Na Pešterskoj visoravni, u malom, gotovo napuštenom selu Ugao, sačuvale su se priče koje svjedoče o nekadašnjem životu, običajima i tradicijama koje polako blijede iz sjećanja. TV ekipa Sandžak televizije posjetila je jednu od najstarijih stanovnica ovog sela, čija svjedočanstva pružaju dragocjen uvid u prošlost.

Život na Pešteri nekada nije bio lahak, ali je bio pun poštovanja i međuljudske povezanosti. Sagovornice Sandžak televizije prisjeća se teških vremena kada se živjelo u velikim zajednicama, često pod pritiskom siromaštva i oskudice.

• „Došla sam kao mlada nevjesta u kuću koja nije imala gotovo ništa, ali nije me bilo briga jer sam zavoljela čovjeka s kojim sam dijelila život,“ priča ona emotivno.

U to vrijeme brakovi su se uglavnom sklapali „bježanjem“, ali se i prosidba često prakticirala. „Mene su prosili, ali da su htjeli da troše mnogo novca na svadbu – nisu. To su bila drugačija vremena,“ objašnjava ona uz smijeh. Prisjeća se i svog prvog susreta sa suprugom koji je bio „pomalo uobražen“, ali ga je, kako kaže, odmah zavoljela.

Žene na Pešteri bile su vrijedne i požrtvovane. Svakodnevica je uključivala težak rad: od čuvanja stoke, preko pripremanja hrane poput cicvare, hađimakulja, tarhane i baklava za posebne prilike. Sagovornica otkriva i recept za pravu tradicionalnu cicvaru, koja se pravila od jednakih količina masla i vode, uz neprekidno miješanje dok jelo ne pusti maslo.

S posebnom nostalgijom govori o Bajramima nekada i sada. „Nekad se Bajram poštovao više nego danas. Ljudi su se bolje družili, obilazili, bilo je mnogo više pažnje i poštovanja među komšijama,“ kaže, dodajući da se danas češće grade džamije, ali da ljudskosti, po njenom mišljenju, ima manje.

Govoreći o starim običajima, prisjetila se i običaja ljubljenja ruku starijima, što je bio znak velikog poštovanja, ali priznaje da je život ipak bio pravedniji kad su ljudi imali iskreno poštovanje jedni prema drugima, bez obzira na vjeru i nacionalnost.

„Srbi i muslimani bili su kao jedno. Svi su išli jedni drugima na svadbe, slave, Bajrame. Sve se to izgubilo,“ ističe ona s tugom.

Priče s Pešteri nisu samo uspomene; one su dio kulturne baštine koju treba sačuvati, kako bi se sjećanja starijih generacija prenijela na mlađe i ostala trajno svjedočanstvo života koji polako nestaje.

U srcu Novog Pazara, među kaldrmisanim ulicama Stare čaršije, smjestila se pekara čija tradicija traje duže od dva vijeka. Pekara Stara Čaršija nije samo mjesto gdje se mijesi hljeb – ona je živi svjedok prošlih vremena, mjesto koje je preživjelo smjene carstava i vladara, ali je sačuvalo ono najvažnije – ljubav prema zanatu i tradiciji. Još u doba Osmanlija, miris svježih pitica širio se ovim krajem, a kada su se vremena mijenjala, pekari su nastavili prenositi znanje s koljena na koljeno. Već osamdeset godina ovom pekarom upravlja porodica Kolašinac, a danas je njen vlasnik Albin Kolašinac, koji s ponosom nastavlja porodični posao.

Za njega ova pekara nije samo posao, već životna misija. Još kao dijete gledao je svog djeda kako vješto mijesi tijesto i priprema lepinje koje su postale zaštitni znak ove pekare. Danas, s istim žarom, ustaje u dva sata ujutro da bi pripremio svježu pitu i hljeb koji će već u šest sati biti na trpezama Novopazaraca.

• “Ovo nije samo zanat, ovo je častan posao koji su radili moj otac i djed. Radili su pošteno i s ljubavlju, i tako ga i ja nastavljam”, kaže Albin Kolašinac.

Međutim, pekara Stara Čaršija oduvijek je bila više od mjesta gdje se kupuje hljeb – ona je simbol zajedništva. U njoj su se hranile generacije pravoslavaca i muslimana, bez obzira na vjeru ili porijeklo.

