U Novom Pazaru, nevjesta na veselju porodice Rušević očarala je prisutne svojom ljepotom i toplinom, spajajući tradiciju i modernost na način koji je dirnuo srca svih prisutnih. U raskošnim haljinama, poput zelene sa zlatnim vezom, koje su podsjećale na bogatu historiju našeg kraja, i vatreno crvene, koja je odražavala njenu strastvenu energiju, nevjesta je zračila posebnom elegancijom i gracioznošću.

Njen osmijeh i način na koji je s ponosom nosila svoje naslijeđe, dok je zračila ljubavlju i srećom, bili su pravi simbol zajedništva i radosti. Svaki detalj, od pažljivo odabranih haljina do topline njenog pogleda, pričao je priču o ponosu, ljubavi i dubokoj povezanosti s tradicijom.

Ova nevjesta nije samo uljepšala slavlje, već je svojim prisustvom ostavila nezaboravan utisak, podsjećajući sve prisutne na ljepotu običaja i snagu autentičnosti. Njen stil i šarm su inspiracija, pokazujući da je moguće čuvati tradiciju dok se s ponosom korača u budućnost. POgledajte video snimak ispod teksta.

@selmahasicmanic Kaftan #byselmahasicmanic ♬ original sound – Selma Hasic Manic

Vranovina, skriveno selo na obroncima veličanstvene Golije, čini se poput mjesta koje je zamrzlo u vremenu. Kuće na dva sprata stoje čvrsto poput stražara, dok u njima pretežno borave staračka domaćinstva. U zimskim mjesecima, snijeg ovdje oblikuje pejzaž nalik na bajku, ali ujedno naglašava usamljenost i tišinu koja prekriva selo. Upravo na takvom mjestu, gdje čak ni vukovi više ne zalaze, svoj svakodnevni zadatak obavlja mladi poštar Mladen Timotijević. Sa samo 23 godine, Mladen je postao nezaobilazan dio života mještana ovog zabačenog kraja.

• „Ko vas je prevario da kročite na moje područje, novinarko? Ovde više ne dolaze ni vukovi. Ja sam poštar i navikao sam na Goliju. Čini mi se da nigdje ljepše nema. Živim od ovoga i ne žalim se. Volim svoj posao“, započinje priču Mladen, s osmijehom koji odaje iskrenu privrženost poslu.

Za mnoge mještane, Mladen je mnogo više od poštara. On je osoba koja donosi ne samo pisma i penzije, već i osmijehe, riječi podrške i poneku namirnicu s pijace u gradu. Njegova posjeta je često jedini kontakt starijih ljudi sa spoljnim svijetom.

• „Naš Mladen je kao član porodice. Kad se pojavi, selo nekako oživi. Zna svaki ugao puta, svaku stazu, a čak i kad je snijeg visok, Mladen će se probiti do svake kuće“, kažu mještani Vranovine.

Iako je posao poštara u ovom kraju zahtjevan, Mladen ne posustaje. Zimski uslovi, neprohodni putevi i povremena opasnost od divljih životinja nisu ga obeshrabrili.

• „Golija ima svoju divlju ljepotu, ali i svoje izazove. Ipak, svaki put kad vidim osmijeh na licu ljudi kojima donesem poštu ili samo razmijenim par riječi, shvatim koliko je ovaj posao vrijedan truda. To je ono što me motiviše da nastavim“, priča Mladen.

Dok priča o svom poslu, Mladen ne skriva nadu da će se mladost jednog dana vratiti u zabačena sela poput Vranovine.

• „Golija je predivno mjesto koje zaslužuje život i energiju mladih. Volio bih da jednog dana vidim kako ova sela ponovo ožive, kako djeca trče po ovim stazama i kako se kuće pune smijehom“, kaže on.

U vremenu kada sela poput Vranovine polako tonu u zaborav, njegov rad i posvećenost podsjećaju da ni najudaljeniji krajevi nisu zaboravljeni – sve dok postoje ljudi poput njega. Pogledajte tv prilog ispod teksta.

U podnožju planine Golije, u jednom od najzabačenijih sela u okolini Novog Pazara, živi Desanka Luković, djevojčica koja svakodnevno savladava nevjerovatne prepreke na putu do obrazovanja. Njen život, iako pun izazova, svjedoči o nepokolebljivoj volji i ljubavi prema rodnom kraju. Desanka ustaje prije svitanja, dok većina njenih vršnjaka još spava. Svako jutro, bez obzira na vremenske uvjete, kreće na put dug 25 kilometara do najbliže škole. Kada padne snijeg, a planinski putevi postanu gotovo neprohodni, njen trud postaje još očigledniji.

• „Do škole putujem 25 kilometara i kada pada snijeg, zaista je teško, ali trudim se da postignem dobre rezultate. Ovdje nije mnogo strašno. Viđala sam vukove i medvjede, ali me to ne plaši kao što se ljudima čini. Za sve treba volja i borba,“ kaže Desanka sa osmijehom koji odražava njenu hrabrost.

