Subota, 6 Juna, 2026

Sjeničak Vahidin Prelić o vezi koja je izazvala buru: „Stariji sam od njenih roditelja, ali veći problem je što sam musliman“

0

Ljubav bez granica ili izazov za okolinu?

Poznati glumac iz Sjenice, Vahidin Prelić, ponovo je privukao pažnju javnosti nakon što je zajedno sa svojom partnerkom Bojanom otvoreno govorio o njihovoj vezi koja već mjesecima izaziva brojne reakcije na društvenim mrežama i u javnosti. Razlog interesovanja nije samo činjenica da je Prelić od svoje izabranice stariji čak 23 godine, već i to što je, kako je sam kroz osmijeh priznao, gotovo vršnjak njenim roditeljima.

„Stariji sam od njenog oca svega nekoliko godina“, rekao je glumac tokom gostovanja u podkastu, svjestan da upravo taj podatak izaziva najviše komentara među ljudima.

Bojana: Očekivala sam više razumijevanja

Bojana je tokom razgovora priznala da je od početka bila svjesna da njena porodica neće lako prihvatiti vezu sa znatno starijim muškarcem. Ipak, vjerovala je da će vremenom prevladati razumijevanje i podrška. Međutim, kako tvrdi, ispostavilo se da godine nisu jedini razlog zbog kojeg dio porodice teško prihvata njihov odnos.

– Otac ne može da razumije kako se osjećam. Ne biste vjerovali, ali ispostavlja se da je veći problem to što on ne jede svinjetinu i što je musliman – izjavila je Bojana.

Ta izjava izazvala je brojne reakcije na internetu, gdje su se otvorile rasprave o tome koliko su predrasude prema različitim vjerama i dalje prisutne u društvu.

Prelić: Najvažnije je međusobno poštovanje

Vahidin Prelić istakao je da je tokom života naučio kako je nemoguće udovoljiti svima te da mu je danas najvažnije ono što osjeća njegova partnerka i kako funkcionišu kao par. Glumac je otkrio i da mu je posebno bilo važno kako će na njihovu vezu reagovati njegov sin, te da mu mnogo znači što je na kraju prihvatio njegov izbor i pokazao razumijevanje. Prema riječima para, upravo međusobna podrška, povjerenje i poštovanje pomažu im da prevaziđu kritike i komentare kojima su svakodnevno izloženi.

Veza koja dijeli javnost

Priča Vahidina Prelića i Bojane ponovo je otvorila pitanje koliko su društvene norme i dalje snažno prisutne kada su u pitanju velike razlike u godinama među partnerima, ali i koliko religijska pripadnost može uticati na stavove porodice i okoline. Dok jedni smatraju da ljubav ne poznaje godine ni granice, drugi vjeruju da ovakve veze nose brojne izazove. Bez obzira na različita mišljenja, Prelić i Bojana poručuju da namjeravaju nastaviti graditi svoj odnos bez obzira na pritiske i komentare sa strane.

Državljanin Srbije u Njemačkoj PUCAO NA POLICAJCA, ZABARIKADIRAO SE SA TRI KĆERKE, A ONDA JE USLIJEDIO OBRAT

0

Cijelu noć trajali pregovori specijalaca i naoružanog 51-godišnjaka koji se zabarikadirao sa svoje tri kćerke

Višesatna talačka drama koja je tokom noći potresala njemački Dortmund završena je bez tragičnih posljedica nakon što se 51-godišnji muškarac dobrovoljno predao policiji, a njegove tri maloljetne kćerke izvučene su iz stana nepovrijeđene. Incident je izazvao veliku pažnju njemačke javnosti nakon što je muškarac, prema navodima policije, prethodno pucao na policijskog službenika, a zatim se zabarikadirao u stanu zajedno sa djevojčicama starim sedam, deset i dvanaest godina.

Na lice mjesta odmah su upućene jake policijske snage, uključujući pripadnike specijalne jedinice SEK, dok je šire područje bilo blokirano satima zbog opasnosti od mogućeg oružanog sukoba.