• “U Novom Pazaru su ljudi oduvijek živjeli zajedno, pomagali jedni drugima. U našoj pekari su kupovali i radili ljudi svih vjera, i to nikada nije bio problem. Oni koji žele da nas posvađaju su oni koji kriju svoje druge namjere”, naglašava Kolašinac.

U vremenu kada industrijska proizvodnja preuzima primat, pekara Stara Čaršija ostaje dosljedna svom načinu rada – bez aditiva, bez poboljšivača, samo brašno, voda, so i kvasac.

• “Naš hljeb nije kao onaj iz velikih pekara – mi ne koristimo hemiju. Fermentacija se odvija prirodno, tijesto odležava kako treba, a pečemo ga u staroj furuni na drva, što mu daje poseban ukus. To je hljeb kakav su pravili naši preci i kakav će se, nadam se, praviti i ubuduće”, kaže Albin.

Iako je zanat častan, priznaje da nije lako biti pekar. Noći provodi radeći dok drugi spavaju, a malo ko danas želi raditi ovaj posao.

• “Nekada se više cijenio rad, više se poštovalo ono što je ručno napravljeno. Danas mnogi očekuju brzu zaradu, a malo ko je spreman ustati u dva ujutro i mjesecima učiti kako se mijesi pravo tijesto. Ali ja sam sretan što radim ono što volim i što mogu nastaviti porodičnu tradiciju”, dodaje on.

Za kraj, Albin poručuje mladima da ne čekaju idealne prilike, već da uzmu sudbinu u svoje ruke.

• “Važno je raditi, biti vrijedan i pošten. Počnite od malog i trudite se, jer uspjeh ne dolazi preko noći. Svaki dan je nova šansa da gradite svoju budućnost”, zaključuje Kolašinac.

Pekara Stara Čaršija ostaje simbol jednog vremena, zanata i vrijednosti koje odolijevaju vremenu. Dok god se u njenoj furuni bude pekao hljeb, priča o istrajnosti i ljubavi prema zanatu nastavit će da živi. POgledajte video ispod teksta.

Hamdo Fazlić, domaćin iz srca Sandžaka, živi u selu Ramoševo na Pešterskoj visoravni, gdje je poznat kao pravi primjer vitalnosti, istrajnosti i mudrosti. Njegove riječi odisale su autentičnošću i toplinom, onom iskrenošću kakvu imaju samo ljudi sa životnim iskustvom i preživljenim teškoćama.

Rođen u skromnoj porodici, Hamdo je ostao bez oca sa samo jedanaest godina.

“Otac mi je umro kad sam imao jedanaest godina, pa sam morao sam za život da se borim. Sa majkom sam radio težak fizički posao, ona je žnjela žito, ja sam vezao snopove, sve da bismo preživjeli,” prisjeća se Hamdo.

Težak rad pratio ga je cijelog života. Kao mlad čuvao je tuđu stoku za sitnu nadnicu, a potom odlazio u Beograd tražeći bolju budućnost.

„Radio sam i tamo za male plate, jeo suha ljeba, ali nisam se predavao. Ljeti sam odlazio u Makedoniju na košenje trave, pa bih se vraćao u Sandžak i nastavljao isti posao. Nije bilo lako, ali nisam odustajao,“ priča Hamdo.

Uprkos svemu, Hamdo danas živi sa osmoro djece i čak osamnaestoro unučadi. U selo Ramoševo, poznato po dobrom stočarstvu, Hamdo sa svojom porodicom nastavlja ovu tradiciju.

“Imali smo dobrog bravnika, jednog smo prodali i Osmanu u Škrijelje, dvije godine je držao tog ovna i bio je zadovoljan. Bavimo se stočarstvom odvajkada, to nam je porodična tradicija.”

Govoreći o današnjim generacijama, Hamdo s osmijehom primjećuje da im je i pored mašina rad teži nego što je njemu bio nekada: „Cijelo ljeto sam ručno kosio i nije mi bilo teško, a sada njima teško i s mašinama.”

I pored visokih godina, Hamdo je vitalan i aktivan. “Imam osmoro djece, mnogo unučadi i praunučadi, svi pomažemo jedni drugima. Dobro sam, hvala Bogu, mada sam mnogo muke vidio. Sad je ipak bolje, sad se bolje živi”, završava svoju priču ovaj mudri čovjek iz Peštera.

Hamdo Fazlić je simbol autentične sandžačke mudrosti, vitalnosti i skromnosti, oličenje života kakvog je oblikovala priroda Pešterske visoravni. Pogledajte video ispod teksta.