Iako se njen život bitno razlikuje od vršnjaka u gradovima, Desanka ne bi mijenjala svoj dom za život u urbanoj sredini.

• „Nekome se sviđa grad, nekome ne, ali ja volim svoje selo i mjesto gdje živim. Ljeti je život lakši jer su dani duži, ali zimi je pravi izazov boriti se sa snijegom i mećavama. Ipak, nikada neću odustati od svojih snova,“ istakla je.

Desanka je posebno ponosna na svoje skromno domaćinstvo koje održava zajedno s porodicom. Ima devet konja i tri magarca, a njena najveća želja je da poveća broj stoke i unaprijedi poljoprivrednu proizvodnju. Za razliku od mnogih mladih koji napuštaju sela u potrazi za lakšim životom, Desanka sanja o budućnosti na Goliji.

• „Planiram da ostanem ovdje i ne bojim se šta će vrijeme donijeti. Bog pomaže svima, pa će i meni. Želim da imam još više konja i ovaca, i da moj rad u poljoprivredi bude uspješan. Ovo je moj dom i ovdje pripadam,“ rekla je.

Desanka se raduje svakom posjetu svojih drugarica iz škole. Iako su planinski uslovi često teški, one su bile oduševljene ljepotom netaknute prirode.

• „Moje drugarice su dolazile tokom zime, kada je bio veliki snijeg. Svidjelo im se ovdje, iako kažu da je život na selu težak. Ovdje uspijevaju samo oni koji vole životinje, poljoprivredu i svoju zemlju,“ naglasila je Desanka.

Dok se bori sa snijegom i živi u skladu s prirodom, Desanka ne gubi iz vida svoje ciljeve. Njena odlučnost i vjera u bolje sutra služe kao inspiracija svima koji je upoznaju.Pogledajte video prilog ispod teksta.

„Za nekoliko godina imaću svoje domaćinstvo, koje će biti još bogatije nego danas. Važno je nikada ne odustati od svojih snova,“ poručila je ova hrabra djevojčica, simbol upornosti i ljubavi prema rodnoj Goliji.

Izvor Sana Press/Foto Skrinshot

Redakcija Sandžak Danas

U svakodnevnim pričama o životu u malim sredinama, često zaboravljamo na one koji svakodnevno nesebično daju sebe za dobrobit zajednice. Jedan od njih je dr. Sanjin Mehmedbašić, čovjek koji nije samo ljekar, već i simbol humanosti, požrtvovanosti i snage zajedništva.

Status Envera Kalendera, poznatog sjeničkog humanitarca, otkriva priču o dr. Sanjinu, priču koja nas vraća osnovnim vrijednostima – brizi za drugoga i istinskoj predanosti životnom pozivu.

Dr. Sanjin Mehmedbašić već 15 godina radi u Domu zdravlja u Sjenici. Njegova ordinacija nije samo mjesto za preglede – to je prostor gdje se ljudi osjećaju sigurnije, gdje dolaze sa problemima, a odlaze sa osjećajem da nisu sami. Njegova smirenost i toplina često su pacijentima lijek jednako važan kao i onaj koji prepisuje.

Pacijenti i kolege ga opisuju kao predanog, stručnog i disciplinovanog profesionalca, ali iznad svega, kao čovjeka velikog srca. U vremenu kada je povjerenje u ljekare često poljuljano, dr. Sanjin vraća vjeru da medicina nije samo struka, već poziv.

Pandemija COVID-19 bila je test za sve, a posebno za medicinske radnike. Dok su se mnogi povlačili u strahu, dr. Mehmedbašić je bio među prvima na prvoj liniji borbe. I kada je obolio od teškog oblika COVID-a i sam završio u bolnici u Novom Pazaru, njegovo zalaganje nije prestalo. Čim se oporavio, vratio se u covid ambulantu, pokazujući da istinski heroji nikada ne odustaju.

Ali to nije prvi put da je dr. Sanjin stao uz svoje sugrađane. Kao jedan od osnivača Društva dijabetičara Sjenice, radio je na edukaciji i podršci pacijentima, ne štedeći ni vrijeme ni energiju da pomogne onima kojima je pomoć najpotrebnija.

Iza ovog skromnog ljekara stoji i velika porodica – supruga, četvero djece, brat, roditelji. Sanjin nije samo doktor svojim pacijentima, već i oslonac svojoj porodici. Njegova ljubav prema ljudima očigledna je u svakom aspektu njegovog života – od profesionalnog rada do brige o najmilijima.

Dr. Sanjin Mehmedbašić nije samo ime u Domu zdravlja, već priča o humanosti koja inspiriše. Sjenica ima sreću što u svom okruženju ima ljekara koji predstavlja sve ono najbolje što jedan čovjek može biti – požrtvovan, topao, skroman i posvećen.

Kako je rekao Enver Kalender: “Naš Sjenčak dr. Sanjin, živio nam još stotinu godina!” Njegova priča nije samo priča o jednom ljekaru – to je priča o snazi zajednice, ljudskosti i nesebičnoj ljubavi prema svome narodu.