Noć puna neizvjesnosti

Prema informacijama njemačkih medija, pregovarački timovi cijelu noć pokušavali su uspostaviti komunikaciju sa osumnjičenim i uvjeriti ga da se preda bez ugrožavanja djece. Napetost je trajala do ranih jutarnjih sati, kada je oko 3:30 muškarac izašao iz zgrade i predao se policiji bez pružanja otpora. Policija je odmah privela osumnjičenog, dok su djevojčice pregledane i zbrinute od strane nadležnih službi.

Djeca nisu povrijeđena

Najvažnija vijest nakon završetka drame jeste da nijedno od troje djece nije zadobilo povrede tokom višesatne krize. Povrijeđen je jedino policajac na kojeg je osumnjičeni ranije pucao. Zahvaljujući zaštitnom prsluku, službenik je prošao sa lakšim povredama i nije životno ugrožen.

Sve počelo pozivom supruge

Prema prvim informacijama iz istrage, cijeli slučaj započeo je nakon što je supruga osumnjičenog pozvala policiju i zatražila pomoć. Nakon dolaska policijskih službenika situacija je eskalirala, što je dovelo do pucnjave i višesatne opsade stana. Njemačke vlasti zasad nisu saopštile više detalja o motivima muškarca, a istraga o svim okolnostima događaja je u toku. Iako je Dortmund tokom noći bio poprište jedne od najnapetijih policijskih akcija posljednjih mjeseci, jutro je donijelo olakšanje – zahvaljujući pregovorima i suzdržanosti svih uključenih službi, drama je završena bez ljudskih žrtava i bez povreda djece.

„Moj otac je iz Rožaja, majka iz Novog Pazara“: Potresna ispovijest Bošnjakinje iz turskog sela

0

AKSIĐIN (Turska) – U srcu Turske, među brojnim selima koja već generacijama čuvaju bosanski jezik, običaje i sjećanja na stari kraj, živi i Refadija Ulukar, žena čija životna priča povezuje Rožaje, Novi Pazar, Travnik i Anadoliju. Njena ispovijest svjedoči o sudbinama hiljada bošnjačkih porodica koje su tokom prošlog vijeka napustile Sandžak i Bosnu, ali nikada nisu zaboravile svoje korijene.

„Moj otac Ibrahim Murić bio je porijeklom iz Rožaja, a majka iz Drage kod Novog Pazara“, priča Refadija dok sjedi ispred svoje kuće u selu Aksiđin. Iako je veći dio života provela u Turskoj, uspomene na porodičnu prošlost prenose se s generacije na generaciju i danas su sastavni dio njenog identiteta.

Njena porodica stigla je u Tursku dok je ona bila tek dvogodišnja djevojčica. Otac je donio tešku odluku da napusti tadašnju Jugoslaviju i sa suprugom i djecom započne novi život. Kako kaže, iza sebe su ostavili rodbinu i uspomene, a pred sobom imali samo neizvjesnost.

„Nije bilo lako. Otac je radio teške poslove u željezari, mukotrpno zarađivao i gradio život od nule. Kupio je zemlju, napravio kuću i podigao nas petoro djece“, prisjeća se Refadija.

Posebno zanimljiva je i priča njenog supruga. Njegov djed doselio je iz Travnika, dok je porodica kasnije nastavila život u Turskoj. Tako su se, kako kroz osmijeh kaže, „sastali Bosna i Sandžak“. Nakon udaje, Refadija je sa suprugom živjela u blizini Istanbula. Iako je grad pružao više mogućnosti za posao i život, njen suprug je odlučio da se vrati u rodno selo svojih predaka. U početku joj nije bilo lako da se navikne na seoski život.

„Tri godine sam se privikavala. Odrasla sam u gradu, radila u fabrici i navikla na drugačiji život. Ali danas me neko pita bih li se vratila u Istanbul – moj odgovor je: ne bih“, kaže ona.

Objašnjava da je upravo mir ono što joj danas najviše znači. U selu su vrata često otključana, komšije se međusobno obilaze bez najave, a ljudi jedni o drugima znaju gotovo sve.

„Ovdje nema straha. Ljudi su kao jedna porodica. U Istanbulu moraš zaključavati vrata i opet živjeti s oprezom. Ovdje toga nema“, govori Refadija.

Život joj nije bio lak. Ostala je bez supruga koji je preminuo prerano, ostavivši iza sebe porodicu koju je trebalo održati na okupu. Ipak, danas s ponosom govori o svojoj djeci, unucima i slozi koja vlada među njima.

