvi put čujemo riječ – autizam. Nismo ni znali šta je to – prisjeća se Azema.
Bez društvenih mreža, bez dostupnih informacija, a sa minimalnom podrškom sistema, porodica Memić oslonila se na ono što je imala – međusobnu ljubav. Iako nije mogla raditi jer je 24 sata dnevno bila uz sina, Azema kaže da joj je muž bio najveća podrška, kao i starija djeca.
– Svi smo prihvatili Kerima. Nismo se stidjeli, šetali smo gradom bez problema. Nikada nismo doživjeli odbojnost ni od komšiluka ni od rodbine – iskreno kaže.
Kako su godine prolazile, izazovi su se mijenjali. Pubertet je sa sobom donio epizode autoagresije i potrebe da sve bude po Kerimovim pravilima. Azema, iako bez formalne edukacije, naučila je da prepozna svaki pokret, zvuk i potrebu svog sina.
– Znam kad ga nešto boli, osjetim. Majčinski instinkt, šta drugo – govori skromno.
Kerim danas pohađa dnevni centar Zračak nade, iako je zbog zakonskih ograničenja tu mogućnost dobio tek s 27 godina. Ipak, danas s radošću odlazi među svoje prijatelje i osoblje koje ga poznaje i razumije.
– Navikao se. Danas jedva čeka da ide. Centar je za njega kao drugi dom.
Azema ne krije da brine o budućnosti. Šta kada nje više ne bude? Iako ima još troje djece, svjesna je da svi imaju svoje porodice, poslove i obaveze.
– Nadam se da će ga brat i sestre gledati, ali razmišljam i o domovima gdje bi mogao imati sigurnost. Mi smo navikli na njega, on je dio nas, naše porodice, kao bilo koje drugo dijete – kaže kroz tišinu.
Poseban segment njene borbe je i neadekvatna stomatološka zaštita za osobe sa autizmom. Kako kaže, u Pljevljima ne postoji ordinacija koja ima kapacitete da pristupi ovim pacijentima na odgovarajući način.
– Moramo ići za Podgoricu ili Beograd, što je za mnoge porodice ogroman teret. Tu država mora uraditi više – poručuje.
Na pitanje da li su nekada osjetili diskriminaciju, Azema jasno kaže – ne.Zdravstveni radnici i okolina su, kako ističe, uvijek imali razumijevanja. No, ono što joj najviše daje snage jeste što je Kerim – i pored svega – dobar čovjek.
– Kad ostanem sama, razmišljam šta bi bilo da je zdrav. Ali onda se sjetim da je on moje dijete, i da bih sve opet isto. Samo da je on miran i srećan – zaključuje ova hrabra majka.
Ostrovžac, BiH – Podno veličanstvenog starog grada Ostrožca, smještenog na uzvišenju koje gleda na smaragdno zelenu rijeku Unu, odvija se jedna neobična, ali duboko inspirativna životna priča. Priča o ljubavi, vjeri, hrabrosti i povratku korijenima. Glavni protagonisti su Suada i Hamza Kuduzović – ona rođena u Ostrožcu, a on, rođeni Francuz, koji je svoju domovinu i sigurni život u Švicarskoj zamijenio bosanskom avlijom, džezvom kafe i – mirom u duši.
Nekada Herve, danas Hamza – ovaj Francuz ne samo da je zavolio Bosnu, već je u potpunosti prihvatio njen duh. Upoznao je Suadu u Švicarskoj, gdje su zajedno radili u staračkom domu – on kao šef kuhinje, ona kao operaterka higijene zadužena za kvalitet ishrane štićenika. Kako sami priznaju, ljubav se nije mogla isplanirati – desila se iznenada, a njihove svakodnevne profesionalne interakcije ubrzo su prerasle u prijateljstvo, a potom i u snažnu emotivnu povezanost.
