Autor Suad K Zoranić
Sjeničanka Jasminka Suljić, poznatija pod nadimkom Beca, preminula je, ostavljajući za sobom tragove sjećanja i ljubavi koje će vječno živjeti među onima koji su je poznavali.
Muhedin Glogić, čovjek čiji je životni put započeo u Sjenici, bio je jedan od onih kojima je vijest o Jasminkinoj smrti najteže pala. Njihova priča, započeta u djetinjstvu, inspirisala je Glogića da joj posveti pjesmu, duboko emotivan izraz tuge i sjećanja na nevinu ljubav koja je obilježila njegov život.
Glogić, diplomirani žurnalista s bogatim iskustvom rada u Energoinvestu i Ministarstvu vanjskih poslova BiH, danas živi između Chicaga i Sarajeva. Rođen u Sjenici, gradu u kojem je provodio ljeta i raspuste, tu je upoznao Becu, prvu ljubav koja je ostavila neizbrisiv trag u njegovom srcu.
U razgovoru za naš portal, Glogić dijeli svoja osjećanja i sjećanja:
“Ljubav više simpatija između mene i Bece desila se sa 13-14 godina. To je bila dječija ljubav, simpatija. Nakon 35 godina, stajao sam ispred njene kuće, razmišljajući da li da pokucam na vrata, ali nisam znao ni je li tu, niti da li je udata. Snježilo je te večeri. Sve je bilo kao u pjesmi.”
Njegova posveta Jasminki, koju je nazvao “U rodnom gradu ljubavi prva,” potresna je elegija koja odzvanja emocionalnom dubinom i poštovanjem prema prošlim vremenima. Pjesma ne samo da odražava njegovu duboku ljubav i poštovanje prema Jasminki već i pokazuje koliko su duboki i trajni tragovi koje prva ljubav može ostaviti na osobu.
Muhedinova pjesma služi kao podsjetnik na snagu i čistotu prve ljubavi, kao i na to kako odnosi iz djetinjstva mogu oblikovati naša sjećanja i emocionalne krajolike. Njegov oproštaj od Jasminka Suljića, iako obavijen tugom, također slavi ljepotu ljudskih veza i sjećanja koja nas oblikuju.
U Sjenici, grad će nastaviti sa svojim životom, ali za Muhedina Glogića i one koji su poznavali Jasminku, njen će duh vječno živjeti kroz sjećanja i melodije koje su zajedno dijelili. Neka joj je vječni rahmet.
NEK TI JE RAHMET VJECNI LJUBAVI PRVA
LJUBAVI PRVA
U rodnom gradu ljubavi prva
pred kućom tvojom u mraku stojim
čekam da vidim hoćeš li proći
u glavi minule dane brojim.
Puno je godina od tada prošlo
trideset peta već je u nizu
u duši nemir u srcu bura
osjećam da si tu negdje blizu.
Gledam u svjetlo u tvojoj sobi
s nadom da sjenu bar tvoju vidim
slučajni prolaznik pomno me gleda
želja me vuče ali se stidim.
Da li da kucnem na tvoja vrata
smirujem srce tu plahu pticu
može li moja kosa sijeda
ublažit bore na tvome licu.
I šta da kažem ljubavi prva
zar da davna sjećanja budim
unosim nemir u dušu tvoju
jer samo tražim ništa ne nudim.
U prvom mraku pahulje bijele
šibaju po mom umornom licu
bolje da pođem ljubavi prva
noseć’ te vječno u svome srcu.
Muhedin Glogić