„Djeca su moje najveće bogatstvo. Slušamo jedni druge, poštujemo se i pomažemo. To je ono što čovjeku ostane“, kaže ona.

Iako je posljednji put u Sandžaku bila kao djevojčica, priznaje da nikada nije zaboravila kraj iz kojeg su došli njeni roditelji. Poseban osmijeh izaziva sjećanje na priču koju je njen otac često prepričavao – kako je prilikom odlaska u Tursku novac sakrio u njene dječije čizmice kako bi ga neprimjetno prenio preko granice.

Danas, u selima poput Aksiđina, još uvijek se mogu čuti prezimena Murić, Pilavović, Nurić i brojna druga koja vode porijeklo iz Sandžaka i Bosne. Uprkos decenijama provedenim daleko od zavičaja, njihovi potomci i dalje govore jezik svojih predaka, čuvaju običaje i prenose priče o Rožajama, Novom Pazaru, Travniku i drugim mjestima iz kojih su nekada krenuli na dug put prema Turskoj. Pogledajte emotivni video ispod teksta,

DRAMA U DORTMUNDU: Naoružani državljanin Srbije zabarikadirao se sa tri kćerke, specijalci opkolili kuću

0

Talačka kriza potresla Njemačku: Majka djevojčica ispred kuće, pregovarači pokušavaju spriječiti tragediju

Njemački grad Dortmund suočio se s dramatičnom talačkom krizom nakon što se 51-godišnji državljanin Srbije navodno zabarikadirao u porodičnoj kući sa svoje tri maloljetne kćerke, starosti sedam, deset i dvanaest godina. Prema informacijama njemačkih medija, među kojima je i list Bild, situacija traje satima, a cijelo naselje Hohsten nalazi se pod opsadom policijskih snaga, uključujući pripadnike specijalne jedinice SEK i posebno obučene pregovarače.

Dortmund, talačka kriza
Dortmund, talačka kriza (Foto: Christoph Reichwein/dpa / Profimedia)

Najnovije informacije govore da se u objektu nalaze sve tri djevojčice, iako se u početku vjerovalo da je riječ o dvoje djece. Policija navodi da su djeca za sada nepovrijeđena, ali da je situacija i dalje izuzetno opasna zbog sumnje da muškarac posjeduje vatreno oružje.

Majka djece ispred kuće, angažovani psiholozi i prevodilac

Dodatnu zabrinutost izaziva stanje majke djevojčica, koja se nalazi ispred kuće pod nadzorom stručnih timova za psihološku i duhovnu podršku. Prema njemačkim izvorima, riječ je također o državljanki Srbije. Zbog otežane komunikacije s njom, na mjesto događaja upućen je i prevodilac kako bi se olakšala saradnja s policijom i kriznim službama.

Dortmund, talačka kriza
Dortmund, talačka kriza (Foto: Christoph Reichwein/dpa / Profimedia)

Sve počelo pucnjavom i napadom u restoranu

Prema dosadašnjim informacijama, incident je započeo nakon što je muškarac navodno izazvao ozbiljan sukob u jednom restoranu u Dortmundu. Nakon intervencije policije, osumnjičeni je, kako tvrde njemački mediji, otvorio vatru i pogodio jednog policajca. Srećom, policijski službenik nosio je pancirni prsluk te je zadobio samo lakše povrede. Nakon pucnjave, osumnjičeni je pobjegao do porodične kuće gdje se zabarikadirao zajedno s djecom, što je pokrenulo jednu od najvećih policijskih operacija u Dortmundu u posljednje vrijeme.

Policija priprema moguće hapšenje

 Dortmund, talačka kriza (Foto: Christoph Reichwein/dpa / Profimedia)
Dortmund, talačka kriza (Foto: Christoph Reichwein/dpa / Profimedia)

Njemački mediji navode da je tokom noći na lice mjesta stiglo i specijalno vozilo za transport pritvorenika, što ukazuje da se policija priprema za mogući završetak operacije i hapšenje osumnjičenog. Ipak, prioritet svih službi ostaje bezbjednost djevojčica i mirno okončanje krize bez ljudskih žrtava.