„Počela sam dolaziti kod njega u kuhinju i kad treba i kad ne treba,“ priznaje Suada kroz smijeh. „Išla sam s primjedbama, a on je brzo shvatio da nije uvijek problem u hrani.“
S vremenom, Hamza je, oduševljen Suadinom predanošću vjeri, odlučio da se dodatno upozna s islamom. Kupio je Kur'an na francuskom jeziku, istraživao, postavljao pitanja i, što je najvažnije – pronašao smisao. Bez ikakvog pritiska, odlučio je da primi islam i sam odabrao novo ime – Hamza.
„To ime sam prvi put čuo u Alžiru, gdje sam proveo neko vrijeme, i jako mi se svidjelo“, govori skromno.
Ali, najhrabriji korak tek je uslijedio – preseljenje u Bosnu. Odluku nije donijela Suada – bila je to isključivo njegova želja.
„U Švicarskoj je sve bilo tempirano, pod stresom. Kad dođe u Bosnu, njemu ne trebaju tablete za pritisak. Ovdje diše punim plućima“, priča Suada.
Danas žive i rade u neposrednoj blizini starog grada Ostrožac, gdje su otvorili kafeteriju „Kod Cuce“ – nadimak koji je Suada ponijela još iz djetinjstva. U hladu drveća i mirisu domaće bosanske kahve, posjetioci mogu uživati u pravljenom sladoledu, domaćem ledenom čaju, limunadi od bazge i osmijehu domaćina koji odišu toplinom.
„Ljudi iz Luksemburga kad su čuli da naš ledeni čaj košta 2 marke, bili su u šoku. Tamo takav čaj košta 9 eura. Dolazili su svaki dan po novu flašu“, smije se Hamza.
Njihova kafeterija nije samo osvježenje za turiste, već i mjesto duhovnog mira. Iako su radili sezonski, već planiraju dodatne projekte i proširenje ponude. Ljubaznost, jednostavnost i pristupačnost ono su što ih izdvaja.
Na pitanje da li su se pokajali zbog odluke da napuste Švicarsku, Suada i Hamza jednoglasno odgovaraju – nikada. Pogledajte video snimak ispod teksta.
„Duša nam je bila prazna tamo. Imali smo sve, ali nismo imali mir, ni porodicu, ni osjećaj pripadnosti.“
„Nemojte se bojati. Niko ne kaže da je lako, ali ko želi – taj i uspije. Mi smo se vratili i nismo požalili. Svako ko želi da se vrati, neka dođe – kod nas je dobrodošao, a mi ćemo pomoći koliko možemo.“
Novi Pazar, juli 1876. — Jedna od ključnih bitaka Prvog srpsko-osmanskog rata odigrala se upravo ovdje, u dolini Raške, gdje su osmanske snage od 6. do 8. jula 1876. godine izvojevale važnu strategijsku pobjedu nad srpskom Ibarskom vojskom. Glavna borba vodila se kod manastira Đurđevi Stupovi, a pokušaj srpske ofanzive završio je neuspjehom i povlačenjem preko granice.
Neuspješna srpska ofanziva
Srpski ratni plan predviđao je višesmjerni napad Ibarske vojske iz Ivanjice i Javora — prema Sjenici, Novom Pazaru i Višegradu. Iako je srpska vojska brojala oko 24.000 boraca raspoređenih u 31 bataljon, samo polovinu su činile borbeno sposobne trupe prve klase, dok su ostale bile slabije naoružane i obučene.
Nasuprot tome, osmanske snage, pod komandom Mehmed Ali-paše i Derviš-paše, bile su brojnije i tehnički nadmoćnije. Samo kod Novog Pazara Osmanlije su imale oko 8.000 vojnika, opremljenih modernim puškama poput Martini-Henrija i Vinčestera.
Prvi sukobi: Oslobođena Raška, ali uz skupe greške
Lijeva kolona srpske vojske, predvođena pukovnikom Ilijom Čolak-Antićem, započela je napredovanje 3. jula. Odred poslat prema Raškoj uspio je zauzeti varoš i potisnuti osmanske straže, ali je tokom noći u selu Anište čačanski bataljon napravio tragičnu grešku — zaspali su bez postavljanja straže. Osmanski graničari iskoristili su to i nožem presudili 11 srpskih vojnika bez sopstvenih gubitaka.
