Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Beograd – Na lijevoj obali rijeke Save, u blizini jednog splava na Novom Beogradu, jučer poslijepodne pronađeno je tijelo djevojčice za koju se procjenjuje da ima između sedam i osam godina. Prema informacijama iz policije, tijelo je bilo u fazi raspadanja i odmah je prebačeno na Institut za sudsku medicinu radi obdukcije.
Prijava o tijelu koje pluta Savom zaprimljena je u Policijskoj upravi Beograd jučer oko 15:35 sati. Tijelo je bilo zakačeno za jedan od splavova na lijevoj obali, nakon čega su pripadnici policije izašli na teren i izvukli ga iz vode.
Prema prvim, nezvaničnim informacijama, riječ je o tijelu djevojčice koja je na sebi imala sivo-roze duksericu i smeđe pantalone. Identitet još uvijek nije utvrđen, a nadležne službe nastavljaju rad na slučaju kako bi se rasvijetlile sve okolnosti ove tragedije.
Obdukcija bi trebala dati odgovore o uzroku smrti, kao i pomoći u utvrđivanju identiteta djeteta. Javnost i stručnjaci s nestrpljenjem očekuju više informacija, dok je ovaj slučaj izazvao duboko uznemirenje i zabrinutost među građanima.
U srcu Minhena, bošnjačka zajednica ispisuje zlatnim slovima novu stranicu svoje historije – izgradnjom prve bošnjačke džamije iz temelja. Riječ je o projektu koji nadilazi običnu građevinu, jer simbolizira vjeru, identitet i zajedništvo generacija Bošnjaka u Njemačkoj.
Radovi na džamiji džemata IKZ Hidaje e.V. započeli su u blagoslovljenom mjesecu ramazanu 2024. godine, nakon dugogodišnjeg procesa priprema i administrativnih borbi. Danas, zahvaljujući velikoj požrtvovanosti džematlija i podršci brojnih donatora, džamija već poprima svoj prepoznatljiv oblik – kupola je podignuta i trenutno se oblaže bakrom, čime se dodatno naglašava duhovna i simbolička vrijednost ovog svetog mjesta.
No, pred vrijednim članovima džemata Hidaje i dalje stoje brojni izazovi. Plan je da do kraja 2025. godine budu završeni svi ključni građevinski radovi, uključujući ugradnju stolarije, termoizolacione fasade i lifta, čime će objekat postati funkcionalan i pristupačan za sve vjernike – posebno starije osobe i osobe s invaliditetom.
Iz džemata poručuju da je svaki doprinos ovom projektu – bio on finansijski, tehnički ili moralni – više od puke pomoći: to je ugradnja u trajno dobro koje ostaje generacijama koje dolaze.
“Iskazujemo duboku zahvalnost svim Bošnjacima, muslimanima i ljudima otvorenog srca koji su do sada podržali ovaj veliki hajr. Posebno hvala našim džematlijama koji su uložili ogroman trud, vrijeme i sredstva. Ovo nije samo građevina, ovo je naš zajednički amanet i duhovno utočište”,naveli su iz džemata Hidaje.
Naglašavaju da je ovo prilika da se bošnjačka zajednica u Minhenu još snažnije ujedini i podrži završetak ovog svetog projekta.
“Izgradnja ove džamije nije samo čin vjere, već i jasna poruka o važnosti očuvanja bošnjačkog identiteta, jezika, tradicije i duhovnog života u dijaspori. Džamija je naš orijentir, naš kompas.”
Svi koji žele biti dio ovog historijskog poduhvata mogu izvršiti donacije putem web stranice www.vakuf.de, bankovnim uplatama ili direktno u prostorijama džemata. Takođe, aktivnosti džemata Hidaje moguće je pratiti putem zvanične stranice www.hidaje.de i društvenih mreža.
Na kraju, podsjećamo na riječi Uzvišenog:
“Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.” (Et-Tevbe: 18)
Neka ova džamija bude svjetionik vjere, znanja i zajedništva sadašnjim i budućim generacijama Bošnjaka u Minhenu i cijeloj Njemačkoj.
Banja Luka – Predsjednik entiteta Republika Srpska i prvostepeno osuđeni Milorad Dodik ponovo je izazvao burne reakcije javnosti svojim najnovijim izjavama, u kojima negira nadležnosti državnih institucija Bosne i Hercegovine i otvoreno prijeti teritorijalnim posljedicama u slučaju njegovog pritvaranja.
