Autor Suad K Zoranić
Pripadnici Crkve bosanske vjerovali su da klanjanje pred ikonama predstavlja idolopoklonstvo, suštinsko odstupanje od duhovne čistoće kojoj su težili. Prema njihovom učenju, pravo štovanje Boga moralo je biti oslobođeno svih oblika materijalnog posredovanja, usmjereno isključivo na duhovnu dimenziju. Ikone i križevi, uobičajeni u katoličkoj i pravoslavnoj tradiciji, smatrani su ne samo nepotrebnim već i štetnim, jer su vjerovali da se time, umjesto Bogu, štovanje ukazuje vragu.
Ovaj stav ukorijenjen je u filozofiji i teologiji Crkve bosanske, koja je naglašavala unutrašnju vjeru i neposredan odnos s Bogom, bez posredništva svećenika, rituala ili materijalnih simbola. Njihova praksa podsjeća na rane kršćanske pravce koji su odbacivali upotrebu fizičkih prikaza u religiji, preferirajući duhovnu povezanost oslobođenu materijalnih okova. Smatrali su da svaki materijalni simbol, uključujući umjetničke prikaze, odvraća pažnju od duhovne suštine i doprinosi stvaranju zla kroz materijalni svijet.
Sličnosti s drugim vjerovanjima
Ovakav pristup religiji nije bio izolovan fenomen. Slični stavovi prema ikonama i materijalnim simbolima prisutni su i u drugim religijskim tradicijama, što svjedoči o univerzalnosti težnje ka duhovnoj čistoći.
Kod protestantskih kršćana, posebno u kalvinizmu, materijalni simboli religije, poput ikona i slika, također su odbacivani kao nepotrebni. Protestantski pokret, iako nastao mnogo kasnije od Crkve bosanske, naglašavao je neposredan odnos s Bogom, oslobođen rituala i posredovanja. Ova sličnost s protestantskim učenjem ukazuje na duboko ukorijenjenu univerzalnu težnju za čistim monoteizmom i duhovnim štovanjem.
Još izraženija paralela može se povući s islamskim učenjem, gdje su prikazi Boga i poslanika Muhameda s.a w.s. strogo zabranjeni. Idolopoklonstvo se u islamu smatra jednim od najvećih grijeha, a štovanje Boga shvata se kao isključivo duhovni čin. Poput Crkve bosanske, islamsko učenje odbacuje materijalne posrednike između čovjeka i Boga, naglašavajući direktnu i čistu povezanost sa Stvoriteljem.
Teološki korijeni i univerzalna relevantnost
Pripadnici Crkve bosanske nalazili su potvrdu svog učenja u biblijskim tekstovima, posebno u stihovima poput Izlaska 20:4-5 („Ne pravi sebi lika ni obličja…“) i Djela apostolskih 17:29 („Ne smijemo misliti da je Božanstvo slično zlatu ili srebru…“). Ovi stihovi, zajedno s njihovim dualističkim pogledom na svijet, oblikovali su njihov odnos prema materijalnom svijetu.
Biblijsko opravdanje za odbacivanje ikona
1. Izlazak 20:4-5:
“Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.”2. Ivan 4:24:
“Bog je duh, i koji mu se klanjaju, u duhu i istini treba da mu se klanjaju.”3. Djela apostolska 17:29:
“Dakle, budući da smo rod Božji, ne smijemo misliti da je Božanstvo slično zlatu ili srebru ili kamenu, liku oblikovanom umijećem i domišljatošću ljudskom.”
Dualizam Crkve bosanske definisao je materijalni svijet kao prolazan i nesavršen, dok je duhovni svijet bio izvor prave svjetlosti i dobrote. Nasuprot ovom „anti-kosmičkom“ pogledu na svijet, mistični aspekt njihove teologije pružao je prostor za pozitivnu kontemplaciju kosmosa, u kojem priroda i njena ljepota odražavaju božansku harmoniju. Ovo jedinstvo „anti-kosmičkog“ i „pro-kosmičkog“ pogleda naglašavalo je kompleksnost njihovog učenja, koje je istovremeno odbacivalo materijalno idolopoklonstvo i priznavalo ljepotu božanske kreacije.
Kritike i optužbe
Odbacivanje ikona često je korišteno kao povod za optužbe za herezu. Katolička i pravoslavna crkva prikazivale su Crkvu bosansku kao opasnu i heretičku zajednicu, koristeći takve optužbe za političke i vojne pritiske. Savremeni historičari ističu da su ove optužbe često bile politički motivisane i iskrivljene.
Unatoč optužbama, Crkva bosanska ostala je vjerna svojim učenjima. Njen stav prema ikonama i križevima simbolizovao je ne samo duhovnu autonomiju već i otpor prema dominaciji materijalizma u religiji. Ova praksa, koja je inspirisala kasnije religijske pokrete poput protestantizma, predstavlja ključni aspekt historijske specifičnosti srednjovjekovne Bosne.
Odbijanje ikona i križeva od strane Crkve bosanske odražava univerzalnu težnju ka duhovnoj čistoti, oslobođenoj materijalnih posrednika. Njihovo učenje, koje se može povezati s protestantskim i islamskim tradicijama, svjedoči o univerzalnosti pitanja idolopoklonstva i čistog monoteizma. Crkva bosanska, iako često pogrešno shvatana i progonjena, ostavila je dubok trag u historiji religije, nudeći jedinstven primjer duhovne borbe za autentično monoteistično vjerovanje u Boga.
Literatura i izvori
Maria MacLean Kiely , Ambrose the Pastor and the Image of the ‘Bride’: Exegesis, Philosophy, and the Song of Songs , Washington DC, 2013, 59
Brakke, David. Gnosticism: From Nag Hammadi to the Gospel of Judas , The Great Courses, 2015. DVD.
Primarni izvori:
Dokumenti iz dubrovačkih arhiva
Papinska pisma (npr. Inocenta IV.)
Sekundarni izvori:
John Fine: The Bosnian Church: A New Interpretation
Franjo Rački: Bogomili i patareni
Sima Ćirković: Istorija srednjovekovne bosanske države
Dodatni radovi:
Marko Šunjić: Bosanska crkva u povijesti srednjovjekovne Bosne
Dubravko Lovrenović: Na klizištu povijesti
Malcolm Lambert: Medieval Heresy
Noel Malcolm: Bosnia: A Short History