Na Pešterskoj visoravni, skrivenoj iza sedam planina i okovanoj snijegom, život teče drugačije. Temperatura nerijetko pada i do -43 stepena, ali u ovoj surovosti krije se neobična ljepota – dugovječnost, zdravlje i srdačnost ljudi.

Kad smo stigli, dočekalo nas je -25 stepeni i smetovi viši od vozila. A ipak, ništa nas nije moglo spriječiti da upoznamo one koji su najvrjednije blago ovih prostora – ljude. Među njima je i Maša, vitalan starac od 105 godina, koji se ponosno prisjeća mladosti:

• „Čuvao sam krave, radio u polju, a nisam znao za doktora. Možda me to održalo.”

Na Pešteri, gdje su zime oštre, a ljeta kratka, svakodnevnica je i dalje ispunjena poslom. „Radim po tri sata dnevno, nije to kao u Njemačkoj”, kaže jedan domaćin, „ali ni ne sjedim. Ako se ulijeniš, odmah se osjeti.”

Neki još uvijek ručno kose hektare zemlje, spremaju drva, hrane stoku i odlaze u čaršiju. Iako mlađi sve više odlaze u inostranstvo, stariji čuvaju ono što su naslijedili – zemlju, običaje i zdravu hranu.

U ovim krajevima, zdravlje je prirodan dar. Rijetko ko ide ljekaru. „Jednom u 30 godina, ako se baš nešto desi”, kažu mještani. Jedan od njih, iako ga je bik teško povrijedio, danas bez problema kosi i nosi drva. Tajna? „Zdrava voda, zrak, mlijeko i domaća hrana. Ne jedemo iz mesare – sve je naše.”

Pušnice su pune stelje, pršute i domaće kobasice. Sir se čuva u kamenim kacetima, a za doručak se obavezno jede luk – crni i bijeli.

„Ako ne pojedem luk, kao da nisam doručkovao”, kaže jedan domaćin sa osmijehom.

Porodica i međusobno poštovanje ključni su za ovdašnje ljude. Maša, koji se oženio u 80. godini života ženom 40 godina mlađom, kaže:

• „Nikad mi nije rekla ružnu riječ. Takvu ženu ne bih zamijenio ni da sam bio car.”

Za njih je sreća jednostavna: topao dom, zdrava hrana, i mirna duša. „Ako hoćeš da budeš zdrav – ne sekiraj se. Ne misli tuđe, ne komentariši, živi svoje”, poručuje Maša, dok lagano pije toplo mlijeko.

U vremenu kada svi traže eliksir mladosti i zdravlja, možda bi trebalo zaviriti na Pešter. Tamo gdje se i danas zakolje jaganjac za zimnicu, gdje djeca šalju novac iz dijaspore, a stari s ponosom čuvaju ognjište. Gdje se bol ne mjeri u brojevima, već se liječi rakijom, osmijehom i upornošću.

Pešter nije samo visoravan. To je škola života. I dokaz da kad čovjek živi u skladu s prirodom – ona mu uzvraća dugovječnošću i smirajem.

Šaban Hamzić, mladiću koji je već sa 19 godina odlučio da se skrasi, zasnuje porodicu i ostane na selu. I kako sam kaže, nafaka mu se otvorila istog dana kada je rekao sudbonosno “da”.

• “Počeo sam kuću da pravim, imam goveda, ovaca, konja… Sve je krenulo nabolje kad sam se oženio. Kao da se bereket s neba spustio”, govori Šaban uz osmijeh.

Zavšivši školu, Šaban nije lutao. Odmah se uhvatio posla, položio vozački, oženio i zaposlio se. Radi u firmi koja montira ograde uz autoputeve po cijeloj Bosni i Hercegovini, a svaki slobodan dan koristi da pomogne porodici na imanju.

• “Tri dana sam na terenu, tri dana kod kuće. Kad sam ovdje, sve stižem. Uzorem, nahranim stoku, obavim sve”, kaže dok pokazuje staju u kojoj borave njegova grla.

Iza njega stoji složna zajednica – majka, otac, supruga i on. Svako ima svoj zadatak.

• “Dok žena pravi doručak, ja idem u štalu. Majka pospremi kuću, otac pomaže oko hrane za stoku. Sve se zna i sve funkcioniše.”

Iako je razmišljao da proda konja kada je otac bio bolestan, nije mogao.

