Na Donjoj Pešteri, u selu Ramoševo, svakodnevica protiče mirno, a život teče skladno s prirodom. Jedan od omiljenih mještana ovog kraja, 88-godišnji Šućo Kolašinac, svjedoči o tome da je recept za srećan život jednostavan: biti dobar čovjek.

• „Koliko stanovnika ima ovdje u našem zaseoku? Pa, bogami, oko 24. Nekada je bilo mnogo više, naročito preko brda, ali su se ljudi vremenom iselili u Novi Pazar i Tutin. Ovi naši što su ostali, dobro žive. Napravili su lijepe, nove kuće i lijepo im je“, kaže Šućo Kolašinac, koji je cijeli radni vijek proveo u šumarstvu kao lugar, obilazeći teren pješice čak 27 godina.
• „Sve sam pješke išao, i po Jarutu i po Reonu. Zime su bile oštre, snijeg visok, ali kad je bilo teško, manje je i narod išao u šumu, a manje sam i ja izlazio“, prisjeća se Kolašinac.

Tokom svih tih godina Šućo je radio pravedno, uvijek imajući razumijevanja za ljude, posebno one slabijeg imovinskog stanja.

• „Ako neko nije mogao platiti kaznu za bespravnu sječu, ja bih mu to oprostio ili nekako opravdao. Nikada nikoga nisam oštetio“, ističe on sa ponosom, dodajući da nikada nije zažalio zbog svojih postupaka prema ljudima.

Mještani Ramoševa s ponosom kažu da je Šućo Kolašinac „dobar čovjek“, što njemu, kako kaže, posebno znači.

• „Lijepo sam prošao i narod je zadovoljan sa mnom, a i preduzeće u kojem sam radio. To mi je najveća nagrada“, naglašava ovaj vitalni penzioner.

Kolašinac je odbio pozive svojih sinova da dođe živjeti kod njih u inostranstvo.

• „Zovu me djeca i u Njemačku i na druge strane, ali ja neću nigdje odavde. Ovdje mi je najljepše – čist vazduh, mir, komšiluk. Ništa ljepše od ovoga nema“, ističe on.

Svoje penzionerske dane provodi u šetnji, odlascima u komšiluk na kafu, posjetama pijaci u Tutinu i Pazaru, ali najviše uživa kada se u selo vrate njegovi sinovi s unucima. Tada selo posebno oživi, sve postane veselo i radosno.

• „Kad se svi okupimo, prošetamo, obiđemo rodbinu i prijatelje, svi zajedno uživamo u druženju. Moj sin je napravio kuću ovdje, da kad dođe ima gdje biti, a i unuci vole ovdje doći“, priča Šućo.

Uprkos godinama, Šućo Kolašinac i dalje aktivno učestvuje u društvenom životu, ističući koliko mu znače druženje i kontakt sa ljudima.

„Uvijek sam bio među narodom, volim kad mi neko dođe. U tome je moja radost. Dok mogu da hodam i da pričam, to je za mene sreća“, zaključuje Šućo Kolašinac, živa legenda Ramoševa i dokaz da za sreću nije potrebno mnogo – dovoljno je biti dobar čovjek. Pogledajte tv prilog ispod teksta.

Nekada djevojčica koja je čuvala krave i ovce u selu Gornja Ravska, danas je omiljena pjevačica naših kafana u Njemačkoj. Ljubica Brkić Šabić otvoreno govori o djetinjstvu, životnim padovima i ljubavi koja je pronašla preko Facebooka.

Jutro u Raštatu počinje mirno, ali nas priča Ljube Brkić Šabić budi i vraća u jedno selo kraj Prijedora, Gornju Ravsku, gdje je, kako sama kaže, naučila sve – od kuvanja kruha sa sedam godina do čuvanja ovaca, sječe bukovih grana i pripremanja kazana za svinje. Ljuba danas živi i radi u Njemačkoj, ali ne zaboravlja korijene.

– Volim svoje selo, najljepše mi je kad stanem na raskršću i pogledam cijelu Ravsku, to mi je nešto posebno – kaže Ljuba s osmijehom.

Odrasla je u porodici sa sedmero djece. Škola je za nju završila nakon četvrtog razreda, jer je, kako kaže, otac odlučio da joj više od toga ne treba – njiva i ovce su bile njen “fakultet”.

• – Kada sam kasnije otišla u Zagreb, završila sam osnovnu školu u večernjoj školi, jer u Hrvatskoj ne možeš biti ni čistačica bez škole – priča.

U glavnom gradu Hrvatske provela je deset godina. Prvi posao – konobarica u kafiću, bez mobitela i bez GPS-a, ali sa snagom da preživi sve. I preživjela je. Nije se tamo zadržala, ali joj je ostao kao važna stanica.

