Autor: Prof. Esad Rahić
U Novom Pazaru je bilo velikih alima, muderisa i muftija, ali ih nije bilo mnogo koji bi se mogli uporediti sa merhum Ismail-ef. Filibalićem, sa njegovom učenošću, pobožnošću i marljivošću. Ismail-ef. nije studirao nigdje na strani, ali je savladao orijentalne jezike u potpunosti. Njemu nije trebao rječnik za turski, arapski i perzijski jezik.
Knjiga mu je stalno bila u rukama, te je svoje znanje do same smrti dopunjavao i proširivao. Pored redovne dužnosti muderisa u medresi, mualima u mektebu i džamijskog imama, on je davao besplatne časove svim ljubiteljima nauke, kod svoje kuće i u svojoj džamiji, tako da je malo imao slobodnog vremena za odmor i razonodu. U svojoj džamiji je svakog dana po sabahskom namazu ili iza ikindije vazio, nije se ograničio da to čini samo od džume do džume
Ismail-ef. je bio lijepog ahlaka, učen i cijenjen, ne samo od svojih džematlija, nego od svih građana Novog Pazara, bez razlike na vjeru i naciju, jer je on volio svakog čovjeka, dosljedno sprovodio islamske principe, volio svoj poziv i njemu se sav predao.
Pravednost, tačnost i disciplinovan život bile su osobine ovog velikog alima i vrijednog muderisa, mualima i džamijskog imama, pa se samo tako može i objasniti zašto je na njegovoj dženazi izašla tolika masa svijeta, zašto je cio grad bio toliko ožalošćen i uplakan, da se to nikom ni prije ni kasnije nije dogodilo, iako je groblje Gazilar dosta udaljeno od rahmetlijine kuće, njega je masa građana odnijela na rukama iznad glava.
Merhum Ismail-ef. je proveo plodan i za Islamsku zajednicu koristan ovozemaljski život, ostavivši iza sebe dragu i poštovanu uspomenu među svima koji su ga poznavali, od njega učili, slušali njegove vazu-nasihate ili ga makar samo u životu susreli.
“Vi još ne znate ko je Ismail…”
Rahmetlija je spadao u red onih naših hodža koji su zračili svojom dobrotom i plemenitošću, sijali oko sebe sjeme moralne čistote, humanizma, dobrote i pravednosti, iznad svega nesalomive vjere u jednog jedinog Boga, Allaha, dž.š., u čijoj istini je živio i djelovao.
Ismail-ef. Filibalić je rođen 1870. g. u Novom Pazaru, od oca Mustafe i majke Bade. Bratstvo Filibalić potiče iz Jedrena. Ismailov otac Mustafa je služio kao asker u mjestu Filibe (Plovdiv) u Bugarskoj. U vojsci je proveo sedam godina. Sa turskom vojskom je došao u Novi Pazar gdje se oženio i zasnovao porodicu.
Po mjestu odakle je došao u Novi Pazar i njegovi potomci će dobiti prezime. Ismail neće zapamtiti svoje roditelje. Otac Mustafa će umrijeti prije nego što će se Ismail roditi. Posljednji direktni potomak Ismail-ef., tada sedamdesetogodišnja Ćamila Šehović, sada merhum (prezime po mužu ), govoreći mi svojevremeno o svom rahmetli ocu, između ostalog je rekla: “Moj babo je bio posmrče iza oca, a kad je napunio četiri godine preselila mu je i majka.
Njivili su ga snaha i polubrat njegovog oca. Ta je snaha imala veliku želju da bratanicu uda za mog baba. Vjersko i opće obrazovanje je stekao u novopazarskoj medresi i ruždiji, a najviše od čuvenog alima, muderisa i kura-a hadži Derviš-ef. Bošnjaka. Hadži Derviš nije imao muškog evljada i veoma je zavolio malog Ismaila.