Stanovnici ovog dijela Dortmunda tokom cijele noći pratili su razvoj događaja sa strepnjom, dok policijski kordoni i specijalne jedinice drže šire područje pod potpunom kontrolom. Njemačke vlasti zasad nisu saopštile identitet muškarca niti motive koji su doveli do ove dramatične talačke situacije.

Teška saobraćajna nesreća kod Tutina: Motociklista povrijeđen, saobraćaj obustavljen

0

BATRAGE/TUTIN – Na magistralnom putu Tutin – Ribariće juče je došlo do teške saobraćajne nesreće u kojoj su učestvovali motocikl i putnički automobil. Nesreća se dogodila u mjestu Batrage, a prema prvim informacijama, motociklista je zadobila teške povrede i hitno je prevezena u Zdravstveni centar Novi Pazar radi ukazivanja ljekarske pomoći.

Na fotografijama s mjesta događaja vidi se motocikl koji je nakon silovitog udara završio na kolovozu, dok je na putničkom vozilu pričinjena značajna materijalna šteta. Na licu mjesta ubrzo su stigle ekipe Hitne pomoći, policije i druge nadležne službe koje su osigurale područje i započele uviđaj.

Zbog nesreće i vršenja uviđajnih radnji, saobraćaj na ovoj dionici magistralnog puta bio je u potpunom prekidu, što je izazvalo formiranje kolona vozila u oba smjera. Uzrok nesreće za sada nije poznat, a više detalja biće poznato nakon završetka policijskog uviđaja. Istraga će utvrditi pod kojim okolnostima je došlo do sudara motocikla i automobila na ovoj frekventnoj saobraćajnici koja povezuje Tutin sa Ribarićem. Redakcija će pratiti razvoj situacije i objaviti nove informacije čim budu dostupne.

Turkmenistan: Najluđa diktatura na svijetum diktator koji je preimenovao mjesece po sebi:

0

Dok se u glavnom gradu Ašhabadu uzdižu mramorne palate, zlatni spomenici i luksuzni kompleksi vrijedni milijarde dolara, obični građani Turkmenistana svakodnevno se suočavaju sa nestašicama osnovnih životnih namirnica, nezaposlenošću i siromaštvom. Paradoks ove srednjoazijske države jedan je od najvećih u savremenom svijetu. Turkmenistan danas posjeduje četvrte najveće rezerve prirodnog plina na planeti. Teoretski, njegovi stanovnici trebali bi živjeti među najbogatijim narodima svijeta. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija. Uprkos ogromnom prirodnom bogatstvu, zemlja se često navodi kao jedan od najzatvorenijih i najrepresivnijih režima na svijetu.

Od trgovačke sile do pustinjske izolacije

Historija današnjeg Turkmenistana seže hiljadama godina unazad. Nekada su ovim prostorima prolazile najvažnije trgovačke rute Puta svile. Gradovi poput Merva bili su među najvećim i najbogatijim centrima islamskog svijeta, sa stotinama hiljada stanovnika, bibliotekama i naučnim ustanovama. Međutim, mongolska osvajanja u 13. stoljeću gotovo su izbrisala ovu civilizaciju. Uništeni su sistemi navodnjavanja koji su omogućavali život usred pustinje, a mnogi gradovi nikada nisu obnovljeni. Karakumska pustinja polako je progutala nekadašnja poljoprivredna područja. Tokom 19. stoljeća Turkmenistan je pao pod vlast Ruskog carstva, a kasnije i Sovjetskog Saveza. Moskva je od ove republike napravila ogromnu plantažu pamuka i izvor prirodnog plina za ostatak Sovjetskog Saveza.

Država stvorena za jednog čovjeka

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, vlast je preuzeo Saparmurat Nijazov, bivši komunistički lider koji će ubrzo postati jedan od najneobičnijih diktatora modernog doba. Proglasio se „Turkmenbašijem“ – ocem svih Turkmena. Njegovi zlatni kipovi počeli su nicati širom zemlje, a najpoznatiji među njima bio je pozlaćeni spomenik koji se okretao prema suncu kako bi lice predsjednika uvijek bilo obasjano sunčevim zracima. Nijazov je otišao toliko daleko da je mjesece u godini preimenovao po sebi i članovima svoje porodice. Čak je i tradicionalni naziv za kruh zamijenjen imenom njegove majke. Njegova knjiga „Ruhnama“ postala je obavezna literatura za sve građane. Bez poznavanja sadržaja te knjige bilo je gotovo nemoguće dobiti posao, vozačku dozvolu ili završiti školovanje.

