Palestinac najbolji student na Ekonomskom fakultetu u Beogradu / Neobičnia sudbina palestinsko-sirijske porodice

581

Stara Jugoslavija, ona Titova, koja danas postoji samo u novinarskim stupcima i fragmentima sjećanja, nekada je bila pravi El Dorado za studente sa Bliskog istoka, sa Zagrebom, Sarajevom i Beogradom kao glavnim odredištima svim onim tinejdžerima željnim stručnog znanja i usavršavanja van rodnih država. Upravo iz jedne takve životne odluke, osamdesetih godina u Beogradu, rodila se ljubav između Sirijke Sarab i Palestinca Salama, studentkinje arhitekture i studenta Elektrotehničkog fakulteta. Da nije bilo njihovog slučajnog susreta, danas ne bismo verovatno pričali sa najboljim studentom prve godine Ekonomskog fakulteta, Hanija Odeha, junaka ove neobične priče.

Hanijev indeks je pun desetki iz prve godine, svi su položeni na vrijeme i u roku, a tu su i one iz prvog ispitnog roka u drugoj godini. Naravno, sa svim desetkama, takođe. Kao najmlađe i treće dijete bračnog para Odeh, Hani je pravi reprezent odgovornog mladića, kojim se mogu ponositi kako Srbija, tako i njegova domovina, Sirija.

Hani Odeh u prostorijama Ekonomskog fakulteta

FOTO: ALEKSANDAR SLAVKOVIĆ / RAS SRBIJA

Nasmejan, markantan i elokventan, Hani nam je pričao o svojim korenima, o studiranju, o tome kako su njega, njegovu sestru Lejlu i brata Sarija prihvatili drugari iz Beograda i Aranđelovca, pa i o tome šta je ključ uspješnog studiranja.

– Mama i tata, još kao mladi su svako iz svojih zemalja došli u Srbiju. Željeli su da zbog dešavanja u Palestini i Siriji potraže bolji život ovdje. Kako su oba fakulteta u istoj zgradi, počeli su da se druže, venčali su se, a onda smo došli nas troje. Sestra i ja smo rođeni ovde u Beogradu, na Savskom vencu, dok je brat rođen na tlu Sirije, ali se porodica ubrzo nakon toga vratila ovdje. Nikada nisam osjetio predrasude, čuo loše komentare, sredina je bila idealna za odrastanje. Zadovoljan sam Srbijom u tom pogledu. Bilo je jako prijatno, društvo mi je bilo fenomenalno i super su me svi primili – započeo je Hani svoju životnu priču.

Zbog želje da ne zaborave jezik i porijeklo, sve troje su prošli kroz Arapsku školu, da bi na neki način održali vezu sa kulturnom baštinom svoje matice.

– Jednostavno nisu željeli da zaboravimo naše korene. Od malih nogu smo učili dva jezika, u kući se pričao arapski, napolju sa drugarima srpski. U početku sam ponekada mješao, ali kasnije to nije predstavljao problem. Drago mi je što sam ga učio i što sam naučio dosta o našoj kulturi, ali arapski je definitivno teži od srpskog za učenje, treba mi uvek neko podsjećanje, ne znam ga toliko savršeno – otkriva nam on.

Tokom odrastanja je živeo na relaciji Beograd – Aranđelovac, a porodica je gledala da bude u kontaktu sa rođacima u Siriji i Palestini. Ipak, zbog migrantske krize u domovini svoje majke nije bio deset godina. Otkriva nam i da zbog svog izgleda nikada nije imao neprijatnosti.

– Zbog čitave situacije u Siriji, nisam bio tamo od 2010. godine. U kontaktu smo s majčinom rodbinom, onima koji nisu otišli za Nemačku ili neku drugu zapadnu zemlju, ali većina njih i dalje žive u Salemiji, iako je situacija veoma loša, prodavnice ne rade, nemaju struju, zgrade su uništene, a i pored svega toga, oni se bore za svoja prava i ne žele da napuste svoje ognjište. Zavidim im na hrabrosti i volji. Sa druge strane, ja u Srbiji nikada nisam imao problema zbog svog porijekla. Ako me neko i pita, objasnim da živim u Srbiji od malih nogu i da sam student – kaže nam Hani, dodajući da uvijek gleda da migrantima u Beogradu da neku informaciju koja im je potrebna i koja ih u tom trenutku zanima.

Indeks satkan od desetki.

FOTO: ALEKSANDAR SLAVKOVIĆ / RAS SRBIJA

Što se tiče budućnosti, sebe vidi u očevoj firmi i to, kako kaže kroz smjeh, prvo na poziciji zamenika direktora, a onda jednoga dana i kao direktora.

– Vidim se u očevoj firmi, to je i njegova zamisao, želi me pored sebe. Svi smo na neki način upućeni u firmu, a ja sam najbliži tome. Ideja mi je da uvedem neke inovacije, da se malo proširimo, ali dobro, sve u svoje vrijeme, polako. Za sada da nastavim sa dobrim učenjem i desetkama do kraja – otkriva nam on.

Tačno u pravo vrijeme, baš kada smo završili intervju sa Hanijem, po njega je došla i njegova koleginica Jelena Mileusnić.

Hani i ja smo bili zajedno u grupi na prvom i drugom semestru, tako smo se i upoznali. Nije se puno isticao, uvjek je bio ćutljiv, ali kada smo spremali ispite, uvjek je bio tu da pomogne. Sad smo imali jedan teži ispit, i slala sam mu poruke u dva sata ujutru da mi prenese iskustvo, da mi pomogne i bio je tu. Uvjek je tu da pripomogne, da slika, jednom prilikom mi je poslao čak 50 stranica statistike – ispričala nam je Jelena.

Preuzeto sa BLICA



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *