Na prostranstvima Gornje Pešteri, u selu Raškoviće, živi Zihnija Sejdović, čovjek čija životna priča oslikava sudbinu mnogih pešterskih domaćina koji su ostali na svojim ognjištima uprkos brojnim izazovima. Njegova svakodnevica ispunjena je radom, brigom o porodici, stočarstvom i dubokom vjerom, a upravo takvi ljudi predstavljaju stub opstanka života na Pešterskoj visoravni. Zihnija je otac petoro djece – tri kćerke i dva sina. Sa ponosom ističe da su njegove kćerke završile medresu, dok je najmlađa nastavila dalje školovanje. Za njega je obrazovanje djece jedna od najvećih životnih pobjeda.
„Petoro djece treba odgojiti i izvesti na pravi put. Najvažnije mi je da nikome nisu zla učinili i da ih selo pamti po dobru“, priča Zihnija.
Dok su njegova braća život potražila u Njemačkoj, on je odlučio ostati u Raškoviću. Kaže da neko mora sačuvati imanje, kuće i porodičnu tradiciju.
„Nisam mogao otići. Nije vrijedno da sve propadne. Oni su tamo, ja sam ovdje. Tako smo podijelili život, ali svi zajedno čuvamo ono što su nam ostavili naši roditelji“, govori domaćin sa Pešteri.
Danas se bavi stočarstvom, ima nekoliko krava, junad i svu potrebnu mehanizaciju za rad na imanju. Iako priznaje da je život na selu težak, vjeruje da je bolje raditi za sebe nego za drugoga.
„Moraš raditi ili svoje ili tuđe. Bolje je svoje. Ono što danas uradiš, ostaje tebi i tvojoj djeci“, kaže Zihnija.
Posebno emotivno govori o svom unuku, priznajući da je tek sada razumio riječi starijih ljudi koji su govorili da se unučad vole više od vlastite djece.
„Kad mi unuk dođe, srce bi dao za njega. Nisam vjerovao starijima kada su to pričali, ali sada znam da je istina“, priča kroz osmijeh.
Život na Pešteri, kaže, ne bi bio moguć bez dijaspore. Mnogi ljudi iz ovog kraja rade u Njemačkoj, Austriji i drugim evropskim zemljama, a upravo njihov trud pomaže da sela i dalje žive.
„Teško bi bilo u Sandžaku da nije naše dijaspore. Oni rade težak posao, vise na građevinama desetinama metara iznad zemlje, ali pomažu porodicama i grade svoj kraj“, ističe Sejdović.
Iako su cijene porasle, a život postao skuplji nego ikada, Zihnija ne gubi optimizam. Njegova filozofija života temelji se na zahvalnosti i vjeri.
„Ne možeš danas ni kesu namirnica napuniti za sto eura. Sve je poskupjelo. Ali ja sam zadovoljan onim što mi je Allah dao. Ko je zahvalan, Allah mu daje još više“, poručuje.
Njegovo uređeno domaćinstvo, štale, mehanizacija i imanje svjedoče o tome da se rad i upornost i dalje cijene na Pešterskoj visoravni. U vremenu kada mnoga sela ostaju pusta, priča Zihnije Sejdovića pokazuje da još postoje ljudi koji vjeruju u život na svom ognjištu i koji svojim primjerom čuvaju identitet, tradiciju i duh Sandžaka. Sandžak je ponosan na ljude poput Zihnije Sejdovića – domaćine koji ne traže pažnju, ali svojim radom, poštenjem i životnim vrijednostima ostavljaju trag koji će pamtiti generacije.