Milijarde za palače, a narod u redovima za brašno

Početkom 2000-ih rast cijena energenata donio je Turkmenistanu ogromne prihode. Umjesto ulaganja u razvoj društva, obrazovanje i zdravstvo, milijarde dolara trošene su na monumentalne projekte. Ašhabad je pretvoren u grad bijelog mramora, izgrađene su luksuzne palače, gigantske džamije, umjetna jezera usred pustinje i prazni turistički kompleksi na obali Kaspijskog mora. Dok su strani mediji izvještavali o blještavim građevinama, veliki broj stanovnika živio je u trošnim kućama, bez stabilnih prihoda i perspektive za budućnost. Posebno kontroverzan ostao je sistem proizvodnje pamuka, gdje su stotine hiljada ljudi godinama bile primorane učestvovati u sezonskim radovima pod strogom kontrolom države.

Nasljedna vlast i nastavak apsurda

Nakon Nijazovljeve smrti 2006. godine vlast je preuzeo Gurbanguli Berdimuhamedov, nekadašnji ministar zdravstva i lični zubar pokojnog predsjednika. Mnogi su očekivali reforme, ali je umjesto toga nastao novi kult ličnosti. Zlatni kipovi nisu nestali – samo su promijenili lik. Berdimuhamedov je podizao spomenike sebi, svojim konjima pa čak i psima. Njegove odluke često su izazivale nevjericu. U jednom periodu zabranjeni su crni automobili, a građani su bili prisiljeni prefarbati vozila u bijelu boju, koja je bila omiljena boja predsjednika. Godine 2022. vlast je predao svom sinu Serdaru Berdimuhamedovu, čime je Turkmenistan praktično postao nasljedna politička dinastija.

Lekcija iz srca Centralne Azije

Priča o Turkmenistanu pokazuje kako ogromno prirodno bogatstvo samo po sebi ne garantuje prosperitet. Zemlja koja leži na trilionima kubnih metara prirodnog plina danas ostaje simbol zatvorenog društva u kojem politička moć i kult ličnosti imaju prednost nad interesima građana. Dok zlatni spomenici i mramorne palače i dalje sjaje pod pustinjskim suncem, milioni Turkmena nastavljaju živjeti daleko od bogatstva koje se nalazi ispod njihovih nogu. Turkmenistan je tako postao jedan od najupečatljivijih primjera kako država može biti bogata resursima, a istovremeno siromašna slobodom.

Sa 90 godina prati vremensku prognozu na telefonu i ne zna za parizer: Životna priča Abaza Šaćirovića iz Kominja

0

KOMINJE – U vremenu kada se mnogi žale na brz tempo života, stres i sve češće zdravstvene probleme, u selu Kominje kod Novog Pazara živi čovjek koji svojim primjerom pokazuje da su skromnost, rad i prirodan način života možda najbolji recept za dugovječnost. Abaz Šaćirović, vitalni starina koji je zakoračio u desetu deceniju života, i danas pamti zime kakvih više nema, čuva stare običaje i sa osmijehom govori o životu koji je proveo na selu.

„To su bile zime da se kolje nije vidjelo od snijega. Plotovi su nestajali pod nametima. Kad bi stoka išla na pojilo, dešavalo se da jedno drugo obali pravo u snijeg“, prisjeća se Abaz vremena kada je priroda pokazivala svoju pravu snagu.

Njegova sjećanja vraćaju u dane kada nije bilo gotovih drva, marketa i savremenih pogodnosti. Sve što je porodici bilo potrebno stvaralo se vlastitim rukama.

„Imali smo jake volove. Otiđeš u šumu, posječeš drva i dovučeš ih kući. Nije bilo kupovine kao danas“, kaže on.

Iako je prešao devedesetu godinu života, Abaz i dalje ima zavidnu energiju. Na pitanje šta jede, odgovor dolazi bez razmišljanja.

„Najviše volim domaću pavlaku, mlijeko, kiselo mlijeko, jogurt i pršutu. Sve od svoje kravice. Nikad nisam jeo parizere, kečape, majoneze, viršle i tu industrijsku hranu.“

Sagovornici mu uz osmijeh odgovaraju da upravo u tome vjerovatno leži tajna njegovog zdravlja.

