Govor premijera Albanije Edi Rama u izraelskom parlamentu Knesset, praćen ovacijama i aplauzom premijera Benjamin Netanyahu, izazvao je burne reakcije širom regiona i svijeta. Umjesto uravnotežene diplomatske poruke, Rama je u Tel Avivu izabrao nastup koji je mnogi tumače kao otvoreno svrstavanje uz jednu stranu u krvavom sukobu, uz zanemarivanje odgovornosti izraelske države za stradanja civila u Gazi.

Rama je u govoru isticao historijsku ulogu Albanije u spašavanju Jevreja tokom Drugog svjetskog rata, naglašavajući da „niti jedan Jevrej iz Albanije nije predan nacistima“. Ta činjenica jeste dio časne historije albanskog naroda i univerzalna civilizacijska vrijednost. Međutim, problem nastaje u trenutku kada se ta historijska istina koristi kao politički štit za današnje postupke države Izrael, čije vojne operacije u Gazi već mjesecima odnose hiljade života, među kojima je ogroman broj djece i žena.

Posebno kontroverzan dio govora bio je Ramino insistiranje da je „pravi tamničar Gaze“ isključivo Hamas, čime je, svjesno ili ne, potpuno izostavio ulogu dugogodišnje blokade, kolektivnog kažnjavanja i razornih bombardovanja koja provodi Izrael. Takva pojednostavljena slika sukoba ne samo da je politički pristrasna, već vrijeđa zdrav razum i patnju civila koji nemaju nikakvu moć nad oružanim strukturama.

Ramin nastup bio je pažljivo krojen za aplauze izraelskih poslanika, ali bez stvarne empatije prema palestinskim civilima koji svakodnevno stradaju. Iako je na kraju govora formalno pomenuo želju da „Palestinci budu slobodni i žive dostojanstveno“, te riječi su ostale prazna fraza, izgovorena bez ijedne konkretne kritike izraelske politike koja tu slobodu sistematski guši.

Posebno je problematično što se Rama, lider zemlje sa većinskim muslimanskim stanovništvom, odlučio da u trenutku jednog od najtežih humanitarnih slomova u savremenoj historiji, govori jezikom koji relativizuje patnju jednog naroda, dok otvoreno hvali političko rukovodstvo čija se odgovornost za ratne zločine sve češće problematizira i na međunarodnoj sceni.

Aplauz Netanyahua u Knesetu možda jeste diplomatski trenutak za albanskog premijera, ali u očima mnogih on ostaje simbol moralnog posrnuća – trenutak kada je politički oportunizam nadjačao univerzalne vrijednosti ljudskih prava, pravde i jednakog dostojanstva svake žrtve, bez obzira na naciju ili vjeru.

Na Pešterskoj visoravni, gdje priroda ne prašta slabost i gdje se život često brani instinktom, dogodila se drama koja će se još dugo prepričavati među stočarima. U tišini hladne noći, dok su štale mirovale, jedan pas je stao između vuka i stada – i pobijedio.

Porodica Kurtagić zatekla se pred prizorom koji je u isto vrijeme bio i zastrašujući i veličanstven. Njihov kangal Ajaz, pas čuvar težak više od 75 kilograma, u direktnom okršaju usmrtio je vuka koji se približio jednom od najvećih stada ovaca na Pešteri.

• „Bio sam budan do pola dva, sve je bilo mirno. Ni slutio nisam da će se nekoliko sati kasnije dogoditi nešto ovakvo“, priča domaćin Saladin Kurtagić. Oko sedam ujutru stigao je poziv koji mu je promijenio jutro – brat mu je samo rekao da odmah dođe do štale.

Na zemlji je ležao nepomični vuk. Tragovi borbe bili su svuda, ali Ajaza nije bilo. Strah je trajao kratko – pas je pronađen na balama sijena, iscrpljen, krvav, ali živ. Izašao je kao pobjednik, ali ne bez posljedica.

Ajaz je u borbi zadobio tri ozbiljna ujeda – na prednjoj i zadnjoj nozi, dok mu je dubok ožiljak ostao na obrazu. Vlasnici vjeruju da mu je život spasila zaštitna ogrlica sa metalnim šiljcima, jer vuk nije mogao da mu se približi vratu – najosjetljivijem mjestu u borbi.