Na konferenciji za medije, Dodik je potvrdio svoju kandidaturu za predsjednika Republike Srpske, ističući da entitet planira da u maju formira sopstvenu izbornu komisiju i organizuje izbore po entitetskom zakonu – ignorišući pritom Centralnu izbornu komisiju Bosne i Hercegovine, čije postojanje ne priznaje.
„Nije važno šta misle po Evropi. Pravo naroda je da bira“, poručio je Dodik, predstavljajući ovaj korak kao izraz volje građana, uprkos činjenici da se radi o direktnom kršenju zakona i ustava BiH.
U svom obraćanju, Dodik je ponovo optužio državne institucije za političku pristrasnost i kriminal, tvrdeći da su Sud BiH i Tužilaštvo BiH pod kontrolom „kriminalnih klanova“, a tužioce nazvao „nedodirljivim“.
Retoriku je dodatno zaoštrio izjavama o Sarajevu, koje je opisao kao „mjesto petljanja, mazanja i laganja“, nastavljajući time narativ koji godinama doprinosi političkim podjelama u zemlji.
Posebno zabrinjava njegova izjava o mogućim posljedicama ukoliko se protiv njega sprovede odluka o pritvaranju. Dodik je poručio da bi takav scenario mogao izazvati ozbiljne posljedice po Bosnu i Hercegovinu.
„Ako bude tako, ide i 49 posto teritorije“, izjavio je, aludirajući na teritoriju Republike Srpske, što mnogi tumače kao novu prijetnju secesijom.
Govoreći o vlastitom političkom progonu, Dodik je otišao korak dalje, osvrnuvši se i na događaje iz prošlog vijeka, iznoseći teške optužbe o navodnom progonu Srba nakon Drugog svjetskog rata i o ulozi Bošnjaka u tom procesu. Ovakvim izjavama, upozoravaju analitičari, Dodik nastavlja da koristi nacionalističku retoriku kako bi homogenizovao biračko tijelo i skrenuo pažnju sa vlastitih pravosudnih problema.
Ove izjave dolaze u trenutku kada se pred Sudom BiH protiv Dodika vodi proces zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika u BiH, što predstavlja krivično djelo po zakonima države.
Upravni i pravosudni organi BiH još nisu komentarisali ove nove izjave, ali reakcije iz međunarodne zajednice se očekuju s obzirom na ozbiljnost poruka i moguće implikacije po stabilnost zemlje.
Budimpešta, 23. mart 2025. – Revanš susret doigravanja Lige nacija između Mađarske i Turske završen je uvjerljivom pobjedom gostiju rezultatom 6:1, ali će utakmica ostati upamćena i po incidentima koji su pratili kratki prekid u prvom poluvremenu.
Sudija meča donio je odluku da nakratko zaustavi igru kako bi turski reprezentativci mogli obaviti iftar – večernji obrok kojim muslimani prekidaju post tokom mjeseca ramazana. Ova odluka, iako prethodno najavljena i koordinirana sa delegacijama oba tima, naišla je na negodovanje dijela domaćih navijača.
Tokom trenutka predaha, dok su turski igrači konzumirali hurme i vodu uz aut-liniju, sa tribina su se začuli zvižduci i neprimjereni povici. Snimci incidenta ubrzo su se proširili društvenim mrežama, izazvavši burne reakcije širom Evrope.
— Hooligans.cz Official (@hooliganscz1999) March 23, 2025
Turski fudbaleri nisu ostali dužni. Odgovorili su na terenu – najprije pogotkom Hakana Çalhanoğlua iz penala u 37. minuti, a potom i brzim drugim golom koji je postigao Arda Güler. Svaki pogodak bio je propraćen emotivnim i izazovnim slavljem ispred dijela tribina gdje su bili najglasniji navijači domaćina.
Unatoč početnoj euforiji i dojmljivoj koreografiji mađarskih navijača, koja je oduševila i turske goste, atmosfera na stadionu Ferenc Puskás pretvorila se u poprište tenzija i provokacija.
