Od odgovora na pitanje da li školama treba više policajaca ili učitelja, nastavnika, pedagoga i psihologa zavisi čitav obrazovni sistem.
Razne su se rasprave povele u Srbiji poslije dva užasna masovna ubistva koja su samo ne trenutak ujedinila dva paralelna i nepomirljiva srpska univerzuma. Onog oko Aleksandra Vučića koji se ovaj put pokazao kao važniji istražitelj i od policije i od tužilaštva i onog koji upravo u Vučiću i njegovim političkim i medijskim propagandistima vide glavne generatore raznih zala koja potresaju zemlju.
Otuda i razlike u postavljanju dijagnoza društvenih procesa i pojava, sa jedne, i terapija za liječenje bolesnih društvenih tkiva, sa druge strane. U osnovi, jedni misle kako, naprimjer u školama, treba povećati broj policajaca, a drugi pedagoga, psihologa i psihijatara, iako već sada Srbija ima najviše policajaca po glavi stanovnika u Evropi.
Vječno podijeljena Srbija
Nije sporno, sa vremenske distance od sedam-osam dana poslije tragičnih događaja u beogradskoj osnovnoj školi i mladenovačkim selima, kako su državni organi ispravno u prvi plan postavili mjere koje trebaju osigurati živote i što brži povratak kakve-takve normalnosti kao što je ona o jednomjesečnoj amnestiji svih onih koji predaju nelegalno oružje i uvođenju drakonskih kazni za prekršitelje zakona iz oblasti prometa i posjedovanja kratkih ili dugih cijevi.
Oružja dostupnog i djeci i manje ili više uspješnih amnestija ovdje je bivalo i ranije, pa nije baš najjasnije je li se na pooštravanje legislative moralo čekati na masovne zločine kao povod za akciju te vrste.
U svemu tome, naravno, ima i politike i u vječito podijeljenoj Srbiji želje za sticanjem političkih poena za koje se po čudnom pravilu uvijek okrivljuje ona druga strana koja nema nikakav uticaj i uglavnom služi kao dokaz o navodnoj demokratičnosti društva.
Zaista, Srbija je možda i jedina zemlja na svijetu u kojoj se za sve nedaće okrivljuje opozicija što je krajnje apsurdno s obzirom da sve poluge u svojim rukama drže jedan čovjek i jedna stranka koji koriste sve načine da takav svoj položaj održe i dodatno učvrste.
Što im se i ne bi trebalo toliko zamjerati pod uslovom da pritom svjesno ne krše zakone kao kad, naprimjer predsjednik republike, kojemu to i nije posao, iznosi lične podatke roditelja ili djece dok još ni tužilačka istraga nije ni završena, što je pozitivnim propisima strogo zabranjeno.
Politike ima i sa one druge, opozicione i intelektualne strane, koja je do juče bila skoro polumrtva, a koja povodom masovnih ubistava zakazuje protest protiv nasilja i solidarisanja sa porodicama žrtava nasilja. Nakon što uspije okupiti pedesetak hiljada ogorčenih ljudi na ulicama ispostaviće zahtjeve koji se svode – na smjenu vlasti. Što nije nelegitimno, ali može biti kontraproduktivno upravno za one koji bi da Vučiću vide leđa.
Nijedan od dva univerzuma ne želi uvidjeti i ispoštovati ono što je očigledno i što se podrahzumijeva da sve zavisi od poštivanja zakona kao pravog i jedinog rješenja za uređenje društva, pri čemu svakako vlastima pripada najveći dio odgovornosti, a ne poigravanje s osjećanjima građana koji nisu u obavezi da poznaju sve pravne i druge društvene osigurače i države i društva.
Ima li države bez društva
Glavno pitanje gdje je i kada posijano sjeme zla u Srbiji, čiji su gorki plodovi stigli na naplatu, za sada ne postavljaju ni vlast, niti mnogi “s druge strane vlasti”. Dokle su stvari otišle svjedoče primjeri iz Užica i Kikinde gdje je policija tražila od škola spiskove “problematičnih” đaka kao da je nekakav novum da je u svakom razredu oduvijek bilo po jedno-dvoje hiperaktivne djece kojima je pripisivan epitet “problematičnih”.
Na sreću, neko sa visokog mjesta im je rekao da se to naprosto ne radi.
Ne zbog toga što je Srbija odavno na putu jačanja policijske države utemeljene na učenjima njenog utemeljivača Svetog Save, Justina Popovića ili samog Emira Kusturice koji voli da ih citira, nego što je država kao aparat nasilja postavljena na pijadestal visoko iznad društva kojem treba da bude servis u svakom smislu, prije svega u zaštiti prava na život i prava svih građana. O nekakvoj kosmičkoj pravdi da i ne govorimo.
Je li moguće da ni Kusturica kao režiser svjetskog ranga nije čuo da “kalašnjikov” nije došao iz Amerike koju krivi za sve i svašta nego sa jednog sasvim drugog mjesta?
Konačno bi se, barem u sociološkim krugovima, morala otvoriti rasprava o tome kakva je država potrebna jednom informatičkom društvu kojem svakako i Srbija pripada, bez obzira na učestale povike na mobilne telefone kao uzročnike zla koje se valja ulicama gradova na svim stranama svijeta. Da, i je li uopšte moguća država bez društva i obratno, s obzirom na svu kompleksnost interakcija i pojedinaca i društava i država u cjelini?
