Dok medicina svakodnevno napreduje, postoje životne priče koje ostavljaju bez daha, priče koje prkose nauci, logici i samom poimanju života i smrti. Jedna takva dolazi iz Srebrenice, gdje je 80-godišnji Šefik Šećić doživio ono što se može opisati jedino kao čudo – povratak iz mrtvačnice. Na sam dan Bajrama, dok su se drugi spremali za praznik, Šefiku je naglo pozlilo.
Srušio se u svojoj kući i izgubio svijest. Ljekari su brzo procijenili da mu nema spasa – iz tijela mu je, kako tvrdi, izvučeno čak 5,5 litara vode. Doktor Jozul tada je rekao njegovoj porodici:
„Nemojte ga džaba voditi, isti li kući, on je umro. I ako nije – umrijeće.“ Proglašen je mrtvim i njegovo tijelo je poslato iz Tuzle u mrtvačnicu – mrtvaru. Bio je položen na nosila, umotan u najlon, bez ikakvih znakova života.
Ali, nakon nekog vremena, nešto se dogodilo što niko nije mogao predvidjeti. Šefik se – probudio.
- „Ne znam gdje sam bio. Samo znam da sam se odjednom trgnuo i otvorio oči. Ležim, umotan u najlon, ne mogu da se pomjerim, a pored mene stoji čovjek u crnom odijelu“, prisjeća se kroz suze.
U panici i zbunjenosti, pozvao je pomoć: „Doktore, spasi me!“ Taj čovjek, umjesto odgovora, udario ga je nogom. Tada je Šefik zgrabio doktorove skute i povikao: „Jesi li čuo za Nunceta?“ Kada mu je ovaj rekao da nije, odgovorio je: „Sad ćeš čuti!“ I počeo da bježi hodnicima mrtvačnice, uz povike, dok su doktori i osoblje ostajali u šoku.
„Tražio sam da mi donesu haljinu, ako mi ne donesu, rekao sam da ću sve sa hodnika bacati kroz prozor, i ljudima i djeci“, govori kroz smijeh. Kada su ga vratili kući, njegova djeca su bila u nevjerici. Ni on sam nije znao kuda ide. „Prolazim kroz Srebrenik, ne znam gdje je opština, gdje je gradska zgrada. Kao da sam iznova rođen.“
Danas, uprkos godinama, Šefik živi zdravim životom. Cijepa drva goloruk, u gaćama, i to na temperaturama ispod nule. „Ne ložim nikakvo drvo osim kad hoću da jedem. Hladnoća mi godi“, kaže. Ovaj starac, koji je navodno doživio kliničku smrt, priča sa lakoćom i humorom. U jednom dijelu razgovora prisjeća se mladosti, kartanja, kafanskih dana, zatvorskih epizoda, borbi i zgoda. Nije mu strano ni liječenje od alkohola, pa ni institucije poput Jakesa i Kovina. Ipak, kako sam kaže, ništa ga nije toliko pogodilo kao susret sa smrću iz koje se – vratio.
Posebno se sjeća trenutka kada je prvi put zakoračio iz mrtvačnice: „Nisam imao ni haljinu, ništa. Kad sam dolazio kući, nisam znao ni gdje je opština, ni gdje sam. Sve mi je bilo nepoznato.“ Iako su mu doktori savjetovali da se smiri, da ne pije, da izbjegava stres, on i danas ide svojim putem. „Kad odem doktoru, ne daju mi da idem sam u ambulantu. Sestre dolaze po recepte, ja ne ulazim unutra. Kažu – to je onaj što se vratio iz mrtvih.“
O njegovom stanju i danima provedenim u mrtvačnici svjedoče i snimci, ali i brojni mještani koji ga poznaju. Za sve što je prošao, kaže da je zahvalan Bogu i da se ne plaši više ničega. Sa osamdeset godina i dalje nosi drva, kupa se na snijegu, i svojim duhom i snagom prkosi svakoj granici. „Bio sam mrtav, umotan u najlon, a sad evo me, živ sam, i još uvijek mogu skakati u rijeku ako treba“, kaže.
Na pitanje kako je sve to moguće, samo slegne ramenima: „Nije mi jasno, ni doktorima nije jasno. Znam samo da sam bio gotov – a eto me sad, živ.“ Njegova priča izaziva nevjericu, ali i divljenje. Neki je nazivaju čudom, drugi medicinskom greškom, a treći – čistom Božijom voljom. U svakom slučaju, Šefik Šećić iz Srebrenice ostat će upamćen kao čovjek koji je – na Bajram – pobjegao iz mrtvačnice.