„Omladina se danas potrovala hranom i tim energetskim pićima. To je štetnije nego ove moje cigare“, govori Abaz na sebi svojstven način.

Posebnu pažnju privlači njegova kapa koju ponosno nosi.

„Ovo je francuska kapa. Naši stari su je nosili. Ja nikad nisam išao gologlav“, kaže Abaz.

Njegova djeca redovno brinu o njemu i, kako sam kaže, ništa mu više ne treba.

„Da živim još sto godina, ne treba mi ništa da kupim. Imam svega dovoljno. Sve je čisto, uredno i ispeglano.“

Ono što posebno iznenađuje jeste činjenica da ovaj vitalni starina bez problema koristi mobilni telefon.

„Sve znam da rukujem“, kaže kroz osmijeh dok pokazuje vremensku prognozu za Novi Pazar.

U vremenu kada mnogi mlađi teško odvajaju pogled od ekrana, Abaz koristi telefon samo za ono što mu je potrebno – da se informiše i ostane u kontaktu sa svijetom. Razgovor sa Abazom Šaćirovićem nije samo susret sa čovjekom koji je doživio duboku starost. To je susret sa generacijom koja je odrastala uz rad, domaću hranu, poštovanje prema prirodi i skromnost koja je danas sve rjeđa.

Njegove riječi o nekadašnjim zimama, domaćoj hrani i životnim navikama podsjećaju da se sreća često krije u jednostavnim stvarima. Dok sjedi u svom Kominju sa francuskom kapom na glavi i telefonom u ruci, Abaz Šaćirović ostaje živi podsjetnik na jedno drugačije vrijeme – vrijeme u kojem su zdravlje, rad i poštenje bili najveće bogatstvo.

Potresan VIDEO iz Novog Pazara: Čopor pasa pred kamerama rastrgao mačku u centru grada

0

NOVI PAZAR – U ranim jutarnjim satima, tačno u 02:48 časova, u Ulici oslobođenja, jednoj od gusto naseljenih ulica Novog Pazara, dogodio se uznemirujući incident koji je zabilježila nadzorna kamera. Na snimku, koji objavljujemo ispod teksta, vidi se kako čopor pasa lutalica juri mačku duž mokre gradske ulice, nakon čega dolazi do dramatične borbe za opstanak. Prema onome što se može vidjeti na video-zapisu, mačka je u jednom trenutku sustignuta od strane više pasa. Međutim, umjesto da se preda, životinja pokazuje nevjerovatnu hrabrost i instinkt za preživljavanje. Na početku sukoba vidi se kako mačka napada jednog od pasa u pokušaju samoodbrane, nastojeći da odbije napad mnogo brojnijih protivnika.

Ipak, uprkos žestokom otporu, brojčano nadmoćan čopor nastavlja napad. Dramatične scene odvijaju se svega nekoliko metara od stambenih objekata i parkiranih automobila, u ulici kojom svakodnevno prolaze brojni građani, među njima i djeca.

Snimak je izazvao veliku reakciju među stanovnicima ovog dijela grada, koji već duže vrijeme upozoravaju na problem pasa lutalica. Mnogi građani smatraju da ovakvi prizori pokazuju da problem više nije samo pitanje dobrobiti životinja, već i pitanje bezbjednosti ljudi. Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da se incident dogodio u samom srcu naselja. Građani se pitaju šta bi se dogodilo da se u tom trenutku na ulici našlo dijete, starija osoba ili neko ko bi pokušao da zaštiti napadnutu životinju.

Video-snimak iz Ulice oslobođenja ponovo je otvorio pitanje odgovornosti nadležnih službi i potrebe za hitnim rješavanjem problema koji izaziva strah i zabrinutost među građanima. Upozoravamo da bi sadržaj video-snimka mogao biti uznemirujući za osjetljive osobe.