• “Kad sam vidio drugog konja na putu, srce mi zaigra. Rekoh, ne mogu ja bez svog konja. Supruga se složila, pa smo ga zadržali.”

Uz podršku prijatelja i rodbine, Šaban je počeo graditi kuću.

• “Od para sa svadbe nismo otišli na more. Kupili smo june, počeli da hranimo i ulažemo. To je naša sigurnost.”

Sa suprugom dijeli sve – i radosti i teret svakodnevice. “Ona sve zna – i ovce pustiti, i konja nahraniti. Kad mene nema, ona sve završi. Prava desna ruka.”

Njihova ljubav, kaže, nije rođena na Instagramu, već na zemlji, uz stado i traktor. “Nisam joj odmah rekao da imam konja. Bojao sam se da će pomisliti da sam seljak. Kasnije sam joj priznao. Samo se nasmijala i rekla: ‘Znala sam.'”

U priči se pojavljuje i komšija Hasan Retić, čovjek koji je Šabanu prenio ljubav prema konjima.

• “Hasan i ja smo tandem. Ako on ne može, ja idem, i obrnuto. Održavamo tradiciju zajedno.”

U selu gdje se ljudi sve više odriču domaćih životinja i okreću lagodnijem životu, Šaban i Hasan dokazuju da se radom, slogom i voljom može živjeti dostojanstveno.

• “Ko hoće da radi, more živjet. Ne moraš imati hiljade, ali imaš mir, imaš nafaku.” Pogledajte video prilog ispod teksta.

Sto godina života nije samo rijedak jubilej, već i podsjetnik na vrijednosti koje vremenom ne blijede – mudrost, dostojanstvo i snagu duha. Baka Stanislava Jelić iz Novog Pazara 28. novembra 2024. godine proslavila je svoj stoti rođendan, okružena porodicom, prijateljima i sugrađanima u Gradskom parku. Njen osmijeh, vedrina i toplina kojom je zračila tog dana ostavili su snažan utisak na sve prisutne. Uz nju, i deda Halil Rizvanović, koji ima 97 godina, također je prisustvovao slavlju, potvrđujući da godine nisu prepreka za radost, ljubav i ljudsku dobrotu. Oboje važe za najstarije žive stanovnike Novog Pazara.

U organizaciji Udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Novi Pazar, ovoj skromnoj, ali emotivnoj svečanosti prisustvovali su i članovi zajednice koji su željeli lično izraziti poštovanje prema ovim izuzetnim ljudima. Slavlje je bilo obilježeno tortom, prigodnim darovima i toplim riječima zahvalnosti za život ispunjen dostojanstvom i primjerom. Cjelokupni događaj zabilježio je fotograf Senko Župljanin, čime je ovaj trenutak dodatno ovjekovječen i sačuvan kao dio kolektivnog sjećanja grada.

Baka Stanislava, majka dvoje djece i baka šestoro unučadi, s osmijehom je govorila o životu koji je, kako kaže, bio ispunjen lijepim trenucima.

• “Zadovoljna sam. Trudila sam se da uvijek činim dobra djela. Sada šetam, ne radim ništa po kući, ali me pomalo izdaje snaga. Ipak, ne žalim se”, rekla je skromno.

Na pitanje o receptu za dug život, baka Stanislava navodi da univerzalan odgovor ne postoji, ali poručuje:

• “Budite sa svima dobro. Budite nasmijani, volite sve ljude. Ne pretjerujte ni u čemu i uživajte u životu.”

Deda Halil, učesnik Drugog svjetskog rata, podijelio je s prisutnima svoje životno iskustvo u nekoliko rečenica koje oslikavaju suštinsku mudrost.

• “Budite realni u životu, ne živite u iluzijama. Radite najbolje što znate i trudite se da budete dobri ljudi. Pokažite ljubav jedni drugima i zaboravite na mržnju”, kazao je.

Proslava jubileja bake Stanislave i prisustvo deda Halila nisu samo obilježavanje rođendana, već snažna poruka zajednici. Ovakvi trenuci podsjećaju nas na značaj poštovanja prema starijima i važnost međugeneracijskog povezivanja. Dugovječnost ovih Novopazaraca nije samo biološki podatak, već vrijednost koja nadahnjuje i uči. Njihov životni put ostaje svijetli primjer svima nama – kako se živi časno, smireno i s ljubavlju prema drugima.