Bitka kod Đurđevih Stupova: Srpski napad se raspada
Glavna bitka uslijedila je 7. jula kod manastira Đurđevi Stupovi, gdje su se branitelji izuzetno dobro utvrdili. Srpski napad, predvođen kapetanom Mihailom Ilićem, naišao je na žestok otpor osmanskih nizama i jednog teškog topa, što je dovelo do povlačenja srpskih snaga nakon višesatne borbe.
Glavnina srpske vojske, umjesto da pruži podršku, ostala je pasivna, posmatrajući borbu s visa iznad grada. Dan kasnije, 8. jula, uslijedio je novi pokušaj napada koji se, usljed konfuzije i straha, pretvorio u panično povlačenje. Komandant Čolak-Antić prvi je napustio položaj, izazvavši opštu pometnju i povratak trupa nazad ka Srbiji.
Borbeni neuspjeh na krilu ka Kosovskoj Mitrovici
Paralelno s glavnim napadom, odred kapetana Ilića pokušao je da presiječe komunikaciju između Novog Pazara i Kosovske Mitrovice. Nakon početnih uspjeha kod sela Košute, srpske trupe su odbile napad deset hiljada bašibozuka. Međutim, kasniji pokušaji da se zauzmu osmanske utvrde na Kadijači i probije prema Mitrovici nisu uspjeli.
Posljedice: Moralni pad i komandna kriza
Nakon povlačenja, čačanska vojska je ostala ukopana na granici sve do kraja jula. Među srpskim oficirima zavladalo je nezadovoljstvo komandantom Čolak-Antićem, kojeg su mnogi optužili za kukavičluk i loše vođenje trupa, ali do smjene nije došlo. U međuvremenu, osmanska vojska je učvrstila položaje i učinila srpsku Ibarsku vojsku defanzivnom do kraja rata.
Istorijski značaj bitke
Bitka kod Novog Pazara, iako vremenski ograničena, imala je dalekosežne posljedice. Srpski plan o povezivanju sa Crnom Gorom preko Sandžaka je propao, a osmanska vojska osigurala je kontrolu nad ključnim komunikacijama u Raškoj. Ova pobjeda predstavljala je jedan od ključnih trenutaka osmanske strategije u očuvanju Sandžaka i pokazala važnost bolje logistike i taktičkog planiranja.
Izvori:
FB Esad Rahić
Mita Petrović, Ratne beleške sa Javora i Toplice 1876–1878
Nikola Gažević, Vojna enciklopedija, tom 9
Dr Savo Skoko, Vojvoda Radomir Putnik
Petar Opačić & Savo Skoko, Srpsko-turski ratovi 1876–1878
Beograd – Poznati srbijanski političar i lider LDP-a Čedomir Jovanović ponovo je izazvao pažnju javnosti, ovog puta nesvakidašnjim snimkom na svom Instagram profilu. Video, u kojem se vidi kako Jovanović priprema obrok sa povezom preko oka, izazvao je lavinu komentara i zabrinutost njegovih pratilaca.
U snimku koji je objavio, Jovanović sprema vegetarijanski rižoto sa bukovačama i takozvanu “piletinu u tajnom pajcu”, a pažnju je najviše privukao njegov neobičan izgled – povez preko levog oka. Uz video je napisao zagonetnu poruku: “Miševi Saurona ma Odustaću Nikad… #happyfamily 💜🙏”, što je dodatno podstaklo brojne spekulacije na društvenim mrežama.
Komentari su se nizali – od šaljivih asocijacija na Gospodara prstenova do zabrinutih poruka fanova koji su se pitali da li je političar u redu.
Nakon što je video izazvao brojne reakcije, Jovanović je za medije razjasnio situaciju. Kako kaže, razlog za nošenje poveza je – alergijska reakcija. “Ništa ozbiljno, samo alergija. Sve je u redu”, kratko je poručio.
Bijelo Polje – Planinsko selo Gorice u Vranešu, iznad Kovrena, našlo se juče oko podneva na meti čopora pasa lutalica koji su napravili pravi pokolj među stokom. U napadu koji se dogodio nadomak porodične kuće, više domaćinstava pretrpjelo je štetu, a mještani apeluju na nadležne da hitno reaguju.