Kao da do dehumanizacije nije došlo mnogo prije mobilnih telefona, koji su ponamanje mobiteli, a zapravo kompjuteri koji se mogu držati u džepu.
“Ovo je užasavajuće, ovo je sve žetva onoga što sadimo decenijama u ovoj zemlji”, reći će jedan od najpoznatijih beogradskih rokera Zoran Kostić Cane (Partibrejkers), povodom masovnih ubistava počinjenih za samo dva dana.
“Ovo je ludilo koje traje, mora nekako prestati. Treba zatvoriti Pink i Happy televiziju, sve reality programe, uvesti cenzuru. Kao karantin jedan, treba izolovati to ludilo. Ne znam, van sebe sam”, predlaže Cane, ali i mnogi drugi građani.
Saučesnici zločina
Dio odgovora o tome gdje se nalaze korjeni zla koje je ovih dana zapljusnulo Srbiju, međutim, detektovala je dugogodišnja pratiteljka svih balkanskih tragedija, profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu Dubravka Stojanović. Ocjenjujući posljedice dva masakra početkom maja, ona je današnju Srbiju uporedila sa “kućom obješenog u kojoj se o konopcu šuti”.
Govoreći za jedan beogradski portal, profesorica je rekla kako je nedopustivo da ne znamo zašto se sve ovo događa.
“Ako ne znamo, to je saučesništvo”, ocjenjuje Stojanovićeva i podsjeća da su društveni naučnici svih ovih decenija ukazivali na dubinske probleme u društvu iskazujući spremnost da postave dijagnozu i predlože terapiju.
“Ovde nikada nije došlo do ozbiljne debate o ratovima i zločinima 90-ih. O tome zašto je do tih ratova došlo, kolika je čija odgovornost, kako smo uspeli da ratujemo četiri puta tokom devedesetih. Ne govori se ni o tome kako smo stigli do potpune dehumanizacije koja je neophodna da bi na sve te zločine društvo bilo toliko indiferentno, bez ikakvih saosećanja sa žrtvama. Ratovi su doveli do sankcija, a sankcije do spoja države i kriminala koje je gotovo nemoguće raskinuti”, smatra Stojanovićeva.
Profesorica ocjenjuje da se u takvoj situaciji potpuno raspada društvo “jer kriminalizovana država nameće svoje vrednosti kao vladajuće i društvo više i ne razlikuje elementarno dobro od zla”.
Iz toga, kaže Stojanovićeva, društvo bira agresivne vlasti koje sa svoje strane podržavaju i pojačavaju sve društvene patologije na kojima zasnivaju svoju vlast. “One isijavaju to zlo sa stranica tabloida i televizija sa nacionalnom frekvencijom, jer je to njihov svet”.
Škola je, kako ocjenjuje, autoritarna i agresivna, a iz istorije i drugih „nacionalnih” predmeta sije se zlo i mržnja prema drugima.
“Siromaštvo je veliko, ljudi ne vide perspektivu, anksioznost vlada društvom i to se najbolje vidi po broju ubijenih žena svake godine. To je nepogrešiv pokazatelj bolesnog društva. A sada je došlo do eskalacije i probudili su se mnogi „spavači“ koji su prepunjeni tim zlom s kojim ne znaju šta da urade i počinju da seju smrt”, zaključuje Stojanovićeva.
Glorifikacija ratnih zločinaca
Potencijalne ili stvarne ubice žive tu pored nas, možda baš na našem ulazu ili u našoj školi ili ulici. Većina tu činjenicu i ne primećuje ili se već na to privikla. Krajnje je vrijeme da se takve patologije počnu liječiti u interesu svih, ali je veliko pitanje može li se to riješiti golom policijskom i svakom drugom represijom.
Svaki zakon se mora poštivati dok se ne donese drugi. Pa i onaj o saradnji Srbije sa Haškim tribunalom, naprimjer. Ne može se glorifikovati osuđeni ratni zločinac i njegovi zločini, što je sasvim suprotno praksi kojoj svjedočimo, bez obzira šta lično mislili o tom sudu Ujedinjenih nacija ili nekom konkretnom osuđeniku.
Bez toga ozdravljenja društva pa ni države prosto nema.
A kad smo već kod medicinske terminologije, valja zaključiti kako od izbora lijeka zavisi i brzina izliječenja jer od odgovora na pitanje treba li Srbiji još više policajaca ili pedagoga i psihoterapeuta, zavisi i cijeli obrazovni sistem.
Pravo pitanje je i kako učiteljima i nastavnicima vratiti davno izgubljeni autoritet koji se bez povećanja njihovih mizernih plata i, što je važnije, vraćanja obaveze da se svi odreda osim pukog prenošenja znanja pozabave i pedagoškim i vaspitnim radom.
Možda ne baš kao u Japanu, gdje su njihova primanja među najvećim u u toj zemlji, nego i posebnim statusom koji se oglada u činjenici da se jedino učitelji ne moraju poklanjati caru. Ali, šta znaju Japanci.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