Mnogi su se čudili da hadži Derviš ne ustaje i ne ustupa svoju stolicu kada ulaze stare hadžije sa sijedim bradama, ali je zato redovno ustajao i ustupao svoju stolicu malom Ismailu. Kada bi ga neko začuđeno priupitao zašto toliko veliku počast odaje jednom malom djetetu hadži Derviš bi odlučno odgovarao: “Vi još ne znate ko je Ismail. Vrijeme će pokazati.
Možda ja tada ne budem živ, ali vama mladima ostavljam amanet da na ovo mjesto koje sada zauzimam u ovoj džamiji, poslije moje smrti postavite Ismaila.” Tako je i bilo. Poslije smrti Derviš-ef. Ismail je zauzeo njegovo mjesto imama u Hadži Hurem (Bor) džamiji. Sa svojih nepunih jedanaest godina Ismail-ef. je znao Kur'an napamet.
Govorio je pored tri orijentalna jezika i albanski i dobro poznavao njihova pisma. Nastavljajući kazivanje o svom ocu rahmetli Ćamila mi je još kazala: “U skladu sa amanetom Hadži Dervišovim Ismail-ef. se oženio sa njegovom ćerkom jedihnicom Emom, ali ona je pri porođaju preselela na Ahiret.
Nakon toga je oženio Mejru, sestru Emin-age Dunđerina, bratanicu svoje snahe, koju je moj otac poštovao kao svoju majku. Sa njom je imao dva sina: Hamida, koji je umro prije 24 godine i Mahmuda, koji je preselio u desetoj godini života.
Poslije Mejrine smrti oženio se sa mojom majkom Hatemom Dervišnurović i sa njom izrodio četvoro djece: sinove Fadilja i Ćamila, moju sestru Fadilju i mene. Živjeli smo u kući koja je bila na mjestu gdje je nedavno izgrađena nova ženska medresa.”
Reforma sibjan-mekteba
Kao upravitelj sibjan-mekteba Ismail-ef. je proveo reformu zastarjele metode rada sa djecom, na taj način što je pored vjerskih predmeta uveo i svjetovne predmete. Može se slobodno reći da to nije bio samo sibjan-mekteb, već i jedna vrsta osnovne škole, jer se u okviru njega učila matematika, gramatika, historija, geografija, gramatika turskog jezika i drugi predmeti.
Mnogi od učenika Ismail-efendijinog mekteba, nakon završetka četiri razreda (sunufa), zauzimali su kasnije razne položaje u Islamskoj zajednici, kao imami, hatibi, mualimi, vjeroučitelji ili ramazanski imami. Ismail-ef. mekteb nisu pohađala samo djeca iz Novog Pazara, nego su u njemu učila i djeca iz okolnih sela, sa Pešteri (Sjenica i Tutin), te se po završetku vraćala u svoj zavičaj stupajući u vjersku službu.
Broj učenika u sva četiri sunufa kretao se između 120 i 140 učenika, a mekteb je radio za cijelo vrijeme između dva svjetska rata. U njemu je, dakle, veliki broj učenika stekao solidnu vjersku naobrazbu, koju su oni prenosili na ogroman broj drugih učenika iz mlađih generacija.
Ismail-ef. je započeo karijeru kao muderis u novopazarskoj medresi, a zatim je na insistiranje hadži Derviš ef. prešao na mjesto mualima u dotičnom mektebu i imama u hadži Hurem (Bor džamiji). Toliki je bio zahid i muttekija da su mu mnogi koji su ga poznavali pripisivali kerametluk i smatrali ga evlijom.
Ismail-efendijini kerameti
O kerametima vezanim za Ismail-ef. su sačuvana mnogobrojna predanja i sjećanja. Jedno od sjećanja nam saopštava da je u vrijeme, kada su četnici napadali Novi Pazar, Ismail ef. okupio hodže kod Bor džamije i upitao ih je da li ih je strah. Ćutali su, a on je rekao: “Ako ste pravi sljedbenici Allahova puta, ne treba da se bojite.