Prema riječima stočara Rata Vukovića, šest do sedam pasa napalo je njegovo stado u trenutku kada su se ovce nalazile svega pedesetak metara od kuće.
– Psi lutalice su se praktično odomaćili u ovom kraju. Ne smijemo ostaviti stoku bez nadzora, a sve češće ni mi sami nismo bezbjedni. U ovom napadu zaklali su mi jednu ovcu i dva jagnjeta, stara oko dva mjeseca, teška po dvadesetak kilograma – rekao je Vuković za “Dan”.
Dodaje da su se ovce razbježale nakon napada, a kasnije su pronađeni ostaci zaklanih životinja.
– Obavijestio sam predsjednika Opštine, Petra Smolovića, i apelovao da se preduzmu hitne mjere. Ako već postoji azil za napuštene pse u selu Dobrinje, krajnje je vrijeme da se ova životinjska prijetnja ukloni sa terena – poručuje Vuković.
Osim lokalne samouprave, Vuković je incident prijavio i javnom preduzeću „Komunalno Lim“, Veterinarskoj ambulanti, kao i Lovačkoj organizaciji Bijelo Polje.
– Mi redovno plaćamo poreze i sve obaveze prema opštini i državi. Očekujemo zaštitu i naknadu štete. Ovo više nije samo pitanje stoke, već i bezbjednosti ljudi – ističe on.
Pored njegovog domaćinstva, štetu su pretrpjeli i komšije Dragan Živković i Mir Bubanja, čijim su stajama psi takođe nanijeli gubitke.
U selu Gorice, poznatom po prirodnim ljepotama i stočarskoj tradiciji, strah i ogorčenje rastu iz dana u dan, dok mještani čekaju da nadležni konačno preduzmu konkretne korake.
Lukare, Novi Pazar – Dok mnogi zdravi odustaju od poljoprivrede i traže izgovore, Ahmo Plojović, 75-godišnji penzioner i invalid iz sela Lukare kod Novog Pazara, pokazuje da radost i dostojanstvo mogu da procvetaju i iz plastenika, i iz ljudske tuge. Iako je izgubio suprugu i suočen je sa ozbiljnim zdravstvenim tegobama, Ahmo svakog dana dolazi u svoj plastenik – ne zbog zarade, već da bi sačuvao sebe i svoje dostojanstvo.
„Ne mogu da sedim u sobi, ću da puknem. Sam čovjek, da Bog da, niko ne ostao sam“, kaže Ahmo dok pokazuje redove paprike, somborke stare preko 40 godina, koje uzgaja s ljubavlju, bez ikakvog hemijskog tretmana. „Zakleo sam se Bogom da nikad neću da prskam, da ne ubijem nijedno dijete, jer djecu najviše volim na svijetu“, dodaje on.
Ahmo ne traži ni tuđu pomoć ni državnu milostinju. Pokušao je, jednom davno, da se prijavi za pomoć, ali kada su mu tražili mito od 500 evra „u plavoj koverti“, odustao je zauvijek. „Tuđe nisam udo nikad ništa“, kaže ponosno.
Bez obzira na invaliditet – spušteno stopalo i operacije kičme i prostate – Ahmo sam priprema zemlju, sadi papriku, šparta, zaliva i bere plodove. „Ova leja od 25 metara – sam sam je završio za jedan dan“, kaže, pokazujući alat i improvizovanu stolicu na kojoj se okreće dok radi.
Njegove paprike, paradajz i bostani ne idu na pijacu – sve se proda na kućnom pragu.
„Prošle godine sam imao bostan po 17 kilograma – med, medeni!“, priča, ne krijući ponos. „To nosim djeci – ovo je prirodno. Ne dajem da se laže i ne tražim pare.“
U plasteniku provodi cijele dane.
„Kući idem samo da jedem i prespavam. Mrzim da ležim. Kad ti ostaneš bez žene, to ti je kao da ti je srce otkinuto. Vi žene vrijedite više nego što svjetske banke mogu da plate“, kaže sa suzom u oku.