NESTAJE JEDAN SVIJET: Priča iz Đerekara rastužila cijeli Sandžak

0
djerekare

Piše: Redakcija Sandžak Danas

Na prostranstvima Pešterske visoravni, tamo gdje vjetar i danas nosi miris sijena i djetinjstva, smjestilo se selo Đerekare. Nekada puno života, dječije graje, pjesme i svadbenih kolona, danas ovo mjesto sve češće dočekuje putnike u tišini koja govori više od hiljadu riječi. Đerekare nisu samo selo. To je uspomena na jedno vrijeme kada su avlije bile pune ljudi, kada se znalo za svaki dim koji izlazi iz kuće i kada su komšije bile bliže od rođene braće. Danas, mnoge kuće stoje zaključane, a prozori iza kojih se nekada ašikovalo ostali su nijemi svjedoci prolaznosti vremena.

U razgovoru sa ljudima koji su ovdje odrasli, poput uspješnog privrednika Senada Mujovića, osjeća se posebna emocija. Iako je život odveo mnoge stanovnike Đerekara u velike evropske gradove, srce je ostalo vezano za pešterske livade na kojima su čuvali ovce, trčali od jutra do mraka i gradili najljepše uspomene svog života.

„To je bio najbolji dio života“, prisjeća se Senad dok iz daljine posmatra svoju rodnu kuću i kraj u kojem je odrastao. Takve riječi danas se često mogu čuti od ljudi koji su otišli. U Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji ili drugim zemljama pronašli su posao i sigurnost, ali ne i osjećaj pripadnosti kakav su imali u svom selu.

Svadbe koje je pamtila cijela Pešter

Nekada su Đerekare bile poznate po velikim svadbama. Kada bi se ženio mladoženja ili udavala djevojka, okupljalo se cijelo selo. Nije bilo kuće koja nije učestvovala u veselju. Dani su prolazili u pjesmi, razgovoru i običajima koji su se prenosili generacijama. Momci su pod okriljem noći dolazili pod pendžere djevojaka. Nije bilo mobilnih telefona, društvenih mreža ni brzih poruka. Ljubav se gradila pogledom, riječju i strpljenjem. Iz takvih ašikovanja nastajali su brakovi koji su trajali cijeli život.

Danas su svadbene kolone rijetkost. Sve je manje mladih ljudi, a sve više praznih kuća. Mnogi roditelji i djedovi ostali su sami da čuvaju ognjišta, čekajući da se njihova djeca makar tokom ljeta vrate iz dijaspore.

Odlazak koji nije prestao

Najveća rana Đerekara nije siromaštvo, niti surove zime po kojima je Pešter poznata. Najveća rana je odlazak ljudi. Godinama su stanovnici napuštali selo tražeći bolji život. Jedni su otišli u Novi Pazar, drugi u Sarajevo, treći u zemlje Zapadne Evrope. Za njima su ostale kuće, njive i uspomene. Ipak, zanimljivo je da gotovo svaki čovjek porijeklom iz Đerekara nosi isto osjećanje – nostalgiju. Kada zatvore oči, ne sanjaju evropske gradove, već pešterske pašnjake, miris pokošene trave i zvuk vjetra koji prolazi između starih kuća.

Selo koje još uvijek prkosi

Uprkos svemu, Đerekare nisu selo koje se predalo. Oni koji su ostali i dalje obrađuju zemlju, čuvaju stoku i održavaju običaje svojih predaka. Njihove ispucale ruke svjedoče o teškom životu, ali i o snazi koja je generacijama održavala ovaj kraj. Na Pešteri se još uvijek vjeruje da čovjek vrijedi onoliko koliko je spreman pomoći drugome. Zimi, kada snijeg odsiječe puteve, komšije i dalje postaju porodica. Upravo ta solidarnost ostala je najveće bogatstvo ovog kraja.

Možda danas u Đerekarama nema onoliko svadbi koliko ih je bilo nekada. Možda se dječija graja rjeđe čuje među starim avlijama. Ali jedno je sigurno – dok god postoji neko ko će se sjećati, pričati i vraćati ovom mjestu, Đerekare neće nestati. Jer neka sela žive od stanovnika, a neka od uspomena. Đerekare imaju oboje. Samo što su uspomene danas postale glasnije od ljudi.

„Bio sam opasan, vodio sam 15 zidara“ – ispovijest Vehbije sandžačkog čobanina koja dira u srce

0

BANOVICA – Na pola puta između Novog Pazara i Sjenice, na staroj sandžačkoj džadi koja vijuga preko visoravni i brežuljaka, smjestilo se selo Banovica. Nekada puno života, dječije graje, kosaca i stočara, danas je to mjesto u kojem se više čuje vjetar nego ljudski glas. Među rijetkima koji još čuvaju ognjište svojih predaka je osamdesetpetogodišnji Vehbija Orovčanin. Dok njegovo stado koza polako pase po zelenim padinama, iz džepa izvlači staru frulu i zasvira nekoliko tonova koji se gube u prostranstvu Pešteri.