Godine 2013, dolaskom Hrvatske u EU, preselila se u Njemačku s djecom. Tada je već bila razvedena, ali je život imao drugačije planove. Ljubav je, kaže, stigla neočekivano – poruka na Facebooku.

• – Kad mi je napisao poruku, rekla sam mu odmah da nemam vremena za gluposti. I on je odmah došao u Zagreb da se upoznamo. To mi je bio znak da misli ozbiljno – prisjeća se.

On, 18 godina stariji i već tri puta ženjen, a Ljuba četvrta supruga. Nije je to obeshrabrilo.

– Rekla sam sebi: “Vidjećemo je li problem u njemu ili u bivšima.” I evo nas, 12 godina kasnije, još zajedno – s osmijehom priča.

U Njemačkoj je radila sve: čistila, radila u staračkom domu, restoranima, pa čak i nakon operacije kičme nastavila dalje. Danas radi u restoranu “Vidaheim 2” kod poznatog Mirka u Mungsturm-u. A subotom? Subotom pjeva.

• – Mikrofon me izliječi od umora. Kad stanem pred ljude, trema me drži dok ne vidim prve osmijehe, a onda sve ide samo – kaže.

Muž, bivši muzičar, inspirisao ju je da proba s pjevanjem. Učila je pjesme dok je čuvala ovce, slušajući radio i kasete na vokmenu.

• – Pitaju me kako znam sve te pjesme. Pa čuvala sam ovce, ljudi! Imala sam vremena! – uz smijeh priča.

Danas Ljuba pjeva po kafanama, diskotekama, ali i na privatnim svirkama širom Njemačke. Ljudi je zovu jer se, kako kaže, daje svima, ne pjeva samo onima koji daju bakšiš.

• – Poštujem gazdu, a bakšiš će doći ako treba. I ne pjevam samo pored onih koji plate, već za sve goste – ističe.

Na pitanje koju pjesmu najviše voli da pjeva, Ljuba odgovara da su sve pjesme posebne, ali da publika najviše voli “Čuvaj mi se sine” i “Morao sam, majko”.

Njena poruka je jednostavna: “Kad te zovu drugi put – znači da si dobro radio.”

I stvarno, iz jednog sela kraj Prijedora, preko Zagreba do Njemačke, Ljuba Brkić Šabić pokazuje da nijedna životna prepreka nije dovoljno jaka ako imaš volju, ljubav i – pjesmu. Pogledajte tv prilog ispod teksta.

U vremenima kada mnogi jedva sastavljaju kraj s krajem, neki ljudi svojom dobrotom i nesebičnošću pokazuju da humanost još uvek živi. Vlasnici pekara u Prijepolju i Novoj Varoši, Bojan Popović i Ferhat Hođaj, već godinama dijele besplatan hljeb i peciva svima koji nisu u mogućnosti da plate. Njihova vrata su otvorena za sve kojima je pomoć potrebna, bez pitanja i bez stida.

Pekara za sve: Ko nema, uzima

Bojan Popović je tokom pandemije Covida-19 2019. godine pokrenuo akciju pod sloganom: “Ako ne možemo da izliječimo Covid, možemo da izliječimo glad.” Ova inicijativa nije prestala sa završetkom pandemije, već je postala svakodnevna praksa u njegovoj pekari.

“Gladni ljudi ne treba da razmišljaju o tome da li imaju novac za hljeb. To je osnovna potreba. Jednostavno, ne možemo da dozvolimo da neko ostane gladan ako mi možemo da pomognemo,” kaže Popović, čija pekara svakodnevno ostavlja korpu sa hljebom i pecivima koje mogu uzeti svi koji nemaju novca.

Slično razmišlja i Ferhat Hođaj, vlasnik druge pekare u Novoj Varoši, koji je odrastao u porodici koja je uvijek pomagala drugima. “Na ovim prostorima je uvijek važilo pravilo da ko ima više, treba da podijeli sa onima koji nemaju. Ovo nije velika žrtva za nas, ali za neke ljude znači sve,” ističe Hođaj.

Kada je hljeb više od hrane

U njihovim pekarama, hljeb nije samo osnovna životna namirnica – on postaje simbol solidarnosti, zajedništva i humanosti. “Mi možda ne možemo da promijenimo svijet, ali možemo da pomognemo nekome danas, sada. To je ono što je važno,” dodaje Popović.

Ovu humanu inicijativu pozdravljaju i stanovnici Prijepolja i Nove Varoši. Mnogi od njih smatraju da bi ovakvi primjeri trebali biti inspiracija i za druge, jer malim gestovima dobrote mogu se napraviti velike promjene u društvu.

U vremenima krize, dobrota je najvrijednija valuta. A u pekarama Bojana Popovića i Ferhata Hođaja, ta dobrota miriše na svježe pečen hljeb – koji niko neće ostati uskraćen. POgledajte prilog RTS-a ispod teksta.

Iyvor RTS