Ovom pobjedom Turska je osigurala plasman u elitnu A Ligu nacija, dok Mađarska ostaje bez šanse za opstanak među najboljima. Umjesto sportskog nadmetanja, susret će ostati zapamćen po mješavini religijskog nesenzibiliteta, sportskih emocija i kulturnog nerazumijevanja.
Hungarian fans whistling because Turkish players are breaking their fast. Cementing the fact that Hungary really is a disgusting and cancerous place/people
Na prestižnom njemačkom prvenstvu u kick boksu, održanom 23. marta 2025. godine u Freiburgu, izuzetne rezultate ostvarili su mladi sportisti porijeklom iz Novog Pazara – Daris i Muhamed Begović. Obojica su osvojili srebrne medalje u svojim kategorijama, predstavljajući ne samo svoj tim, već i zajednicu iz koje potiču.
Redakcija portala Sandžak Danas stupila je u kontakt s njihovim ocem, Elvisom Begovićem, koji s porodicom već 30 godina živi u Njemačkoj.
„Imam suprugu i četvoro djece – dva sina i dvije kćerke. Moja dva sina, Daris i Muhamed, treniraju kick boks i jako su posvećeni sportu“, rekao je Elvis. „Na prvenstvu u Freiburgu su se borili do finala. Muhamed je izgubio od Francuza, a Daris od Nijemca. Obojica su zauzela drugo mjesto i pokazali izuzetnu borbenost.“
Daris Begović, mlađi sin, ima 13 godina, dok Muhamed ima 14. Obojica treniraju u timu VfL Waiblingen iz Stuttgarta, koji je nastupio na prvenstvu sa sjajnim timom mladih boraca. Fotografije sa turnira prikazuju Darisa i Muhameda sa medaljama, dok ponosno drže zastavu Sandžaka, kao i trenere i članove tima okupljene u druženju nakon takmičenja.
Ova priča iz dijaspore nije samo sportski uspjeh – ona simbolizira vezu sa zavičajem, predanost, trud i porodične vrijednosti koje se prenose na nove generacije. Braća Begović nisu samo viceprvaci u ringu – oni su i pravi ambasadori Sandžaka u Njemačkoj. Pogledajte video borbe ispod tekst.
Tik iznad grada Odžak, smješteno je selo Draga Če. Tamo živi Ermana, poznatija među mještanima kao Mana – žena snažnog duha, širokog osmijeha i još šireg srca. Njen život, između ovaca, krava i traktora, pokazuje kako se istinska ljubav i rad ne mjere ni godinama, ni novcem, već predanošću svakog dana.
S mužem Rokom, koji većinu dana provodi sa stadom ovaca na pašnjacima, Ermana je podigla petero djece – tri kćerke i dva sina. “Imam i bliznakinje, dvije su se već udale, jedna još sa mnom živi. Sve skupa, jedna velika i složna kuća,” kaže ona s ponosom dok pokazuje štalu i imanje koje su s godinama podigli.
Iako je još kao djevojka izbjegla iz Goražda, brzo je pronašla svoj dom u braku i novom životu. “Nisam imala ni 18 kad sam se udala. Mjesec dana poznanstva – i hajde! Al’ eto, slušamo se i poštujemo, tako ide,” dodaje kroz smijeh.
Ermana danas vodi domaćinstvo sa više od 150 ovaca, četiri muzne krave i nekoliko junadi. Njena svakodnevica je ispunjena poslom – od mužnje krava do brige o ovcama. “Ovce su mi ogledalo. Ne dam da budu prljave. Meni je stado čast i obraz,” govori dok nam pokazuje novoizgrađeni hajat – poseban prostor samo za ovce.
Njena kćerka Amila, koja se nije libila preuzeti sve poslove od majke, danas vozi mlijeko do mljekare u Goraždu. “Ujutru prvo nahranimo stoku, onda ona vozi mlijeko. Kad se vrati, popijemo kahvu. Sad postimo, pa je sve još uzvišenije,” priča Ermana. Amila dodaje: “Baba mi je sve prenijela – kuću, štalu, bikove, vozačku… sve!”
Iako su oboje na kratko živjeli u inostranstvu, u Švicarskoj i Austriji, brzo su shvatili da nigdje nema topline kao kod kuće. “Nema bez naše Bosne ništa! Tuđina je tuđina, pa makar bila zlatna,” kaže Mana s uzdahom.
