Urbani začetak Sarajeva, koje je Isa-beg Ishaković zasnovao svojom vakufnamom, oduvijek je bio težište dešavanja u kulturnom i vjerskom životu stanovnika Sarajeva. On je u prvim danima osvajanja Bosne podno Bistrika, u susjedstvu svoga dvora, podigao džamiju koju je poslije poklonio imenu sultana Mehmeda II Osvajača. Careva džamija je privlačila mnoge učene ljude, evlije, ulemu i državne službenike. Tokom stoljeća nicala su i bivala obnavljana turbeta, česme i nišani.
Osman Šehdi Kadić Akovalija je rođen 1105/1693.godine u Akovi (Bijelo Polje).
Otac mu je bio kadija, a ime mu je bilo Mehmed Selim ef. Kadić. Početno obrazovanje završio je u rodnom mjestu, odakle je otišao u Istambul, gdje “nakon svršenih nauka postepeno dobija i naslov hadžegani-divanihumajun”.
Osman Šehdi je pored spomenute funkcije obavljao, sve do smrti 1181/1767. godine, niz drugih službi u Osmanskoj carevini (divan-katib, defterdar), a u Sarajevo je došao 1746. godine u svojstvu sekretara Divana bosanskog namjesnika (valije) Hekim-oglu Ali-paše.
Pored obavljanja raznih funkcija unutar Osmanske države, Osman Šehdi je bio plodan pjesnik na turskom jeziku i autor djela pod naslovom Saferetnama u kojem je opisao svoja putovanja po Rusiji.
U Sulejmaniji biblioteci u Istanbulu pronađen je rukopis Šehdijinog Divana (zbirke pjesama).
Još čuveniji i talentiraniji književnik od njega je bio njegov sin Ahmed Hatemiefendija. On je nažalost u najboljim godinama preselio 1754. godine.
U spomen na umrlog sina jedinca, Ahmed Hatemiefendiju, čuvenog pjesnika i kadiju, Osman Šehdi je odlučio da u Sarajevu sagradi biblioteku.
Novac za gradnju poslao je tadašnjem bosanskom valiji Mehmed-paši Kukavici.
Zgrada biblioteke (kutubhane) podignuta je 1757. godine u sjeveroistočnom uglu dvorišta (harema) Careve džamije u Sarajevu. To je bila skromna, ali skladna potkupolna građevina u kojoj će smjestiti svoju biblioteku. Biblioteka je imala kupolu s alemom, pokrivenu olovom, koja nije imala tambura, što je rijetkost. Kažu da je prvobitno bila pokrivena drvetom, da bi je dvije godine nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine Mustafa Hajrudin-beg Fadilpašić pokrio olovom.
Riječ je o šestougaonoj građevini s kupolom (kubetom), koja je svojim izgledom podsjećala na turbeta.
Svojim se diskretnim linijama potpuno uklapala u nenarušeni ambijent Careve džamije.
Dvije godine nakon gradnje, Osman Šehdija je za svoju biblioteku iz Istanbula naručio 180 kodeksa rukopisa, najviše iz oblasti književnosti i islamskih nauka. Rukopisi prvog fonda ove biblioteke imali su vakifov pečat na kojem se nalazio tekst kojeg donosimo u prijevodu s arapskog jezika:
“Uvakufio ovaj primjerak Osman Šehdi, od havadžegana carskog divana u Sarajevu, pod uvjetom da se iz biblioteke ne iznosi ni pedlja, godine 1173.” Dakle, u pitanju je pečat iz 1773. godine.
Pored toga što je ova biblioteka bila javna i što je imala svoga bibliotekara, želja vakifa je bila, što se iz pečata jasno vidi, da se knjige iz biblioteke ne iznose.
Za ovu biblioteku 1271/1854. godine izrađen je pečat u kojem je ispisan tekst na perzijskom jeziku i u prijevofu glasi:
“Ovo je vakuf biblioteke Šehdi Osman-efendije, 1271.”
Čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
Mnogi su vakifi zavještavali novac, knjige pa čak i zemljište za ovu biblioteku pa je mogla priuštiti i plaćenog knjižničara, što je bila rijetkost u to vrijeme.
Pored rukopisa koje je uvakufio Osman Šehdija i drugi vakifi su svoje privatne kolekcije poklanjali ovoj biblioteci, poput H. Halila, sina Saliha, Herceglije, koji je uvakufio 115 kodeksa rukopisa, zatim je Salih Izet Hromić (Hromo-zade) sin Ismailov uvakufio 1828. godine jedan Kur’an i 164 knjiga u kožnom povezu.
Također, u rukopisnom fondu Šehdijine biblioteke bili su smješteni i sidžili sarajevskog šerijatskog suda iz perioda osmanske uprave.
“Riječ je o 87 sidžila, od kojih je najstariji fragment iz 959/1552. godine. Sidžili se danas čuvaju u Gazi Husrev begovoj biblioteci i predstavljaju nezaobilazan izvor za proučavanje historije Bosne u vrijeme osmanske vladavine.”
Knjige su stajale na drvenim stalažama ili rafovima. Pod je bio popločan. Arabeskama i levhama bila je ukrašena unutrašnjost kupole. U prostor osvijetljen sa četiri prozora ulazilo se kroz vrata od hrastovine.
Naredbom Zemaljske vlade Šehdijina biblioteka je porušena 1. ramazana 1329. (26. augusta 1910.), kada je odlučeno da se uz Carevu džamiju izgradi rezidencija muftije.
Historičar Vladislav Skarić nazvao je s pravom čin njenog rušenja barbarstvom, zbog njene posebnosti.
Knjižni fond je preseljen u novosagrađenu zgradu, u koju je i uzidan stari tarih iz 1757. godine, a četiri godine poslije knjige su prenesene u Gazi Husrev-begovu biblioteku.
Izvor FB Esad Rahić
