Rizvan Sejdović iz Raškovića prisjetio se života u velikoj porodičnoj zajednici koja je brojala čak 45 članova, kao i vremena kada su sloga, rad i riječ najstarijeg bili osnova domaćinstva.
U selu Raškoviće na Gornjoj Pešteri žive Rizvan i Zihnija Sejdović, čije priče čuvaju uspomenu na vrijeme velikih porodičnih zajednica, teškog rada i života zasnovanog na slozi. Rizvan, koji je zakoračio u desetu deceniju, prisjetio se domaćinstva u kojem je nekada živjelo čak 45 članova.
„Živio sam, Boga mi, svakojako. Nekada je bila muka, a danas je dobro i sve je lakše“, priča Rizvan, poredeći nekadašnji život na Pešteri sa savremenim vremenom.
Posebnu pažnju privuklo je njegovo svjedočenje o ocu, koji je, prema njegovim riječima, živio punih stotinu godina.
„Moj otac se četiri puta ženio. Imao je četiri žene i šesnaestoro djece, a jedno vrijeme živio je sa dvije žene zajedno“, ispričao je Rizvan.
Iako je toliko brojna porodica živjela pod istim krovom, sagovornik tvrdi da većih nesuglasica nije bilo. U kući se poštovala riječ najstarijeg člana, dok je svaki ukućanin unaprijed znao svoje obaveze.
„Bilo nas je petorica braće. Najstariji brat bi uveče napravio raspored i kazao ko će šta raditi sljedećeg dana. Što bi stariji rekao, mlađi bi prihvatili. Bili smo organizovani gotovo kao vojska“, prisjeća se Rizvan.
Dok su muškarci kosili, obrađivali zemlju i trgovali, žene su muzle ovce i pripremale sir. Domaćinstvo je proizvodilo velike količine pešterskog sira, koji je Rizvan prodavao širom nekadašnje Jugoslavije.
„Skupljali smo i po 50 kaca ovčijeg sira. Nosio sam ga u Beograd, Banju Luku, Sarajevo, Mostar, Herceg Novi, Cetinje, Nikšić i tadašnji Titograd. Nema grada koji nisam obišao“, govori ovaj Pešterac.
Brojna i složna porodica bila je toliko neobična da je u Raškoviće dolazila i televizijska ekipa iz Beograda kako bi snimila njihov svakodnevni život, rad i veliko domaćinstvo. Rizvan je kasnije posjetio i televizijsku stanicu u glavnom gradu. Prisjećajući se vremena kada se gotovo sve radilo ručno, kaže da je na livadu istovremeno izlazilo i po tridesetak članova porodice. Jedni su kosili, drugi sakupljali sijeno, dok su ostali brinuli o stoci i domaćinstvu.
Danas je, kaže, život potpuno drugačiji. Mašine su zamijenile ručni rad, a nekada velika porodica rasula se od Skoplja do Njemačke. Ipak, uspomene na slogu i zajedništvo ostale su duboko urezane.
„Bilo je i prošlo. Danas je drugi način života“, zaključuje Rizvan, čije svjedočenje predstavlja vrijedan zapis o nekadašnjem životu bošnjačkih porodica na Gornjoj Pešteri.