Na pitanje hoće li ovce prodavati, Mana kategorično odbija: “Ne dam! Baba hoće da proda, ali ja ne dam. I da je kaparu neko dao – nije došao, pa neka mu propadne!” Jasno je da ovce nisu samo posao – one su članovi porodice, dio identiteta.
Dok razgovaramo, njihova krava daje 25 litara mlijeka dnevno. “Nemam mašinu, ali s tri muzilice završim za deset minuta. Sve je stvar rutine,” kaže Mana. Na pitanje koja joj je draža – krava ili ovca, kratko odgovara: “Ovca! Manje nervoze s njom, a i bliže mi je srcu.”
U selu gdje su zime jake, a putevi često zavejani, ova porodica ostaje složna. “Neće komšija pomoći, ali zato smo mi jedna kuća. I snaje su od sestara – sve se slažemo. Svako zna šta mu je dužnost,” priča Amila dok pomaže majci da nahrane stoku.
Ermana je sve prošla – od života u zajednici sa sedam zaova, do podizanja svoje djece u teškim uslovima. Danas, uz sve obaveze i fizički napor, ona ima jednu želju: “Da budemo zdravi, složni i da nam niko ne rastura mir.”
Na kraju razgovora, uz osmijeh i šaljive anegdote o Peugeotu i Golfu koji su mijenjali vlasnike po sistemu “ko ima – da”, Mana šalje poruku svima: “Pozdrav cijeloj BiH – neka nam je mir, sloga i zdravlje. Ostalo ćemo mi već sami!”
Abonjo, 7. mart 2025. – Umjesto da bude dan sreće i slavlja, osamnaesti rođendan jednog mladića iz mađarskog grada Abonjo pretvorio se u noćnu moru i krvavu dramu. Tokom porodičnog okupljanja, u trenutku koji je trebao označiti početak odraslog života, mladić je završio sa nožem u grudima — povrijeđen rukom vlastite majke.
Incident se dogodio 7. marta u večernjim satima, u porodičnoj kući u kojoj je mladić slavio punoljetstvo s najbližima. Prema navodima lokalnih medija i policijskih izvora, slavlje je prekinuto nakon što je došlo do žustre rasprave između osamnaestogodišnjaka i njegove 40-godišnje majke.
Sukob se, kako prenose mediji, odigrao u dnevnom boravku, dok je otac nemoćno posmatrao eskalaciju. Kada je postalo jasno da tenzije prelaze granicu verbalnog sukoba, pokušao je razdvojiti suprugu i sina. Ipak, u trenutku koji je trajao svega nekoliko sekundi, majka je zgrabila veliki kuhinjski nož i svom sinu zadala ubod u predjelu grudnog koša.
Mladić je u teškom stanju hitno prebačen u bolnicu, gdje se i dalje nalazi na intenzivnoj njezi, boreći se za život. Ljekari nisu željeli davati precizne prognoze, ali navode da je povreda ozbiljna i potencijalno smrtonosna.
Mađarska policija odmah je intervenisala i uhapsila ženu. Prilikom saslušanja, osumnjičena majka nije negirala da je ubola sina, ali je pokušala opravdati svoj postupak tvrdnjom da je djelovala u samoodbrani. Prema njenim riječima, sin ju je prethodno više puta udario tokom rasprave, što je, kako tvrdi, izazvalo njen panični odgovor.
Istraga je u toku, a tužilaštvo je pokrenulo postupak zbog pokušaja ubistva. Psiholozi i stručnjaci za porodično nasilje upozoravaju da ovakvi slučajevi, iako rijetki, ukazuju na duboke porodične disfunkcionalnosti koje se godinama gomilaju ispod površine, sve dok ne eksplodiraju u tragediji.
Komšije porodice iz Abonja izražavaju šok i nevjericu, tvrdeći da su „izgledali kao sasvim obična porodica“ i da niko nije mogao naslutiti ovakav ishod. „Uvijek su bili tihi i povučeni. Strašno je i tužno šta se dogodilo“, izjavila je jedna komšinica za lokalni portal.
Slučaj je izazvao veliku pažnju u Mađarskoj i regiji, pokrenuvši nova pitanja o mentalnom zdravlju, porodičnom nasilju i odgovornosti društva u prevenciji ovakvih tragedija.
