Čovjek koji je ručno kosio hektare zemlje, držao stotine ovaca i sa skoro 90 godina i dalje svakodnevno šeta Pešterskom visoravni
KIJEVCI / SJENICA – Na prostranoj Pešterskoj visoravni, gdje zime znaju biti među najhladnijim u Evropi, a vazduh ostaje čist i oštar tokom cijele godine, živi čovjek koji svojim životom potvrđuje staru izreku da su rad, priroda i umjeren život najbolji recept za dugovječnost. Hajdin Ćamović iz sela Kijevci, nadomak Sjenice, zakoračio je u devetu deceniju života, ali ga godine nisu spriječile da i dalje svakodnevno obilazi svoje imanje, pčele i pašnjake. Njegov vedar duh, bistar um i nevjerovatna fizička kondicija ostavljaju bez riječi svakoga ko ga upozna.
„Ovo je Pešter, ovdje je hladno, ali je vazduh čist. Čovjek mora da radi sa stokom i da bude u prirodi. Ja i danas mogu pješke da idem daleko. Sad bih otišao i do Crne Gore pješke, samo da mi nisu teške čizme na nogama“, kaže Hajdin kroz osmijeh.
Nekada hiljade ovaca, danas samo uspomene
Prisjećajući se mladosti, Hajdin govori o vremenu kada je Pešter bila prepuna stoke i života.
„Narod je živio od ovaca, krava i zemlje. Jeli smo ječmeni, ražani i heljdin hljeb, sir i maslo. Ovdje je nekad bilo i po hiljadu ovaca na stanovima. Ja sam držao po 150 do 200 ovaca. Žena je pravila sir, a ja ga nosio na pijace u Titograd, Skoplje i druga mjesta“, priča ovaj vitalni starina.
Njegov život bio je obilježen teškim radom. Više od pet hektara zemlje kosio je ručno, zajedno sa suprugom i djecom.
„Sve se radilo rukama. Nije bilo mašina kao danas. Ali se živjelo zdravo i pošteno“, prisjeća se.
Putovalo se danima do pazara
Danas je teško zamisliti da su stanovnici Pešteri nekada do gradova putovali po nekoliko dana.
„Pješke se išlo za Sjenicu, a sa konjima za Novi Pazar. Noćilo se usput kod prijatelja i rođaka. Kupovalo se što treba za kuću i vraćalo nazad. Tako se živjelo“, priča Hajdin.
Njegove priče predstavljaju pravo svjedočanstvo jednog vremena koje polako nestaje.
Porijeklo porodice i predanja starih
Hajdin prenosi i predanja koja je slušao od svojih predaka. Prema porodičnim pričama, njihovi preci su početkom 18. vijeka došli na Pešter iz oblasti Tuzi u današnjoj Crnoj Gori. Navodi da se u porodici dugo prenosilo sjećanje na pripadnost plemenu Klimenti.
„Tako su pričali naši stari. Govorili su odakle smo došli i kako su se porodice naselile na Pešteru“, kaže Hajdin.
Vodenica koja je hranila cijeli kraj
Posebno mjesto u njegovim uspomenama zauzima stara vodenica.
„Imao sam vodenicu u Potrčaru. Dolazili su ljudi iz cijelog kraja da melju žito. Kad je došla struja, ljudi su počeli kupovati brašno i vodenice su ostale prazne“, govori.
Ipak, smatra da bi stare vodenice trebalo sačuvati.
„Nikad se ne zna šta vrijeme nosi. Ako nestane struje, kako ćemo mljeti žito? Zato treba održavati vodenice, da ostanu za buduće generacije“, upozorava ovaj mudri starina.
Tajna dugog života na Pešteri
Dok mnogi traže tajnu dugovječnosti u skupim lijekovima i modernim metodama, Hajdinov odgovor je jednostavan. Čist vazduh, domaća hrana, svakodnevni rad i kretanje. Njegova životna priča pokazuje da su generacije Pešteraca decenijama živjele upravo tako – u skladu s prirodom, oslanjajući se na vlastiti rad i snagu. Danas, kada se mnoga sela prazne, a mladi odlaze, Hajdin Ćamović ostaje jedan od posljednjih živih hroničara vremena kada se na Pešteri živjelo teško, ali dostojanstveno.