U posljednje vrijeme sve češće se bilježe dolasci televizijskih ekipa sa prostora Albanije i Kosova u sela Sandžaka, gdje kroz razgovore sa mještanima pokušavaju istražiti porijeklo stanovništva, ali i otvoriti pitanja nacionalnog identiteta. Ovakvi sadržaji, koji se potom emituju u regionalnim medijima, izazivaju različite reakcije među građanima, posebno među Bošnjacima koji čine većinsko stanovništvo u ovom dijelu Srbije.
Ipak, važno je naglasiti da su odnosi između Albanaca i Bošnjaka u Sandžaku kroz historiju često bili obilježeni solidarnošću i međusobnom podrškom, posebno u teškim ratnim vremenima.Ali konstantna težnja Albanaca da se vrate katoličanstvu i da raskrste s islamom nešto je što udaljava sandžačke Bošnjake od njih.
Televizijski prilog snimljen u sandžačkom selu Škrijelji posljednjih dana izazvao je ozbiljno negodovanje javnosti – i to s razlogom. Ne zbog same teme, već zbog načina na koji je ona obrađena. Jer ono što se vidi na snimku nije klasičan razgovor sa mještanima. To je uporno ispitivanje s jednim ciljem: dobiti odgovor koji se očigledno očekuje, bez obzira na to šta ljudi zapravo govore. A oni govore jasno. I ponavljaju.
„Jesi li Albanac ili Bošnjak?“ „Bošnjak.“ „A ti?“ „Ne, nisam Albanac.„U ovom selu – Albanci ili Bošnjaci?„Bošnjaci.“„Kako se izjašnjavaš?“ „Muslimani Bošnjaci, u ovom selu.“„Jesi li Albanac ili Bošnjak?“„Bošnjak.“„Ima li ovdje Albanaca?“„Nema.“
Tri puta pitanje. Tri puta isti odgovor. I – opet nije dovoljno. Tu prestaje svaka dilema o prirodi ovog priloga. Jer kada novinar odbija prihvatiti ono što mu sagovornik govori, već nastavlja da „traži drugačiji odgovor“, to više nije novinarstvo. To je pokušaj da se realnost prilagodi unaprijed postavljenoj priči – a ne obrnuto.
Upravo zato mnogi ovaj pristup nazivaju onim što zaista jeste: pritiskom pred kamerama. Ne fizičkim, ali svakako psihološkim i narativnim. Jer kada sagovornika iznova vraćate na isto pitanje, i to nakon jasnog odgovora, poruka je očigledna – njegov odgovor nije prihvatljiv. Traži se drugi, „poželjniji“. To je ozbiljan problem. Ne samo zbog profesionalnih standarda, već i zbog šire poruke koju ovakav sadržaj šalje. Implicitno se sugeriše da identitet nije nešto što ljudi sami određuju, već nešto što se može „ispraviti“ ili „razotkriti“ kroz nekoliko uporno postavljenih pitanja.
U Sandžaku, gdje su pitanja identiteta duboko ukorijenjena i historijski osjetljiva, takav pristup ne može proći kao bezazlena reportaža. On se doživljava kao pokušaj prekrajanja stvarnosti. I to ne suptilno. Jer ovdje nije problem što neko pita. Problem je što ne prihvata odgovor. A to je razlika koja razdvaja novinarstvo od propagande. I narod Sandžaka to vrlo jasno prepoznaje. Pogledajte sramni prilog ispod teksta.