Anisa Dreković iz Novog Pazara preminula je u Srbiji nakon više od dvije godine borbe s karcinomom. Iza sebe je ostavila supruga, djecu i sjećanje koje ne blijedi.
Neke priče nas pogode direktno u srce. Priče o ljudima koji su ostavili trag ne zato što su bili poznati, već zato što su živjeli s nevjerovatnom snagom i ljubavlju. Takva je bila Anisa Dreković — majka, supruga, make-up artistica iz Novog Pazara, koja se posljednje dvije godine borila s karcinomom. Tiho, dostojanstveno i s osmijehom koji je skrivao bol.
Nakon njene smrti, prvi put se oglasio njen suprug Džemal. Slomljen, ali sabran zbog djece. Na pitanje kako se osjeća, rekao je samo:
“Pa kako moram biti zbog djece i sebe…”
Riječi kratke, ali bolne. Riječi koje govore više od bilo koje rečenice.
U kratkom razgovoru, Džemal je podijelio i kako su izgledali njihovi posljednji dani zajedno:
“Borba je trajala dvije godine i dva mjeseca. Teška, ogromna… Do prije mjesec dana bilo je podnošljivo, držala se. A onda je počelo naglo da se pogoršava. Pokušavali smo sve, ona je željela da živi. I borila se – lavovski. Ali jednostavno… više nije mogla.”
Anisa je u Njemačkoj saznala za svoju dijagnozu. Ljekari su tada rekli da neće doživjeti 30. rođendan. Ona im nije povjerovala. Prkosila je, vjerovala, borila se i – živjela. Još tri godine je poklonila svojoj porodici, svojim najbližima. I svaki dan tih godina bio je dar.
Nije krila svoju bolest. Naprotiv. Na društvenim mrežama dijelila je svaki trenutak, ne iz potrebe za pažnjom, već da pomogne drugima. Da ohrabri, da motiviše, da kaže: “Niste sami.” I upravo je tako mnogima i bila svjetlo u tami.
Anisa je voljela život. Voljela ljepotu, detalje, boje. Kao make-up artistica, umjela je da istakne ono najljepše na svakome. Ali ono što je bila njena najveća snaga – bio je njen duh. I osmijeh. Onaj osmijeh koji ni bolest nije mogla da slomi.
Njeni najbliži je opisuju kao borca, kao nekoga ko nije znao za predaju. I dok su joj se tijelo i glas gasili, vjera joj nije nestajala.
Anisa možda više nije fizički s nama, ali ostaje u srcima svih koji su je znali. I u sjećanjima svih koje je dotakla. Jer, kako kaže njen suprug:
“Samo ona zna koliko se borila… A mi znamo koliko nam nedostaje.”
U vremenu kada se istinske vrijednosti često gube u buci svakodnevice, iz Sarajeva nam dolazi priča koja nas podsjeća šta znači dostojanstvo, ljubav i ponos. Kćerka jednog komunalnog radnika KJKP “RAD” Sarajevo objavila je njihovu zajedničku fotografiju uz snažnu poruku:
„Ovo je moj babo i ponosim se njim.“
Ono što ovu objavu čini još snažnijom jeste pozadina priče. Naime, otac joj je ranije rekao:
„Ne govori nikome da radim kao komunalac, da te ne bi ismijavali.“
Umjesto da sakrije istinu, kćerka je odlučila da je podijeli s cijelim svijetom – ponosno i bez ustručavanja.
Komunalno preduzeće KJKP Rad Sarajevo, zajedno s Vladom Kantona Sarajevo, podijelilo je ovu priču na svojoj zvaničnoj Facebook stranici, pod naslovom:
„Posebna veza između oca i kćeri: priča o teškom radu i ljubavi.“
U objavi se ističe da je u gužvi i užurbanosti svakodnevnog života lako zaboraviti jednostavne, ali duboke odnose koji oblikuju naš identitet. Veza između oca i kćeri često je simbol predanosti, poštovanja i nepokolebljive podrške – a ova priča to i dokazuje.
Otac svakodnevno, bez pompe i priznanja, ustaje i izlazi na posao – kao komunalni radnik. Njegova uniforma možda nije glamurozna, ali njegov rad je neprocjenjiv. Čisti ulice, prazni kontejnere, održava grad funkcionalnim – ne samo da obezbjeđuje egzistenciju za svoju porodicu, već doprinosi dobrobiti cijele zajednice.