Ono što Ahmu najviše boli nije ni noga ni kičma, već što sve manje ljudi cijeni rad. „Pita me jedan: ‘Zašto su ti proizvodi skupi?’ Kažem mu: ‘Pogledaj selo – nema nijedne krave, kokoške, ni živka… A svi bi jeftino i prirodno.’“
Njegov doktor, neuropsihijatar Rahić Aziz, rekao mu je: „Ako legneš 20 dana – atrofiraće ti mišići. Gotov si.“ I Ahmo ga sluša: „On mi je prijatelj. Ne dam da ležim – idem, radim, i živim.“
Ahmo Plojović nije poznat široj javnosti, ali bi trebao biti uzor svima. Njegova borba nije samo borba jednog čovjeka s invaliditetom – to je borba za dostojanstvo, radnu etiku, ljubav prema prirodi, poštovanje prema životu i vjeru da čovjek vrijedi – dok god nešto stvara. Pogledajte video prilog ispod teksta.
Boroštica, Pešter – U vremenu kada mnogi sanjaju o inostranstvu i boljem životu negdje daleko, Ibrahim Škrijelj iz sela Boroštica na Pešterskoj visoravni pokazuje da se do dostojanstvenog i sretnog života može doći i na sopstvenom imanju, sopstvenim rukama i sa sopstvenom ženom. Sa suprugom, s kojom je decenijama rame uz rame, Ibro obrađuje zemlju, čuva stoku, pravi pršutu, sir i živi život pun smisla i sadržaja.
Njihova priča počinje još davno, kada su se upoznali na vašaru – bez mobilnih telefona, poruka i društvenih mreža. “Sve je tada bilo preko pisama,” prisjeća se Ibro, dok kroz osmijeh govori kako je suprugu “ukrao” i kako se ni dan-danas ne kaje.
“Zadovoljan sam sa ženom. Dobra, radna, poštena, domaćica. Bez nje ništa ne bih mogao,” iskreno priznaje.
Danas, u svojoj 75. godini, Ibrahim svaki dan ustaje u pet ujutro. Sa suprugom obavlja sve poslove – od muže krava, paše stoke, do pravljenja pršute koju kupuju čak i Bošnjaci iz dijaspore.
“Čovjek je došao da kupi 10 kilograma, a uzeo je 55. Kad je probao – nije mogao da odoli,” kaže domaćin, ponosan na kvalitet domaće pešterske pršute.
I sve to bez ikakvog dodatka hemije. “Naše je čisto, prirodno. Nema koncentrata, nema prskanja. Ovdje je 1200 metara nadmorske visine, pa se sve uzgaja zdravo – na čistoj ispaši,” objašnjava Ibro, napominjući da ni voće nije zapostavljeno, iako slana ponekad učini svoje.
Uprkos teškom fizičkom radu, Ibrahim ne žali. Naprotiv, zahvalan je na svemu što ima:
“Imam kuću u Sarajevu, jednu u Pazaru, ovdje dvije kuće i vikendicu. Sve sam stekao pošteno, sa suprugom i svojom djecom, bez kredita, bez gazde.”
Ibro je radio kratko i u Njemačkoj – ali mu se nije dopalo.
“Sve je na minut, na štopericu. Ni za kafu nemaš vremena. Ovdje sam svoj čovjek. Kad hoću da ustanem – ustanem. Kad hoću da radim – radim. Sam sebi sam gazda,” kaže on, svjestan da nije za svakoga asfalt i tuđa zemlja.
Njihova djeca su školovana – jedno je završilo fakultet, drugo je na master studijama. “Teško je to platiti, ali kad se radi pošteno, složno, sve se može,” dodaje. Djeca dolaze vikendom, pomažu kad mogu, ali Ibro ne forsira da ustaju u pet kao on. “Neka spavaju, mladost je to,” kaže kroz osmijeh.
