Iako je za života stekao mnogo i proslavio se Šerif Konjević nikad nije zaboravio na malo mjesto Sanica iz kojeg je potekao, kao ni niz prozivki i predrasuda koje je na početku karijere doživljavao.
Zbog odrastanja u maloj sredini mnogi su mu po dolasku u Sarajevu govorili da je sve što zna samo riječ „mu“, što ga je mnogo nerviralo.
Ja sam čovjek koji je sit došao u svijet i volim da kažem da sam u Sarajevo došao sit. Moj otac je bio oficir, a mnogi sarajevski džeparoši su me najavljivali kao da sam došao sa ulice, iz šume. Nisu htjeli da znaju, da priznaju da je moj otac ipak bio vojno lice. Ja se time ponosim, pogotovo što su odgojili sina takvog kakav je danas. Moj otac je bio predsjednik opštine, sekretar škole. Obavljao je razne funkcije u Jugoslaviji – ispričao je Konjević i istakao da ga slava nije promijenila.
Jednostavno, ja sam bio čudno dijete, bio sam svoj. Nisam htio da slušam i zbog toga sam često od roditelja dobijao sankcije, ne fizičke. Još kao dijete sam osjetio da posjedujem ono nešto i da želim da budem pjevač, već sa šest godina sam to želeo.
Pjevao sam u konzerve, to mi je bio mikrofon – prisjetio se pjevač koji je od malena imao veliku podršku majke da se bavi muzikom. Zato se tokom života trudio da svojim roditeljima nadoknadi svu pažnju i pomoć koju su mu tokom odrastanja pružali.
Od kad znam za sebe nikad nisam dozvolio da moji roditelji u bilo čemu oskudjevaju. To mi je najveća satisfakcija u životu. Niko osim mene i mame nije vjerovao u ono što mogu -istak ao je on i dodao da nikada ni u čemu nije oskudijevao, te da nisu tačne tvrdnje da potiče iz siromašne porodice.
Svi su se sa mnom sprdali, kao seljak koji ima konje. A imao sam konje, imao sam fin život. Uvijek smo imali dovoljno para da ne budem ni gladan, ni žedan, ni go, ni bos – zaključio je Šerif.