„Zavičaj je naš život, najdragocjenije što čovjek ima. Odrasli smo kraj ognjišta, ko može to da zaboravi“, govori Vehbija, gledajući prema kućama koje su nekada bile pune ljudi.

Njegove riječi nose težinu jednog vremena koje polako nestaje. Banovica je nekada bila selo puno života. Danas su mnoge kuće zaključane, a dim iz odžaka rijetko se može vidjeti.

„Imalo je više naroda. Sad, Boga mi, nema ni ovdje. Oseliše ljudi. Prodadoše kuće, odoše za gradovima, za poslom. Ostale su samo uspomene“, priča Vehbija.

Njegov pogled često odluta prema praznim pašnjacima. „Nije teško sa kozama“, kaže, a onda zastane. Okrene se prema svom stadu, pa prema livadama koje su nekada bile pune ovaca i goveda.

„Nije to ništa… Teže mi je što su ovi pašnjaci ostali prazni.“

U toj jednoj rečenici stala je sudbina mnogih sandžačkih sela. Život Vehbije Orovčanina nije bio vezan samo za Banovicu. Godinama je radio širom bivše Jugoslavije kao građevinski radnik i brigadir.

„Gdje bih radio, to bih pozlatio“, kaže s ponosom.

Prisjeća se vremena kada je vodio ekipe od petnaest zidara i gradio vojne objekte, stanove i brojne građevine od Zagreba do Sarajeva.

„Komisije su dolazile da pregledaju radove i govorile da takav posao rijetko viđaju. Kad sam odlučio da se vratim kući, nisu htjeli ni da me odjave. Govorili su: sačekajmo godinu dana, možda će se vratiti.“

Ali Vehbija je znao gdje pripada.

„Sve što vidiš ovdje zaradio sam svojim rukama. Ovim dlanovima.“

Kao i mnogi stariji stanovnici Sandžaka, Vehbija često poredi nekadašnji život sa današnjim.

„Ljudi su se više poštovali. Radilo se i pošteno se zarađivalo. Danas čovjek radi mjesecima, a ne zna hoće li biti plaćen.“

Prisjeća se vremena kada su sela živjela kao jedna velika porodica.

„Kad se kopalo ili kosilo, dolazilo je cijelo selo. Danas kod mene, sutra kod komšije. Niko nije gledao samo sebe.“

Posebno mu nedostaju večeri ispunjene pjesmom i druženjem.

„Imali smo Fehu iz Spoljana. Svirao je harmoniku, a mi igrali i pjevali. Radili smo po cijeli dan i nismo osjećali umor. Danas toga više nema.“

Vehbija danas ima trinaest koza. Kaže da su mu one društvo, ali i razlog da svakog dana izađe među planinske pašnjake. Uz stado uvijek nosi dvije stvari – frulu i mali radio na baterije.

„Kad idem za stokom, zasviram malo. Lakše je čovjeku.“

Frule su mu donosili prijatelji iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, a jedna od najdražih stigla je iz Sarajeva. Radio, s druge strane, služi za vijesti.

„Slušam šta se dešava po svijetu. Samo vijesti. Volim da znam šta ima novo.“

I dok se savremeni svijet ubrzano mijenja, Vehbija ostaje vjeran navikama koje ga prate decenijama. Priča Vehbije Orovčanina nije samo priča jednog čovjeka. To je priča o stotinama sela koja polako ostaju bez stanovnika, o generacijama koje su gradile kuće, puteve i porodice, a danas gledaju kako se njihovi potomci sele u gradove i inostranstvo.

Dok posljednji tonovi njegove frule odzvanjaju Banovicom, Vehbija nastavlja da prati svoje koze preko planinskih pašnjaka. Možda upravo u toj jednostavnoj slici – starac, stado i frula na vjetru – leži ono najvrijednije što Sandžak još uvijek čuva: sjećanje na vrijeme kada su sela bila puna života, a komšije bliže nego rođena braća.