Posjeta mezarju predstavlja duboko ukorijenjenu tradiciju unutar islamske zajednice, s posebnim običajima koji se praktikuju širom svijeta. U mnogim kulturama, ovaj čin nije samo gest poštovanja prema preminulima, već i sastavni dio vjerskog života i praktikovanja sunneta.
U islamskoj tradiciji, sunnet nalaže da se umrli redovno posjećuju, da im se upućuju dove i da se njima na poseban način obrati. Prema učenjima, preporučuje se izricanje posebnog pozdrava: “Es-selamu alejkum dare kavmi-l-muminin ve inna inšaAllah bikum lahikun, nes'elullahe lena ve lekum-l- afijete, jagfirullahu lena ve lekum, jerhamullahul-mustakdimine minna vel-muste'hirin.” Ovaj pozdrav simbolizira poštovanje prema preminulima i nadu u njihov mir.
Međutim, postavlja se pitanje: Da li umrli osjećaju kada ih neko posjeti? Iako postoji različita mišljenja među islamskim učenjacima, jasni dokazi o tome su ograničeni. Ipak, praktikovanje ovih običaja ima duboki duhovni značaj, ne samo za duše umrlih, već i za žive. Vjeruje se da posjeta mezarju i upućivanje dova mogu koristiti i posjetiocu i onome kome se dova upućuje.
Iako bi bilo dovoljno samo ući u mezarje i uputiti pozdrav, sunnet savjetuje da se, gdje je moguće, približimo mezaru posebno ako su u pitanju članovi naše porodice. Približavanje kaburu i personalizirani pozdrav pojačavaju osjećaj povezanosti i poštovanja prema preminulom. Ovo se posebno preporučuje kada je riječ o bliskim srodnicima, gdje bi posjetilac trebao stajati uz kabur i nazvati preminulog po imenu, moleći za Allahovu milost i bereket nad njima.
Bez obzira na različite interpretacije i praktike, jasno je da posjeta mezarju ostaje važan dio islamske tradicije, pružajući trenutke za refleksiju, duhovno obogaćivanje i sjećanje na prolaznost života.