Njegov rad nije samo posao. To je izraz integriteta, časti i vrijednosti koje pokušava prenijeti svojoj kćeri.
Kćerka, svjedok njegovih neumornih napora, razvila je duboko poštovanje. Njegovi dugi sati, žrtve i tiha požrtvovanost urezani su u njenom srcu. Svaki njegov korak, svaki radni dan, postaje temelj svjetlije budućnosti za njih dvoje. Njihove zajedničke kafe vikendom, mali porodični trenuci – sve to čini život smislenim.
„Ova veza je podsjetnik da cijenimo naše voljene, jer njihove žrtve često ostaju nevidljive. Dok otac i kćerka nastavljaju da njeguju svoju jedinstvenu vezu, oni postaju živi svjedoci vrijednosti napornog rada, ljubavi i trajne snage porodice“, poručili su iz KJKP Rad Sarajevo.
Objava je izazvala brojne reakcije javnosti. Komentari pune topline i podrške stižu sa svih strana, a mnogi korisnici dijele i svoje lične priče o roditeljima koji su ih podizali s ljubavlju, marljivošću i skromnošću.
Za kraj, poruka koju su istakli iz preduzeća glasi:
„Čuvajte i volite svoje roditelje, jer neko drugi bi dao sve za jedan ovakav trenutak.“
Melaje, koje je 2009. godine proglašeno za najljepše selo Sandžaka u okviru emisije “Vama na selu”, i dalje čuva duh prošlosti, prirodne ljepote i toplinu naroda koji nisu zaboravili svoje korijene.
Na visoravni koja se prostire od Dlogovića do Melaja, obuhvatajući više od 400 hektara obradivog zemljišta, smjestilo se selo koje svojom uređenom arhitekturom, baštama i izvorima čiste vode svjedoči o drugačijem načinu života – jednostavnom, ali bogatom prirodom i duhovnim naslijeđem.
„Kad se ovdje zaviče, kao da helikopter leti iznad Pešteri“, kazuje jedan od mještana dok nas vodi do izvora hladne i bistre vode. Na Pešterskoj visoravni, voda vrijedi koliko i zlato. Prema predanju, jedan od najpoznatijih izvora u Melaju otkrio je čobanin po imenu Šem, koji je usnio vodu, a zatim je kopajući – zaista pronašao. „Tako mi Boga, voda mi je ključala ispod mene dok sam sanjao“, tvrdio je Šem agi, koji mu je dao tri dana da dokaže svoje viđenje – i uspio je.
Ovaj izvor i danas protiče, hladan i bistar, čak i u najtoplijim ljetnim danima. „Nikada se nije dogodilo da presuši“, kazuje Uzafir Ćaković, starosjedilac sela, ponosno govoreći o historiji svoje porodice.
„Ovdje su moji preci, Cakovići, sagradili prvu džamiju još 1806. godine, za koju se vjeruje da je najstarija na području Pešteri.“
Melaje nije poznato samo po vodi i vjeri. Na ovom području nalaze se i izuzetno stari mezari, neki dugački i preko tri metra, što ukazuje da su nekadašnji stanovnici bili gorostasi.
„Pri iskopavanju novih mezara, često nailazimo na kosti koje ukazuju da su naši preci bili visoki i snažni ljudi“, govori jedan od lokalnih vodiča.
Uprkos izazovima, mještani ne odustaju. Sije se raž, pogodna za slabija zemljišta, koristi se svaka kap vode, a ni snijeg u maju ne obeshrabruje one koji su odlučili da ovdje ostanu. „Na Pešteri nema pravila – snijeg može pasti bilo kada“, kaže jedan od ratara pokazujući njive polegle od nedavnog snijega.
Melaje nije samo selo – to je simbol otpora zaboravu, mjesto gdje se čuvaju legende, gdje voda iz snova postaje stvarnost i gdje se ljubav prema zemlji prenosi s koljena na koljeno. Iako mnogi mladi danas napuštaju sela, Uzafir ne gubi nadu.
„Sinu sam dao ime Muhamed, po djedu, i nadam se da će se jednog dana vratiti i nastaviti porodičnu tradiciju.“
Na Pešteri, gdje su zime duge, a sjećanja još duža, Melaje ostaje dokaz da se ljepota sela ne mjeri veličinom – već dušom.
