Novi Pazar, grad poznat po specifičnoj toplini ljudi, uvijek je bio mjesto u kojem se prepliću brojne ljudske sudbine. Jedna od takvih, posebnih, jeste i životna priča majke Usnije iz Zemuna i njene mlađe kćerke, Bebe, koje svakodnevno prolaznicima nude papirne maramice i plastične čaše – pošteno, skromno i dostojanstveno.

Usnija je prije osam godina došla iz Beograda, tačnije Zemuna, u Novi Pazar. Ovdje je pronašla svoj novi dom, sredinu koja ju je prihvatila širokog srca i pružila joj podršku u trenucima kada joj je to bilo najpotrebnije.

• „Kada sam došla u Novi Pazar, bilo je teško, ali ljudi su me odmah prihvatili kao svoju. Prelazila sam iz jedne kirije u drugu, ali nikada nisam bila gladna, hvala dragom Bogu. Ovdje su mi djeca odrasla, i ovdje sam osjetila mir“, kaže Usnija dok na licu zadržava osmijeh koji odaje iskrenu zahvalnost.

Usnija je majka dvije kćerke, a mlađa, koju sugrađani poznaju kao Bebu, stalno joj pravi društvo. Beba je vjerna majčina pratnja u poslu, bez obzira na vrijeme ili okolnosti.

• „Prodajemo maramice i plastične čaše u centru Novog Pazara. Ne tražimo novac, niti određujemo cijenu. Ljudi daju koliko mogu halaliti, i tako preživljavamo. To je naš način da ne zavisimo od tuđe milostinje, već da živimo pošteno od svog rada“, priča Usnija.

U Novom Pazaru se osjeća voljenom i prihvaćenom. Mnogi sugrađani pomažu joj samoinicijativno, kupuju joj pakete hrane ili je povremeno pitaju da li joj nešto nedostaje.

• „Narod zna ko sam, zna me kao poštenu ženu. Poštuju me jer vide da nisam došla prositi, nego raditi. Zato uvijek pomognu, nazovu me, pitaju treba li mi šta“, ističe ona ponosno.

Usnija je ranije bila razvedena, sama je podizala kćerke, ali je nedavno ponovo pronašla sreću. Ponovo se udala i danas živi miran život u Novom Pazaru.

• „Moj muž radi, a ja svojim poslom doprinosim koliko mogu. Nemam namjeru napuštati ovaj grad jer se ovdje osjećam kao kod svoje familije. Oni su prihvatili mene, ja sam prihvatila njih, i to je ono što me drži“, zaključuje ona.

Priča o majci Usniji i njenoj kćerki Bebi nije samo priča o hrabrosti i upornosti, već i priča o merhametu i dobroti Sandžaklija, koji nikada neće ostaviti čovjeka gladnim ili bez podrške. Usnija iz Zemuna to najbolje zna – ona je dokaz da Novi Pazar pruža ruku svakome ko je pruži njemu. Pogledajte tv prilog ispod teksta.

„Pomenulo se, ne povratilo se“, započinje svoju priču Fadil Suljović iz sela na Donjoj Pešteri, opisujući kako je život izgledao nekada, u mjestu koje je slovilo za jedno od najtežih za život na cijelom Pešteru.

„Nismo imali ni put, ni vodu, ni struju. Svega nam je falilo osim muka. Svakodnevica je bila puna teškoća i borbe za najosnovnije potrebe“, prisjeća se Fadil, koji danas sa zadovoljstvom gleda na ono što su sami stvorili i izgradili.

Danas selo ima sve što je nekada bilo nezamislivo – uređen put, struju i vodu, a svaka kuća ima neophodne mašine i alate.

„Hvala Allahu, danas imamo sve. Sagradili smo puteve, doveli vodu, stigla je struja. Život je sada mnogo lakši“, ističe Fadil.

Ali jedna bol ostaje, kaže on.

• „Mladost je otišla. Imam tri sina, svi rade u inostranstvu. Jedan od njih planira da se vrati čim stekne penziju, za ostalu dvojicu nisam siguran. Nadam se da će ih život opet dovesti ovdje na ognjište“, priča Fadil.

Govoreći o porodici, ponosno ističe da je napravio tri kuće za svoja tri sina, koji ga često obilaze zajedno sa svojim porodicama.

• „Moja najveća sreća je moja porodica. Snajke, unučad, svi se lijepo slažemo, a to je najvažnije“, kaže ovaj Pešterac.

Prisjećajući se djetinjstva, posebno ističe ramazane, koji su tada bili drugačiji.

• „Tada smo ustajali pred zoru da suporišemo, cijeli dan radili teške poslove i iščekivali iftar. I danas je ramazan lijep, ali nekada se teže živjelo pa se ramazan posebno cijenio“, evocira uspomene Fadil.

U mladosti je Fadil držao 150 ovaca zajedno sa svojom suprugom, bez ikakvih modernih pomagala. „Sve ručno, supruga je muzla sama, a ja sam ovce tjerao. Život je bio težak, ali smo ga živjeli pošteno“, govori on.

Danas Fadil ima 80 godina, a zdravlje ga polako napušta. Ipak, njegovi potomci su mu najveća utjeha. „Ne znam hoće li se sinovi vratiti, ali se nadam da će moje selo opet imati mladosti. Bez omladine, selo nema budućnosti“, poručuje ovaj mudri starac, čiji je život ogledalo promjena u Sandžaku.