Njegovo domaćinstvo je primjer složnosti. “Dok ja mužem na jednu stranu štale, ona na drugu. Sretnemo se na sredini, onda kafa. Onda paša. Pa opet kafa. I tako svaki dan. Bez žurbe, bez nervoze,” opisuje jednostavno, ali ispunjeno svakodnevno življenje.
Ibro je i čovjek koji ne zaboravlja svoje roditelje. U znak sjećanja na rahmetli oca i majku, podigao je Hajrat česmu odmah pored puta, gdje prolaznici mogu popiti vodu ili se skloniti od kiše dok čekaju autobus.
Na pitanje zašto nije otišao iz sela, odgovara kratko i jasno: “Kad se voli – voli se. Kad se poštuje i kad se zajedno gradi, onda ništa nije teško.”
Njegova poruka mladima je jednostavna:
“Neka rade šta vole, ali neka ne zaborave selo. Neka imaju kuću ovdje, da znaju gdje im je korijen.”
I kad padne snijeg, Ibrahim se ne brine – drva su spremna, zimnica spremljena, nova tura pršute suši se. A osmijeh i zadovoljstvo na njegovom licu govore više od hiljadu riječi. POgledajte cijeli video prilog ispod teksta.
Na društvenim mrežama, baš u noći uoči Kurban bajrama, Sjenicu je ispunila toplina jedne iskrene poruke – poruke zahvalnosti i poštovanja prema ženi koja svakodnevno, tiho i predano, stoji na prvoj liniji zdravstvene zaštite građana. Enver Kalender, poznatiji kao Linda, objavio je emotivan status posvećen dr. Edisi Hamidović Ugljanin, internisti Doma zdravlja Sjenica, koji je ubrzo naišao na oduševljenje i podršku građana.
Dr. Edisa Hamidović Ugljanin je u Domu zdravlja Sjenica od 2002. godine, a danas na internom odeljenju radi kao specijalista interne medicine. Medicinski fakultet završila je na Univerzitetu u Beogradu, gdje je nastavila i specijalističke studije. Njen profesionalni put ne odlikuju samo diploma i titula, već svakodnevni trud, stručnost i izuzetna posvećenost pacijentima.
Godine 2018. usavršavala se na Institutu za kardiovaskularne bolesti Dedinje, gdje je završila školu ehokardiografije srca. O njenom radu ostala je pisana preporuka – dokaz stručnosti i zalaganja koje i njene kolege ističu kao primjer ljekarskog poziva u svom najboljem svjetlu.
Kao članica Ehokardiografskog udruženja Srbije, dr. Hamidović Ugljanin redovno prati stručna usavršavanja, učestvuje na kardiološkim kongresima i primenjuje savremene dijagnostičke metode u svakodnevnom radu. Njeno znanje, ali i odnos prema pacijentima, prepoznali su i iskusni kardiolozi iz čitave zemlje.
Poseban pečat njenoj karijeri ostavio je period pandemije COVID-19. Iako se i sama borila s teškom kliničkom slikom ove bolesti, po povratku sa lečenja u KBC Bežanijska kosa odmah se vratila na posao. Bez zadrške je stala uz svoje kolege u borbi protiv virusa koji je teško pogodio i Sjenicu.
Njena posvećenost prevazilazi okvire stručnog rada – aktivno doprinosi i materijalno-tehničkom jačanju internog odeljenja. Zahvaljujući njenom domaćinskom pristupu i požrtvovanosti, briga o bolesnicima u ovoj ustanovi dostigla je zavidan nivo.
Sugrađani o njoj govore s poštovanjem. Ljubazna, dostupna, stručna – riječi su koje se najčešće vezuju za dr. Edisu. Povjerenje koje uživa među pacijentima rezultat je godina rada, topline i nesebičnosti koje svakodnevno pokazuje.
U vremenu kada su riječi zahvalnosti sve ređe, upravo ovakve objave i ovakvi ljekari vraćaju vjeru u sistem i podsjećaju nas na one istinske junake iz svakodnevice. Dr. Edisa Hamidović Ugljanin svojim radom i karakterom zaslužuje svako poštovanje – i mnogo više od jedne objave na društvenim mrežama. Ona je dokaz da medicina nije samo profesija, već poziv srca.