“Otišao je na rijeku Rašku, uzeo u ruke pijesak i rasuo ga niz vodu tri puta. Zatim se vratio kod hodža i počeo učiti, okrećući se u desnu stranu tri puta. A zatim je rasuo kamičke na kojim se uče salevati. Dalje predanje govori da istoga toga časa onima koji su na Novi Pazar jurišali sa namjerom da ga zbrišu sa lica zemlje se učinilo da sa svakoga minareta pucaju topovi.
U svojoj knjizi u rukopisu o mladim muslimanima gospodin Rifat Dupljak prenosi kazivanje Milenković Milije iz sela Živovića koji je još uvijek živ, a koji je ispričao sljedeće: “Bio sam jedan od onih koje su silom odveli da napadnu muslimane i Novi Pazar. Prišli smo sasvim blizu sa svih strana i kada smo mislili da će grad pasti, najednom se pojavio ogromni konjanik na bijelom konju, kojem je jedna vilica padala na zemlju, a druga dohvatala nebo.
žJahač je imao čalmu na glavi. Iz jedne ruke je bacao nekakav čudan prah, a u drugoj je imao sablju. Mi smo se od straha razbježali kud koji. Neki su od straha umrli na licu mjesta, a mi smo bježali kroz granje, misleći da nas i dalje gone. Ja sam u strahu govorio: “Pusti me, nikada više neću pomisliti zlo ovome gradu.” “Po mom mišljenju”, priča Milija, “Novi Pazar čuvaju šehidi i na Pazar ne smije nikada udariti niko jer će doživjeti svoju propast.” Novim Pazarom i okolinom kruži još sijaset predanja i legendi vezanih za ovu izuzetnu ličnost.
Govoreći o posljeratnim danima i smrti svoga oca njegova ćerka rahmetli Ćamila mi je svojevremeno ispričala: “Tražili su od moga oca da potpiše da islam i Kur'an odobrava skidanje zara i feredže. On je bio u petak na džumi i klanjao je još jaciju i sabah.
Počela je da ga hvata smrtna groznica. Kad je krenuo na sabah namaz ja i moj brat Ćamil smo ga pridržavali da ne padne. Od mene je tražio da mu pronađem i pročitam više ajeta iz Časnog Kur'ana koji govore o pokrivanju muslimanke i svi su oni potvrđivali da muslimanka mora biti pokrivena.
Moj otac nije htio ni po koju cijenu odobriti ono što su tadašnje komunističke vlasti od njega zahtijevale. Njegova bolest je naglo napredovala. Počela je u subotu, a u utorak, sa jacije, on je preselio. Lanjske godine, kada sam bila u Turskoj, jedan mi je čovjek, koji je tada bio milicioner, uz suze pričao da je imao naređenje da se moj otac protjera. Posebno mi je ostalo u sjećanju da je moj rahmetli babo svake večeri, sa akšam namaza, pored jednog ograđenog prostora razmjera dva metra sa metar i po, okrenut prema Gazilaru dugo, dugo učio dove.”
Ko prvi preseli…
Ismail-ef. je imao jednog velikog prijatelja s kojim se kasnije pobratimio. On se zvao Husein Beširević. Predanje kaže da su se njih dvojica zavjetovala da ko prvi preseli da ga ukopaju u Veliko groblje, a onaj nakon njega da mu mezar bude u Gazilaru. Tako je i bilo nakon njihove smrti. Pošto je Husein-ef. prvi preselio njega su ukopali na Velikom Groblju, a Ismailef. na Gazilaru.
Ismail-ef. je preselio na ahiret 1948. g. u 78 godini svog čestito proživljenog i plodnog života. Ogromna masa ljudi iz Novog Pazara i šire okoline okupila se na njegovoj dženazi. Ismail-efendijin tabut je nošen na uzdignutim rukama do njegovog mezara na Gazilaru. Njegovi sugrađani su na taj način odali posljednju počast ovom velikom čovjeku.