Pretpostavlja se da je vuk bio sam. Iskusni stočari kažu da bi čopor imao kobne posljedice čak i za ovako snažnog psa. Upravo zbog toga Ajazov podvig dobija još veću težinu. Najvažnije – nijedna ovca iz ogromnog stada nije stradala.

Samo nekoliko dana nakon okršaja, Ajaz se već oporavlja. Iako je donedavno šepao, danas ponovo skače, maše repom i obilazi stado kao da se ništa nije dogodilo. Prema ljudima je miran i umiljat, ali čim osjeti opasnost, pretvara se u neumoljivog čuvara.

Na Pešteri kažu da ožiljci zarastaju, ali priče ostaju. A ova – o psu koji je sam stao pred vuka – postaće dio usmene hronike visoravni, kao simbol vjernosti, hrabrosti i neraskidive veze između čovjeka, stada i psa koji ih čuva.

Izvor Telegraf.rs

Prije tačno četrdeset godina, 6. aprila 1986. godine, u Zenici je nestao četverogodišnji dječak Alen Bjelošević. Bio je to sunčan proljetni dan u naselju Bilimišće, dan koji je za porodicu Bjelošević zauvijek prekinuo djetinjstvo, ali ne i nadu.

Alen se tog prijepodneva igrao na obali rijeka Bosna sa starijim bratom Adnanom i još nekoliko djece. Rijeka je bila plitka, a obala nimalo pusta – desetak ribara nalazilo se u neposrednoj blizini, među njima i Alenov otac Tahir sa bratom Šerifom. Sve se dešavalo u krugu od tridesetak metara od porodične kuće.

Oko 12:30 sati Adnan je na kratko ušao u kuću da uzme hljeb. Zadržao se tek nekoliko desetina sekundi. Kada se vratio, Alena više nije bilo. Potraga je započela odmah. Porodica i mještani krenuli su nizvodno prema mostu koji je tada bio u rekonstrukciji. Tamo ih je dočekao prizor koji i danas budi sumnje – jedan od radnika držao je Alenovu novu loptu, za koju je rekao da ju je tek nekoliko trenutaka ranije izvadio iz vode.

Mogućnost da se dječak utopio porodica i stručnjaci su brzo odbacili. Rijeka je bila toliko plitka da ju je dijete moglo pregaziti, a gotovo je nezamislivo da niko od brojnih ribara ne bi primijetio dijete u vodi. Ronioci su danima pretraživali korito Bosne, ali bez ikakvog traga.

Alen je bio izuzetno komunikativan i radoznao dječak. Znao je svoje ime, imena roditelja i adresu. Upravo zato porodica vjeruje da je neko iskoristio kratki trenutak bratovog odsustva, prišao dječaku i odveo ga. Nada da Alen možda i danas živi, možda u inostranstvu i pod drugim imenom, nikada nije ugašena.

Postoji i jedan detalj koji bi mogao biti ključ istine: Alen ima specifičnu resicu desnog uha koja nije u potpunosti srasla i razlikuje se od lijeve za oko jedan centimetar. Njegova sestra Lamija, rođena nakon nestanka, odrasla je uz priče o bratu kojeg nikada nije upoznala. Danas upravo ona nosi teret i snagu ove potrage. „Ti si nestao, ja sam se rodila. Moja želja da te upoznam nikada neće proći“, poručuje.

Godine 2018. urađen je fotorobot mogućeg izgleda Alena danas. Objavljivanje je probudilo nadu – javile su se poruke poput: „Ja ovog čovjeka znam“. Svaka nova informacija istovremeno vraća bol i daje snagu da se ne odustane.

Slučaj Alena Bjeloševića nije samo nerazriješeni policijski dosije. To je otvorena rana jedne porodice i podsjetnik koliko je sigurnost krhka, a roditeljska ljubav uporna. Ako ste osamdesetih godina boravili u Zenici, ako prepoznajete osobu sa fotorobota ili znate nešto što bi moglo pomoći – progovorite. Možda Alen upravo sada gleda ovu priču. Možda ste to baš vi. Podijelite je. Jer u Bilimišću nada nikada nije umrla.