Piše: Suad K Zoranić
Državni univerzitet u Novom Pazaru već godinama nosi teret problema, ne samo administrativnih već i suštinskih, koji su duboko ukorijenjeni u samoj njegovoj strukturi. Dok se studenti suočavaju sa svakodnevnim izazovima zbog protesta – iznad svega se nadvija sjenka akademskog nepotizma koji je, prema svemu sudeći, institucionalizovan tokom mandata bivšeg rektora Ćamila Dolićanina.
Kako su iznijeli studenti na plenumu koji održavaju svakodnevno, trenutna rektorica Zana Dolićanin jeste ključni problem univerziteta, ali ne samo zbog svojih pojedinačnih odluka, već zbog činjenice da je zatečena u sistemu koji joj je ostavio njen otac Ćamil Dolićanin. Tokom njegove rektorske vladavine stvoren je zatvoren akademski krug u kojem jedino Zana i njen brat, Edin Dolićanin, imaju stalni radni status na fakultetu. To znači da, čak i ako bi se akademska i šira sandžačka javnost izborila za smjenu Zane Dolićanin, jedini koji bi mogao da je zamijeni je upravo njen brat, čime bi se sistem samo nastavio.
Akademski građanin i ugledni umjetnik Rešad Prtinac još u decembru prošle godine ukazao je na ovaj problem, naglašavajući da urušavanje Državnog univerziteta nije započelo sada, već mnogo ranije – u trenutku kada je ukinut Departman umjetnosti. Ovaj čin prošao je nezapaženo i bez ikakve reakcije akademske javnosti, a bio je samo početak procesa u kojem su “naučni i umjetnički autoriteti” postepeno uklanjani, dok su na njihova mjesta postavljani pojedinci sa friziranim biografijama.
“Tadašnjem rektoru niko nije mogao, htio ili smio bilo šta da kaže, a kamo li sugeriše,” napisao je Prtinac u svojoj objavi, dodajući da se sada, sa vremenske distance, sve vidi mnogo jasnije.
O akademskom problemu govori i Džemil Huseinović, koji je u komentaru na društvenim mrežama istakao kako je njegova sestra, nakon što je dobila “ponudu” za posao na univerzitetu, otjerala tadašnjeg rektora i otišla u Kuvajt, gdje već 10 godina predaje kao univerzitetski profesor i sada je prodekan. U istom komentaru, umjetnik Rešad Prtinac dodaje da je rahmetli Džengo Redžepagić (aludirajući na bivšeg akademskog radnika) do smrti imao problema sa tadašnjim rektorom, ali je o tome znalo samo nekoliko bliskih prijatelja.
Ovi komentari samo potvrđuju ono što studenti danas otvoreno govore – univerzitet se već godinama vodi kao privatna porodična firma, gdje su akademske vrijednosti sekundarne u odnosu na lične interese pojedinaca.
-
Kuda dalje?
Danas, kada je problem univerziteta postao nepodnošljiv i vidljiv svima, postavlja se pitanje – šta dalje? Studenti su svjesni da je neophodna hitna smjena rukovodstva, ali šta kada je sistem napravljen tako da je svaka promjena u stvari – nastavak istog?
Da li će konačno Sandžak i Novi Pazar dobiti univerzitet kakav zaslužuje – instituciju znanja, a ne porodičnu firmu? Ili će se ova priča, kao i mnoge druge, završiti u besmislenim pokušajima da se problem riješi unutar istog sistema koji ga je i stvorio?
Kako je Prtinac pesimistično zaključio – “Pojede vuk magarca.” Ostaje da vidimo da li će se studenti i akademska javnost pomiriti sa ovom sudbinom ili će konačno prekinuti naslijeđe nepotizma koje je ukorijenjeno u temelje univerziteta.
